Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3096/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Renate Đaković Vranković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Meczner, odvjetnik u Samoboru, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1083/2025-10 od 27. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1083/2025-10 od 27. veljače 2026. u dijelu pod točkom I. i II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 404,75 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos od 173,48 EUR od 9. kolovoza 2006. i na iznos od 231,27 EUR od 8. prosinca 2011. pa do isplate te u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti troškove postupka u iznosu od 651,84 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom 27. veljače 2026. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika u dijelu pod točkom II. navedene presude u kojem je tuženiku naloženo tužitelju platiti troškove postupka preko iznosa od 651,84 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom 27. veljače 2026. pa do isplate i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 400,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom 27. veljače 2026. pa do isplate. II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je pod stavkom I. izreke donio presudu kojom se utvrđuje da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 6.1. i dio odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu br. 783401 potvrđenog i solemniziranog po Javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, poslovni broj OU-1160/2006, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita

Jednokratno 1,10% (slovima: jednocijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita

11.1. Prijevremena otplata kredita

Prijevremena otplata kredita je moguća…. sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 404,75 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na:

- 173,48 EUR od 9. kolovoza 2006.

- 231,27 EUR od 8. prosinca 2011. do isplate te trošak parničnog postupka u iznosu od 1.051,84 EUR sa pripadajućim zakonskim kamatama od 27. veljače 2026. pa do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Tvrdnje iz žalbe tuženika o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku su netočne. Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja temeljno postupovno jamstvo prava na pravično suđenje jer ono strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan no to se pravo ne može se tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku. U predmetnom je slučaju prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga neosnovano žalitelj ukazuje na počinjenu bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 338. ZPP-a

7. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Među strankama je nesporno:

- da su 8. kolovoza 2006. pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu [broj kredita], kojim je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u visini 25.708,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize iz tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je čl. 6 st. 1. tog Ugovora propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,10% iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna,

- da je čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu propisano da se u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 9. kolovoza 2006. u visini173,48 EUR, a 8. prosinca 2011. naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 231,27 EUR,

- visina tužbenog zahtjeva.

9. Na temelju pravilnog utvrđenja ostvarenja pretpostavki za primjenu mjerodavnih odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) a u vezi ugovora o kreditu br.783401 od 8. kolovoza 2006. kojeg je tužitelj kao potrošač zaključio sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom, sud prvog stupnja utvrdio je da su nepoštene po tuženiku unaprijed sastavljene odredbe članka 6.1 tog ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini 1,10% od iznosa kredita i odredba 11.1. za prijevremenu otplatu kredita koja je moguća samo pod uvjetima koje odredi kreditor o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takve su ništetne. Posljedično je naložio je tuženiku isplatu iznosa od 173,48 EUR kao naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje predmetnog kredita po odredbi čl. 6.1. tog ugovora i iznosa od 231,27 EUR primljenog po osnovi prijevremene otplate kredita.

10.1. Sud prvog stupnja je pravilno iskaz tužitelja ocijenio logičnim i uvjerljivim kojim je utvrdio da je tužitelj koji je po zanimanju autoelektričar kredit podigao kod pravnog prednika tuženika radi kupnje vozila, te mu je službenik banke rekao da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita da bi uopće dobio kredit, a pri čemu mu nije objasnio od čega se sastoji ta naknada i na što se odnosi. Isto tako, utvrđeno je da je kad je došao u priliku zatvoriti kredit da mora platiti za prijevremenu otplatu kredita, što mu je bilo nejasno.

10.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o prosječnom potrošaču. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi tužitelj trebao razumjeti, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužitelj ekonomist po zanimanju ne oduzima mu to svojstvo, te nije u pravu tuženik kada smatra da zbog toga nije prosječni potrošač, jer posjedovanje ekonomskih znanja ne znači i konkretnu svijest o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a niti znanje da će tečaj biti znatno nepovoljniji tijekom vremena otplate kredita. Također i činjenica da je tužitelju prezentiran ugovor o kreditu sa odredbama o obradi zahtjeva i administraciju kredita.

11.1. Tuženik tijekom postupka nije ni poricao činjenicu da se s tužiteljem o spornim odredbama predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo pogrešno smatrajući da je tužitelj ako je bilo nejasnoća imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženika za pojašnjenje tih odredbi.

11.2. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedene odredbe predmetnog ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojoj je trošak obrade kredita prebačen na tužitelja kao potrošača i kojem je tužitelju kao korisniku kredita uvjetovao prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi tuženik. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika je maksimalno zaštitio svoje interese, narušivši time ugovornu ravnotežu.

12. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita a naknada za prijevremenu otplatu uopće nije određena, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, dok uvjete i naknadu za prijevremenu obradu kredita uopće nije odredio niti ih učinio odredivim, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbe čl.6.1. i 11.1. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit te pri odobravanju i prijevremenoj otplati kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru tih naknada kao potrošač plaća banci.

13. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se naknada za obradu kredita odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade. Bez obzira na to što je tužitelj temeljem ponude dakle i prije sklapanja ugovora bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, izostale su obavijesti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koje troškove te u kojem iznosu ona obuhvaća kao i koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

14.1. Pravilnost zaključka o ništetnosti dijela odredbe 11.1. predmetnog ugovora vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14.2. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Drugačija pravna shvaćanja koja u žalbi izlaže tuženik nisu osnovana. Ovdje je riječ o klasičnim pravnim institutima koji postoje prije nastanka specijalnih propisa iz domene potrošačkog prava. A ti novi specijalni propisi (koji se ne primjenjuju na predmetni slučaj) samo osnažuju gore izloženo pravno shvaćanje.

15.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

15.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine „ 35/05, 41/08, 125/11; dalje- ZOO /05) (čl. 104. st. 1. („Narodne novine „ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05; dalje u tekstu ZOO/91)) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. S obzirom da je ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

17. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

18. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

19. Međutim, osnovano tuženik u žalbi osporava odluku o troškovima postupka s obzirom da je nepravilno sud prvog stupnja obračunao troškove postupka uzimajući kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.731,98 EUR umjesto 404,75 EUR jer u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora može biti samo visina novčane tražbine a ne i deklaratorni zahtjev.

20. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine „ 142/12, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa ) za sastav tužbe 50 bodova (Tbr.7. točka 1), za zastupanje na ročištima 6. listopada 2025., 18. siječnja 2025. i 27. veljače 2026. (Tbr. 9. točka 1. i 3. Tarife po 50 bodova te sastav podneska od 14. travnja 2026. (Tbr.8.točka 1. OZ 50 bodova, što ukupno iznosi 250 bodova, a uz odgovarajuću vrijednost boda iznosi 500,00 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti trošak sudske pristojbe u iznosu od 132,72 EUR i trošak dolaska punomoćnika iz Samobora u Zagreb i natrag na dva ročišta u iznosu (Tbr. 46. točka 1. OT) u iznosu od 19,12. EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 651,84 EUR.

20.1. Kako je pobijanom presudom tužitelju s osnova troškova postupka dosuđen iznos od 1.051,84 EUR, to je valjalo odbiti žalbu tuženika u dijelu odluke o troškovima temeljem odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a za iznos od 651,84 EUR, a preinačiti odluku temeljem čl. 380. točka 3. ZPP-a za iznos od 400,00 EUR i za taj iznos odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka te odlučiti kao u izreci rješenja.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka s obzirom da je sa žalbom uspio samo sa sporednim potraživanjem.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić