Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-166/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić-Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Petra Vuksanović, odvjetnica u odvjetničkom društvu Vuksanović i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika – protutuženik Allegheny Financial d.o.o., [adresa], OIB: 56388790507, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Jakirčević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matijević, Jakirčević & Malkoč iz Zagreba, po tužbi radi isplate novčane tražbine, a po protutužbi radi utvrđenja da je ugovor raskinut, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-419/2022-97 od 3. siječnja 2023., dana 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja-protutuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika-protutužitelja odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: Povrv-419/2022-97 od 3. siječnja 2023.:

a) potvrđuje:

- u dijelu točke I. izreke u kojem je ukinut platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na glavnicu u periodu od 8. travnja 2007. do 27. ožujka 2009., kao i u dijelu u kojem je ukinuta odluka o troškovima ovršnog postupka .

- u točki II. izreke,

b) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I. izreke te se sudi:

„I.1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije poslovni broj Ovrv- 51/2010 od 12. travnja 2010. u dijelu kojim je tuženiku-protutužitelju Allegheny Financial d.o.o. naloženo tužitelju-protutuženiku LŠ platiti iznos od 39.597,58 eura (trideset devet tisuća petsto devedeset sedam eura i pedeset osam eurocenti;) / 298.348,01 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. na način da se stopa zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

I.2. Utvrđuje se da nije osnovano potraživanje tuženika-protutužitelja istaknuto prigovorom radi prijeboja, prema tužitelju-protutuženiku na ime isplate „iznosa koji se mogao odbiti kao pretporez (PDV)“ od 118.914,18 kn, materijalnih troškova u iznosu od 198.829,97 kn i naplaćenih troškova poreza u iznosu od 115.400,83 kn, sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedinačnu uplatu izvršenu tužitelju- protutuženiku.“

II. Nalaže se tuženiku–protutužitelju Allegheny Financial d.o.o., Zagreb, naknaditi tužitelju – protutužniku LŠ, troškove parničnog postupka u iznosu od 28.854,93 eura (dvadeset osam tisuća osamstopedeset četiri eura i devedeset tri eurocenta), sa zateznom kamatom, koja teče na taj iznos od 22. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj (tada ovrhovoditelj) pokrenuo je ovršni postupak protiv tuženika (tada ovršenika) pred javnim bilježnikom Natašom Šuran iz [adresa] 29. ožujka 2010. prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine.

1.1. Javni bilježnik je donio predloženo rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a ovrhovoditelju je odredio troškove postupka u svoti od 11.061,28 kn rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-51/10 od 12. travnja 2010. (l.s. 132 ).

1.2. Označeno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, povodom ovršenikovog prigovora (l.s. 167 spisa), stavljeno je izvan snage pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 23 Ovrv-6335/10-2 od 5. svibnja 2010. (prileži na stranici 171 spisa), u dijelu kojim je određena ovrha, na koje stranke nisu ulagale žalbu, pa je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, koje rješenje vezuje i ovaj sud. Naime, nakon što je sud, povodom prigovora ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, platni nalog sadržan u tom rješenju o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene ovršne radnje i nastavio postupak kao parnični, tada više nije pravno odlučno da li su bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i da li je račun tužitelja predstavljao valjanu vjerodostojnu ispravu, te se ne može primijeniti čl. 452. stavak 1. ZPP-a jer je o prigovoru već pravomoćno odlučeno na taj način. Stoga u nastavku postupka treba odlučiti u smislu čl. 451. stavak 3. ZPP-a, da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili ukida.

2. Tuženik je protiv tužitelja (l.s. 288 do 292 spisa) podnio protutužbu radi utvrđenja da je ugovor o pružanju usluga planiranja, projektiranja i konzaltinga od 14. studenog 2006. sklopljen između tuženika-protutužitelja, kao naručitelja, i tužitelja-protutuženika, kao projektanta- izvoditelja, raskinut 16. prosinca 2006. Također je istaknuo i prigovor radi prebijanja.

3. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj Ovrv-51/2010 od 12. travnja 2010. kojim je tuženiku-protutužitelju Allegheny Financial d.o.o. naloženo tužitelju- protutuženiku LŠ platiti iznos od 298.348,01 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, većanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak ovršnog postupka u iznosu od 11.061,98 kn, sa zateznim kamatama koje teku od donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po istoj stopi te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja Allegheny Financial d.o.o. koji glasi:

''Utvrđuje se da je Ugovor o pružanju planerskih, projektantskih i savjetodavnih usluga (Service Agreement for the execution of planning, design and consulting services) sklopljen dana 14. studenog 2006. između HLK Trgovina d.o.o. kao prednika tuženika- protutužitelja Allegheny Financial d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 56388790507 u svojstvu naručitelja i LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu projektanata, raskinut.

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku-protutužitelju Allegheny Financial d.o.o., OIB: 56388790507, parnični trošak u iznosu od 19.574,36 EUR / 147.483,00 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 3. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika LŠ za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 28.618,36 EUR / 215.625,00 kn.“

4. Protiv prvostupanjske presude pravodobnu i dopuštenu žalbu izjavio je tužitelj – protutuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a odbiti protutužbeni zahtjev (očito konkretno ne pobija točku II. prvostupanjske presude u kojem dijelu je uspio jer je protutužbeni zahtjev već odbijen), te tuženika-prututužitelja obvezati na naknadu troškova postupka. Konkretno ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Posebno ukazuje na povredu iz čl. 354. stavak 1. u vezi čl. 8. ZPP-a dajući svoju ocjenu dokaza na temelju kojih bi proizlazilo drugačije činjenično stanje nego ga je utvrdio prvostupanjski sud.

5. Protiv prvostupanjske presude dopuštenu i pravovremenu žalbu izjavio je tuženik - protutužitelj pobijajući je u točkama II. i III. izreke iz svih žalbenih razloga (čl. 353. stavak 1. ZPP-a). Posebno ukazuje da je počinjena apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Smatra da prvostupanjski sud nepravilno primjenjuje odredbu čl. 8. ZPP-a čineći povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 1. u vezi sa čl. 8., u vezi s čl. 221. i u vezi s čl. 338. ZPP-a. Pobija zaključak suda da se u predmetnom ugovoru ne bi radilo o „ispunjenju obveze u određenom roku koji je bitan sastojak ugovora“, da tužitelju-protutuženiku nije dan naknadni rok za ispunjenje (čl. 362. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), te da tuženik-protutužitelj nije tvrdio ni dokazao da bi ugovor raskinuo jednostranom izjavom. Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a), a posljedično i pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a) i to odredbe čl. 360., 361. stavak 1. i 3. i 362. stavak 2. ZOO (odredbe o raskidu ugovora), kao i odredbu samog Ugovora iz čl. 14. Ugovora vezano za raskid Ugovora. Tuženik- protutužitelj pobija i odluku o troškovima parničnog postupka i konkretno ukazuje na povrede materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika- protutužitelja u cijelosti i pobijanu presudu u pobijanom dijelu točkama II. i III. izreke preinači, uz naknadu troškova ove žalbe tuženiku-protutužitelju.

6. Tuženik-protutužitelj je odgovorio na tužiteljevu žalbu.

7. Žalba tužitelja-protutuženika je djelomično osnovana, a žalba tuženika-protutužitelja nije osnovana.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja AŠ za izvršenje ugovorne obveze, plaćanja posljednjeg, četvrtog obroka, koja obveza proizlazi iz odredbe članka 9. Ugovora o pružanju usluga planiranja, projektiranja i konzaltinga sklopljenim između pravnog prednika tuženika HLK TRGOVINA d.o.o. kao naručitelja i autorskog tima TŠ i AŠ od 14. studenog 2006. Prema tužbenim navodima tužitelj je u cijelosti ispunio obveze iz Ugovora obzirom da je Poglavarstvo Grada Opatije na sjednici 6. ožujka 2007. donijelo zaključak da prihvaća tužiteljev idejni prijedlog, te da će se taj prijedlog ugraditi u UPU Opatija koji je u izradi.

9. Predmet protutužbe od 17. svibnja 2019. je deklaratorni zahtjev tuženika- protutužitelja Allegheny Financial d.o.o., Zagreb za utvrđenje da je Ugovor raskinut 16. prosinca 2006. dakle prije nego je podnesen prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u ovom predmetu (podnesen 29. ožujka 2010.), a protutužitelj smatra da je u Ugovoru bio ugovoren rok koji je bio bitan sastojak ugovora, koji je protekao 15. prosinca 2006. kada je bila ugovorena izrada projekta uključenja u UPU, pa da je temeljem samog zakona došlo do raskida tog ugovora po čl. 361. ZOO , a da je time prestala i obveza IV isplate po Ugovoru.

10. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je račun br. 04/2007 od 30. ožujka 2007. ispostavljen od strane tužitelja - protutuženika društvu HLK TRGOVINA d.o.o. na iznos od 298.348,01 kn,

- da je 14. studenog 2006. zaključen Ugovor o pružanju planerskih, projektantskih i savjetodavnih usluga (dalje: Ugovor) između HLK Trgovine d.o.o., pravnog prednika tuženika-protutužitelja, kao naručitelja i tužitelja-protutuženika AŠ i EŠ (ispravno OŠ) - autorskog tima, kao projektanata.

- da je odredbom čl. 2. Ugovora (l.s. 427 do 432), naručitelj obvezao projektante na izradu idejnog rješenja za provedbu, odnosno izradu projekta za ishođenje potrebnih prostorno-planskih odobrenja nadležnih tijela Grada Opatije za uključivanje u Urbanistički plan uređenja (UPU). Odredbom članka 4. Ugovora predviđene su usluge projektanata, pa tako, između ostalog, se navodi da će projektanti pružiti sve usluge potrebne za uključenje predmetnog zemljišta u prostorne planove [adresa], što je temeljni preduvjet za ishođenje prostornoplanskih suglasnosti nadležnih tijela. Konačni cilj je uvrštenje u obuhvat detaljnog plana uređenja (DPU) ili za ishođenje lokacijske dozvole. Nadalje proizlazi da će nakon izrađenih više varijanti i odluke Naručitelja o izabranom idejnom rješenju projektanti izraditi idejno rješenje, uključujući sve potrebne tlocrte, perspektivne prikaze i krajobrazno uređenje. Točkom c. navedenog članka propisano je što sve uključuje idejno rješenje. Također je u točki j. iii. ugovoreno da usluge projektanata prestaju nakon prihvaćanja od strane nadležnih tijela.

- da su odredbom čl. 5. Ugovora određeni rokovi za izradu projekta , pa je tako ugovoreno da je rok za izradu nacrta idejnog rješenja 24. studenog 2006., rješenja za uključenje u UPU, što je prije moguće, a najkasnije do 15. prosinca 2006., dok je rok za izradu idejnog projekta 15. veljače 2007.

