REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1213/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Vladimir Popović, odvjetnik u Žminju, te kćerka IV iz [adresa], protiv tuženika MTG d.o.o. u stečaju, OIB 79061330069, sa sjedištem u Malom Gradišću, Malo Gradišće 16, kojeg zastupa stečajna upraviteljica Lovorka Juranović, iz Rijeke, Vidikovac 11, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja upisa prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-602/2025-3 od 25. studenoga 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-549/2025-17 od 8. srpnja 2025., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije koji je u njezino ime podnio odvjetnik kao kvalificirani punomoćnik.

II. Odbacuje se kao nedopušten prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije kojeg je u njezino ime podnijela punomoćnica IV.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog(e) za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-602/2025-3 od 25. studenoga 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-549/2025-17 od 8. srpnja 2025. Prijedlog podnesen po kvalificiranom punomoćniku podnesen je zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog neujednačene prakse revizijskog suda (ukazuje se na odluke broj Rev-2426/2011-4 od 27. siječnja 2016., Rev-1112/2012-2 od 25. travnja 2017., Rev-307/2012-2 od 16. svibnja 2017. i Rev-1595/2011-2 od 21. rujna 2016.), kao i zbog potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu uvjetovanog odlukama Europskog suda za ljudska prava (Zubac protiv Hrvatske - zahtjev broj 79060/13, prema kojoj primjena procesnih pravila ne smije spriječiti rješavanje spora o meritumu na način koji je nerazmjeran cilju pravne sigurnosti“; Belas i ostali protiv Češke Republike - zahtjev broj 47273/99 prema kojoj dolazi do povrede članka 6. kada nacionalni sudovi prestrogo tumače procesna pravila i time onemogućuju strankama pristup sudu; Dakić protiv Hrvatske - zahtjev broj 6321/17 prema kojoj sudovi moraju izbjegavati pretjerani formalizam koji bi doveo do povrede prava na pristup sudu; Bulves AD protiv Bugarske - zahtjev broj 3991/03, prema kojoj se stranka ne smije teretiti za pogreške u kvalifikaciji ako je iz činjenica jasno što se traži).

2. Pitanja naznačena u prijedlogu podnesenom po kvalificiranom punomoćniku glase:

1) Je li sud u građanskom postupku, ukoliko stranka postavi tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora, a sud u postupku utvrdi da se radi o prividnom ugovoru, dužan postavljeni tužbeni zahtjev tumačiti prema njegovu stvarnom smislu i pravnoj naravi opisanog odnosa (kao zahtjev za utvrđenje nepostojanja) ili je vezan isključivo uz terminološku formulaciju koju je tužitelj naveo u tužbenom zahtjevu;

2) Ako je prividan ugovor o kupoprodaji nepostojeći pravni posao koji ne proizvodi nikakve učinke, predstavlja li on valjanu pravnu osnovu (iustus titulus) za uknjižbu prava vlasništva u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima;

3) Predstavlja li odbijanje tužbenog zahtjeva zbog pogrešne pravne kvalifikacije (ništetnost umjesto nepostojanja), u situaciji kada je sud utvrdio da je ugovor prividan i da nema učinka, pretjerani formalizam koji stranci onemogućava sudsku zaštitu i pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom RH i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da prvo pravno pitanje nema potrebno obilježje važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP. To stoga što tužbeni zahtjev u postupku u kojem je traženo utvrđenje ništetnosti ugovora i u kojem je utvrđeno da se radi o prividnom ugovoru, nije odbijen zbog toga što u postupku tužbeni zahtjev nije tumačen prema njegovom stvarnom smislu i pravnoj naravi, odnosno isključivo na temelju terminološke formulacije koju je tužiteljica navela u tužbenom zahtjevu. Naprotiv, tužbeni je zahtjev odbijen zbog toga što je drugostupanjski sud svoju ocjenu njegove neosnovanosti dao prema stvarnom smislu tužbenog zahtjeva i njegove pravne naravi te primjenom mjerodavnog materijalnog prava ocijenio da nepostojeći ugovor nije istoznačnica s ništetnim ugovorom, već da se oni sadržajno razlikuju.

5. Naime, predmet je postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog 20. ožujka 2009. između njezine pravne prednice ĆV i tuženika, kao i brisanje upisa prava vlasništva na temelju tog Ugovora.

6. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, namjera ugovornih strana prilikom zaključenja Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 20. ožujka 2009. nije bila prodaja stana od cca 70 m² odnosno ¼ dijela nekretnine, što je bio njegov predmet, već je namjera, na traženje tuženika, bila osiguranje novčane tražbine tuženika prema pokojnoj prodavateljici koju joj je isplatio na ime prodaje tavanskog prostora s pravom nadogradnje etaže, kako je to definirano člankom 1. prethodno zaključenog Predugovora o kupoprodaji nekretnine od 26. rujna 2007.

6.1. Utvrđujući da među ugovornim stranama nije postignuta suglasnost volja za sklapanje predmetnog Ugovora, jer nijedna od njih nije imala volju za zaključenjem ugovora o kupoprodaji s prijenosom prava vlasništva i realizaciji tog ugovora, ocijenjeno je da se predmetnim Ugovorom de facto htjelo postići osiguranje tuženikove tražbine od 115.000,00 eura koji je iznos prodavateljici isplaćen na ime kupoprodaje tavana s mogućnošću nadogradnje, ako do realizacije nadogradnje ne bi došlo. U tom je smislu sud prvog stupnja raspravio predmetni spor s aspekta prividnosti ugovora i zaključio da je takav ugovor ništetan jer je prividan, a to na temelju odredbe članka 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO), budući da nema učinka među ugovornim stranama.

6.2. Sud prvog stupnja, naime, smatra da su prividan ugovor i/ili ugovor kod kojeg je utvrđeno da postoji nesporazum o njegovoj pravnoj naravi protivni prisilnim propisima i kao takvi ništetni u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, a da su pravne posljedice ništetnog ugovora kao i ugovora koji nije nastao ili koji nema učinka među ugovornim stranama jednake i propisane su odredbom članka 323. ZOO. Pritom taj sud cijeni da je distinkcija između spomenutih ugovora tek pravno -teorijska i bez razlike u samoj biti tih ugovora zato što se u svim slučajevima radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, s jednakim posljedicama koje djeluju ex tunc, o pravu koje ne zastarijeva i o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine nije ni nastao te je posljedično ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti i za brisanje upisa prava vlasništva na ime tuženika na temelju toga Ugovora.

6.3. Drugostupanjski sud, međutim, ne prihvaća takvo pravno shvaćanje u pogledu posljedica nesporazuma o pravnoj naravi ugovora i prividnog ugovora. Pozivom na odredbu članka 282. ZOO, kojom je propisano kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje, zaključuje da je posljedica nesporazuma o pravnoj naravi ugovora upravo u tome da ugovor u tom slučaju ne nastaje. Zato drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je posljedica nesporazuma stranaka pri sklapanju ugovora ništetnost tog ugovora jer je, prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO, ugovor ništetan tek ukoliko je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

6.4. Svoju odluku sud drugog stupnja podupire praksom revizijskog suda (Rev- 2357/15-3 od 2. veljače 2016., Rev-3586/2018 od 21. siječnja 2020., Rev-12/2020-3 od 14. travnja 2021. i Rev-175/2024-2 od 11. lipnja 2024.) i zaključuje da posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost - već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinka, on je pravno nepostojeći pravni posao jer između ugovornih strana takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja u smislu odredbe članka 247. ZOO za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Takav ugovor, kao pravno neegzistirajući (nepostojeći), nema učinka među ugovornim stranama, pa ne može biti „protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva“, odnosno ne može biti ništetan.

6.5. Drugostupanjski sud pritom naglašava da su nepostojeći ugovori oni kojima nedostaje jedan ili više bitnih sastojaka za nastanak ugovora, ali nepostojeći ugovor nije istoznačnica s ništetnim ugovorom jer se oni sadržajno razlikuju. Kod ništetnih ugovora su bile formalno ispunjene predviđene pretpostavke za nastanak ugovora, ali se njihovi učinci anuliraju budući da su protivni Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni i ne postoje jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih strana za njihov nastanak.

6.6. Štoviše, sud drugog stupnja dodatno ističe kako ZOO u odredbama članaka 282. i 285. propisuje da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama jer podrazumijeva svjestan nesklad između volje i njezina očitovanja koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volja ugovornih strana o sklapanju određenog obveznopravnog odnosa da bi se kod trećih osoba izazvao lažni dojam iako ugovorne strane ne žele da ugovor nastane ni da ima pravne učinke. Stoga zaključuje da je takav ugovor pravno neegzistirajući odnosno nepostojeći, pa ne može biti protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva pa niti ništetan u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO. Tim više što je, u skladu s odredbom članka 247. ZOO, ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pa posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost - već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinka, on je pravno nepostojeći pravni posao jer između ugovornih strana takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja (iz članka 247. ZOO) za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Upravo stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

7. Iz naprijed navedenog proizlazi da prvo naznačeno pravno pitanje polazi od netočne tvrdnje da je pobijanom presudom tužbeni zahtjev o kojem je u postupku odlučivano tumačen isključivo prema njegovoj terminološkoj formulaciji, a ne prema njegovu stvarnom smislu i pravnoj prirodi konkretnog pravnog odnosa budući da je pobijanom presudom ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva upravo dana prema tumačenju stvarnog smisla i pravne prirode konkretnog pravnog odnosa, a u primjeni mjerodavnog materijalnog prava. To znači da se pravno pitanje zbog kojeg se predlaže dopustiti reviziju ne naslanja na činjenični i pravni supstrat na kojem je utemeljena pobijana presuda. O odgovoru na takvo pitanje ne ovisi odluka u sporu, pa ono nema potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP. Sasvim je drugo je pitanje što se tužiteljica ne slaže s takvim tumačenjem, ali ta okolnost ne čini samo pitanje važnim u smislu spomenute zakonske odredbe.

8. Ni drugo naznačeno pitanje također nije važno, s jedne strane, zbog toga što se njime u osnovi osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a to u pravilu nije razlog za dopuštenje revizije, a s druge strane, i zbog toga što razlozi važnosti na koje ukazuje predlagateljica nisu odgovarajući ovom pitanju zato što ne daju odgovor na to pitanje.

9. Trećim, pak, pitanjem predlagateljica problematizira usklađenost pobijane presude sa standardima prava na pravično suđenje i mogućnošću postojanja pretjeranog formalizma, a time i povrede prava na pristup sudu, u okolnostima odbijanja tužbenog zahtjeva kojim se traži ništetnost ugovora kada je u postupku utvrđeno da je ugovor prividan i da nema učinka.

9.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), a tim se pravom, u bitnom, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu su važni aspekti i pravo na pristup sudu uključujući izbjegavanje pretjeranog formalizma, zaštita od arbitrarnosti i pravo na obrazloženu sudsku odluku.

9.2. Ustavni je sud RH u svojoj dosadašnjoj praksi, kojom se inače naslanja na praksu Europskog suda za ljudska prava, iznio stajalište da pretjerani formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Pravna sigurnost podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije usprkos tome što je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava. No kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti jer se u svakom takvom slučaju radi o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu koji je neprihvatljiv kako s aspekta ustavnih i konvencijskih prava podnositeljice, tako i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka RH (tako i Ustavni sud, U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014.). Ocjena radi li se u konkretnom slučaju o pretjeranom formalizmu u pravilu ovisi o ispitivanju predmeta u cjelini i posebnim okolnostima predmeta.

9.3. Što se, pak, tiče zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova koja je također zajamčena pravom na pravično suđenje, ona podrazumijeva jamstvo da će obrazloženja sudskih odluka sadržavati ozbiljne, relevantne, razborite i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana. U tom smislu pravo na pravično suđenje znači da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

9.4. O spornom pravnom pitanju koje se u bitnom svodi na pitanje je li prividan ugovor ništetan ugovor ili nije, postojala je ranije neujednačena praksa revizijskog suda. Upravo zbog neujednačene prakse revizijskog suda, kao i neujednačene prakse drugostupanjskih sudova, revizijski je sud odlukom broj Rev-2357/2015-3 od 2. veljače 2016. koja je otpravljena s najvišeg suda 20. svibnja 2016. ocijenio važnim pravno pitanje: „da li je prividan ugovor (apsolutna simulacija), ništetan ugovor te da li je pravilno postavljen tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti (ništavosti) takvog ugovora?“. Međutim, odbacio je reviziju (izvanrednu) s tim pitanjem smatrajući da je revizijski sud ujednačio svoju praksu o tom pitanju već na trećoj sjednici Građanskog odjela održanoj 14. studenoga 2013., iako za drugi pravni institut, ali s posljedicama kao i kod prividnog ugovora, pa zbog toga relevantnom i kod prividnih ugovora. Prema tom shvaćanju, tužbenim zahtjevom se ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe jer je odredbom članka 88. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koja sadržajno odgovara odredbi članka 312. stavka 3. važećeg ZOO, propisano da takav ugovor nije ni sklopljen“.

9.5. Tom su odlukom dani razlozi za ovo pravno shvaćanje u kojima je istaknuto da odgovor na to pitanje daje već i sama odredba članka 66. stavka 1. ZOO/91 (sadržajno odgovara članku 285. stavka 1. važećeg ZOO) prema kojoj posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost, već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka zato što se radi o nepostojećem pravnom poslu budući da je odredbom članka 26. ZOO/91 (sadržajno odgovara članku 247. važećeg ZOO) propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Između stranaka takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja u smislu odredbe članka 26. ZOO/91 odnosno članka 247. važećeg ZOO za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se i u čemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor, već žele nešto drugo što tome ugovoru ne odgovara i time kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja). Takav ugovor, kao pravno neegzistirajući (nepostojeći) nema učinka među strankama, pa ne može biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva koja posljedicu ništetnosti vezuje uz tu okolnost. Tom je revizijskom odlukom ujedno ukazano ne postojanje bitnih razlika između ništetnog i pravno nepostojećeg ugovora poput činjenice da nepostojeći ugovor kakav je prividni nikada ne može konvalidirati (kod sklapanja tog ugovora nije postojala suglasnost volja da takav ugovor postoji i u čemu djeluje, a bez te suglasnosti ugovor ne nastaje). Ovu praksu revizijskog suda drugostupanjski sud pobijanom odlukom vjerno slijedi.

9.6. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužiteljice zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da u konkretnom slučaju ocjena neosnovanosti tužbenog zahtjeva nije dana na nerazuman način, nije učinjena neka druga očita pogreška u prosudbi, pogrešno procijenjeno postojanje nekog važnog čimbenika, kao ni da je propušteno razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno da je propušteno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemareni dokazi koje su sudu prezentirale stranke.

9.7. S obzirom na sadržaj naprijed navedenih relevantnih normi materijalnog prava na kojima je utemeljena pobijana presuda, valja zaključiti da njihov zakonski tekst omogućuje predvidljivost pravnih posljedica zaključivanja prividnih ugovora. Isto se može kazati i za interpretaciju prava u vezi s tim pitanjem usprkos postojanju odluka na koje ukazuje sud u prvostupanjskoj presudi. Naime, kada je Vrhovni sud u svojoj naprijed citiranoj odluci Rev-2357/2015-3 od 2. veljače 2016., ocjenjujući predmetno pitanje važnim, istaknuo da je istovrsna odluka usklađena s pravnim shvaćanjem suda dajući detaljne, ozbiljne i relevantne razloge za to, tada valja uzeti da je praksa Vrhovnog suda o tom pitanju ujednačena. Tim više što je Vrhovni sud donio veći broj odluka suglasnih s tim shvaćanjem na koje se poziva drugostupanjski sud, ali i druge (primjerice Rev-3586/2018-4 od 21. siječnja 2021.), a ta je praksa dovoljno jasna i postojala je i u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. Štoviše, na tu je praksu upozorena tužiteljica već i u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda broj Gž- 861/2024-13 od 18. ožujka 2025. Okolnost da je nakon toga otpravljena i odluka drugačijeg sadržaja kojom nisu dani razlozi odstupanja od odluke u kojoj je obrazloženo da je Vrhovni sud ujednačio praksu, iako u potpunosti nepoželjno i neprihvatljivo, ipak ne označava postojanje dubokih i dugotrajnih razlika u sudskoj praksi o spornom pitanju. Ta okolnost tek predstavlja razlog za podnošenje ustavne tužbe u predmetu u kojem se od prakse odstupi.

9.8. Ne manje važno, valja navesti da je naprijed obrazloženo pravno shvaćanje izraženo u primjeni mjerodavnog materijalnog prava o spornom pravnom pitanju ocijenjeno ustavnopravno prihvatljivim i u više odluka Ustavnog suda RH (primjerice, U-III/4373/2020 od 19. svibnja 2021 i U-III/403/2014 od 25. siječnja 2017.).

9.9. Imajući na umu sve naprijed navedeno, ovaj sud ocjenjuje da je pobijana odluka donesena u skladu sa standardima prava na pravično suđenje kako u praksi Europskog suda za ljudska prava, a tako i u praksi Ustavnog suda RH, i to u svim izrijekom ili opisno osporavanim aspektima (izbjegavanja pretjeranog formalizma uključujući pravo na pristup sudu, zabrane arbitrarnosti i prava na obrazloženu sudsku odluku). Stoga nema mjesta dopuštenju revizije u odnosu na treće naznačeno pitanje ni po osnovi potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu.

10. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog je tužiteljice podnesen po kvalificiranom punomoćniku valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke.

11. Prijedlog za dopuštenje revizije kojeg je u ime tužiteljice podnijela njezina kćerka IV kao punomoćnica nije dopušten jer je odredbom članka 91.a stavka 1. ZPP propisano da stranka može podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije i reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik. Prema odredbi stavka 2. istog članka, iznimno od stavka 1., stranka može sama podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može prijedlog za dopuštenje revizije podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovoga ili kojega drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik - ako ima položen pravosudni ispit. Stavkom 3. istoga članka propisano je da su stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz stavka 2. ovoga članka dužni uz prijedlog za dopuštenje revizije ili reviziju dokazati da imaju položen pravosudni ispit. Kako je punomoćnica tužiteljice IV podnijela prijedlog za dopuštenje revizije legitimirajući se upravo kao punomoćnica tužiteljice, a uz prijedlog nije dostavila dokaz da ima položen pravosudni ispit, niti iz sadržaja prijedloga, kao i njegovih priloga, ne proizlazi da je takav dokaz prethodno predočen ili podnesen sudu u ovom postupku, to je prijedlog kojeg je podnijela ova punomoćnica tužiteljice nedopušten te ga je valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 31. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil