1

 

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. e. M. d.o.o., S., M., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. J., odvjetnici u S. i 2. M. Š., S., K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. D. L., odvjetnici u S., protiv tuženika A. B. iz V. L., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. P., odvjetniku u B., radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj Psp-4/2022 od 28. kolovoza 2023., 26. ožujka 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

              Uvaženjem žalbe 1. tužitelja D. e. M. d.o.o.  i 2. tužitelja M. Š., ukida se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj Psp-4/2022 od 28. kolovoza 2023. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1/ Utvrđuje se da je tuženik dana 12 siječnja 2022g. zasmetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu nekretnina označenih kao čest. zem. 2400/163,ZU 3153, čest. zem. 2400/178 ZU 3149 i čest. zem. 2400/223 ZU 5306 sve KO V. L., na način što je prepilao drvene stupove i sa istih uklonio postavljenu armaturnu mrežu koja je bila postavljena uz rub ceste na čest.zem. 2400/223 te istu odbacio na čest.zem. 2400/163 i 2400/178, obje k.o. V. L., te se zabranjuje tuženiku svako daljnje smetanje posjeda tužitelja na tim nekretninama ubuduće, na gore opisani ili sličan način, pod prijetnjom ovrhe.

 

2/ Dužan je se tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljima ovim postupkom prouzročen parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje na dosuđeni iznos parničnog troška teku od presuđenja do isplate, po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

II. Dužni su tužitelji na jednake dijelove naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 265,45 € /2.000,00 kn1 u roku od 15 dana."

 

2. Protiv tog rješenja žale se 1. tužitelj D. e. M. d.o.o. (dalje: 1. tužitelj) i 2. tužitelj M. Š. (dalje: 2. tužitelj).

 

3. Prvotužitelj rješenje pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, u njemu iznijeti razlozi su nejasni te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi, o sadržaju provedenih dokaza i samih zapisnika o izvođenju tih dokaza. Ističe kako sud neposrednim opažanjem na licu mjesta nije utvrdio niti je mogao utvrditi da su sporni ostatci drvenih stupova položeni baš na zaštitnom pojasu ceste, odnosno na kč.br. 31660, k.o. V. L.., a budući se o tome na licu mjesta nije moglo izjasniti niti sam vještak mjernik kojeg je angažirao sud kao stručnu osobu koja ima potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Također da pobijano rješenje nema uopće navoda o tome koje dokaze je sud proveo i pregledao prije donošenja pobijanog rješenja pa nije jasno na kojim dokazima je utemeljio svoja činjenična utvrđenja. Također bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. ZPP-a nalazi u tome što je sud izvodio dokaz (pregled nepravomoćnog spisa tog suda poslovni broj P-32/14) kojeg stranke nisu predložile i na tom dokazu je utemeljio odluku bez da je uopće stranke upoznao s izvođenjem tog dokaza i bez da je strankama dao mogućnost da se o tome izjasne. Navodi da suprotno utvrđenju suda prvog stupnja da među strankama nije sporno da tužitelji nisu posjednici predmetnog zemljišta uz javnu cestu, iz navoda tužbe, podneska tužitelja kao i iskaza samog 2. tužitelja proizlazi sasvim suprotno i to da je 1. tužitelj u kontinuiranom posjedu svih utuženih nekretnina još od kraja 1970-ih godina prošlog stoljeća, a 2. tužitelj uz dopuštene 1. tužitelja od 2014. Tvrdi da su utužene nekretnine kroz svo vrijeme korištene kao sastavni dio i kao jedinstvena gospodarska cjelina sa susjednim nekretninama označenim kao čest. zgr. 4544, čest. zgr. 4545 i čest. zem. 2400/21 i 2400/24, sve k.o. V. L., a koje u naravi predstavljaju objekte nekadašnjeg odmarališta O.. Na utuženoj nekretnini 1. tužitelj i 2. tužitelj vršili su posjedovne čine i držali ih u svom dugogodišnjem neometanom posjedu, a koristile su se ne samo kao prilazni put i za parkiranje motornih vozila, već i na način da je preostalo zemljište (ono koje nije betonirano) održavano košnjom, održavanjem stabala maslina, smokve, rogača, sječom grana, čišćenjem od smeća i slično. Navodi kako je iz priložene ortofoto snimke razvidno da se ovaj betonski prilaz i betonski plato nalaze na svim ovim utuženim nekretninama, odnosno na njihovim dijelovima, onda nije jasno kako sud istovremeno utvrđuje da 1. tužitelj i 2. tužitelj utuženu nekretninu prije siječanj 2022. nisu koristili. Također nejasnim drži na temelju čega sud smatra da tuženik takvu svijest nije imao kada ni sam tuženik tijekom ovog postupka nije tvrdio da bi ikada bio u posjedu, a kamo li da bi on sam bio posljednji mirni posjednik utuženih nekretnina  - zemljišta položenog od javne ceste na sjever do objekta nekadašnjeg odmarališta O. na jugu. Naglašava da sud ne dvoji da takva tuženikova radnja ima elemente protupravnosti i može biti predmetom zahtjeva za naknadu štete i da predstavlja "zadiranje u tuđu imovinsku sferu" pa je onda neprihvatljivo mišljenje prvostupanjskog suda da se ista takva radnja ne bi mogla okvalificirati kao smetanje posjeda.

 

5. Predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

6. Drugotužitelj rješenje pobija zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a nalazi u tome što  rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a u njemu iznijeti razlozi su nejasni te postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju rješenja navodi o sadržaju provedenih dokaza i samih zapisnika o izvođenju tih dokaza. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. ZPP-a nalazi u tome što je sud prvog stupnja izveo dokaz, odnosno pribavio spis poslovni broj P-32/14 kojeg stranke nisu predložile i na tom dokazu je utemeljio odluku bez da je  stranke upoznao s izvođenjem tog dokaza i bez da je strankama dao mogućnost da se o tome izjasne.           Navodi da je prilikom očevida na licu mjesta 10. veljače 2023. koji je održan u prisustvu mjernika dipl. ing. T. F., navedeni vještak naveo kako je za utvrđenje jesu li na terenu zatečeni ostaci drvenih stupova u zaštitnom pojasu ceste ili, pak, pripadaju čest. zem. 2400/233 trebalo izvršiti dodatna mjerenja i dostaviti potrebnu skicu. Dakle, imenovani vještak nije nespornim utvrdio da je mjesto na kojem su se nalazili drveni stupovi, rubni zaštiti pojasni pojas ceste, a koji predstavlja javno dobro, već je naveo da za prednje citirano utvrđenje bi trebalo izvršiti dodatno mjerenje. Ističe kako su punomoćnici tužitelja zatražili od vještaka dodatno mjerenje, odnosno označavanje pozicije vidljivih ostatak drvenih stupova te izradu skicu, a što je prvostupanjski sud odbio kao suvišni prijedlog. Također prilikom donošenja pobijanog rješenja sud prvog stupnja navodi utvrđenja koji se odnose na postupak koji se vodio pred istim sudom pod poslovnim brojem P-32/14 pa slijedom navedenog zasniva svoju odluku. Navodi da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su predmetne nekretnine od kraja 1970-ih godina prošlog stoljeća korištene kao sastavni dio i kao jedinstvena gospodarska cjelina sa susjednim nekretninama označenim kao čest. zgr. 4544, čest. zgr. 4545 i čest. zem. 2400/21 i 2400/24, sve k.o. V. L., a koje u naravi predstavljaju objekte nekadašnjeg odmarališta O.. Tvrde da su predmetne nekretnine u dugogodišnjem neometanom posjedu tužitelja te su ih koristile kao prilazni put i za parkiranje motornih vozila, kao i na način da su preostalo zemljište, ono koje nije betonirano, održavali košenjem, održavali masline, smokve, čistili smeće i slično. Posebno ističe kako sam tuženik potvrđuje kako je 2. tužitelj kupio od bivšeg vlasnika odmaralište uz more, te da je koristilo i predmetne nekretnine. S druge strane tuženik navodi kako isti nikada nije koristio predmetne nekretnine, već bi samo povremeno prolazio. Posebno ukazuje kako sam tuženik ne spori da nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, kao niti da je izvršio čin pilanja drvenih stupova te uklonio metalnu ogradu koju je postavio 2. tužitelj.

 

8. Predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti kao osnovan, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

10. Žalbe su osnovane.

 

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da ih je tuženik smetao u posljednjem mirnom posjedu nekretnina označenih kao kč.br. 2400/163, zk. ul. 3153, kč.br. 2400/178, zk. ul. 3149 i kč.br. 2400/223, zk. ul. 5306, sve k.o. V. L. na način što je prepilio drvene stupove i sa istih uklonio postavljenu armaturnu mrežu koja je bila postavljena uz rub ceste na kč.br. 2400/223 te istu odbacio na kč.br. 2400/163 i 2400/178, obje k.o. V. L..

 

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da nije sporno da 1. tužitelj i 2. tužitelj nisu faktično posjedovali dio zemljišta uz javnu cestu koja je u naravi zapušteno zemljište obraslo mediteranskim raslinjem i to sve do siječnja 2022. kada je 2. tužitelj dao nalog da se taj pojas zemljišta raščisti te je također naložio da se zemljište ogradi od ceste postavljanjem drvenih stupova i armirane mreže, a isto tako nije sporno da je tuženik 12. siječnja 2022. prepilio postavljene stupove i uklonio ogradu.

 

13. Također utvrđuje da je mjesto na kojem su se nalazili drveni stupovi utvrdio neposrednim opažanjem na terenu te utvrđuje neprijepornim da su takvi stupovi bili postavljeni prema cesti i to baš na rubnom zaštitnom pojasu ceste. Takav rubni pojas ceste predstavlja zapravo javno dobro koje se koristi jednako kao i cesta. Stoga zaključuje da je isključeno stjecanje posjeda, a time i posjedovna zaštita na takvom zemljištu.

