REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-893/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jadranke Anić-Matić, Gordane Jalšovečki i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničko društvo Marčan i partneri d.o.o., OIB 80879978999, sa sjedištem u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Dželalija, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika RI-BENZ d.o.o., OIB 79294753254, sa sjedištem u Rijeci, Martinkovac 143/3, kojeg zastupa punomoćnik Igor Koren, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o., sa sjedištem u Rijeci, Supilova 6, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3431/2023-3 od 24. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-40/2022-12 od 12. lipnja 2023., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3431/2023-3 od 24. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-40/2022- 12 od 12. lipnja 2023. Prijedlog je utemeljen na tvrdnji o povredi temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i na mirno uživanje imovine (prava vlasništva).
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine (vlasništva).
4. Pobijanom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev (održan na snazi platni nalog) kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 31.106,91 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 763. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), po osnovi ugovora o nalogu koji se odnosi na neplaćene odvjetničke usluge. U provedenom je postupku, naime, utvrđeno da su stranke sklopile usmeni ugovor o nalogu na temelju kojeg je tužitelj za tuženika izvršio odvjetničke usluge sastava ugovora o cesiji u vezi s potraživanjem koje postoji prema društvu INA d.d. iz Zagreba (tuženik je preuzeo potraživanje od društva Minimal 94 d.o.o. koje je to društvo imalo prema društvu Ina – industrija nafte d.o.o. iz Zagreba), na temelju presude broj P-988/2013 te uslugu sastava anexa ugovora o cesiji nakon čega je tuženiku ispostavio [broj] od 20. listopada 2021. na utuženi iznos (234.375,00 kuna/ 31.106,91 EUR)[1] koji iznos tuženik nije platio.
4.1. Pritom je utvrđeno da je upravo po nalogu tuženika tužitelj sastavio spomenuti ugovor o cesiji i anex tog ugovora te je elektroničkom poštom poslao ugovor odvjetnici društva Minimal 94 d.o.o. i samom tuženiku na pregled. Povratnim e-mailom, tuženik je dao daljnju uputu tužitelju u vezi sa sredstvima osiguranja koja je potrebno dodati u ugovor, nakon čega je tužitelj e-mailom od 6. svibnja 2019. dostavio završne verzije ugovora i njegova anexa. Stranke su u vezi s predmetnim pravnim poslom vodile e- mail korespodenciju pri čemu je i sam tuženikov zastupnik po zakonu u svom iskazu naveo da je dao tužitelju cjelokupnu dokumentaciju vezanu za potraživanje koje je predmet ugovora o cesiji.
4.2. Što se, pak, tiče visine tužbenog zahtjeva koju je tuženik tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima također osporavao, sudovi su odgovorili da tuženik te svoje tvrdnje nije obrazložio niti je tvrdio da bi vrijednost predmeta spora bila drugačija od one koju je tužitelj naveo, dok je tužitelj visinu ispravno zaračunao sukladno odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
5. Prema ocjeni revizijskog suda, predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje.
5.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.
5.2. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.
5.3. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za prihvaćanje zahtjeva tužitelja zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Što se, pak tiče navoda iz prijedloga za dopuštenje revizije kojima tuženik osporava činjenična utvrđenja sudova (posebno ona o zaključenju ugovora o nalogu i njegovu sadržaju), valja odgovoriti da u revizijskom postupku ni inače nije dopušteno osporavati činjenice, tim više što tuženik ni u prijedlogu ne navodi u čemu bi se sastojale „teške povrede odredaba parničnog postupka“ na koje ukazuje, a koje bi utjecale na utvrđenje pravno relevantnih činjenica. U takvim okolnostima tuženik kao predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
6. Što se, pak tiče, tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine zajamčenog člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, revizijski sud ocjenjuje da drugostupanjska odluka ne predstavlja miješanje u ovo pravo tuženika jer se predmetni postupak odnosi na jedan od tipičnih građanskopravnih sporova između privatnih osoba pri čemu drugostupanjska odluka na koju se odnosi prijedlog nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna, dapače. Sudovi su odluku o odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljili na odredbi članka 763. stavka 1. ZOO, a sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da su nižestupanjski sudovi primijenili tu odredbu na način kojim bi predlagatelju bio nametnut prekomjeran teret. Utoliko pobijana presuda po pitanju prava na mirno uživanje imovine ne odstupa od standarda primjene spomenute zakonske odredbe, kako onih uspostavljenih u praksi Europskoga suda za ljudska prava, tako ni onih uspostavljenih u praksi revizijskog ili županijskih sudova. Stoga sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne upućuje na vjerojatnost povrede prava tuženika na mirno uživanje imovine (vlasništva).
7. Kako, dakle, tuženik navodima prijedloga i njegovim prilozima nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom presudom povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine (vlasništva), njegov je prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti i u tom dijelu te riješiti kao u izreci na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP.
Zagreb, 26. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
