Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3115/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu toga suda Suzani Radaković u pravnoj stvari tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Jakši Cvitkoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2924/2023-9 od 21. svibnja 2026., dana 11. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2924/2023-9 od 21. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan."

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka USRH, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 88/2022 , 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda ukine ili preinači te stavlja zahtjev za naknadom troška.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i stavlja zahtjev za naknadom troška.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja dao je jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom rješenja. Ne postoje niti drugi nedostatci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ostvariti pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju upire tuženik.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice vezane za istaknuti prigovora mjesne nenadležnosti.

8. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava dijelom su osnovani time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

9. Pošavši od utvrđenja, da je tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom 30. rujna 2005. zaključila Ugovor o kreditu i da su stranke za slučaj spora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, time da je navedeni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i da se radi o ugovorenoj odredbi o kojima se nije pregovaralo te da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj i da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] i da je prema ugovoru nadležan Općinski sud u Rijeci, a čime bi tužiteljica bila dovedena u situaciju da mora putovati u [adresa] što iziskuje troškove i vrijeme, te da se radi o nepoštenoj odredbi koju je pripremila unaprijed jedna stranka - davatelj kredita na obrascima ugovora koje je tužiteljica da bi ostvarila kredit, jedino mogla prihvatiti, prvostupanjski sud je na temelju čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) i čl. 59. ZPP-a u vezi čl. 70. st. 1. toč. 4. ZPP-a odlučio na navedeni način.

10. Takvo utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud time da kako je to navedeno pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

11. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

12. U odnosu na žalbene navode vezano za zaključak prvostupanjskog suda da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, valja reći da je prvostupanjski sud izveo dokaz saslušanjem tužiteljice te je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud kada je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača i da se o odredbi ugovora o mjesnoj nadležnosti nije pregovaralo.

13. Jednako tako, potrebno je reći i to da tuženik nije predložio na okolnost pregovora o predmetnoj odredbi izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke.

14. Nadalje, iz predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da je isti sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa].

15. Na žalbene navode ukazuje da se člankom 1. stavkom 3. Direktive, reguliraju nepošteni uvjeti o potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula, koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) te u vrijeme sklapanja ugovora Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03). Odredbom članka 49. ZZP, te članka 81. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavak 1. ZZP, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što to određuje odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a/03 a koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

17. Prema praksi suda Europske unije (CE240/80 do CE244/80) utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog subjekta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke – da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. U konkretnom je slučaju mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Navedena odredba ugovora o kreditu stavlja u neravnopravan položaj tužiteljicu kao fizičku osobu, u odnosu na tuženika pravnu osobu s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu, a s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja.

19. Prorogacijsku klauzulu kojom je ugovorena isključiva nadležnost u mjestu sjedišta kreditora valja smatrati nepoštenom odredbom, budući nije bila posebno pregovarana, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – tužiteljice budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u [adresa] (a prebiva u [adresa]) te bi imala troškove putovanja a što predstavlja povišeni trošak. Osim troškova puta ta putovanja iziskuju i dodatno vrijeme.

20. Zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

21. Stoga je, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu navedena odredba Ugovora o kreditu od 30. rujna 2005. koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, ništetna, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

22. Jednako tako, ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. naveo pravno shvaćanje, prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a što je u ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Splitu, a kojem sud je tužiteljica i podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari.

23. Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je i naveo kriterije kojima se rukovodio i koje sve okolnosti je imao u vidu, što prema odredbi članka 89. stavku 1. i 2. ZPP-a, neovisno o izboru kvalificiranog punomoćnika, stranka ima pravo pristupa sudu i da sud stranku koja ima punomoćnika može pozvati da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici, odnosno što stranaka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, što je sud dužan zanemariti praksu sudova koja nije u skladu sa Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ i što je u praksi sudova općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u prvostupanjskoj odluci, a ne shvaćanje na koje se poziva tuženik i koje podupire njegovo shvaćanje, izneseno u predmetnoj žalbi

24. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, te imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača , a što je u ovoj pravnoj stvari [adresa], to je iz navedenih razloga prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

25. Stoga, u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je o istaknutom prigovoru odlučio primjenom odredbe čl. 59. ZPP -a time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

26. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP).

27. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka nije osnovan sukladno čl. 155. ZPP-a.

28. Sijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a kao u stavku II i III izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu, 11. kolovoza 2026.

Sudac:

Suzana Radaković