Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2794/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Rastija, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1434/2023-15 od 27. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1434/2023-15 od 27. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 24. listopada 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29, u dijelu kojim je ugovoreno: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.827,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2011. do isplate (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.033,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2026. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (toč. IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, ili podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti , pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj . Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor 24. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici kao korisnici kredita odobren kredit u iznosu od 143.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita za kupnju stana;

- da su stranke čl. 8. st. 2. ugovorile da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća, time da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke;

- da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i spornu ugovornu odredbu, niti joj je je bilo objašnjeno na što se naknada za prijevremenu otplatu kredita konkretno odnosi, od čega se sastoji, niti joj je objašnjena struktura tih troškova, već je za visinu te naknade saznala u trenutku prijevremene otplate kredita;

- da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, nije u postupku dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, već je bila riječ o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj;

- da je sporna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu neodređena, jer visinu naknade nije bilo moguće odrediti, a što je dalo mogućnost tuženiku da bez sudjelovanja tužiteljice, kao druge ugovorne strane odluči o visini te naknade;

- da je tuženik 14. ožujka 2011. naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 13.771,25 kn, što prema danas važećoj valuti iznosi 1.827,76 EUR.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 – dalje: ZZP/07) u vezi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23

– dalje: ZOO), jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja da tužiteljici vrati iznos koji je primio temeljem djelomično ništetne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu temeljem stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja sporne naknade do isplate.

9. Premda se prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe pogrešno pozvao na odredbe čl. 96. i 102. ZZP/07, umjesto na identične odredbe ranijeg Zakona o zaštiti potrošača iz odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/2003), koje se obzirom da na vrijeme nastanka pravnog odnosa stranaka primjenjuju na konkretni pravni odnos stranaka, to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

10. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu sukladno aktima kreditora koji uređuju kreditiranje građana i plaćanje naknade, te da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

11. Žalbeni navodi tuženika svode se na tvrdnju da je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda jasna i razumljiva i da je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita izvršena sukladno odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO i čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), prema kojima je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita u obvezi naknaditi banci štetu . Navodi da su tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile dostupne odredbe općih uvjeta – Odluke o naknadama koje su sve vrijeme trajanja ugovora o kreditu bile nepromijenjene i da u vrijeme sklapanja kredita nije bilo niti moguće utvrditi eventualnu buduću štetu koja bi za banku moga nastati u slučaju prijevremene otplate kredita. Smatra da je sud trebao analizirati i odredbe kasnijeg ZPK, jer, iako taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, on dodatno obrazlaže svrhu i smisao sporne odredbe te govori u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti spornu naknadu.

12. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

13. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (s t. 3.), a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

14. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

15. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je takve pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, zbog čega je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

16. Kako je predmetna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, riječ je o ništetnoj odredbi.

17. Pritom je neutemeljeno pozivanje tuženika na odredbu čl. 16. ZPK-a, kojom je propisano da u slučaju prijevremene otplate kredit vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane sa prijevremenom otplatom kredita pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa, jer taj Zakon ne dolazi do primjene u konkretnom slučaju, obzirom da je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Žalitelju valja ukazati da sve kada bi se ova odredba ZPK o prijevremenoj otplati kredita mogle primijeniti u konkretnom slučaju, mogla bi se u tom slučaju tražiti samo pravedna i objektivna naknada (a odredba čl. 8. Ugovora je u suprotnosti s tim), a prema stavku 16. st. 4. toč. c ZPK naknada se ne plaća ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa, dok je u ovom slučaju kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojeg je bila određena promjenjiva kamatna stopa. Stoga pozivanje tuženika na odredbu čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO i čl. 16. ZPK nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude vezano za odluku o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

18. Budući da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenom odredbom i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznos koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe čl. 8 st. 2. koja je utvrđena ništetnom, to je u obvezi isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja te naknade do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

19. Konačno, pravilan je i stav prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare, pri čemu se upućuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek u ovom postupku pravomoćno utvrđena djelomična ništetnost sporne ugovorne odredbe, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

20. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

21. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš