Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-395/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠPI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, 7. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 320-50- 4719073 od 20.02.2008. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb i tužitelja ŠPI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

„3./treće/NAKNADA:

3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju FPI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 536,24 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 25.02.2008. pa do isplate i to do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.07.2015. po stopi zakonske zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.08. 2015. pa do 31.12. 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 185,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. rujna 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 8. lipnja 2026. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela da je s tuženikom sklopila 20.02.2008. Ugovor o kreditu broj 320-50-4719073, a temeljem kojeg Ugovora joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 27.097,03 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju radilo se o potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupovina automobila za osobne potrebe. Navela je da je predmetni kredit u cijelosti otplatila. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu određeno je, „naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“. Sukladno navedenom, tuženik joj je 25.02.2008. prilikom isplate kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 4.040,29 kn, odnosno 536,24 EUR. Tvrdi da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje to točno troškove ista obuhvaća, niti pak naknada ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je u konkretnom slučaju na ime tzv. ulazne naknade platila tuženiku čak 3,30% od iznosa kredita. Tvrdi da se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba čl. 3 Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništetna, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su joj kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Pozvala se na sudsku praksu i na odluke suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. Navela je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a i ukazala je da u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade, niti je o spornoj odredbi mogla pregovarati. Istaknula je da joj je tuženik kao banka jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatio iznos od 536,24 EUR, te da naznačena odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i da se slijedom naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje nepoštenom i ništetnom. Tvrdi da, budući je sporni iznos od 536,24 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, je kao nepošteni stjecatelj novčanih iznosa koje je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO-a dužan naznačeni iznos vratiti i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO-a. Predložila je da sud utvrdi ništetnom odredbu čl.3. Ugovora o kreditu i da naloži tuženiku da joj isplati iznos od 536,24 EUR s pripadajućim zakonskim kamatama i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

2. Pozivom poslovni broj P-395/2026-2 od 30. lipnja 2026. tužba je dostavljena tuženiku u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, sukladno odredbi čl. 143.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te je isti pozvan da u roku od 30 dana od dana dostave da svoj pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na pravne posljedice nepodnošenja odgovora na tužbu, konkretno na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u smislu odredbe čl. 331.b st. 1. ZPP-a. Naime, čl. 133. st. 5. ZPP-a propisano je da se između ostalog pismena pravnim osobama dostavljaju u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava ili na drugi odgovarajući način. Tuženik je pravna osoba koja je upisana u sudski registar i upisom u sudski registar je stekao svojstvo pravne osobe. Nadalje, odredbom čl. 143.c st. 2. ZPP-a je propisano da sud putem informacijskog sustava šalje adresatu u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac pismeno, koji adresat mora preuzeti u roku od 15 dana od dana kad je pismeno pristiglo u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac, a inače nastupaju posljedice iz st. 5. tog članka, kojim je propisano da će se smatrati da je dostava prema st. 4. tog članka obavljena istekom 15. dana od dana kad je pismeno pristiglo u sigurni elektronički poštanski pretinac, ako adresat u tom roku ne potvrdi primitak pismena. Odredbom čl. 143.c st. 4. ZPP-a je propisano da adresat pismeno preuzima iz sigurnog elektroničkog poštanskog pretinca informacijskog sustava tako da dokaže svoj identitet putem nacionalnog identifikacijskog i autentifikacijskog sustava i elektronički primitak potvrdi primitak pismena, a odredbom čl. 143. c. st. 6. ZPP-a je propisano da informacijski sustav o dostavi obavještava sud potvrdom u elektroničkom obliku.

3. Iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena (na stranici 20 spisa) proizlazi da su tuženiku 9. srpnja 2026. uručena navedena pismena, odnosno tužba s prilozima i poziv za podnošenje odgovora na tužbu su tuženiku uredno dostavljeni 9. srpnja 2026., no u ostavljenom roku od 30 dana tuženik nije sudu podnio pisani odgovor na tužbu, slijedom čega je sud, utvrdivši da su ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe čl. 331.b st. 1. ZPP donio presudu zbog ogluhe.

4. Sukladno odredbi čl. 331.b st. 1. ZPP presuda zbog ogluhe može se donijeti ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, te ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

-ako su tuženiku tužba i poziv na davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

-ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

-ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate,

-ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

5. Dakle, kako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni 9. srpnja 2026., a tuženik nije podnio odgovor na tužbu u određenom mu roku od 30 dana, te kako je tužiteljica u tužbi navela činjenice koje ukazuju na osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, i te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sama tužiteljica podnijela (potvrda od 27.5.2026., iz koje proizlazi da je tužiteljici 25.2.2008. isplaćen kredit u iznosu od 27.097,03 CHF, broj ugovora 320- 50-4719073, koji je zatvoren/otplaćen 25.2.2013. te da je po navedenom kreditu tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.040,29 kn (3,30% od iznosa kredita), sukladno čl.3. NAKNADA- Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita – stranica 7 spisa, Ugovor o kreditu broj 320-50-4719073 od 20.2.2008. s potvrdom o solemnizaciji – stranica 8-12 spisa, otplatni plan – stranice 14-16 spisa), ili s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, sud je utvrdio da su u konkretnom ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe. Naime, presuda zbog ogluhe zasniva se na tezi da je tuženik svojom pasivnošću kvalificirano prešutno priznao činjenične navode tužiteljice, te da činjenice koje je tužiteljica navela u tužbi predstavljaju relevantnu činjeničnu osnovu za donošenje odluke. Tuženik je imao priliku osporiti i očitovati se na navode tužiteljice podnošenjem odgovora na tužbu, no to nije učinio, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača na koje se tužiteljica u tužbi pozvala. Visina naplaćene naknade za obradu kredita proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika na stranici 7 spisa i Ugovora o kreditu na stranici 8-12 spisa. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

6.Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, s obzirom da je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u cijelosti, odnosno tuženik je u cijelosti izgubio parnicu. Sud je, u smislu odredbi čl. 155. ZPP, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, tužiteljici priznao kao opravdan trošak, sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 536,24 EUR, trošak sastava tužbe u iznosu od 125,00 EUR, po punomoćnici odvjetnici, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25, dalje Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Priznat je i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 30,00 EUR i presudu zbog ogluhe u iznosu od 30,00 EUR, sukladno Tarifnom broju 2. točka 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26). Dakle, tuženiku je valjalo naložiti da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 185,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 7. rujna 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69