1                            Poslovni broj: Gž-249/2024-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-249/2024-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz N. V., K. , OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica iz R., protiv tuženika O. banka H. dioničko društvo iz S., D. r. kbr., OIB: …, koju zastupaju odvjetnici iz O. društva K., K. i partneri d.o.o., R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1927/2019-26 od 18. prosinca 2023., u sjednici održanoj 25. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1927/2019-26 od 18. prosinca 2023. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeni su ništetnim odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj: 55986/06 od 16. studenog 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke. Tako je odlučeno u točki I. izreke prvostupanjske presude.

 

1.1. U točki II. izreke prvostupanjske presude odlučeno je o tužiteljevu kondemnatornom zahtjevu pa je tuženiku naloženo isplatiti mu iznos od 3.260,42 eura/24.565,47 kuna po osnovi ništetnosti odredaba o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 20. veljače 2007. do 12. travnja 2011. pa do isplate.

 

1.2. U točki III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 295,08 eura/2.223,26 kuna zbog ništetnosti odredbe o djelomičnoj i prijevremenoj otplati kredita, sa zateznim kamatama od 13. travnja 2011. do isplate, dok je u točki IV. izreke tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 407,58 eura/3.070,91 kunu koji se novčani iznos odnosi na ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita u iznosu od 3%, sa zateznim kamatama od 16. studenog 2006. do isplate.  

 

1.3. U točki VI. izreke prvostupanjske presude utvrđen je neosnovanim tuženikov prigovor prijeboja te nepostojanje potraživanja tuženika prema tužitelju za isplatu iznosa od 34,84 eura/262,51 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 18. svibnja 2007. do 16. rujna 2008. pa do isplate. 

 

1.4. Prvostupanjskom je presudom odlučeno i o parničnim troškovima tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 1.724,80 eura/12.995,51 kunu sa zateznim kamatama od donošenja presude (u točki V. izreke), dok je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen u cijelosti kao neosnovan u iznosu od 1.442,00 eura/10.864,75 kuna (u točki VII. izreke).

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu, osim u točkama I. i III. izreke, pobija tuženik, s tim što odluku u točki II. izreke prvostupanjske presude pobija samo djelomično i to za visinu od 34,84 eura/262,51 kune sa zateznim kamatama smatrajući da je dosuđeni iznos trebalo sniziti za pobijani iznos koji predstavlja tzv. negativne razlike. 

 

2.1. Navedene dijelove prvostupanjske presude pobija zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga a posebno pobija i odluku o troškovima postupka. 

 

2.2. Ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) ističući kako se već ranije protivio i načinu na koji je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev iz razloga što se radi o dvije različite osnove – jedna je potraživanje za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a druga za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) pa smatra da ih je tako tužitelj trebao potraživati i specificirati i da je sud prihvaćanjem takvog zahtjeva učinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je presuda u tom dijelu nerazumljiva odnosno ne zna se što se odnosi na isplatu po pojedinoj osnovi.

 

2.3. U žalbi se tuženik poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP posebno ističući kako je pogrešno utvrđena visina potraživanja iz točke II. izreke u iznosu od 34,84 eura/262,51 kune. 

 

2.4. Glede odluke o tražbini sadržanoj u točki IV. izreke smatra kako je taj dio tužbenog zahtjeva trebalo odbiti jer se odnosi na naknadu za obradu kredita u pogledu koje nije traženo utvrđenje ništetnosti pa je osnovan prigovor zastare.

 

2.5. Pobija i odluku sadržanu u točki VI. izreke smatrajući da je prvostupanjski sud odluku o utvrđenju nepostojanja tražbine istaknute radi prijeboja (u iznosu od 34,84 eura/262,51 kune) utemeljio na pogrešnom pravnom shvaćanju da se taj iznos ne uzima u obzir iako se radi o tzv. negativnim razlikama pa je tzv. pozitivnu razliku trebalo umanjiti za taj iznos utvrđene tzv. negativne razlike.

 

2.6. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude u pobijanim dijelovima te da se o troškovima postupka odluči razmjerno uspjehu u sporu a postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 276,50 eura.

 

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojemu pobija navode iz žalbe predlažući da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijane dijelove prvostupanjske presude u cijelosti te postavlja i zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je još (u žalbenoj fazi postupka) zahtjev tužitelja Ž. S. kao korisnika kredita i potrošača protiv tuženika O. b. d.d. S. kao kreditora i trgovca za isplatu iznosa od 38,84 eura/262,51 kune po osnovi tečajnih razlika te za isplatu iznosa od 407,58 eura po osnovi naknade za obradu kredita.

 

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen u cijelosti i još sporni iznos tužiteljeve tražbine od koje je iznos od 38,84 eura sa zateznim kamatama sadržan i u tuženikovu prigovoru radi prijeboja.

 

6.1. Iako je financijskim vještačenjem utvrđeno da je bilo razdoblja tijekom otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog pa je tužitelj plaćao manje iznose anuiteta kredita (za ukupno 34,84 eura u razdoblju od svibnja 2007. do rujna 2008.), prvostupanjski je sud ocijenio kako nema osnove za uračunavanje tog iznosa, tim više što na taj način tužitelj ništa nije primio da bi morao vratiti niti je kriv za sklapanje ništetnih odredaba pa je ujedno utvrđeno i nepostojanje te tražbine istaknute radi prijeboja.

 

6.2. U pogledu zahtjeva za isplatu iznosa od 407,58 kuna po osnovi isplaćene ulazne naknade za obradu kredita (3% od iznosa kredita) prvostupanjski je sud u obrazloženju naveo kako je i ta odredba Ugovora o kreditu (u članku 5.) utvrđena ništetnom po tužiteljevu zahtjevu a ništetna je zato jer je nepoštena s obzirom na to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo iako je sadržana u tipskom ugovoru u kojemu ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su ti troškovi ulazne naknade nastali pa je tuženik trebao dokazivati suprotno a to nije učinio tako da se ima smatrati kako se radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj ugovornoj odredbi.

 

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio kako je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

 

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer se prvostupanjska presuda, unatoč nekim nedostatcima, može ispitati a nje počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP koju tuženik navodi u žalbi.

 

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

10. Među strankama u ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je na temelju ništetnih odredaba o promjenjivosti stope redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima tužitelj preplatio kredit za iznos od 3.225,58 eura a nije sporno ni da se iznos od 34,84 eura odnosi na manje plaćene anuitete u razdoblju otplate kredita kada je nekoliko mjeseci tečaj švicarskog franka bio niži od početnog koji je prvostupanjski sud uzeo u obzir kao mjerodavan a to tuženik više ne osporava.

 

10.1. Nadalje, nije sporno ni da se  o ulaznoj naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da su s tim u vezi ostvarene sve pretpostavke nepoštenosti pa time i ništetnosti te odredbe, već je samo sporno je li bilo neophodno sudskom odlukom utvrditi tu ništetnost i je li s obzirom na to da takva formalna odluka ne postoji osnovan tuženikov prigovor zastare.

 

11. Što se tiče problematike uračunavanja tzv. negativnih razlika u iznosu od 34,84 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tuženik istakao radi prijeboja, ovaj drugostupanjski sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju te tražbine.

 

11.1. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tuženika (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio) a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist – prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05).

 

11.2. Osim toga, za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

 

12. Ostaje još pitanje zastare za tužiteljevu tražbinu po osnovi plaćene ulazne naknade za obradu kredita koju je tužitelj platio tuženiku a iznosi 407,58 eura.

 

12.1. Najprije treba naglasiti kako tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti te odredbe kako je to pogrešno naveo prvostupanjski sud, ali to nije ni odlučno pa nije ni od utjecaja na prvostupanjsku odluku.

 

12.2. Na ništetnost se naime pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (članci 327. i 328. ZOO/05), ali ne nužno u formi tužbenog zahtjeva, već i samo pozivajući se na ništetnost a sud će i po službenoj dužnosti razmatrati valjanost neke odredbe ugovora kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva – u ovom slučaju kondemnatornog zahtjeva za vraćanje onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik primio.

 

12.3. Prvostupanjski je sud u obrazloženju (u točki 18.) opširno naveo sve razloge zbog kojih smatra da se radi o nepoštenosti pa time i ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, doduše prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (16. studenog 2006.) a to su odredbe članka 81. i 87. toga Zakona, tako da pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (onog iz 2007.) nije od utjecaja.

 

12.4. Tuženik u žalbi zapravo i ne osporava postojanje tih razloga, već samo pogrešno smatra da je nastupila zastara.

 

12.5. Prigovor zastare je u svakom slučaju neosnovan jer zastara u slučaju ništetnosti ugovora ili neke njegove odrede teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena (ovdje kao prethodno pitanje), kako proizlazi i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

 

13. Tuženikova je žalba stoga neosnovana pa on nema pravo ni na naknadu troškova žalbe a ni tužitelj nema pravo na naknadu troškova odgovora na žalbu jer se ne radi o troškovima potrebnima za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP).

 

14. Iz navedenih je razloga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pa time, a na temelju članaka 368. stavka 2. i 373.a i u pogledu troškova nastalih u povodu žalbe na temelju članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

 

U Puli 25. ožujka 2024.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Igor Rakić, v.r.