 

14. Jednako tako navodi da činjenica da je tuženik motornom  pilom presjekao sve drvene stupove te armiranu mrežu i stupove odgurnuo na susjedno zemljište može predstavljati protupravnu radnju i može biti predmet zahtjeva za naknadu štete, međutim, time tuženik nije ograničio tužitelja u dotadašnjem načinu izvršavanju faktičke vlasti na utuženim nekretninama niti im je onemogućio pristup, odnosno parkiranje vozila. Samim time, tuženikovu radnju, a koja predstavlja zadiranje u tuđu imovinu ne kvalificira kao oduzimanje posjeda stvari niti kao uznemiravanje dotadašnjeg izvršavanja faktičke vlasti. Ovo tim više jer je metalna ograda bila postavljena upravo uz rub ceste, a na takvom zaštitnom dijelu ceste ne može se stjecati bilo kakvo stvarno pravo, slijedom čega tužiteljima ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu.

 

15. Takav zaključak suda prvog stupnja, kao razlog za neprihvaćanje tužbenog zahtjeva ne može se prihvatiti kao pravilan.

 

16. Naime, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da javna dobra u općoj uporabi ne mogu biti predmet posjedovanja, te posljedično tome i predmet posjedovne zaštite. Međutim, odlučna činjenica za odgovor na navedeno pitanje je da li sporni dio nekretnine na kojoj su prema navodima tužitelja bili postavljeni drveni stupovi sa armaturnom mrežom predstavlja cestu.

 

17. No, ostalo je nejasno na temelju čega sud prvog stupnja zaključuje da je sporni dio nekretnine javna cesta kao javno dobro u općoj uporabi.

 

18. Naime, odredbom čl. 4. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13),92/14, 110/19, 144/21, 114/22 i 4/23 – dalje ZC) propisano je da javnu cestu čini zemljišni pojas s obje strane ceste potreban za nesmetano održavanje ceste, širine prema projektu ceste, a najmanje jedan metar računajući od crte koja spaja krajnje točke poprečnog presjeka ceste. Iz nalaza i mišljenja mjernika na očevidu na licu mjesta od 10. veljače 2023. proizlazi da je za utvrđenje jesu li ostaci drvenih stupova u zemljišnom pojasu ceste ili se, pak, nalaze na kč.br. 2400/233 treba izvršiti dodatna mjerenja i skicu. U situaciji kao što je predmetna kada nije sporan čin smetanja posjeda kao ni sadržaj počinjene radnje tuženika, ali je sporno na kojoj je nekretnini počinjeno smetanje, nužno je bilo provesti dodatno mjerničko vještačenje, a kako su to predložili i tužitelji.

 

19. Također, osnovano tužitelji navode u žalbi da je pitanje posljednjeg mirnog posjeda nesumnjivo s obzirom na navode stranaka tijekom postupka sporno, a ne nesporno, što je zahtijevalo da se i ta činjenica sa sigurnošću na temelju ocjene dokaza utvrdi. Dakle, razlozi rješenja suda prvog stupnja o navedenoj činjenici kao nespornoj su suprotni stanju spisa.

 

20. Isto tako, s pravom tužitelji ukazuju da je sud prvog stupnja proveo dokaz uvidom u spis istog suda poslovni broj P-32/14 protivno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a jer niti tužitelji niti tuženik takav dokaz nisu predložili, a ne radi se o nedopuštenom raspolaganju stranaka iz odredbe čl. 7. st. 2. ZPP-a kada bi sud bio ovlašten provesti dokaze po službenoj dužnosti.

 

21. Konačno, iz obrazloženja pobijanog rješenja nije jasno na koji način je sud prvog stupnja zaključio da se radnja tuženika ne može okvalificirati kao oduzimanje ili uznemiravanje posjeda. Naime, čin smetanja posjeda je čin koji samovlasno mijenja postojeće posjedovno stanje. Njime neka osoba samovlasno izvršava svoju faktičku vlast, bilo u kojem opsegu. Riječ je o činu koji uspostavlja novo izmijenjeno posjedovno stanje – faktička vlast dosadašnjeg posjednika nestaje ili se smanjuje ili biva ograničena, a uspostavlja se nova faktička vlast onoga koji je poduzeo smetanje. Jednom riječju, svaki čin smetanja posjeda koji daje rezultat mijenja postojeće posjedovno stanje. Takav karakter čina smetanja posjeda daje odgovor na pitanje da li se radi o voljnom činu.

 

22. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti uočene nedostatke i nadopuniti dokazni postupak, a potom ocjenom provedenih dokaza utvrditi sve odlučne činjenice te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

23. Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja pobijano rješenje ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.   

 

          

U Rijeci 26. ožujka 2024.

 

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara, v.r.