Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-41/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Zrinki Bojanić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Aha Pokusi d.o.o. iz Zagreba, Ulica Side Košutić 12, OIB: 93408161373, zastupan po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-816/2023-30 od 27. veljače 2026., u sjednici održanoj 02. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj: Pr-816/2023-30 od 27. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

Utvrđuje se da Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 7.4.2023., kojom je tuženik tužitelju FH izvanredno otkazao Ugovor o radu na određeno vrijeme od dana 2.1.2023. nije dopuštena, odnosno da je ništava, tako da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

Raskida se Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 2.1.2023.g. između tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika AHA POKUSI d.o.o., Ulica Side Košutić 12, Zagreb, OIB: 93408161373 s danom 30.7.2023. Nalaže se tuženiku AHA POKUSI d.o.o., Ulica Side Košutić 12, Zagreb, OIB: 93408161373 isplatiti tužitelju FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.110,50 EUR na ime naknade štete sa zakonskom zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 8 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II./ Naleže se tužitelju FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Aha Pokusi d.o.o. iz Zagreba, Ulica Side Košutić 12, OIB: 93408161373, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.312,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu, u cijelosti pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. točkom 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/2023 i 146/2025 – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška u roku od 15 dana, a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi žalbi u cijelosti, analizira žalbene navode, te predlaže žalbu odbiti u cijelosti kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi popisane troškove žalbenog postupka.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kao zaposlenika na radnom mjestu „voditelja dječjih radionica“ kod tuženika kao poslodavca, temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, radi utvrđenja nedopuštenosti – ništetnosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je dobio radi navodnog neprimjerenog fizičkog kontakta i verbalnog incidenta s maloljetnim djetetom koje je pohađalo dječju radionicu, te radi sudskog raskida tog ugovora o radu zbog nemogućnosti povratka na posao radi nepovratnog uništavanja međusobnog povjerenja radnika i poslodavca, kao i radi naknade štete zbog neisplate pet prosječnih mjesečnih plaća (prosjek primanja zadnja tri mjeseca), te radi naknade troškova ovog parničnog postupka.

6. Sud je u prvostupanjskom postupku utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj radio kod tuženika kao voditelj dječjih radionica, te da je 28. ožujka 2023. tužitelj održao radionicu u OŠ Središće kao izvanškolsku aktivnost u vrijeme trajanja cjelodnevnog boravka u školi,

- da je učenik ĐH pod kraj nastave svojoj učiteljici u produženom dnevnom boravku UH nesigurno prišao, te da je ona na njemu vidjela da nešto nije u redu, pa da joj je tada rekao da je voditelj na AHA Pokusima vikao i da ga je udario po glavi, a nakon što ga je pitala da li je siguran i da li ga je možda samo potapšao, da joj je odgovorio da je siguran da ga je udario po glavi, te da ga je to zaboljelo, nakon čega je o tome obavijestila ravnateljicu i stručnu službu,

- da je nakon toga ravnateljica OŠ Središće AH osobno otišla u učionicu, te da je tamo vidjela tužitelja i upozorila ga da se je maloljetno dijete ĐH požalilo da je dobilo udarac u glavu, a da joj je tužitelj rekao da on ne smatra da se radilo o udarcu već da ga je htio staviti na stolac da sjedne,

- da je nakon toga ravnateljica AH obavijestila mamu maloljetnog djeteta o događaju koja je nakon toga došla u školu,

- da je ravnateljica AH također obavijestila i zakonskog zastupnika tuženika CH, te da mu je oštro rekla da odmah mora doći u školu jer da je njegov učitelj tj. voditelj radionice udario jednog dječaka, a nakon toga ga je zvala i mama tog dječaka, te da mu je i ona rekla da je dijete udareno na radionici,

- da je zakonski zastupnik tuženika putem do škole zvao tužitelja, ali da se nije javljao,

- da je istog dana u školi održan sastanak na kojem je bila ravnateljica AH, zakonski zastupnik tuženika CH, majka maloljetnog djeteta i maloljetno dijete ĐH, te da je na sastanku ravnateljica rekla da se takve stvari ne smiju događati i da će kao škola morati raskinuti ugovor sa tuženikom ako će se to ponoviti,

- da je na tom sastanku dječak rekao da ga je taj učitelj, koji inače nije bio na radionicama, udario i vikao na njega, te je rukom pokazao na potiljak kao mjesto gdje je udaren,

- da je istog dana tužitelj poslao poruku zakonskom zastupniku tuženika da se sada ne može javiti, te da ga je zvao sljedećeg dana oko 10 sati, kada mu je rekao što se dogodilo i da je hitno morao ići na sastanak u školu, te da su tamo rekli da je tužitelj na radionici vikao i udario jedno dijete, ali da mu nije rekao ime djeteta zbog zaštite privatnosti, ali da je na toj radionici je bilo šestero djece i to 4 curice i 2 dječaka i da kada je tužitelju rekao da je vikao i udario jednog dječaka, da je mogao znati o kome se radi, tim prije jer imaju rasporede u kojima piše ime i prezime djece, razred, boravak i kontakt roditelja, a te su tablice dostupne voditeljima, pa tako i tužitelju, te da je tužitelj i temeljem toga mogao zaključiti o kojem se djetetu radi.

- da mu je tužitelj tada rekao da ne zna što se dogodilo, da on na toj radionici nije ni taknuo ni jedno dijete, a kamoli udario i da je na radionici bila jako dobra atmosfera,

- da je slijedeći dan zakonski zastupnik tuženika dobio mail od oca djeteta u kojem je isti naveo da je tužitelj udario dijete u zatiljak i da traži očitovanje, te da mu je odgovorio da će se javiti u kraćem roku,

- da je zakonski zastupnik tuženika uputio mail tužitelju u kojem je prenio mail dječakovog oca, time što je zacrnio ime djeteta radi zaštite privatnosti, te da je tražio očitovanje od njega, a taj dopis nije smatrao odlukom o otkazu, niti je tada odlučio o tome da li će tužitelju dati otkaz,

- da je tužitelj poslao svoje očitovanje putem maila u kojem navodi da je toga dana vikao, te da je tražio djecu da sjednu, te je položio ruku na rame djetetu,

- da su zakonski zastupnik tuženika i majka djeteta razgovarali sa nekim roditeljima djece koja su bila na spornoj radionici te da su im neki rekli da su im djeca rekla da je toga dana na radionici bio drugi voditelj, a ne teta koja inače bude na radionici, te da je on bio nervozan i da je vikao,

- da tuženik ima svoje „WhatsApp“ grupe u kojima voditelji šalju slike sa radionica, te da je tužitelj slao slike sa radionica u ponedjeljak i utorak, ali nije poslao slike sa radionice u utorak koja je sada sporna i sa radionice koja je bila nakon toga,

- da iz iskaza majke maloljetnog dječaka ŽH proizlazi da je nakon tog događaja njen sin bio u šoku i stalno je ponavljao "mama, od kud mu pravo da me udara" i tako nekoliko puta, a kada su došli kući, više nije htjela s njim o tome razgovarati jer je vidjela da je uznemiren, a njen sin je izrazito iskren, alergičan na laž i izrazito je otvoren te mu je apsolutno vjerovala,

- da iz iskaza oca maloljetnog dječaka SH proizlazi da je on više puta tijekom dva tjedna tražio sina da mu prepriča što je bilo, a kako bi vidio da li je sve to točno, te mu je on uvijek govorio isto, da je tužitelj na satu bio nervozan i da je vikao na djecu, te da ih je tražio da sjednu, a što on nije točno čuo, pa je tužitelj došao do njega i rukom ga udario u stražnji dio glave, od čega je on bio u šoku, jer to ne očekuje od profesora, a njegov sin od malih nogu nikada ništa nije lagao, jer je takva osoba, pa čak nije lagao ni za sitne dječje svakodnevne stvari, tako da smatra da i ovog puta nije lagao, već je točno ispričao što se dogodilo,

- da se je incident s tužiteljem i maloljetnim ĐH dogodio 28. ožujka 2023. a da je izvanredni otkaz dan 7. travnja 2023. u roku iz čl. 116. stavak 2. ZR od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi odbio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao ga na snošenje troškova parničnog postupka, s obzirom da je utvrdio da je tužitelj na dječjoj radionici vikao i da je udario maloljetnog dječaka po glavi, a što je šokiralo dječaka, jer se zbog toga žalio i učiteljici i roditeljima, te je smatrao da u konkretnom slučaju nije niti odlučno da li je tužitelj dječaka udario po glavi ili po nekom drugom dijelu tijela, jer je to u svakom slučaju bio udarac kojim je tužitelj dječaka uz vikanje posjeo na stolicu, te je smatrao da je takvo postupanje voditelja dječje radionice neprimjereno. Čak i u slučaju da sedmogodišnji dječak nije odmah poslušao ili nije čuo naredbu voditelja radionice koji je djecu tražio da sjednu, smatrao je da to ne opravdava tužitelja kao voditelja radionice da viče na dijete i da ga udara po glavi (ili po bilo kojem drugom dijelu tijela) i na taj način prisilno posjedne na stolicu. Svoju odluku prvostupanjski sud je utemeljio na čl. 116. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 – dalje ZR) koje se odnose na izvanredni otkaz ugovora o radu i odredbi čl. 135. stavak 3. ZR o teretu dokaza smatrajući da je tuženik kao poslodavac dokazao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, te da je u konkretnom slučaju došlo do ozbiljnog incidenta u odgojno

– obrazovnoj ustanovi u vanškolskoj aktivnosti koji je maloljetno dijete imalo potrebe prijaviti svojoj učiteljici i roditeljima, a što predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

8.Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a niti da bi počinio povredu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) na koje pazi po službenoj dužnosti. Ne nalazi ni pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) na koje žalbom ukazuje tužitelj.

O žalbenim navodima:

9. Prvostupanjski sud je dao jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama te je pri tome u skladu s čl. 8. ZPP-a savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze zasebno ali i zajedno sa svim izvedenim dokazima, te je vodio računa o cjelokupnom dokaznom postupku. Nije osnovana ni žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud selektivno ocjenjivao izvedene dokaze. Iz iskaza svjedokinje OH proizlazi da dvije djevojčice koje su bile na vanškolskoj nastavi nisu ništa vidjele „jer nisu tamo u tom smjeru gledale“(pa iz tog razloga nisu ništa vidjele, a ne zato što se ništa nije dogodilo), ali i one znaju da je voditelj ĐH nešto opominjao. Također to što otac djeteta SH nije neposredni svjedok događaja, ne utječe na vjerodostojnost njegovog iskaza, jer njega kao takvog svjedoka prvostupanjski sud i tretira, te uspoređuje njegov iskaz s ostalim iskazima i dokazima kako bi se dobila jedna konzistentna činjenična cjelina koja je neproturječna i logična. On je „svjedok po čuvenju“, kao što je to i učiteljica koji o događaju saznaju iz priče učenika koji su bili neposredno prisutni u učionici kada se dogodio incident. Stoga upravo usporedbom onoga što su oni čuli može se provjeriti istinitost onoga što govori tužitelj i onoga što govore djeca, a prvostupanjski sud je to dobro i pravilno analizirao.

10. Svaki istražni ili optužni akt počevši od kaznenog, prekršajnog preko disciplinskog postupka u sebi sadržava činjenični opis djela ili radnje koja je nedopuštena i koja se stavlja na teret počinitelju kao i njenu pravnu kvalifikaciju i sankciju kojom se prijeti. Tako i e-mail dopis tuženika - poslodavca tužitelju-zaposleniku od 31. ožujka 2023. (l.s. 10) da se izjasni po citiranom prigovoru roditelja (citirani dopis oca djeteta od 29. ožujka 2023.;l.s. 43) u sebi sadrži kvalifikaciju „takvo ponašanje predstavlja izrazito tešku povredu obveze iz radnog odnosa“ i sankciju „uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana, nastavak tvog radnog odnosa nije moguć“, „…nastavak tvog rada jednostavno nije prihvatljiv“, čime se osumnjičeniku - počinitelju ukazuje na postojanje obilježja osobito teške povrede radne obveze i mogućnost otkaza sve u skladu s čl. 119, stavak 1. ZR kojim je propisano da je:

„Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako ne postoje okolnosti zbog koji nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“

11. Stoga je tuženik i postupio u tom dopisu u skladu s čl. 119. stavak 1. ZR, te je tužitelja u nastavku obavijestio da je na temelju navedenog pokrenut postupak otkazivanja ugovora o radu izvanrednim otkazom, pa da je pozvan sukladno čl. 119. stavak 2. ZR iznijeti svoju obranu u pisanoj formi. Tužitelj je to i učinio sutradan 1. travnja 2023. u pisanoj formi čime mu je dana mogućnost da iznese obranu koju je mogućnost i konzumirao. Odluka tuženika kao poslodavca o izvanrednom otkazu tužitelju je donesena tek 7. travnja 2023., a iz njenog sadržaja je vidljivo da je razmotrena i obrana tužitelja. Stoga ne stoji žalbeni navod tužitelja da mu nije dana mogućnost iznošenja obrane, niti da bi mu ugovor o radu bio izvanredno otkazan tim dopisom, već je to učinjeno tek nakon toga posebnom odlukom poslodavca čime je zadovoljena procedura propisana čl. 119. ZR-a. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da bi odluka poslodavca bila prejudicirana dopisom prije same odluke o izvanrednom otkazu.

12. Nije osnovan žalbeni navod da bi nasilje nad maloljetnim djetetom bilo nedokazano u prvostupanjskom postupku od strane tuženika na kome je teret dokazivanja temeljem čl. 135. stavak 3. ZR postojanja razloga za izvanredni otkaz koji je dao. Upravo suprotno i tuženik kao poslodavac i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi su svoju odluku utemeljili prije svega na onome što je ispričalo maloljetno dijete ĐH različitim osobama u više navrata. Prvo je ispričalo svojoj učiteljici UH u „produljenom dnevnom boravku“ u osnovnoj školi nakon samog događaja na „dječjoj radionici“ koju dijete pohađa kao „izvanškolsku aktivnost“ u prostorima škole u iznajmljenom prostoru od strane tuženika za vrijeme produljenog dnevnog boravka u školi, dakle dobrovoljno, kojoj učiteljici je dijete izričito samoinicijativno kazalo „da ga je voditelj na AHA Pokusima jako udario po glavi“, a na njen poseban upit “da je siguran da ga je udario po glavi, te da ga je to zaboljelo“. Učiteljica je i prije nego što joj je dijete to reklo po njegovom ponašanju primijetila da nešto nije u redu. Potom je maloljetni ĐH ispred ravnateljice škole AH i direktora tuženika CH ponovio, kako navodi majka djeteta ŽH „da ga je tužitelj udario“(ne može se ona sjetiti je li rekao po glavi ili po ramenu) kako bi ga nagnao da sjedne. Dijete je u nekoliko puta ponavljalo „mama, od kud mu pravo da me udara“, iz čega se da zaključiti da je bilo uznemireno. I ravnateljica osnovne škole AH je potvrdila da je dijete ĐH na sastanku ispred nje, majke djeteta i direktora tuženika IH kazao da ga je tužitelj „šupio odnosno udario po glavi“. I direktor tuženika CH potvrdio je što je dijete reklo na zajedničkom sastanku kada ga je ravnateljica škole pitala, „da ga je učitelj koji inače nije bio na radionicama, udario i vikao na njega“, a kada ga je pitala gdje ga je udario dijete je rukom pokazalo na potiljak. CH je od roditelja druge djece saznao da su im njihova djeca rekla da je taj dan tužitelj bio nervozan i da je vikao. Indikativno je i to da tužitelj u prvom razgovoru s NH njemu rekao da ne zna što se dogodilo, čudio se „koga je udario, koje dijete“, te je rekao da on na toj radionici „nije ni taknuo ni jedno dijete“, da je „na radionici bila jako dobra atmosfera“, da bi nakon toga u svojoj pisanoj obrani napisao da je “toga dana bio živčan i da je vikao, da je tražio da djeca sjednu, te da je položio ruku na reme djetetu“, a nije poslao svom poslodavcu kroz WatsApp grupu slike sa radionica baš s te „problematične“ i one koja je bila iza nje, iako je za dan ranije poslao slike s radionica, što upućuje na to da se tada nešto neuobičajeno dogodilo. Otac djeteta SH, je za nemili događaj saznao od supruge, te je potom u više navrata pitao sina da mu prepriča što je bilo, kako bi provjerio je li točno to što govori, ali mu je sin uvijek govorio isto „da je tužitelj na satu bio nervozan i da je vikao na djecu“ te da je tražio da sjednu , a što on nije čuo, pa je „tužitelj došao do njega i rukom ga udario u stražnji dio glave“, te da je sin od toga bio u „šoku jer nije očekivao to od profesora“. Inače oboje roditelja djeteta imaju povjerenje u svoga sina i vjeruju u ono što on govori i na temelju iskustva od ranije („izrazito iskren, alergičan na laž i izrazito otvoren, te nije sklon laganju“, „sin od malih nogu nikad ništa nije lagao“).

13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je predmetnog incidenta tužitelj vikao na djecu, pa tako i na sedmogodišnjeg dječaka ĐH, te kako ĐH nije sjeo na mjesto, da ga je tužitelj udario po glavi (u zatiljak) i na taj ga način posjeo na stolicu. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i obrazložio da takvo ponašanje tužitelja predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja je opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu temeljem čl. 116. stavak 1. ZR koji je dan u zakonskom roku iz čl. 116. stavak 2. ZR u roku od 15 dana od saznanja za takvo ponašanje tužitelja. Od voditelja dječjih radionica se pored stručnog znanja očekuje i posjedovanje pedagoških vještina, što je kud i kamo lakše primijeniti u manjoj grupi i u nižem uzrastu djece, u kakvom se okruženju tužitelj nalazio. Fizičko kažnjavanje je načelno neprihvatljivo u školsko - odgojnom procesu, a situacija nije bila objektivno toliko zahtjevna po svom intenzitetu da bi se mogla opravdati neprimjerena reakcija tužitelja i neprimjereni fizički kontakt. Nije životno da bi dijete bez nekog motiva, u situaciji kada voli i želi tu vanškolsku aktivnost, izmislio ili preuveličao cijelu nastalu situaciju, s tim da cijelo vrijeme dijete reproducira isti tijek događaja različitim ispitivačima i sve je to popraćeno njegovim uznemirujućim emocijama što ukazuje da se to negativno iskustvo zaista dogodilo. Pravno je nebitno jesu li dokazi neposredni ili posredni, bitno je da su dokazi i da se na temelju njih može pouzdano utvrditi činjenično stanje.

14. Fizičko nasilje može biti različitog intenziteta, pa se ovisno o tome može odgovarati disciplinski, prekršajno ili kazneno. To što nije pokrenut prekršajni ili kazneni postupak znači da su protagonisti procijenili da intenzitet nasilja nije takav da to zaslužuje, ali to ne znači da nije bilo fizičkog nasilja, jer udaranje maloljetnog djeteta od 7 godina na njegovim slobodnim aktivnostima izvanškolske nastave otvorenim dlanom u potiljak kako bi se smirio i sjeo u učionici jest fizičko nasilje, ali slabog intenziteta. Međutim, ono je nedopustivo u obrazovnom procesu i ima teške posljedice na poslodavca koji se time bavi jer ugrožava njegovu poslovnost i ugled i može utjecati negativno na njegov daljnji rad. Stoga je izvanredni otkaz razmjerna mjera onome što se dogodilo, jer nastavak radnog odnosa nije moguć, zbog narušenog povjerenja u odnosu poslodavac-radnik, kao i zbog ugleda poslodavca i uopće mogućnosti nastavka s takvom djelatnosti u budućnosti, jer je najmanje što poslodavac može pokazati, netolerancija na nasilje prema djeci. Posljedično izvanredni otkaz tuženika tužitelju nije ništetan, te je njime prestao radni odnos tužitelja kod tuženika.

15. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio pobijanu prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. stavak 1. ZPP-a, s obzirom da nisu postojali razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

16. Pravilno je pobijanom presudom naloženo tužitelju platiti troškove parničnog postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u žalbi tužitelj i ne navodi konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, osim što neosnovano smatra da on treba uspjeti u parnici, pa da mu onda trebaju biti posljedično dosuđeni i parnični troškovi.

17. Kako tužitelj sa žalbom nije uspio sa žalbom, a nije ni zatražio troškove žalbenog postupka, to ovaj sud nije o njima niti odlučivao. Međutim, ovaj sud je odlučio o zatraženim troškovima žalbenog postupka tuženika, te je smatrao da odgovor na žalbu nije potreban trošak za vođenje parnice, pa je odbio njegov zahtjev za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 02. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović