Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-408/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Adele Turkalj članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1646/2025-9 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P - 1646/2025-9 od 12. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1646/2025-9 od 12. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 182,79 eur.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 5. st. 1. Ugovor o kreditu br. 772493, sklopljenog dana 19. svibnja 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Jednokratno 2,50 % (slovima: dvacijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 348,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. svibnja 2007. do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinedana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

1.2. Rješenjem sadržanim u navedenoj presudi, riješeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 535,11 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 535,11 eura do zatraženog iznosa od 1.106,18 eura, kao neosnovanim."

2. Navedenu presudu i rješenje sadržajno u dijelu u kojem nije uspio u sporu pod točkama I. i II. izreke žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP). Smatra kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP jer tvrdi da se odluka prvostupanjskog suda kojom je odlučio o njegovu prigovoru mjesne nenadležnosti ne može ispitati jer su navedeni razlozi nejasni i proturječni, kao i da je izostalo obrazloženje u odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo nakon preinake tužbe. Osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u postupku kao i pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu odluke o glavnoj stvari i u pogledu odluke o trošku postupka. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe od 182,79 eur.

3. Žalba nije osnovana.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje pod točkom I. izreke

4. Neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

5. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP , ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe tuženik, jer pobijano rješenje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

6. Sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor tuženika mjesne nenadležnosti suda s obrazloženjem da je ugovorna odredba kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena, jer da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Takav zaključak prvostupanjski sud temelji na utvrđenju:

- da je Ugovorom o kreditu kojeg su 19. svibnja 2007. zaključili tužitelj i prednik tuženika u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora,

- da je odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja,

- da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.) time da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- da bi putovanje za tužitelja zbog udaljenost između mjesta njegova prebivališta i [adresa] za tužitelja otežalo ostvarivanje prava pred sudom te bi navedeno dovelo do otežanog ostvarivanja prava pred sudom, slijedom čega bi tužitelj bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika.

8. Po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti sudova zauzet je i stav na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., o pitanju smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.) Prema tom stavu, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti svakog pojedinog slučaja.

9. Cijeneći u smislu ranije navedenog okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu te veliku udaljenost od mjesta njegova prebivališta do mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Prema tome, neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP.

U odnosu na odluku o glavnoj stvari

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10.1. Na žalbene navode da je izostalo obrazloženje u odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo nakon preinake tužbe kojom je dopušteno isticanje kondemnatornog zahtjeva o kojem je odlučeno pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, valja odgovoriti kako isti navodi nisu osnovani jer je odlučujući o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud očito našao neosnovanim prigovor tuženika i pravilno primijenio materijalno pravo dosuđujući tužitelju zatraženi iznos.

11. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

13. Prvostupanjski sud svoju odluku donosi pravilno primjenjujući odredbe ZZP/03 i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26 – dalje ZOO).

14. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje da tužitelju nije bilo poznato što obuhvaćaju troškovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti mu je navedeno bilo pojašnjeno, kako u pogledu razloga o određivanja navedene naknade i visine iste, tako i u pogledu samog sadržaja te naknade, što žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju jer je prvostupanjski sud za utvrđenje navedenih odlučnih činjenica naveo jasne i neproturječne razloge.

15. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se radi o Ugovoru i odredbama koji su unaprijed formulirani od strane tuženika te korisnik kredita na sadržaj istog nije mogao utjecati niti je o istoj mogao pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava , a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

16. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. ZOO obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika, a na štetu korisnika kredita (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

17. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Vezano uz istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju iznos pod točkom II. izreke pobijane presude. Pri tome se ističe kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

19. Slijedom navedenog svi razlozi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda odbijeni su kao neosnovani.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke

20. I odluka o trošku pravilna je i zakonita u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Na žalbene navode kako tužitelj uopće nije bio u obvezi platiti sudske pristojbe u ovome slučaju što tuženik obrazlaže pozivajući se na odredbu čl. 11. st. 2. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23), valja odgovoriti kako nisu osnovani jer se navedena odredba ne primjenjuje na ovaj postupak jer se tužbeni zahtjev tužitelja ne temelji na presudi koja je bila donesena u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom navedenog, neosnovano tuženik osporava i visinu dosuđenih sudskih pristojbi.

21. Ostali žalbeni navodi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe stranka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu kao i rješenje u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

23. Zahtjevi tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat