Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1110/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB:52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3023/2023-19 od 1. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3023/2023-19 od 1. srpnja 2025.:

- potvrđuje u točci I. izreke

- potvrđuje u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznose kako slijedi i to od njihovog dospijeća pa do 30. rujna 2015.:

- iznos od 3,71 eura od 05. rujna 2007.

- iznos od 0,33 eura od 06. studenog 2007.

- iznos od 3,55 eura od 05. prosinca 2007.

- iznos od 5,40 eura od 04. siječnja 2008.

- iznos od 6,20 eura od 05. veljače 2008.

- iznos od 17,31 eura od 05. ožujka 2008.

- iznos od 15,75 eura od 03. travnja 2008.

- iznos od 3,26 eura od 06. svibnja 2008.

- iznos od 9,44 eura od 04. lipnja 2008.

- iznos od 7,93 eura od 03. srpnja 2008.

- iznos od 3,48 eura od 28. srpnja 2008.

- iznos od 6,00 eura od 11. kolovoza 2008.

- iznos od 7,11 eura od 10. rujna 2008.

- iznos od 18,22 eura od 10. listopada 2008.

- iznos od 26,86 eura od 03. prosinca 2008.

- iznos od 40,84 eura od 07. siječnja 2009.

- iznos od 49,41 eura od 04. veljače 2009.

- iznos od 55,16 eura od 04. ožujka 2009.

- iznos od 45,00 eura od 03. travnja 2009.

- iznos od 44,86 eura od 05. svibnja 2009.

- iznos od 42,87 eura od 11. svibnja 2009.

- iznos od 41,22 eura od 10. lipnja 2009.

- iznos od 44,54 eura od 10. srpnja 2009.

- iznos od 37,91 eura od 10. kolovoza 2009.

- iznos od 40,92 eura od 10. rujna 2009.

- iznos od 35,76 eura od 12. listopada 2009.

- iznos od 40,35 eura od 10. studenog 2009.

- iznos od 37,72 eura od 10. prosinca 2009.

- iznos od 51,16 eura od 11. siječnja 2010.

- iznos od 56,10 eura od 10. veljače 2010.

- iznos od 53,43 eura od 12. ožujka 2010.

- iznos od 59,90 eura od 14. travnja 2010.

- iznos od 68,62 eura od 04. lipnja 2010.

- iznos od 93,53 eura od 02. srpnja 2010.

- iznos od 88,14 eura od 15. srpnja 2010.

- iznos od 111,76 eura od 02. rujna 2010.

- iznos od 94,59 eura od 04. listopada 2010.

- iznos od 86,43 eura od 03. studenog 2010.

- iznos od 113,08 eura od 03. prosinca 2010.

- iznos od 136,85 eura od 04. siječnja 2011.

- iznos od 135,97 eura od 10. siječnja 2011.

- iznos od 109,46 eura od 10. veljače 2011.

- iznos od 116,69 eura od 10. ožujka 2011.

- iznos od 106,46 eura od 11. travnja 2011.

- iznos od 129,61 eura od 10. svibnja 2011.

- iznos od 145,49 eura od 10. lipnja 2011.

- iznos od 152,69 eura od 11. srpnja 2011.

- iznos od 209,11 eura od 16. kolovoza 2011.

- iznos od 156,81 eura od 12. rujna 2011.

- iznos od 145,49 eura od 10. listopada 2011.

- iznos od 148,28 eura od 10. studenog 2011.

- iznos od 147,25 eura od 12. prosinca 2011.

- iznos od 157,13 eura od 10. siječnja 2012.

- iznos od 164,03 eura od 10. veljače 2012.

- iznos od 166,16 eura od 12. ožujka 2012.

- iznos od 161,14 eura od 10. travnja 2012.,

- iznos od 163,82 eura od 10. svibnja 2012.

- iznos od 166,58 eura od 11. lipnja 2012.

- iznos od 162,44 eura od 10. srpnja 2012.

- iznos od 162,05 eura od 10. kolovoza 2012.

- iznos od 154,25 eura od 10. rujna 2012.

- iznos od 156,91 eura od 10. listopada 2012.

- iznos od 162,71 eura od 12. studenog 2012.

- iznos od 160,87 eura od 10. prosinca 2012.

- iznos od 163,53 eura od 10. siječnja 2013.

- iznos od 155,97 eura od 11. veljače 2013.

- iznos od 153,04 eura od 11. ožujka 2013.

- iznos od 161,38 eura od 10. travnja 2013.

- iznos od 153,22 eura od 10. svibnja 2013.

- iznos od 148,92 eura od 10. lipnja 2013.

- iznos od 144,07 eura od 10. srpnja 2013.

- iznos od 150,01 eura od 12. kolovoza 2013.

- iznos od 153,26 eura od 10. rujna 2013.

- iznos od 156,36 eura od 10. listopada 2013.

- iznos od 157,04 eura od 11. studenog 2013.

- iznos od 161,13 eura od 10. prosinca 2013.

- iznos od 151,14 eura od 10. siječnja 2014.

- iznos od 145,85 eura od 10. veljače 2014.

- iznos od 148,16 eura od 10. ožujka 2014.,

- iznos od 147,74 eura od 10. travnja 2014.

- iznos od 144,01 eura od 12. svibnja 2014.

- iznos od 143,47 eura od 10. lipnja 2014.

- iznos od 146,70 eura od 10. srpnja 2014.

- iznos od 149,99 eura od 11. kolovoza 2014.

- iznos od 151,70 eura od 10. rujna 2014.

- iznos od 151,90 eura od 10. listopada 2014.

- iznos od 155,04 eura od 10. studenog 2014.

- iznos od 156,02 eura od 10. prosinca 2014.

- iznos od 157,29 eura od 12. siječnja 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. veljače 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. ožujka 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. travnja 2015.

- iznos od 148,83 eura od 11. svibnja 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. lipnja 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. srpnja 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. kolovoza 2015.

- iznos od 148,83 eura od 10. rujna 2015.

i to po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena , a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

- potvrđuje u točci V. izreke

- preinačuje u dijelovima točke II. izreke:

a/ u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 11.087,83 EUR, b/ u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose iz točke II. izreke prvostupanjske presude za razdoblje od 1. listopada 2015. pa do isplate,

c/ u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 148,83 EUR od 12. listopada 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 10. studenog 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 10. prosinca 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 11. siječnja 2016. pa do isplate i na iznos od 148,83 EUR od 10. veljače 2016. pa do isplate te se u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

II Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3023/2023-19 od 1. srpnja 2025. potvrđuje u točci IV. izreke

r i j e š i o  j e

I. Odluka o troškovima postupka iz točki III., VI. i VII. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3023/2023-19 od 1. srpnja 2025. preinačuje na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Odbijaju se tuženik i tuženik sa zahtjevima za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 11. d) 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 47353/07 od 12. srpnja 2007. sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.087,83 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 4.241,18 EUR sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2025. do isplate, točkom IV. odbijen je dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.512,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate kao neosnovan, točkom V. utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.865,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13. veljače 2016. do isplate, dok je točkom VI. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, a točkom VII. je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu (osim u dijelu točke IV. izreke) pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj pobija presudu u dijelu iz točke IV. izreke kao i rješenje o trošku u odbijajućem dijelu iz točke VI. izreke zbog svih žalbenih razloga, uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano presudu i rješenje preinači na način da dosudi tužitelju iznos razlike u glavnici priznatoj konverzijom kao i daljnji parnični trošak sastava jednog podneska i pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, podredno da prvostupanjsku presudu ukine. Tužitelj traži trošak sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana dok je žalba tužitelja neosnovana.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 47353/07 koji su stranke sklopile 12. srpnja 2007. te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF, a u odnosu na koji ugovor su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 12 veljače 2016. zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu (dalje: Dodatak).

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 12. srpnja 2007. između prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 47353/07 za kupovinu stana, s ugovorenim iznosom kredita od 76.500,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita i s rokom otplate 180 mjeseci, uz redovnu kamatu od 4,30% godišnje, promjenjivu;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju ;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužitelj ga je sklopio kao fizička osoba a namjena je za kupovinu stana) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja i osam banaka sa sjedištem u [adresa] kao tuženika pod poslovnim brojem P- 1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj radi promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita isplatio tuženiku iznos od 11.087,83 EUR, da razlika u iznosu preostale glavnice prilikom konverzije iznosi 2.512,59 EUR, kao i da je tužitelju u konverziji priznata preplata u iznosu od 6.865,15 EUR;

- da su stranke 12. veljače 2016. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da je taj Dodatak uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. travnja 2023.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 11.087,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni Dodatak uz ugovor o kreditu nije od značaja ni za pravni interes ni za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim Dodatkom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu, kao i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je provedenom konverzijom tužitelju priznata preplata u iznosu od 6.865,15 EUR, međutim razlika glavnice iz konverzije iznosi 2.512,59 EUR, pa je stav toga suda da se konverzijom priznata preplata inače treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu (kako je to predlagao tužitelj), slijedom kojih utvrđenja odbija dio zahtjeva za isplatu razlike preostale glavnice od 2.512,59 EUR. Također prvostupanjski sud utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika po osnovi preplate u iznosu od 6.865,15 EUR.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se osporava odluka o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF:

12. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005), a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik osporava da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje (djelomične) ništetnosti navedenog ugovora o kreditu i to stoga što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izmijenjene Dodatkom. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018 -2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

13. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P - 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude iste utvrdio ništetnima , pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

14. U odnosu na žalbu tuženika protiv odluke o isplati:

15. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (11.087,83 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

16. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Dodatak uz ugovor o kreditu od 12. veljače 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

17. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO/2005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

18. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 12. srpnja 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

19. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

20. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

21. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

22. Osim toga, nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu, nakon zaključenog Dodatka, više ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

23. Stranke su Dodatkom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

24. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi , pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF , na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Dodatku, ne može se zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom.

25. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

26. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

27. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, dakle i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika , pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

28. Tuženik je dakle na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

29. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu , jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

30. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom. Stoga tužitelju prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 11.087,83 EUR.

31. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem Dodatka ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Dodatka Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

32. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja (i tuženika u žalbi) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

33. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., K, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

34. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.).

35. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

36. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

37. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 11.087,83 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF odbijen.

38. U odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata:

39. Međutim, iako je tuženik na temelju sklopljenog Dodatka uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valu tnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

40. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužiteljice držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete Dodatkom.

41, Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze prema Dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Dodatak nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je tužitelj platilo na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete Dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

42. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

43. Slijedom takvih utvrđenja, a s obzirom da su citirane odredbe ugovora o kreditu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženika u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji je takvu odredbu nametnuo potrošačima bez pojedinačnog pregovaranja i unio u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni razlozi tuženika kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja. Pritom u vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO/2005 postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. gdje se potvrđuje stav da je tuženik nesavjesni stjecatelj i da zbog toga duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

44. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje na dosuđene iznose teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

45. U odnosu na žalbu protiv prigovora radi prebijanja:

46. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikov prigovor radi prebijanja (procesnopravni prigovor), odnosno utvrdio da tuženikovo potraživanje ne postoji, a koji prigovor se u iznosu od 6.865,15 EUR odnosi na konverzijom priznatu preplatu. Naime, preplata obračunata u konverziji prema prisilnom propisu iz članka 19.c ZPK stavka 1. točke 5. alineje prve, u situaciji poput ove, koristi se za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti, i to na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, a ne za druge svrhe. Dakle, na temelju valjano sklopljenog sporazuma o konverziji predmetni je iznos bio i ostao u imovini tuženika, slijedom čega nema osnova ni za prebijanje ni za uračunavanje.

47. Slijedom takvog utvrđenja valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi točku V. prvostupanjske presude.

48. Iz tužiteljevog konačno postavljenog zahtjeva, koji je usklađen s nalazom vještaka, proizlazi da isti potražuje i isplatu i zateznih kamata na iznos od 148,83 EUR od 12. listopada 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 10. studenog 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 10. prosinca 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 11. siječnja 2016. pa do isplate i na iznos od 148,83 EUR od 10. veljače 2016. pa do isplate, a koji iznosi su nesporno plaćeni od strane tužitelja nakon izvršenog obračuna konverzije (30. rujna 2015.) pa do sklapanja Dodatka (12. veljače 2016.).

49. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate na iznose uplaćene nakon izvršenog obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Naime, člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita, gdje je točkom 7. propisano da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje upravo na dan 30. rujna 2015., pa navedeni datum treba predstavljati zaključnu točku za sve obračune te je zadnji datum do kojega je tuženik bio u zakašnjenju i za njega teku kamate. Osim toga, člankom 19. f ZID ZPK/15 propisano je da je potrošač dužan nastaviti plaćati obroke odnosno anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF do dana sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i da će se razlika između uplaćenog iznosa u prijelaznom razdoblju i iznosa za uplatu po obroku odnosno anuitetu u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenom novim otplatnim planom utvrdit i prilikom dospijeća prvog sljedećeg anuiteta odnosno obroka u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR novog otplatnog plana iz članka 19.c stavka 1. točke 3. Zakona , te će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz članka 19.c stavka 1. točke 5. Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

50. Dakle, zakonodavac je propisao obvezu da tuženik i nakon obračuna konverzije privremeno naplaćuje iznose upravo prema otplatnom planu važećem prije konverzije, a propisao je i na koji način će se kod prve otplate u EUR regulirati razlika, pa ga se za taj period ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem, niti u odnosu na tako naplaćene iznose tuženik može biti u zakašnjenju.

51. Slijedom svega navedenog je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznose od 148,83 EUR od 12. listopada 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 10. studenog 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 10. prosinca 2015. pa do isplate, na iznos od 148,83 EUR od 11. siječnja 2016. pa do isplate i na iznos od 148,83 EUR od 10. veljače 2016. pa do isplate, na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

52. Konačno, vezano za prigovor zastare, ističe se da u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF). U tom smislu neosnovan je prigovor zastare, koji tuženik ponavlja i u žalbi, odnosno utužena tražbina koju bi tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorne odredbe nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

53. U odnosu na žalbu tužitelja protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude:

54. Tužitelj u podnesenoj žalbi neosnovano smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice priznate u konverziji.

55. Naime, s obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

to je uz pravilnu primjenu tih propisa trebalo odbiti zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao da mu tako utvrđenu razliku glavnice (2.512,59 EUR) vrati, iako iz drugačijih razloga od onih kako je to naveo prvostupanjski sud.

56. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude kojom je zahtjev za isplatu iznosa od 2.512,59 EUR na ime razlike glavnice kredita po obračunu konverzije sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama odbijen.

57. S obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa zahtjevom za utvrđenje, te sa sporednim kondikcijskim zahtjevom za isplatom zateznih kamata, dok u odnosu na glavni kondikcijski zahtjev nije uspio, kao niti za isplatu utužene glavnice iz konverzije, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Uz to ovaj je sud vodio računa i o činjenici da je u odnosu na predmet spora

– osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, u vrijeme podnošenja tužbe kao i u vrijeme donošenja prvostupanjske presude postojala neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova, koji su na istovjetne činjenice različito primjenjivali pravo, te u to vrijeme nije bio primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika (odluka proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 donesena je 27. svibnja 2026.) U takvim se okolnostima, u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije bilo podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh, pa zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu.

58. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točkama III., VI . i VII. izreke prvostupanjske presude na način da svaka stranka snosi svoje troškove.

59. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijede i za troškove žalbe, pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec