Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-990/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Ilić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po Mariji Radelja, odvjetnici u OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-1248/2023-38 od 10. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-1248/2023-38 od 10. lipnja 2025.

- potvrđuje u točkama I., III., IV., V. i VI. izreke

- potvrđuje u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 30. rujna 2015., i to na iznose kako slijedi:

EUR 15.662,55 od dana 09. 05. 2013.

EUR 62,26 od dana 01. 06. 2013.

EUR 15,98 od dana 13. 06. 2013.

EUR 208,08 od dana 04. 07. 2013.

EUR 215,24 od dana 01. 08. 2013.

EUR 223,85 od dana 01. 09. 2013.

EUR 235,78 od dana 01. 10. 2013.

EUR 229,47 od dana 01. 11. 2013.

EUR 233,98 od dana 01. 12. 2013.

EUR 238,92 od dana 01. 01. 2014.

EUR 241,99 od dana 01. 02. 2014.

EUR 248,49 od dana 01. 03. 2014.

EUR 246,36 od dana 01. 04. 2014.

EUR 239,18 od dana 01. 05. 2014.

EUR 236,87 od dana 01. 06. 2014.

EUR 237,91 od dana 01. 07. 2014.

EUR 246,07 od dana 01. 08. 2014.

EUR 252,94 od dana 02. 09. 2014.

EUR 251,51 od dana 01. 10. 2014.

EUR 257,45 od dana 01. 11. 2014.

EUR 261,48 od dana 02. 12. 2014.

EUR 259,07 od dana 01. 01. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 02. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 03. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 04. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 05. 2015.

EUR 259,77 od dana 02. 06. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 07. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 08. 2015.

EUR 259,77 od dana 01. 09. 2015.

sve po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena , a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

- preinačuje u dijelu točke II. izreke u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznose glavnica od ukupno 22.643,36 EUR, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose iz točke II. izreke prvostupanjske presude za razdoblje od 1. listopada 2015. pa do isplate, i to na način da se u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika protiv rješenja o trošku Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-1248/2023-38 od 10. lipnja 2025. iz točke VII. izreke djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, te se navedeno rješenje:

- potvrđuje za iznos od 1.149,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2025. pa do isplate.

- preinačuje preko iznosa od 1.149,19 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.517,62 EUR sa zateznim kamatama na taj dio od 10. lipnja 2025. pa do isplate.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka uz iznosu od 432,75 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 016-1990/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. kolovoza 2006. kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 22.643,36 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. utvrđena je ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 gdje je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85 %, točkom IV. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita iznos od 1.077,86 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 12. rujna 2006. pa do isplate. Točkom V. prvostupanjske presude utvrđena je ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1990/2006 u dijelu u kojem je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., točkom VI. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naplaćene naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita iznos od 1.696,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 09. svibnja 2013. pa do isplate, dok je točkom VII. Izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.666,81 EUR sa zakonsk im zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 016-1990/2006. koji su stranke sklopile 10. kolovoza 2006. te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF, a u odnosu na koji ugovor su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 22. siječnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks ugovora). Nadalje, predmet je i utvrđenje djelomične ništetnosti istog ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,85% od iznosa kredita i povrat plaćenog po toj osnovi. Konačno, predmet je i utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, kao i zahtjev za povrat plaćenog iznosa koji je banka zaračunala tužiteljici prilikom prijevremene djelomične otplate.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 10. kolovoza 2006.. između prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 016- 1990/2006. za kupovinu stana, s ugovorenim iznosom kredita od 206.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i s rokom otplate 25 godina, uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju ;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužiteljica ga je sklopila kao fizička osoba a namjena je za kupnju stana) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja i osam banaka sa sjedištem u [adresa] kao tuženika pod poslovnim brojem P- 1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužiteljica radi promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita isplatila tuženiku iznos od 43.313,13 EUR, dok ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa priznatim iznosom u konverziji iznosi 22.643,36 EUR, pa nakon što je od kronološki najstarijih iznosa glavnice i zateznih kamata odb ila priznatu preplatu, tužiteljica konačno potražuje iznos od 22.643,36 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose;

- da su stranke 22. siječnja 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da je taj Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te je s financijsko-računovodstvenog motrišta izračun konverzije proveden u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelj ice da unaprijed tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,85% iznosa kredita;

- da je među strankama, bez pojedinačnog pregovaranja, u članku 8. ugovora ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoje naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu i zašto su određene baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno o uslugama koje se njima plaćaju;

- da sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara ju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača;

- da je tužiteljica 12. rujna 2006. platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od sadašnjih 1.077,86 EUR, dok je 9. svibnja 2013. platila naknadu za djelomičnu prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od sadašnjih 1.696,20 EUR;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 22.643,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni Aneks uz ugovor o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim Aneksom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu, kao i da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Nadalje prvostupanjski sud je utvrdio djelomično ništetnim i odredbe ugovora u ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi i to zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je od tužiteljice primio te uplate pa do isplate, smatrajući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Pritom i u tom dijelu prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

10. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava odluka o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF

11. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005), a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik osporava da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje (djelomične) ništetnosti navedenog ugovora o kreditu i to stoga što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izmijenjene Aneksom. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018 -2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužiteljice za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

12. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P - 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude iste utvrdio ništetnima , pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je u tom dijelu prvostupanjska presuda.

13. U odnosu na žalbu protiv odluke o isplati iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF:

14. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (22.643,36 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

15. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Aneks uz ugovor o kreditu od 22. siječnja 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

16. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO/2005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

17. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 10. kolovoza 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

18. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

19. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

20. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

21. Osim toga, nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu, nakon zaključenog Aneksa, više ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22. Stranke su Aneksom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

23. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi , pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF , na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Aneksu, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom.

24. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

25. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

26. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, dakle i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

27. Tuženik je dakle na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

28. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu , jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

29. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj ica restituirana za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom. Stoga tužiteljici prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 22.643,36 EUR.

30. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

31. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja (i tuženika u žalbi) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

32. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Š, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

33. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.).

34. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

35. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

36. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 22.64336 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF odbijen.

37. Međutim, iako je tuženik na temelju sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj ica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

38. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužiteljice držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete Aneksom.

39. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze prema Aneksu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je tužiteljica platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje tužiteljičine obveze preuzete Aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

40. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

41. Slijedom takvih utvrđenja, a s obzirom da su citirane odredbe ugovora o kreditu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženika u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji je takvu odredbu nametnuo potrošačima bez pojedinačnog pregovaranja i unio u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni razlozi tuženika kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja. Pritom u vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO/2005 postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. gdje se potvrđuje stav da je tuženik nesavjesni stjecatelj i da zbog toga duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

42. Konačno, vezano za prigovor zastare, ističe se da u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF). U tom smislu neosnovan je prigovor zastare, koji tuženik ponavlja i u žalbi, odnosno utužena tražbina koju bi tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorne odredbe nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Tužiteljica bi sukladno navedenom imala pravo potraživati zatezne kamate na preplaćene iznose od dana svake pojedine preplate, međutim ista je, nakon provedenog vještačenja te nakon što je u konverziji utvrđena i tužiteljici priznata preplata u visini od 27.691,93 EUR, tu preplatu odbila od kronološki najstarijih potraživanja, i to kako glavnice tako i zateznih kamata, na način da je konačno preciziranim zahtjevom zatezne kamate tražila na iznose dospijeća od 9 svibnja 2013. pa nadalje. Stoga su tužiteljici zatezne kamate dosuđene samo na navedene iznose, jer bi su suprotnom, da joj se dosude kamate na iznose svake pojedine preplate od početka kreditnog odnosa, njezin zahtjev bio prekoračen.

44. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

45. U odnosu na ništetnost i isplatu temeljem odredb i o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu:

46. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi kao i naknadi za prijevremenu otplatu prihvaća i ovaj sud, te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o sporn im odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

47. Pritom se ističe da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbu o ulaznoj i izlaznoj naknadi na tuženiku (članak 81. stavak 2. ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o tim odredbama, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o istima pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknade ne znači da je o tim naknadama prethodno pregovarala, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade i na njihovu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

48. Bespredmetno je pritom pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredb i o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

49. Nadalje, imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člancima 5. i 8. ugovora o kreditu prenio obveze plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su mu prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,85% njegove visine, kao i koji su mu troškovi nastali uslijed prijevremene otplate, utječu, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvaraju na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ulazna ili izlazna naknada odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa je u tom dijelu zaključak prvostupanjskog suda pravilan.

50. Pritom je u pogledu naknade za prijevremenu otplatu (ovdje djelomičnu) točno, kao to tuženik navodi u žalbi, da se odredbom članka 1024. ZOO-a uređuje obveza korisnika kredita - ovdje tužiteljice - da tuženiku u slučaju prijevremene otplate naknadi štetu, te da time nije isključeno pravo banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Međutim navedeno ne utječe na zakonitost pobijane presude jer je sud prvog stupnja utvrdio da je navedena odredba nepoštena, a samim time ništetna, jer na nju tužiteljica nije mogla utjecati, a bila je i neodređena u odnosu na parametre od kojih ovisi visina naknade, pa su tvrdnje o navodnoj šteti neodlučne.

51. U tom smislu tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje vještačenja na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete, a razlog zbog kojeg nije bilo potrebno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem je činjenica da iz isprava dostavljenih tijekom postupka proizlazi da je tužiteljici naplaćena paušalizirana naknada za uslugu prijevremene otplate kredita, a ne naknada za pretrpljenu štetu. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada radi utvrđenja visine štete nije izveo po tuženiku predloženi dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja opsega štete koju je zbog prijevremene otplate kredita pretrpio tuženik.

52. Kako je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je zakonita i odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita u visini koja među strankama nije bila sporna, a ta se odluka temelji na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

53. Pritom neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, njihova nepoštenost, to tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na iznose plaćene na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana kada su ti iznosi plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika), a odluka o visini stope zatezne kamate pravilno je utemeljena na članku 29. stavku 2. ZOO-a.

54. Konačno, što se tiče prigovora zastare, upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek prvostupanjskom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetn ih ugovornih odredbi, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

55. Slijedom navedenog je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude.

56. U pogledu žalbe protiv odluke o trošku valja istaknuti da je, obzirom na način na koji je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženika djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo preinačiti i odluku o troškovima primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Pritom je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnopravne odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) tužitelj ici priznao iznos od 3.500,00 EUR koji se odnosi na sastav tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 16. veljače 2024., 28. svibnja 2024 i 7. ožujka 2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 500,00 EUR za svaki, te za zastupanje na ročištima od 5. ožujka 2024., 20. siječnja 2025. i 6. svibnja 2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 500,00 EUR za svako, . Međutim, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je uzeti u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužiteljice u sporu koji prema ocjeni ovoga suda iznosi 60% (dokazala je ništetnost odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, ulaznu naknadu i prijevremenu otplatu, dok je od svih zahtjeva za isplatu odbijena s glavnim potraživanjem s osnova valutne klauzule, a kamate i svi preostali novčani zahtjevi dosuđeni su joj u cijelosti), pa kada se od ukupnog uspjeha tužiteljice (60%) oduzme uspjeh tuženika (40%), to je tužiteljici ukupno valjalo dosuditi razmjerni dio troška od 20%, odnosno iznos od 700,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV od 175,00 EUR i trošak vještačenja, koji je valjalo priznati u cijelosti kao nužan za dokazivanje osnovanosti i visine postavljenog zahtjeva, i to u visini od 200,00 EUR.

57. Pritom je tuženik djelomično u pravu kada u žalbi protiv odluke o trošku navodi da tužiteljici nije trebalo priznati pristojbu na tužbu iznosu od 91,81 EUR. Naime, tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. a 20. svibnja 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) kojim je u članku 11. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi, među ostalim, oslobođeni i potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (točka 20.). Stoga, kako su zahtjevi iz točke I. i II. izreke pokrenuti na temelju tzv. Kolektivne presude to tužiteljica na navedeno nije bila u obvezi platiti pristojbu, no trebala ju je platiti na točke III., IV., V. i VI. petita, i to na vps od ukupno 2.774,06 EUR, dakle u iznosu od 74,19 EUR, koju pristojbu joj je valjalo priznati jer je s tim dijelom zahtjeva uspjela u sporu.

58. Stoga ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.149,19 EUR, za koji iznos je valjalo potvrditi prvostupanjsku odluku o trošku primjenom odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP -a, dok je za preostalih 3.517,62 EUR rješenje valjalo preinačiti te zahtjev za naknadu troška u tom iznosu odbiti primjenom odredbe čl. 380. toć. 3 ZPP-a.

59. Budući da je tuženik uspio sa žalbom ima pravo na nadoknadu troška za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife od 625,00 EUR, koji iznos je valjalo razmjerno umanjiti s obzirom na uspjeh tuženika u sporu (40%) te mu dosuditi iznos od 250,00 EUR, čemu je pridodan PDV u visini od 62,50 EUR te razmjerni dio pristojbe na žalbu prema uspjehu tuženika u sporu od 120,25 EUR, pa ukupni trošak žalbenog postupka tuženika iznosi 432,75 EUR, o kojem trošku je odlučeno kao pod točkom II. rješenja.

U Varaždinu 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec