Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1450/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja GO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1097/2024-20 od 27. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1097/2024-20 od 27. siječnja 2026. pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 200285 od 27. listopada 2006. godine, zaključenog između tužitelja GO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Sberbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Volksbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora), koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju GO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.079,64 Eura, na ime naknade parničnih troškova u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.207,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 127,63 Eura.“

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i II. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) predlažući da se ista preinači. Podredno ukine. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu koji glasi: " Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da između stranaka nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, Volksbankom d.d. Zagreb, zaključio dana 27. listopada 2006. nenamjenski Ugovor u kunskoj valuti i to u iznosu od 105.000,00 kuna, te da je tim Ugovorom i to u čl. 5.1., bila ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,25% od iznosa kredita, a nije bilo sporno niti da je temeljem te odredbe Ugovora, prednik tužnika – kreditor tužitelja – naplatio tužitelju iznos od 1.312,50 kuna, sukladno toj odredbi neposredno prije isplate kredita,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom razgovora oko realizacije Ugovora, zaposlenik prednika tuženika (tužiteljevog kreditora), nije upozorio tužitelja na obvezu plaćanja bilo kakvog novčanog iznosa u vezi nekakve naknade za obradu i administraciju kredita, pa kako mu je u vezi realizacije kredita rečeno da samo treba donijeti svoje platne liste, banka je pripremila tipski Ugovor, te je bio pozvan da potpiše taj Ugovor, da u postupku pregovaranja oko sklapanja Ugovora, ne samo da mu nije predočeno da će morati platiti navedenu novčanu naknadu, nego mu nije bilo niti predočeno da uopće može pregovarati oko plaćanja visine te naknade , da mu je tek u trenutku kada je došao potpisati Ugovor, rečeno da će mu se od iznosa kredita umanjiti isplata za tu naknadu koja je bila navedena u točci 5.1. Ugovora, a tada više nije imao nikakvu mogućnost da bilo što pregovara sa bankom ili zaposlenikom banke jer je shvatio da može samo potpisati taj Ugovor ukoliko želi realizirati novčana sredstva koja su mu bila odobrena tim kreditom, te da u suprotnom neće dobiti kredit, ukoliko ne potpiše Ugovor, a da mu čak ni u trenutku kada je došao potpisati taj Ugovor, nije bilo predočeno na što se konkretno odnosi ta naknada od 1,25% od iznosa kredita,

-da za suprotno utvrđenje od navoda tužitelja nije bilo nikakvog dokaza jer tuženik u ovome predmetu nije predložio saslušanje niti jedne, jedine osobe, pogotovo ne one koja bi svojevremeno bila zaposlenik Volksbanke d.d. Zagreb i koja bi nešto konkretno znala o pregovorima vođenim svojevremeno između tužitelja i zaposlenika banke , oko sadržaja čl. 5.1. Ugovora ili opravdanog razloga, pa je tuženikova tvrdnja istaknuta u odgovoru na tužbu o tome da se pregovaralo o naknadi za obradu kredita, ostala samo nedokazana tvrdnja,

-da iz sadržaja prihvaćenog iskaza tužitelja jasno proizlazi ne samo da s tužiteljem banka ili zaposlenik banke nije pregovarao o sadržaju čl. 5.1. Ugovora, već da nije bilo govora o bilo kakvom pregovaranju tužitelja i zaposlenika banke oko sadržaja cijelog Ugovora, te je banka samostalno sastavila tipski Ugovor koji je tužitelju ponuđen da ga potpiše i da na taj način realizira nenamjenski kredit, uz obročnu otplatu kredita banci prednika tuženika, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita,

-da ovakvo postupanje banke prednika tuženika, tj. Volksbanke d.d. Zagreb , kada se radi o predmetnom ugovaranju spornog čl. 5.1. Ugovora, bilo nepošteno i protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003. dalje: ZZP/03), a prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, radilo se o ništetnoj odredbi Ugovora ,

-da se prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga članka je propisano kako se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca,

-da je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo između tuitelja i zaposlenika banke, odnosno između njega i prednika tužene banke u vezi čl. 5.1. Ugovora u vezi plaćanja nekakve novčane naknade za obradu kredita, a ta odredba je sasvim jasno prouzročila neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka jer je tužitelj banci morao platiti i nešto što nije imalo veze sa Ugovorom koji je sklopio s bankom, u kontekstu činjenice da je trebao banci platiti po toj odredbi iznos od 1.312,50 kuna, a što je i učinjeno u smislu da je banka sama tu svotu obustavila od iznosa kredita za svoju korist,

-da je nedvojbeno u ovom postupku utvrđeno da prednik tuženika nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da se radilo isključivo o tipskom ugovoru koji je sačinilo kreditor, bez pregovaranja sa tužiteljem, da se o toj spornoj odredbi čl. 5.1. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo između tužitelja i kreditora, što je u svojoj ukupnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da je tužitelj platio kreditoru, navedeni novčani iznos od 1.312,50 kuna, očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba po uvjerenju ovoga suda ništetna u smislu odredbi navedenih čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 ,

-da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, a koje načelo inače podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa,

-da je utvrđeno da se u odnosu na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita sukladno Ugovoru, nije pojedinačno pregovaralo između kreditora i tužitelja i da nije bilo zbog toga, jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču, uopće prezentirano u čemu se sastoje ti navodni stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz te naknade (kakve su to konkretne usluge uopće ili troškovi u vezi administracije i/ili obrade kredita i slično),

-da kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, niti je tu opravdanost dokazao tuženik u ovoj parnici, pa se zaključuje da tom spornom naknadom nisu niti bili pokriveni neki doista stvarni troškovi, koje je kreditor eventualno imao, pri obradi kreditnog zahtjeva tužitelja i administraciji kredita,

-da je neosnovan prigovor o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje ovakve tužbe samo sa deklaratornim zahtjevom,

-da je neosnovan prigovor zastare.

7. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi ZZP/03 ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

9. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

11. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji na čin je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) , podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

14. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih ), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

20. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrdi ti, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

22. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla upućuje na zaključak da tužitelj nema pravni interes za deklaratornu zaštitu valja odgovoriti da je zahtjev za utvrđenje ništetnim prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev.

24. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

25. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19, C-224/19 i C-259/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1068/2023-2 od 18.ožujka 2025.).

26. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP) s tim da tužitelj nije na temelju čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se ne radi o postupku pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

27. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

28. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj