Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-86/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Nikola Klaić i Mladen Klaić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić, Kutina, Kolodvorska 24, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-309/2016-35 od 28. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-309/2016-35 od 28. svibnja 2026.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja CN za naknadom troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.840,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 16. u mjesecu za protekli mjesec, u roku od 15 dana (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, a od 1. siječnja 2024. nadalje i zateznih kamata na dužni porez na dohodak i doprinos za mirovinsko osiguranje sadržanih u dosuđenim bruto iznosima (točka II. izreke) te je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.006,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke).
2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu navodeći da presudu pobija u točki I. i III. izreke i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i s time u vezi i odluke o trošku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno, ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu pobija navode tuženice i predlaže odbiti žalbu u cijelosti i potvrditi pobijanu presudu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom dodataka na plaću za rad na terenu, prekovremeni rad, rad u smjenama, rad noću, subotama, nedjeljama, državnim praznicima i blagdanima za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014. te razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 30. travnja 2016.
6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.
6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženica.
7. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
8. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba kod tuženice, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Gardijska motorizirana brigada, 2. Mehanizirana bojna „Gromovi“, Satnija za vatrenu potporu, 2. minobacački vod na dužnosti ciljača 3. desetine,
- da je rad tužitelja u utuženom periodu bio organiziran na način da je radio na terenu, prekovremeno, u smjenama, noću, subotama, nedjeljama, državnim praznicima i blagdanima,
- da je tuženica za utuženi period manjkavo vodila evidencije o radnom vremenu tužitelja odnosno nije evidentirala sav odrađeni prekovremeni rad te posljedično tome isti nije obračunala niti isplatila tužitelju,
- da tužitelju za utuženi period tuženica nije isplaćivala naknadu za godišnji odmor sukladno važećim propisima,
- da se tužitelj sukladno odredbi čl. 186.a ZPP obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora,
- da je na okolnost visine potraživanja tužitelja provedeno financijsko vještačenje te je vještak utvrdio da je tuženica dostavila u spis različite evidencije radnog vremena za iste mjesece (u jednoj nije evidentiran prekovremeni rad na terenu, dok je u drugoj naznačeno da je tužitelj radio prekovremeno na terenu), da je za pojedina razdoblja različito evidentiran radni angažman tužitelja, da nije naznačen početak i završetak radnog vremena, već je samo oznaka da je radio 8 sati u tjednu, dok za vikend nisu naznačeni sati rada,
- da je vještak sačinio više varijanti obračuna neplaćenih sati rada tužitelja i naknade za godišnji odmor, s time da je prvu i drugu varijantu izradio na temelju evidencija dostavljenih u spis, a treća i četvrta varijanta rađene su po prijedlogu tužitelja na način da se uzme prosječno trajanje radnog dana na terenu od 7,00 do 20,00 sati, odnosno da se vrednuje ranije ili kasnije vrijeme početka i završetka radnog vremena na terenu ako je prekovremeni rad evidentiran u evidencijama tuženice , s time da je u prvoj i trećoj varijanti prekovremeni rad na terenu obračunat na način da nisu vršena umanjenja za korištene slobodne dane, a u drugoj i četvrtoj varijanti su vršena umanjenja za korištene slobodne dane,
- da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, s time da je naveo da se radi o prigovorima pravne prirode i da vještaka n ije potrebno pozvati na ročište radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja,
- da tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka te je tužbeni zahtjev uredio sukladno varijanti četiri nalaza i mišljenja.
9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da, s obzirom da tuženica nije vodila precizne i potpune evidencije radnog vremena te da iz suglasnih iskaza svjedoka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ostvario prekovremene sate obavljajući svoje radne zadatke na terenu, tužitelju pripadaju dodaci za sate prekovremenog rada, kao i razlike naknade za godišnji odmor sukladno izračunu vještaka prema četvrtoj varijanti koji je sačinjen sukladno iskazima svjedoka i prema kojem su od utvrđenog cjelokupnog fonda odrađenih prekovremenih sati oduzeti slobodni dani koje je tužitelj iskoristio s osnove evidentiranih prekovremenih sati koje je vještak utvrdio prema dostavljenoj dokumentaciji u spisu.
9.1 Sud prvog stupnja donio je pobijanu odluku u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom dodataka na plaću za rad na terenu, prekovremeni rad, rad u smjenama, rad noću, subotama, nedjeljama, državnim praznicima i blagdanima pozivom na odredbe čl. 3., čl. 14., čl. 97. st. 5. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09), odredbe čl. 1. st. 3., čl. 139., čl. 153. st. 3., čl. 155., čl. 219. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13), Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09), Odluku o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“, broj 88/14, 23/15, 84/15), a u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom razlike naknade plaće za godišnji odmor pozivom na odredbe čl. 2., čl. 4. st. 2. st. 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 140/02 i 68/11) i odredbe čl. 4. st. 2. i st. 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 54/14).
10. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.
11. Tuženik u žalbi pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu , kao i utvrđenja suda na temelju ocjene tih dokaza i iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze, a činjenica što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti ono što on tvrdi, nije odlučno.
12. Pravilno se sud prvog stupnja poziva na odredbu čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12, 88/12, i 73/13, dalje ZR/09), odnosno odredbu čl. 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje ZR/14) kojima je propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju na propisan način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Također pravilno sud prvog stupnja navodi da je u takvom slučaju teret dokazivanja o radnom vremenu kojeg je radnik proveo na radu kod poslodavca, uključujući i onaj prekovremeni rad, na poslodavcu te da je poslodavac dužan dokazati da radnik u utuženom razdoblju nije radio prekovremeno pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3773/18 od 8. siječnja 2019.
13. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženice da sud svoju odluku o meritumu stvari ne može temeljiti na personalnim dokazima, odnosno na iskazu tužitelja i svjedoka te da je za utvrđenje činjenica vezanih za prekovremeni rad mjerodavna jedino i isključivo evidencija tuženika. Naime, ako postoji sumnja u vjerodostojnost evidencije radnog vremena, dozvoljeno je u parničnom postupku i na drugi način dokazivati odrađeno radno vrijeme, s time da pitanje mogu li personalni dokazi (iskaz tužitelja, svjedoka) imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima (evidencije o radnom vremenu) ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu u konkurenciji različitih dokaza prema odredbama ZPP, niti jedan dokaz nema veću snagu od drugog dokaza, a uvjerljivost dokaza kojima se u postupku dokazuje određena činjenica ovisi o ocjeni suda u svakom pojedinom predmetu (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-3188/2023-2 od 18. listopada 2023.).
13.1. U konkretnom slučaju, sud je na temelju suglasnih iskaza svjedoka utvrdio da je tužitelj, kada je radio na terenu, radio prekovremeno, s time da njihovi iskazi s obzirom na protek vremena i činjenicu da nisu vodili osobne evidencije o radnom vremenu, nisu mogli biti precizni u navođenju radnog vremena za svaki dan pojedinačno, kako to pravilno ukazuje tuženica, međutim isti su dali iskaze o prosječnom radnom vremenu na terenu iz kojih nedvojbeno proizlazi da su na terenu radili prekovremeno i da su radili duže i od prekovremenog rada koji im je evidentiran u službenim evidencijama. Stoga je sud prvog stupnja, pravilno dao prednost personalnim dokazima u odnosu na materijalne dokaze odnosno evidencije radnog vremena koje je neprecizno i manjkavo vodila tuženica i u kojima nije točno zabilježeno radno vrijeme tužitelja dok je radio na terenu.
14. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
15. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti i visini dosuđenih troškova, s obzirom na to da u tom dijelu tuženica nije istaknula nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
16. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.
17. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
18. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje (čl. 155. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
19. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).
U Velikoj Gorici 2. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Vesna Gašparuš-Horvat
