Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1069/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Čačić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IFP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukosavić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2026. poslovni broj: P-13212/2019-61, u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-13212/2019-61 od 23. ožujka 2026. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

III. U dijelu točke IV. izreke prvostupanjska presuda nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku pa u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 9.411,00 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi pobliže navedenoj u toj točki izreke, a pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 11.551,67 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi pobliže navedenoj u točki II. izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.045,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. do isplate, a u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pod točkom I., II. i III. izreke pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici, a podredno istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno postupanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji joj je prethodio primjenom naprijed citirane zakonske odredbe utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju žalba nalazi u tvrdnji da se u naknadu štete u vidu izmakle koristi – izgubljene zarade, ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza, da je na ročištu održanom 12. studenog 2018. (?) predloži la da se pribave podaci o visini poreza na najamninu koju bi tužiteljica plaćala da je ostvarila tržišnu najamninu, a da sud taj podatak nije pribavio niti je u presudi obrazložio zašto navedeni dokaz nije izveo, nego je neosnovano tužiteljici dosudio puni iznos tržišne najamnine koji nije umanjen za iznos poreza. Na taj način da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to prisilnih odredaba Zakona o porezu na dohodak.

7. Protivno naprijed iznesenim navodima žalbe, prvostupanjski sud je na okolnost visine razlike između tržišne i zaštićene najamnine umanjene za porez na dohodak i prirez proveo dokaz vještačenjem po sudskom financijskom vještaku Zrinku Ručeviću te je uvažavajući nalaz tog vještaka tužiteljici dosudio naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za prijeporne stanove tužiteljice umanjene za porez na dohodak i prirez (točka 39. obrazloženja prvostupanjske presude). Stoga je odlučnu činjenicu za predmet spora o visini poreza na dohodak i prirez za koji iznos valja umanjiti štetu u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine prvostupanjski sud utvrdio provedenim dokazom vještačenjem i zbog čega na te okolnosti nije trebalo pribaviti nikakve druge dokaze pa ni pribavu podataka od porezne uprave.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 9.411,00 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za vremenski period od 16. travnja 2016. do 16. svibnja 2019. kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za dvoiposobni stan površine 71,25 m2 u vlasništvu tužiteljice u [adresa] u prizemlju zgrade sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i iznosa od 11.551,67 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za vremenski period od 16. travnja 2016. do 16. siječnja 2020. kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za isti takav dvoiposobni stan , ali na drugom katu, a u kojim stanovima su stanovali zaštićeni najmoprimci i to na stanu u prizemlju IF do sredine svibnja 2019., a na stanu na drugom katu DF do siječnja 2020.

9. Na temelju između stranaka nespornih činjenica kao i onih utvrđenih provedenim dokazima čitanjem pisanih isprava, saslušanjem svjedoka RF i tužiteljice, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

- da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora

- da se djelomičnim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Klasa: UP/I-942-01/97-03/185, Ur. broj: 251-14-02/211-12-77 od 28.5.2012. i zaključkom Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Klasa: UP/I-942-01/97-02/185, Ur. broj: 251-14-02/211-12-80 od 27.7.2012. (str. 17-25 spisa) tužiteljici IFP iz [adresa], daje (vraća) u vlasništvo u ½ dijela dvoiposobni stan na prvom katu površine 66,53 m2 kojeg koristi stanar EF, dvoiposobni stan u prizemlju površine 66,53 m2 kojeg koristi stanar IF, dvoiposobni stan na drugom katu površine 66,53 m2 kojeg koristi stanar DF, s kojim vlasništvom je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine i to zgrade u [adresa], sagrađene na zkč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao zk tijelo A II (dva), te ½ dijela jednosobnog stana u prizemlju površine 18,92 m2 kojeg koristi stanar IFP s kojim vlasništvom je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine i to dvorišne zgrade u [adresa], sagrađene na zkč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao zk tijelo A III (tri), te je određeno da će zemljišnoknjižni odjel prvostupanjskog suda, po pravomoćnosti rješenja, provesti promjenu zemljišnoknjižnog stanja

- da je naprijed navedenim upravnim rješenjem određeno da stanar IF stječe pravni položaj najmoprimaca, a stanari [adresa] DF i EF Princip zadržavaju pravni položaj najmoprimaca na stanovima sukladno odredbama posebnog zakona i da najmoprimci imaju pravo zajedno s članovima obiteljskog domaćinstva nastaviti koristiti stanove na kojima je ustanovljeno pravo vlasništva pod uvjetima propisanim posebnim zakonom te da su IFP, kao vlasnica te IF, DF i EF, kao najmoprimci, dužni sklopiti ugovor o najmu kojim utvrđuju međusobna prava i obveze u skladu s odredbama posebnog zakona, u roku od 60 dana od pravomoćnosti tog rješenja, da ako vlasnica odbije sklopiti ugovor o najmu, najmoprimci mogu zahtijevati ostvarenje svog prava podnošenjem tužbe nadležnom sudu u roku 60 dana od kada su vlasnici odbili sklopiti ugovor o najmu kao i da odluka suda u cijelosti zamjenjuje ugovor o najmu

- da je Ugovorom o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom sklopljenim između Grada Zagreba kao najmodavca i ČF iz [adresa] temeljem članka 31. stavak 1. Zakona o najmu stanova i to za stan u [adresa] prizemlje površine 66,53 m, ugovoreno da će najmoprimac za korištenje stana plaćati zaštićenu najamninu obračunatu sukladno članku 10. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj: 40/97) u iznosu od 1,53 kn/m2 korisne površine stana, najkasnije do 15.og u mjesecu za tekući mjesec, a u točci IV. Ugovora je navedeno da je uz zaštićenu najamninu najmoprimac dužan plaćati komunalnu i vodoprivrednu naknadu te druge troškove u vezi sa stanovanjem

- da je Ugovorom o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom sklopljenim između Grada Zagreba kao najmodavca i DF iz [adresa] temeljem članka 38. stavak 4. Zakona o najmu stanova i to za ½ idealnog dijela stana u [adresa] drugi kat ukupne površine 66,53 i ovjerenim kod javnog bilježnika 8. prosinca 2006., ugovoreno da će najmoprimac stan koristiti sa članovima obitelji i to sinom HF i snahom VF te da će najmoprimac za korištenje stana plaćati zaštićenu najamninu obračunatu sukladno članku 10. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj: 40/97 i 117/05) u iznosu od 2.36 kn/m2, najkasnije do 15.og u mjesecu za tekući mjesec, a u točci IV. Ugovora da je uz zaštićenu najamninu najmoprimac dužan plaćati komunalnu i vodoprivrednu naknadu te druge troškove u vezi sa stanovanjem

- da je tužiteljica prema stanju zemljišne knjige vlasnica nekretnine upisne u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] zk. tijelo II u cijelosti zbog čega je neosnovan prigovor tuženice nedostatka aktivne legitimacije,

- da iako su predmetni stanovi bili opterećeni zaštićenim najmom samo u 1/2 dijela tužiteljica nije mogla raspolagati sa predmetnim stanov ima niti u suvlasničkom dijelu od ½ dijela koje je naslijedila iza pok. majke AF jer su se u tim stanovima kao jedinstvenim cjelinama nalazili zaštićeni najmoprimci kojima je takvo svojstvo priznato naprijed navedenim djelomičnim rješenjem Grada Zagreba o vraćanju imovine tužiteljici jer te stanove nije mogla dati u najam trećim osobama po tržišnoj najamnini iz jednostavnog razloga što su u stanovima stanovali zaštićeni najmoprimci te nisu bili prazni i slobodni za iznajmljivanje, pa stoga tužiteljica trpi štetu za cijeli stan

- da prema dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka Ing. ekspert d.o.o. od 14. travnja 2023. površina stana u prizemlju i na drugom katu u zemljišnoj knjizi nije usklađena s površinom u naravi, odnosno nije usklađena s površinom iz arhivske dokumentacije iz 1937. budući ti stanovi u naravi imaju površinu od 71,25 m2

- da sukladno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka Ing. ekspert d.o.o. vrijednost najamnine stana u prizemlju stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa] i to za cijelu površinu stana od 71,25 m2 za razdoblje od ožujka 2016. pa zaključno sa travnjem 2019. iznosi ukupno 11.928,33 EUR, a takvog istog stana na drugom katu te stambene zgrade od ožujka 2016. pa do zaključno sa siječnjem 2020. 15.404,45 EUR

- da ukupna razlika između tržišne i zaštićene najamnine za s tan od 71,25 m2 u prizemlju umanjena za porez i prirez na dohodak u razdoblju od ožujka do travnja 2019. iznosi ukupno 9.411,00 EUR, a za takav stan na drugom katu od 75,25 m2 za razdoblje od ožujka 2016. do prosinca 2019. 11.551,67 EUR.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva s materijalnopravnog aspekta prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je tuženica donošenjem Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 – dalje u tekstu: Zakon o najmu stanova) propisala niz ograničenja na teret vlasnika stanova sa zaštićenom najmoprimcem čime im je nametnut prekomjerni teret slijedom čega je došlo do povrede članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje u tekstu Konvencija za ljudska prava), a što je bio predmet razmatranja u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. i Bego protiv Hrvatske od 15. studenog 2016. u kojima taj Sud naglašava da se neposredni uzrok povrede tiče samog zakonodavstva, te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska odnosno njezina zakonodavna vlast treba poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeran način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane, što u praktičnom smislu znači da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz članka 1. Protokola ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno članku 8. Konvencije za ljudska prava. Imajući u vidu da su presude Europskog suda za ljudska prava donesene protiv Republike Hrvatske obvezujuće te da su citirane presude temeljene na istom činjeničnom supstratu koji je identičan činjeničnom osnovu koji je predmet raspravljanja i utvrđivanja u ovom predmetu, prvostupanjski sud nastavno zaključuje da je tuženica u obvezi tužiteljici naknaditi štetu u visini koja predstavlja razliku između tržišne najamnine kao odgovarajuće najamnine i zaštićene najamnine pri tome ukazujući i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. Kako je tu razliku utvrdio provedenim dokazima građevinskim i financijskim vještačenjima u iznosu od 9.411,00 ER za stan u prizemlju u iznosu od 11.551,67 EUR za stan na drugom katu za utuženo razdoblje, to u tom iznosu na temelju članka 1045. stavka 1. u vezi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) obvezuje tuženicu naknaditi štetu tužiteljici sa zateznom kamatom od dana nastanka štete do isplate .

11. Iznesena činjenična i materijalno pravna utvrđenja ovaj sud prihvaća pravilnim te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženice.

12. Iako je točno da tužiteljica kao vlasnica te zaštićeni najmoprimci IF i DF nisu sklopili ugovore o najmu za zaštićenom najamninom u roku od 60 dana sukladno obvezi iz djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinske pravne poslove i imovinu Grada od 28. svibnja 2012. koje je postalo pravomoćno 1. rujna 2012., a niti kasnije jer ti zaštićeni najmoprimci nisu zahtijevali od tužiteljice sklapanje takvog ugovora iako su nastavili u tom svojstvu koristiti stanove i to IF do proljeća 2019. kada je dobio stan od Grada Zagreba, a DF do siječnja 2020. kada je otišla u dom za starije osobe, dok su zahtijevanje tužiteljice da se takav ugovor sklopi odbijali smatrajući to uznemiravanjem zbog čega su prijetili i policijom, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka RF , status zaštićenih najmoprimaca IF i DF utvrđen je naprijed navedenim djelomičnim upravnim rješenjem te tijekom postupka nije bilo sporno da su isti koristili predmetni stanove u spornom razdoblju kao najmoprimci sa zaštićenom najamninom.

12.1. Člankom 4. stavkom 2. Zakona o najmu propisano je da se ugovor o najmu stana sklapa u pisanom obliku, ali ne propisuje posljedice nedostatka propisane forme. Stoga pisani ugovor o najmu stana ne mora biti pretpostavka za stjecanje prava najmoprimca na stanu sa zaštićenom najamninom u okolnostima ako je u cijelosti bio realiziran izvršavanjem svih prava i obveza najmoprimca u dužem razdoblju (u konkretnom slučaju sve do svibnja 2019., odnosno do kraja prosinca 2020.), u kojem su se obje stranke ponašale kao stranke ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom poštujući zakonske odredbe kojim je takav ugovor uređen. Takav ugovor kojem nedostaje pisana forma u utvrđenim okolnostima valjan je sukladno članku 294. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) prema kojem se ugovor za čiju je valjanost propisan ili ugovoren određeni oblik smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu , obveze koje iz njega nastaju. Takvo pravno shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 569/2008-2 od 15. rujna 2010.

12.2. Unatoč što je vođen postupak za povrat oduzete imovine po zahtjevu majke tužiteljice LF za ½ dijela predmetnih stanova, Grad Zagreb je 2002. sa PF, sklopio Ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], prizemlje, ranijeg stanara

– najmoprimca PF, dakle za cijeli stan iako je majka tužiteljice u to vrijeme bila vlasnica oba predmetna stana u ½ dijela. Grad Zagreb je Ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom sklopio i sa DF **.**.2006. iako je još 28. prosinca 2000. donio rješenje kojim podnositeljici OF, majci tužiteljice, vraća četiri neotkupljena stana u ½ suvlasničkog dijela u zgradi u [adresa], a koje je rješenje poništeno rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo od 12. veljače 2004. te je vođen ponovni postupak tijekom kojeg je majka tužiteljice preminula **.**.2006., a postupak nastavljen s tužiteljicom, njezinom nasljednicom kao podnositeljicom zahtjeva te su u konačnici citiranim upravnim rješenjem pravomoćnim u prosincu 2012. tužiteljici vraćeni predmetni stanovi u ½ dijela.

12.3. Imajući u vidu naprijed iznesene činjenice ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je davanjem predmetnih stanova u najam sa zaštićenom najamninom ŽF u cijelosti i DF u ½ dijela tužiteljici onemogućeno raspolaganje tim stanovima. Sud prvog stupnja je svoje uvjerenje opravdao jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima koje tuženica nije svojim žalbenim razlozima uspjela osporiti jer prije svega ti zaštićeni najmoprimci da su i zahtijevali sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom uspjeli bi u sporu budući je člankom 47. Zakona o najmu stanova propisano da osoba koja je stekla status podstanara zaštićenog prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu tog Zakona (zaštićeni podstanar) zadržava to pravo na određenom stanu, bez obzira na promjene najmoprimca, odnosno najmodavca (stavak 1.) te da prema stavku 3. tog članka zaštićeni podstanar plaća zaštićenu najamninu vlasniku stana, razmjerno površini dijela stana kojim se koristi, a tijekom postupka nije bilo sporno da su zaštićeni najmoprimci koristili cijelu površinu stana koji im ja dan u zaštićeni najam.

13. U odnosu na navode žalbe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje na način da sud uopće nije cijenio platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca niti njihove imovinske prilike, valja navesti da tuženica tijekom postupka nije isticala niti dokazivala da su platne mogućnosti zaštićenih najmoprimaca takve da bi zaštićena najamnina trebala biti veća od one minimalne od 28,05 EUR do 31. kolovoza 2018., odnosno u iznosu od 61,70 EUR od 1. rujna 2028. do 31. kolovoza 2019. i nadalje od 1. rujna 2019. u iznosu od 95,35 EUR. Ni jedna parnična stanka nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Zrinka Ručevića u kojem je visinu zaštićene najamnine u iznosu od 28,05 EUR (ranije: 211,31 kn) do 31. kolovoza 2018. temeljio na Izračunu visine zaštićene najamnine Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. od 18. rujna 2018., a od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2019. u iznosu od 61,70 EUR (464,88 kn) iako je prema Izračunu visine zaštićene najamnine Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. od 14. siječnja 201. visina zaštićene najamnine iznosila i nadalje 211,31 kn te od 1. rujna 2019. do 31. kolovoza 2020. u iznosu od 95,35 EUR (718,45 kn) temeljeći te potonje iznose zaštićene najamnine na odredbi članka 28.a Zakona o najmu koja odredba je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. ukinuta. Kako zbog toga platne mogućnosti zaštićenih najmoprimaca nisu bile predmetom raspravljanja u prvostupanjskom postupku to tuženica nije te činjenice primjenom članka 352. stavka 1. ZPP ovlaštena isticati u žalbi kao sporne kroz žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Neosnovano tuženica osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava tvrdnjom da prvostupanjski sud pogrešno tumači stajalište Europskog suda za ljudstva prava izraženog u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske i dr. pri tome tvrdeći da prema toj presudi primjerena najamnina nije tržišta najamnina pa da je prvostupanjski temeljeći visinu štete na razlici između zaštićene i tržišne najamnine pogrešno primijenio materijalno pravo. Ujedno tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer od utvrđene razlike između zaštićene i tržišne najamnine nije odbio porez i prirez sukladno Zakonu o porezu na dohodak.

15. Imajući u vidu da u postupanju tuženice u odnosu na uređenje zaštićenih namoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava zajamčenog prava vlasništva te da primjerena, odnosno odgovarajuća najamnina u smislu stajališta Ustavnog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske, ali i u predmetu Bego i drugi protiv [adresa] te I i D protiv Republike Hrvatske na koje se poziva tuženica, predstavlja upravo tržišna najamnina o čemu je višekratno svoje pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. Ustava Republike Hrvatske) pa tako osim u onoj na koju se poziva prvostupanjski sud (Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.) i u odluci broj Rev 106/2024 od 12. lipnja 2024. u kojoj u točki 10. obrazloženja navodi, citirano: „Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za veći broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasničke stanove. Pri tome vlasnici su postupkom tužene već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom razdoblju u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tužena nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene prilično je egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.“ Izneseno pravno shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ponavlja u svojim odlukama broj: Rev- 355/2024 od 5. ožujka 2025. i broj: Rev-323/2024 od 3. rujna 2025.

15.1. Stajalište izraženo u presudi ovog suda poslovni broj: Gž-1632/2019 od 28. listopada 2021. na koju se poziva tuženica o polovici tržišne najamnine kao primjerenoj u protivnosti je s iznesenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje pravilnim prihvaća i vijeće ovog suda.

16. Protivno žalbenim razlozima prvostupanjski je sud, a kao što je već prethodno rečeno u točki 7. ovog obrazloženja, utvrđenu razliku zaštićene i tržišne najamnine umanjio za porez na dohodak i prirez. Stoga je dosudivši tužiteljici tako utvrđeni iznos naknade štete kao izmaklu korist prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 1045. stavak 1. i članka 1046. stavak 1. ZOO.

17. Kako su iz naprijed navedenih razloga žalbeni razlozi tuženice ocijenjeni neosnovanim te da donošenjem pobijane presude nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se u drugostupanjskom postupku pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda uključujući i odluka o troškovima postupka koju tuženica očito osporava posljedično osporavanju odluke o glavnoj stvari ne navodeći konkretne razloge, a da drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno članku 365. stavku 2. ZPP.

18. Posljedično odbijanju žalbe tuženice odbijen je i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP.

19. Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka sadržana u točki IV. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupka pa stoga ista ostaje neizmijenjana (članak 365. stavak 1. ZPP).

U Varaždinu 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić