Poslovni broj: Usž-2305/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice PFŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa odvjetnica Jasminka Biloš, Zagreb, Draškovićeva 53, protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, OIB: 36162371878, Zagreb, Ilica 335, klasa: UP/II-224-04/22-01/235, urbroj: 511-01-203-24-2 od 26. kolovoza 2024., radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5489/2024-13 od 30. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5489/2024-13 od 30. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-224-04/22-01/235, urbroj: 511-01-203-24-2 od 26. kolovoza 2024., kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Postaje granične policije Hrvatska Kostajnica, broj: 511-10-15-05-UP/I-14/2022 od 25. veljače 2022., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Točkom II. izreke presude zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora je odbijen.
2. Tužiteljica u žalbi navodi da presudu pobija u cijelosti jer je sud svoju odluku temeljio na Zakonu o državljanstvu SR Hrvatske uz obrazloženje da je taj zakon bio na snazi u vrijeme tužiteljičinog rođenja. Međutim, roditelji tužiteljice nisu bili državljani Republike Srbije već Republike Hrvatske zbog čega je upis republičkog državljanstva Srbije za tužiteljicu ništavan. Otac tužiteljice u vrijeme njenog rođenja bio je hrvatski državljanin, a majka kao Hrvatica po podrijetlu upisana je 2020. godine koji upis ima učinak od rođenja. Zbog nezakonitog upisa državljanstva tužiteljice koji ne proizvodi pravne učinke, već je ništavan, tužiteljica je nakon zaključenja glavne rasprave dostavila dokaz o toj činjenici zbog čega je trebalo raspravu ponovno otvoriti. Dakle činjenica o ništavom upisu državljanstva tužiteljice prilikom rođenja predstavlja važno pitanje. Razvidno je da su oba roditelja u trenutku njenog rođenja bila hrvatski državljani i nisu dali sporazumnu izjavu da ona rođenjem dobije republičko državljanstvo Srbije jer je državljanin Republike Hrvatske od rođenja. Osim toga upire da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., kojim se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da nije vidio dostavljeni dokaz, međutim pretpostavlja o čemu je riječ tj. o dokazu da nitko od tužiteljičinih roditelja nije bio državljanin SR Srbije u vrijeme njenog rođenja 1984. godine. Navodi da je majka tužiteljice regulirala državljanski status u Republici Srbiji 1997., rješenjem matičara u Inđiji. Smatra da sud nije učinio nikakvu povredu jer nadležno tijelo Republike Hrvatske ne utvrđuje neko drugo državljanstvo odnosno ne utvrđuje kako je po propisima važećim do 8. listopada 1991., došlo do upisa osobe u evidenciju državljana tadašnje SR Srbije, SR Bosne i Hercegovine itd., već utvrđuje je li osoba po prijašnjim propisima stekla hrvatsko državljanstvo temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Osim toga, ovaj Sud je u nizu svojih odluka zauzeo shvaćanje da preispitivanje zakonitosti ili pravilnosti upisa osobe u evidenciju državljana neke druge bivše jugoslavenske republike, a sada druge države, ne može biti predmet postupka u Republici Hrvatskoj (npr. poslovni broj Usž-2770/2020, poslovni broj Usž- 2318/2023., poslovni broj Usž-4211/2024., poslovni broj Usž-3084/2025.). Ovdje je nesporno da je tužiteljica na dan 8. listopada 1991., imala upis u evidenciju državljana Republike Srbije te njezino uvjerenje o državljanstvu Republike Srbije od 13. lipnja 2018., prema kojem je podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan po rođenju u matice rođenih koja se vodi za matično područje Novi Sad- Detelinara, pod red.br. 2552 za 1984. godinu izdano je od nadležnog tijela Republike Srbije i predstavlja dokaz u smislu odredbe članka 60. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku. Osim toga, sve da tužiteljičin upis u evidenciju državljana Republike Srbije i nije bio izvršen do 8. listopada 1991., treba reći da je odredbom članka 4. tada važećeg Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/77.) bilo propisano da u slučaju nepostojanja sporazuma roditelja o republičkom državljanstvu djeteta, dijete podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo ako roditelji imaju prebivalište u [adresa], a u nedostatku toga ako je dijete upisano u maticu rođenih na području Hrvatske, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Obavijest o rođenju tužiteljice nije mogla biti poslana u Hrvatsku radi upisa u knjigu državljana u Hrvatskoj Kostajnici jer su roditelji imali prebivalište u [adresa] a ne u Hrvatskoj. Predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima -"Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.-odluka Ustavnog suda RH, dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. Prvenstveno treba reći da odluku o eventualnom preotvaranju rasprave donosi sudac prvostupanjskog suda kojem je predmet dodijeljen u rad, a prije dostave prvostupanjske presude.
7. Rješenje javnopravnog tijela utemeljeno je na odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21. -dalje: ZHD) na temelju koje se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona (8. listopada 1991.). U postupku je utvrđeno da je tužiteljica rođena **.**.1984., u [adresa] te da je u trenutku njenog rođenja njen otac bio hrvatski državljanin, a majka državljanka Republike Srbije. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica po propisima važećim do 8. listopada 1991., podrijetlom stekla državljanstvo Republike Srbije.
8. Dakle, tužiteljica je u trenutku stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu 8. listopada 1991., bila upisana u knjigu državljana SR Srbije pa su osnovano zaključila javnopravna tijela da se zbog toga ne može utvrditi hrvatskom državljankom jer nije mogla steći i državljanstvo Republike Hrvatske, budući je na temelju propisa koji je važio u trenutku tužiteljičinog rođenja bilo moguće imati samo jedno republičko državljanstvo unutar SFRJ, a osim toga bilo je propisano kako državljanstvo SR Hrvatske prestaje stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike.
9. Stoga je osnovano utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava uvjet propisan odredbom članka 30. stavka 1. ZHD-a pri čemu su pravilno navedene mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/77.) i Zakona o državljanstvu SFRJ (Službeni list SFRJ, broj 58/76.) kako je to detaljno obrazloženo u osporenom rješenju tuženika.
10. Također, treba reći da se odredba članka 4. i 5. ZHD-a kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom odnose samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), a na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje se odredba članka 30. stavka 1. i 2. ZHD-a, koje shvaćanje je izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice odluka broj U-III-1895/01., U-III-16125/09 i dr. 11. Prigovor tužiteljice o pogrešnom upisu državljanstva u matične knjige u tada drugoj republici, a sada u drugoj državi, ne može se preispitivati u ovom postupku pa se i ti žalbeni navodi istaknuti u tom pogledu otklanjaju, a kakvo shvaćanje je već izraženo u nizu odluka ovog Suda na koje pravilno upire tuženik u odgovoru na žalbu.
12. Prigovor tužiteljice da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., kojim je u članku 30.a propisano da hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva nije osnovan. Ovo iz razloga jer je u trenutku rođenja tužiteljice otac tužiteljice imao hrvatsko državljanstvo, a majka tužiteljice državljanstvo Republike Srbije te je primljena u hrvatsko državljanstvo rješenjem tuženika od 7. prosinca 2020., temeljem odredbe članka 16. stavka 1. ZHD-a. Dakle, radi se o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem pa je majka tužiteljice hrvatsko državljanstvo stekla s danom uručenja rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo kako je to propisano odredbom članka 24a. stavak 2. ZHD-a.
13. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 3. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
