Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1964/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partnmeri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5270/2023-8 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5270/2023-8 od 29. svibnja 2024., i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.
II. Odluka o troškovima postupka nastalih povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 14. veljače 1997., koji su sklopili tužielj kao korisnik kredita i tuženik (kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d.) kao kreditor, i to u dijelu kojim je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnoj politici Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 25% godišnje, te da je u cijelosti ništetan čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 250,00 kn/33,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 1997. do isplate (toč. II. Izreke), te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.106,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. III. Izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem, uz naknadu troškova žalbe.
3. Žalba je osnovana.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) i restitucijski zahtjev za povrat iznosa kredita plaćenih na temelju tih ugovornih odredbi.
5. U obrazloženju prvostupanjski sud navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 14. veljače 1997. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je zbog usporednog rasta kamatne stope i valute CHF došlo do povećanja anuiteta u odnosu na početno ugovorenu ratu kredita, te da činidba koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije bila određena, niti odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23
– dalje: ZOO/05), jer se kamatna stopa mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Nadalje zaključuje da o kojoj odredbi zasigurno nije pojedinačno pregovaralo, već da je bila riječ o ugovoru tipa “uzmi ili ostavi”, koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, i sa odredbama čl. 81. i 82. Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 759, 1239, 78/12, 56/13 I 41/14 – dalje: ZZP) koji Zakon se primjenjuje kao lex specialis, jer regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u trgovačkim ugovorima.
6. Nadalje prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare s obrazloženjem da je podizanjem kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF nastupio prekid zastare u lipnju 2014., da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Pž-7129/13-4 od 4. srpnja 2014. zauzeo pravno shvaćanje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisonom o odluci banke nepoštene i ništetne, te da je ovdje riječ o identičnom slučaju, kao i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-2221/18 i Revt-249/14 o tome već zauzeo jasan stav i da je svako daljnje raspravljane nepotrebno. Stoga je ocijenio da “tužiteljici” pripada pravo po osnovi razlike tečaja i preplaćene kamate iznos naveden u izreci presude. Konačno, sud prvog stupnja navodi vezano za tzv. “ulaznu naknadu”, da “izgleda da je riječ o nekoj neodređenoj i jednostranoj odluci banke i da u stvarnosti taj trošak ne postoji, jer da tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade kredita. Slijedom tih utvrđenja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33,18 EUR/250,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13.2.1997. do isplate.
7. Donošenjem pobijane presude ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude, a presuda je konfuzna, proturječna i nejasna, te su izostali i razlozi o odlučnom činjenicama, zbog čega presudu nije moguće ispitati, na koju povredu osnovano u žalbi ukazuje tuženik.
8. Tako su nerazumljivi razlozi presude u kojima prvostupanjski sud navodi “da je spornim Ugovornom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, čime je zbog usporenog rasta kamatne stope i valute CHF došlo do povećanja u odnosu na ugovorenu ratu,” jer su stranke sklopile kunski kredit bez valutne klauzule u CHF.
9. Nadalje sud u obrazloženju navodi “da je iskaz svjedokinje M u relevantnim dijelovima neistinit”, premda navedeni svjedok nije saslušavan kao svjedok u ovome postupku, a isto tako kroz čitavo obrazloženje sud govori o tužiteljici, premda je tužbu u ovom sporu podnio tužitelj MS.
10. Presuda se ne može ispitati niti u dijelu konfuznog obrazloženja prvostupanjskog suda kojim otklanja tuženikov prigovor zastare kao neosnovan uz obrazloženje: “da je podizanjem kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF s istim ugovornim odredbama nastupio prekid zastare u lipnju 2014. godine, a osim toga i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Pž-7129/13-4 od 4. srpnja 2014., na temelju i uključujući I kredit tužiteljice zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne, a u ovoj parnici riječ je o identičnom slučaju. Osim toga, o ovim pravnim pitanjima je već jasan stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev-2221/18 i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i 3. rujna 2019., tako da je daljnje raspravljanje o istome nepotrebno, no unatoč navedenim činjenicama tuženik se I dalje uporno parniči, opterećujući nepotrebno tužiteljicu i pravoudni sustav.”
11. Potpuno pogrešno se prvostupanjski sud poziva na pravne učinke iz koletivnog spora Udruge Franak, kako u pogledu pitanja zastare potraživanja, tako i u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je tužitelj 14.2.1997. podigao kod tuženika kunski kredit, a ne kredit u CHF, zbog čega se na njega niti ne mogu odnosi učinski iz kolektivne tužbe. Isto tako, konfuzno obrazloženje presude koje se odnosi na ništetnost naknade za obradu kredita (čl. 2. Ugovora) također uopće nije moguće ispitati, time da valja navesti da predmetna naknada nije niti bila predmet utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu.
12. Isto tako, iz obrazloženja presude uopće nije moguće utvrditi po kojoj osnovi je tužitelju u točki II. izreke dosuđen iznos od 33,10 EUR/250,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 1997. do isplate i na koji način je utvrđena ta visina.
13. Nadalje je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer osim što se sud prvog stupnja pogrešno poznao na odredbe čl. 81. i 82. ZZP/07, koje reguliraju nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorma propisanim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), valja navesti da u konkretnom slučaju uopće nema uopće mjesta primjeni ZZP-a, jer je pravni odnos stranka – Ugovor o kreditu sklopljen 14.2.1997., dok je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) stupio na snagu 2003. godine, dakle nakon sklapanja predmetnog ugovora.
14. Kako prednje navedene proturječnosti i nedostaci onemogućuju da se ispita pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a i činjenično stanje je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, valjalo je temeljem odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem sukladno odredbi čl. 371. ZPP. Ujedno je ukinuta i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke, jer ona ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku.
15. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud otkloniti će bitne povredu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem, te će nakon provedenog dokaznog postupka primjenom relevantih odredbi ZOO-a ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, dajući za svoga utvrđenja jasne, valjane i neproturječne razloge.
16. Novom odlukom o gavnoj stvatri prvostupanjski sud će odlučiti i o troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).
U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