- da je odredbom čl. 8. Ugovora određena naknada za usluge prema čl. 2. i 4. Ugovora u iznosu od 2.000.580,00 kn, a plaćanje naknade i uvjeti plaćanja ugovoreni su odredbom čl. 9. Ugovora na način da je utvrđen slijedeći način plaćanja naknade:

Prva isplata: 30% ukupnog iznosa odnosno 600.174,00 kn – odmah

Druga isplata: 20% ukupnog iznosa odnosno 400.116,00 kn, do 15. prosinca 2006. Treća isplata: 20% ukupnog iznosa odnosno 400.116,00 kn u trenutku kad Gradska uprava Grada Opatije naloži odgovarajućem projektantu UPU-a Opatije izradu UPU uključenjem prijedloga naručitelja za to područje,

Četvrta isplata: 30% ukupnog iznosa odnosno 600.174,00 kn, kad Gradska uprava Grada Opatije potvrdi da su prijedlozi naručitelja uključeni u već izrađeni Urbanistički plan uređenja bez ikakvih prava na daljnje primjedbe.

-da iz dopisa Upravnog odjela za prostorno uređenje Grada Opatija upućenog HLK Trgovini d.o.o. od 15. ožujka 2007. proizlazi da ih istim izvješćuju da je Gradsko poglavarstvo Grada Opatije na svojoj sjednici održanoj 6. ožujka 2007. donijelo zaključak iz kojeg je razvidno da se prihvaća njihov prijedlog, te da će se isti ugraditi u UPU Opatija koji je u izradi.

- da iz zaključka Gradskog poglavarstva Grada Opatije od 12. ožujka 2007. proizlazi da se istim prihvaćaju prijedlozi Stručnog povjerenstva za prostorno uređenje sa sastanka održanog 5. ožujka 2007. te su na lokaciji Tošine predložene slijedeće namjene:

- u višenamjenskoj građevini poslovna, pretežno uslužna, društvena (upravna, zdravstvena, kulturna), manjim dijelom stambena, te garaža,

- tri stambene građevine (mogućnost poslovnih prostora manjim dijelom),

- dječji vrtić,

- zona rekreacije.

- da je društvo HLK Trgovina d.o.o. temeljem Ugovora o pripajanju od 15. siječnja 2008. i odluke skupštine ovog društva i društva preuzimatelja od 15. siječnja 2008. pripojeno tuženiku-protutužitelju.

- da je predmetno zemljište kat. čest. [katastarska čestica], vinograd, površine 2438 m2 i kat. čest. [katastarska čestica], šuma, površine 8749, sve k. o. [katastarska općina] prodano 6. ožujka 2008. kupcu Superator d.o.o. Rijeka (upisao se kao vlasnik u zemljišne knjige 8. travnja 2008. upisom Z-1871/2008), od strane prodavatelja Consultants grupa d.o.o. za ulaganja i razvoj projekata, Zagreb (l.s. 689), da bi kupac potom na temelju Ugovora o ulaganju nekretnine u temeljni kapital društva od 6. veljače 2009. (l.s. 682) zaključenim s tvrtkom Volosko projekt d.o.o. Rijeka, prenio vlasništvo tih nekretnina na tu tvrtku 23. veljače 2009. kada je ona uknjižena kao vlasnik u zemljišnim knjigama (upis Z -817/2009 Zemljišnoknjižnog odjela Opatija), uz uknjiženo založno pravo na toj nekretnini u korist Hypo Alpe Adria Bankinternational AG, Klagenfurt na iznos od 3.614.000,00 eura i na iznos od 3.882.292,81 eura.

- dakle, da je prije donošenja UPU-a naselja Opatija došlo do promjene vlasništva na predmetnim nekretninama,

- da iz dopisa Gradskog poglavarstva Grada Opatije od 28. svibnja 2008. upućenog HLK Trgovini d.o.o. proizlazi da ih tim dopisom izvješćuju da je prijedlog projekta prihvaćen na sjednici Gradskog poglavarstva održanoj 6. ožujka 2007., te da je urbanistički plan uređenja Grada Opatije prošao javnu raspravu i da je u tijeku obrada primjedbi nakon javne rasprave, te da ne mogu prejudicirati koje će biti rješenje predmetne zone u konačnom prijedlogu UPU-a Opatija.

- da su povodom prijedloga UPU-a provedene dvije javne rasprave i to prva od 25. rujna do 24. listopada 2007. i druga od 4. veljače do 18. veljače 2009.

- da je dana 1. listopada 2007. stupio na snagu Zakon o prostornom uređenju i gradnji (NN …76/07), koji je čl. 325. stavak 2. omogućavao da se započeti postupak izrade i donošenja prostornog plana ili njegovih izmjena i dopuna dovrši prema odredbama ranijeg zakona, jer je već bila objavljena javna rasprava 25. rujna 2007. te je bila započela. Međutim, to nije učinjeno već je održana i druga ponovljena javna rasprava od 4. veljače do 18. veljače 2009, te je postupak dovršen po novom zakonu.

- da je UPU naselja Opatija usvojen dana 16. ožujka 2009. nakon provedene dvije javne rasprave, a stupio je na snagu osmog dana po objavi u Službenom glasniku Primorsko goranske županije br. 10/09 od 20. ožujka 2009., dakle 28. ožujka 2009. .

- da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od strane ovrhovoditelja- tužitelja-protutuženika podnesen 29. ožujka 2010.

11. U predmetu je provedeno vještačenje po vještaku iz ustanove, Arhitektonskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. HŠ dipl. ing. arh. Profesoru na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu . Vještak je mišljenja da su nakon dopisa Gradskog poglavarstva od 28. svibnja 2008. (l.s. 187; opaska suca) projektanti trebali stupiti u kontakt s izrađivačem UPU-a naselja Opatija kako bi im podrobnije pojasnili svoju zamisao u svezi namjena pojedinih dijelova područja Tošina i posebnih urbanističkih uvjeta za planirane zahvate na tom području, što smatra da je i obveza projektanata preuzeta Ugovorom u čl. 4. j. Vještak nadalje navodi da je UPU naselja Opatija usvojen na sjednici Gradskog vijeća 16. ožujka 2009., te uspoređuje oblik i položaj pojedinih područja obrađenih idejnim projektom s onima prikazanim UPU-om Opatija i njihovim predloženim i usvojenim namjenama površina. U nastavku vještak kartografske prikaze usvojenog UPU-a naselja Opatija i priloženog tumača znakovlja uspoređuje s prijedlozima iz idejnog projekta, te tako utvrđuje da je u južnom dijelu obuhvata na području gdje su projektanti idejnim projektom predložili gradnju multifunkcionalnog centra stavljena oznaka M14 što upućuje na to da je na tom području UPU-om naselja Opatija planirana zona stambene i mješovite stambeno - poslovne namjene. Prema postavljenim uvjetima UPU naselja Opatija ova zgrada ne bi mogla biti izgrađena unutar ove površine iz razloga što ova površina nosi oznaku M idejnog projekta i predstavlja površinu na kojoj je moguća gradnja stambeno-poslovnih zgrada. Vještak smatra da se ova vrsta multifunkcionalnog centra ne bi mogla projektirati i izgraditi unutar ovog područja (M14 ) gdje je UPU-om naselja Opatija planirana zona stambene i mješovite stambeno-poslovne namjene, jer oznaka M1 (iz UPU-a) predstavlja zgradu u kojoj je stambena namjena prevladavajuća po svojoj površini u m2 (l.s. 476). Nasuprot UPU-u, idejnim projektom tužitelja-protutuženika bila je predviđena gradnja multifunkcionalne zgrade koja bi imala samo mali dio površine za stanovanje s nešto više od 7%, pa vještak smatra da ne bi bilo moguće stanovanje predviđeno UPU-om naselja Opatija (l.s. 478) jer označena gustoća stanovanja na površini na kojoj je planirana izgradnja multifunkcionalne zgrade sigurno nije ostvariva prema idejnom projektu. Stoga vještak smatra da ova namjena ne odgovara prijedlogu iz idejnog projekta.

Također, na krajnjem zapadnom dijelu obuhvata na području gdje su projektanti idejnim projektom predložili uređenje sportsko-rekreacijske površine oznake R (l.s. 466 - slika 07) stavljena je u UPU oznaka Z23 što prema tumaču kartografskog znakovlja (l.s. 475 – slika 11) upućuje da je UPU-om Opatija planirana javno zelena površina – dječje igralište. Vještak smatra da predložena namjena i namjena iz idejnog projekta tužitelja-protutženika nije u suglasju s namjenom na kartografskog prikazu u kojem je to područje utvrđeno kao osobito vrijedan predjel – kultivirani krajolik (l.s. 474 – slika 10) što po njegovom mišljenju ne daje mogućnost uređenja dječjeg igrališta kao ni područja sportsko-rekreacijske namjene (međutim, takav zaključak je u kontradikciji i s usvojenim UPU-om; opaska suca), pa vještak unatoč tome i dilemi koju ima (l.s. 474

– „da dva kartografska prikaza UPU-a slika 10 i - slika 11 vještačenja - nisu usklađena, da mu nije jasno koji su posebni uvjeti uređenja – sport i rekreacija prema idejnom projektu tužitelja-protutuženika, dječje igralište, ili pak prema usvojenom UPU-u naselja Opatija osobito vrijedan predjel – kultivirani krajobraz – maslinici, voćnjaci, vinogradi i sl.) i zaključuje da ova namjena ne odgovara prijedlogu iz idejnog projekta (iako oznaka R-športsko rekreacijska namjena iz idejnog projekta tužitelja- protutuženika i oznaka Z23 – javne zelene površine – dječje igralište iz usvojenog UPU- a, i jedna i druga omogućavaju izgradnju dječjeg igrališta; opaska suca). Zaključno vještak je mišljenja kako idejni projekt uređenja poslovnotrgovačko - stambene zone i objekata od javnog interesa na području [adresa] u [adresa], koje je izrađeno temeljem Ugovora od 14. studenog 2006. između projektanata i HLK Trgovina d.o.o. nije uvršten (u potpunosti) u Urbanistički plan uređenja naselja Opatija koji je donesen na Gradskom vijeću Grada Opatija 16. ožujka 2009.

Na ročištu održanom 18. siječnja 2021. vještak je usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje te se očitovao na iznesene prigovore tužitelja-protutuženika. Vještak je korigirao svoj pisani nalaz i mišljenje u dijelu točke 1. mišljenja gdje iza riječi nije uvršten treba dodati ''u potpunosti''. Vještak tako ponavlja svoja utvrđenja iz pisanog nalaza i mišljenja da su četiri planirane zgrade ostvarive prema rješenju iz usvojenog UPU-a, a jedna (multifunkcionalni centar) nije ostvariva, odnosno nije uvrštena u UPU, a jednako tako je ostao kod svog nalaza i mišljenja odnosno zaključka na str. 25 u vezi s rekreacijskim zonama. Vještak također navodi da postoji zaključak Grada Opatije iz kojeg proizlazi da se idejno rješenje prihvaća i da će se proslijediti izrađivaču UPU-a. Da li je došlo do nekih promjena i kada i kakvih to ne zna. Smatra da je idejno rješenje vjerojatno dostavljeno izrađivaču UPU-a i ugrađeno u prijedlog plana za javnu raspravu. Međutim, tijekom javne rasprave moguće je zaprimanje primjedbe na oznaku M ili neku drugu i zahtjev da se ta zona označi s M1. Međutim , u trenutku provođenja javne rasprave nije bila obveza da tijelo jedinice lokalne samouprave javno objavi izvješće o provedenoj javnoj raspravi zajedno s odgovorima na sve pristigle primjedbe, prijedloge i zahtjeve fizičkih i pravnih osoba, pa vještak nije bio u mogućnosti provjeriti i vidjeti da li i koje promjene i kada su nastale na predmetnoj zoni.

12. Prvostupanjski sud je ranijom presudom posl. br. Povrv-10224/2012-69 od 8. ožujka 2021. ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nataše Šuran iz [adresa] posl. br. Ovrv-51/2010 od 12. travnja 2010. te je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika odbio kao neosnovan. Istom presudom sud je usvojio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja, te je utvrdio da je Ugovor o pružanju planerskih, projektantskih i savjetodavnih usluga od 14. studenog 2006. zaključen između prednika tuženika-protutužitelja i tužitelja-protutuženika i EŠ, raskinut.

13. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-513/2021-3 od 9. veljače 2022. ukinuta je navedena presuda, te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U navedenom ukidnom rješenju u bitnom se navodi da će sud, ukoliko zaključi da je volja stranaka bila dospijeće četvrtog obroka uvjetovati potvrdom Grada Opatije da je idejno rješenje integrirano u UPU naselja Opatija koji je stupio na snagu, obzirom na ugovorenu potvrdu Općine (Grada Opatije) da su prijedlozi integrirani u UPU bez prava na prigovor, ocijeniti osnovanost zahtjeva imajući u vidu i činjenicu da je tuženik prije donošenja UPU-a otuđio nekretnine pa ako zaključi da ta činjenica nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, ocijenit će i činjenicu da je idejno rješenje djelomično (uvrštene četiri od pet zgrada idejnog rješenja) integrirano u UPU Opatija te dati razloge zašto nije barem djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika.

14. Prvostupanjski sud je pobijanom odlukom temeljem čl. 451. stavak 3. ZPP-a u cijelosti ukinuo platni nalog, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika kao neosnovan, te je pobijanu odluku utemeljio na zaključku da je namjera stranaka i cilj ugovora bio da se prijedlozi naručitelja (prednika tuženika - HLK Trgovina d.o.o. Zagreb) u potpunosti uključe u UPU naselje Opatija. Tumačeći spornu odredbu čl. 9 . Ugovora sukladno odredbi čl. 319. ZOO i na način kako ona glasi i istraživanjem namjere ugovaratelja, uz činjenicu da je Ugovor sastavljao baš tužitelj-protutuženik, prvostupanjski sud je utvrdio da je isplata dijela naknade koja se traži u ovom postupku, uvjetovana uključenjem idejnog projekta kojeg je temeljem Ugovora izradio tužitelj u već izrađeni UPU naselja Opatija, bez ikakvih prava na daljnje primjedbe, a da se to nije ostvarilo („dogodilo“). Također je smatrao da činjenica da je vlasništvo na predmetnoj nekretnini preneseno na novog vlasnika prije donošenja UPU naselja Opatija, sama po sebi ne dokazuje tvrdnju tužitelja-protutuženika da je novi investitor želio da predmetna trgovačka-stambena zona predložena po tužitelju postane pretežno stambena zona kako je u konačnici i ostvareno, pa da je neusklađenost projekta tužitelja s naknadno donesenim UPU-om naselja Opatija rezultat promjene vlasništva i drugačijih investicijskih planova novih vlasnika nekretnine. Smatrao je te tvrdnje paušalnim tvrdnjama koje nisu dokazane od strane tužitelja-protutuženika. Nadalje smatra da se ne može primijeniti odredba čl. 374. ZOO-a i da ne proizlazi da je do nemogućnosti ispunjenja uopće došlo zbog nekog događaja, a osobito ne događaja za koji bi odgovarala druga strana.

U odnosu na protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor raskinut, prvostupanjski sud ga je odbio kao neosnovan pozivajući se na odredbu čl. 360. ZOO -a, smatrajući da u predmetnom Ugovoru „ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora“, jer to nije izričito ugovoreno, a da iz „naravi samog posla ne proizlazi da je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora“. S obzirom na to temeljem čl. 361. stavak 1. ZOO-a, budući ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, smatra da ugovor nije raskinut po samom zakonu. Kako tužitelju–protutuženiku nije ostavljen naknadni rok za ispunjenje sukladno odredbi čl. 362. stavak 2. ZOO -a prvostupanjski sud smatra da nisu mogle nastupiti iste posljedice kao da je rok bitan sastojak ugovora u smislu čl. 362. stavak 3. ZOO-a, a tuženik-protutužitelj i ne tvrdi da je Ugovor raskinuo jednostranom izjavom. Stoga smatra da je protutužbeni zahtjev neosnovan.

15. Ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14., u vezi s čl. 365. stavak 2. ZPP-a. Međutim, ovaj sud nalazi da je pobijanom odlukom prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj-protutuženik. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda (oko tumačenje Ugovora) došlo je do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a), te potom i pogrešne primjene materijalnog prava na koju sud pazi po službenoj dužnosti, a na koju dijelom ukazuje i tužitelj-protutuženik (čl. 356. ZPP-a). Prvostupanjski sud je propustio pravilno ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno , na koju povredu ukazuje tužitelj- protutuženik čime je postupio suprotno odredbi čl. 8. ZPP-a (bitna povreda postupka iz čl. 354. stavak 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a). Ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio povrede na koje ukazuje tuženik-protutužitelj u svojoj žalbi.

O žalbenim razlozima tužitelja-protutuženika:

16. Osnovano tužitelj-protutuženik smatra da je ugovoreni cilj ugovora, a time i prava volja ugovornih strana bio da se prenamijeni predmetno zemljište u građevinsko i proda po što većoj cijeni (kako navodi u svom iskazu svjedok ŽŠ član uprave prednika tuženika, HLK trgovina d.o.o. Zagreb zakonski zastupnik prednika tuženika: „kojem je bilo potrebno podići vrijednost jer su ga prodavali, ali ga nisu mogli prodati“, dok je on bio u tvrtki, a otišao je iz tvrtke 2008.), a način je bio da se dobije urbanistički plan uređenja“; … „s krajnjim ciljem da to zemljište dobije urbanistički plan uređenja“, „jedina svrha tog ugovora bila je da UPU bude prihvaćen, odnosno da bude na snazi“(njegova konačnost), dakle, s prenamjenom koja će rezultirati povećanje vrijednosti zemljišta kako bi se moglo što prije i što bolje prodati, a ne kako je to zaključio prvostupanjski sud, „jezičnim tumačenjem“ Ugovora, „da UPU bude prihvaćen, a prijedlozi naručitelja uključeni u već izrađeni UPU, bez ikakvih prava na daljnje primjedbe“ (dakle da bude ostvarena i „identičnost“ idejnog plana i UPU-a i konačnost takvog UPU-a; čl. 9. Ugovora). Osnovano tužitelj-protutuženik smatra da je predniku tuženika, HLK trgovina d.o.o. Zagreb, kao investitoru, bilo bitno da se na Tošini (predio gdje se nalaze predmetne nekretnine) može graditi umjesto srednjoškolskog centra, profitabilne sadržaje: stambene i poslovne, što je u konačnici i napravljeno (prenamjenjeno) i to sve zahvaljujući projektima tužitelja-protuženika i njegovom lobiranju, te da je zahvaljujući tužitelju-protutuženiku nekomercijalno zemljište postalo komercijalno i da ga je tuženik-protutužitelj po komercijalnoj cijeni i prodao (koja mu je očito tada odgovarala jer ga u protivnom ne bi ne prodao), čime je Ugovor o pružanju usluga planiranja, projektiranja i konzaltinga od 14. studenog 2006. ostvario svoju svrhu i cilj i pravu volju stranaka. Naime, prilikom tumačenja spornih odredbi Ugovora ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ZOO kako je propisano odredbom čl. 319. ZOO. Prednik tuženika-protutužitelja je tužitelju-protutuženiku plaćao ugovorenu naknadu u četiri faze i isplatio mu je 70% ugovorene naknade očito smatrajući da je u tom dijelu tužitelj-protutuženik ispunio ugovorne obveze, a preostala je četvrta isplata (faza) koja je po „slovu ugovora“ trebala uslijediti „kad gradska uprava Grada Opatije potvrdi da su prijedlozi (autorskog tima tužitelja) uključeni u već izrađeni Urbanistički plan bez ikakvih prava na daljnje primjedbe“. U toj fazi tužitelj-protutuženik faktički jedino što može činiti je čekati da se ostvari uvjet koji ne ovisi o njemu, da UPU naselja Opatija bude prihvaćen, odnosno da bude na snazi, s tim da sadržaj UPU-a ovisi o rezultatima provedene javne rasprave o prijedlogu Urbanističkog plana uređenja naselja Opatija, o iznesenim primjedbama na taj prijedlog koje mogu ili ne moraju biti usvojene, a ne može utjecati ni na dinamiku usvajanja UPU-a, te u cijelosti ispunjenje tog uvjeta ovisi o volji „trećeg“ i ima elemente „aleatornosti“ zbog neizvjesnosti ispunjenja uvjeta . S druge strane prednik tuženika-protutužitelja nakon prodaje nekretnina koje se urbaniziraju i pasivnošću njegovog sljednika, koji nisu obavijestili tužitelja- protutuženika čak ni o promjeni vlasništva, nisu imali neke nove sugestije vezane za UPU naselja Opatija, a trebali su obavijestiti tužitelja-protutuženika o statusnoj promjeni, te o otuđenju predmetnih nekretnina i o tome kako te činjenice utječu na njihov postojeći Ugovor, te su trebali autorskom timu tužitelja-protutuženika eventualno dati nove smjernice ukoliko je to bilo potrebno (čl. 593. ZOO). Ne treba izgubiti iz vida da je Grad Opatija, unatoč postojanja Ugovora između parničnih stranaka koji je njih obvezivao a ne i Grad Opatiju, uvijek komunicirao vezano za UPU direktno s vlasnikom zemljišta (prednikom tuženika) što je vidljivo i iz dotadašnjih dopisa, a ne s autorskim timom tužitelja-protutuženika, te je zbog toga postojala obveza tuženika na prosljeđivanje svih bitnih informacija vezanih za ispunjenje međusobnog Ugovora, pa se neaktivnost tuženika, ne može projicirati na tužitelja-protutuženika. Bez novih informacija od strane tuženika-protutužitelja tužitelj-protutuženik nema više što poduzimati jer je do tada poduzeo sve što je bilo na njemu. Također pri tumačenju Ugovora valja voditi računa da je ono što ulazi u prijedlog UPU-a rezultat kompromisa Grada Opatije i vlasnika zemljišta pri čemu je odlučna i pretežita volja Grada Opatije , u čije urbanističke interese i politiku se mora ugraditi i vlasnički interes da bi došlo do faktičkog urbaniziranja. Zbog toga se i prije sačinjavanja idejnog projekta pregovaralo i usuglašavalo. Stoga se ovaj ugovor ne može razmatrati „formalistički“ jezičnim tumačenjem odredbe čl. 9. Ugovora, po principu da je nužno da u konačnom UPU bude prihvaćen svaki detalj iz idejnog projekta tužitelja-protutuženika (po principu sve ili ništa) jer se radi o procesu koji nije završen sve do prihvaćanja UPU-a nakon provedene javne rasprave. Do konačne realizacije gradnje izvršiti će se mnoge izmjene ovisno o glavnom projektu i željama i mogućnostima investitora u skladu s urbanističkim uvjetima. Stoga ovaj sud smatra da je prava volja ugovornih strana u Ugovoru ostvarena donošenjem UPU-a kojim je došlo do prenamjene zemljišta koja je dovela do komercijalizacije tog zemljišta. To zemljište je i nakon prodaje 6. ožujka 2008. kupcu Superator d.o.o. Rijeka, otuđeno novom vlasniku, kao što je vidljivo iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga za te nekretnine ( l.s. 641) koje su nakon toga često mijenjale vlasnika (HLK TRGOVINA d.o.o. Zagreb, CONSULTANTS GRUPA d.o.o. Zagreb, SUPERATOR d.o.o. Rijeka i VOLOSKO PROJEKT d.o.o. Rijeka, pa opet SUPERATOR d.o.o. Rijeka, pa opet VOLOSKO PROJEKT d.o.o. Rijeka, PROJEKT GALERIJA d.o.o. Zagreb, te konačno TRAMONTANA VOLOSKO d.o.o. Zagreb). Iz svega proizlazi da prednik tuženika HLK TRGOVINA d.o.o. Zagreb nije ni imala namjeru graditi na predmetnim nekretninama već ih prvenstveno što bolje unovčiti, zbog čega ih je i prodala, što ukazuje na pravu ugovornu volju stranaka. Time što je prednik tuženika-protutužitelja prodao zemljište prije usvajanja UPU-a, a nakon toga ostao pasivan on je i konkludentno izrazio svoju volju da je bilo kakva aktivnost tužitelja-protutuženika vezano za Ugovor nepotrebna jer bi ga u protivnom bio o tome izvijestio, a time je konkludentno izrazio i volju da je Ugovor za njega ispunjen, a nedvojbeno je ispunjen stupanjem usvojenog UPI-a na snagu 28. ožujka 2009. kada je postao konačan.

18. Predmetni Ugovor ima pravni značaj ugovora o djelu, a čl. 590. ZOO je propisano:

„ Ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.“

18.1 Člankom 593. ZOO-a je propisano:

„Naručitelj ima pravo nadzora nad obavljanjem posla i davati upute kad to odgovara naravi posla, a izvođač mu je to dužan omogućiti.“

18.2 Člankom 597. ZOO-a je propisano:

„ Izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima struke.

On je dužan izvršiti ga za određeno vrijeme, a ako ono nije određeno, onda za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove.

On ne odgovara za zakašnjenje nastalo zbog toga što mu naručitelj nije predao materijal na vrijeme, ili zbog toga što je tražio izmjene, ili što mu nije isplatio dužni predujam i uopće za zakašnjenje nastalo ponašanjem naručitelja.“

19. Kada bi se za predmetni Ugovor uzelo da je ispunjen onda kada se UPU-om usvoji svaki detalj idejnog projekta onda bi ovaj Ugovor postao nemoguć jer se arhitekti autori tih idejnih urbanističkih planova nikada ne bi mogli naplatiti za nemali posao koji učine, jer arhitekti – izvođači Ugovora ne mogu garantirati da će sve iz idejnog projekta u konačnici biti prihvaćeno čak i kad se usuglase, idejni plan s nacrtom i prijedlogom UPU-a. To se protivi prirodi tog posla. Bitno je da je posao – djelo izvršeno po uputama naručitelja i po najboljem stručnom znanju izvođača. Upravo stoga što se radi o podvrsti ugovora o djelu iz čl. 590. ZOO obveza je izvršena kada izvođač, po uputama naručitelja uz potrebne konzultacije sa svim zainteresiranim stranama, sačinio sve ono što je ugovoreno i što je potrebno da se taj idejni plan uvrsti u nacrt, pa potom u prijedlog UPU-a, pri tome poštujući pravila struke. Tužitelj-protutuženik je to učinio u razumnom vremenu u okviru ugovorene i moguće dinamike (u kojoj rok nije bitan sastojak ugovora) koja ne ovisi o njemu već o institucijama Grada Opatije (čl. 593. i čl. 597. ZOO-a), a plaćajući mu tri ugovorene isplate i sam prednik tuženika kao naručitelj je priznao da je tužitelj-protutuženik to odradio (ni naknadno nije imao primjedbe). S obzirom da je Ugovorom bila ugovorena „naknada u nepromjenjivom paušalnom iznosu“ od 2.000.580,00 kn (protuvrijednost iznosa od 269.620,00 eura na dan 22. rujna 2006.; točka 8 Ugovora), dakle, fiksni iznos koji se naplaćuje za uslugu ili proizvod, bez obzira na količinu ili druge varijable, to upućuje uz sve ranije navedeno, na to da je tuženik-protutužitelj dužan isplatiti i četvrtu ugovorenu isplatu tužitelju- protutuženiku. Ovaj sud smatra da je tužitelj-protutuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu, te da je u cijelosti ostvaren cilj Ugovora jer je došlo do prenamjene zemljišta u komercijalno građevinsko što je posljedično povećalo vrijednosti zemljišta. Uzgred rečeno i idejni projekt tužitelja-protutuženika je usvojen u pretežitom dijelu ( četiri planirane zgrade ostvarive prema rješenju iz usvojenog UPU-a, a jedna - multifunkcionalni centar – je unesena u UPU naselja Opatija u istim gabaritima, ali nije predviđena ista namjena kao u idejnom prijedlogu jer je umjesto poslovno-stambene predviđena stambeno-poslovna zona, te se ovisno o tome mijenja udio stambenog u odnosu na poslovni dio). Također usvojenim UPU-om naselja Opatije nije isključena mogućnost gradnje dječjeg igrališta kao što to pogrešno zaključuje vještak Nenad Lipovac (iako je oznaka R iz idejnog projekta tužitelja – športsko rekreacijska namjena, a oznaka Z23 iz usvojenog UPU-a – javne zelene površine - dječje igralište, i jedna i druga omogućavaju izgradnju dječjeg igrališta, a tu se i nije radilo o zemljištu u vlasništvu prednika tuženika kako je vidljivo iz vještačenja Arhitektonskog fakulteta - l.s. 458 slika 02, već o kat. čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Grada Opatije ). Naručitelju nitko ne može garantirati da će idejni projekt biti usvojen u UPU naselja, s obzirom da je za donošenje UPU-a predviđena zakonska procedura (čl. 78. do čl. 101. Zakona o prostornom uređenju i gradnji NN 76/07). Osim toga urbanistički plan uređenja nije nešto što je „urezano u kamen“, pa da je nepromjenjivo jer je čl. 102. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07) predviđena mogućnost izmjene i dopune dokumenata prostornog uređenja prema postupku koji je propisan za izradu i donošenje tog dokumenta. UPU je „živi dokument“, koji je u skladu s potrebama društva podložan stalnim prilagodbama. Iz tog razloga svjedok ŽŠ i ne govori o idejnom planu tužitelja-protutuženika u svom iskazu i eventualnom nesuglasju s UPU-om jer to nije bio temeljni cilj Ugovora, već je temeljni cilj bio ishoditi urbanistički plan kako bi se zemljište u koje je investirano moglo prodati i to po što je moguće boljoj cijeni. Zato svjedok ŽŠ iako je supotpisnik Ugovora zna vrlo malo detalja, ali zna ono što je bilo bitno. To što je ugovor sastavljao tužitelj-protutuženik nije od značaja za tumačenje ugovora jer se ne radi o potrošačkom ugovoru (prednik tuženika je pravna osoba), niti o ugovoru po pristupu i jer se očito radilo o ugovoru koji je rađen uz sudjelovanje i sugestije naručitelja, a što je vidljivo po njegovoj strukturi (detaljno specificiranim radnjama izvođača u točki 4. Ugovora, rokovima za izradu projekta u točki 5. Ugovora, ugovorene isplata po fazama u čl. 9 Ugovora), te je očito naručitelj oblikovao elemente Ugovora koje se tiču obveza izvođača. Kada bi uvjet „četvrte isplate“ po točki 9. Ugovora bio da Gradska uprava Grada Opatije potvrdi da su svi prijedlozi po predloženom idejnom planu tužitelja – izvođača uključeni u već izrađeni urbanistički plan bez ikakvih prava na daljnje primjedbe (tumačenje od strane tuženika-protutužitelja), dakle, uključeni u konačan usvojeni UPU naselja Opatija, onda bi se radilo nemogućem raskidnom uvjetu, koji ne ovisi o radnji i volji tužitelja - protutuženika koji ga ne može garantirati niti ispuniti, već ovisi o rezultatu zakonske procedure donošenja UPU-a, u konačnici o političkoj volji vladajuće garniture, pa se takav uvjet (potpune podudarnosti idejnog projekta i UPU-a) temeljem čl. 298. stavak 2. ZOO smatra nepostojećim.

20. Stoga ovaj sud smatra da je obveza tuženika-protutužitelja na plaćanje „četvrte isplate“ po točki 9. Ugovora nastala kada je UPU naselja Opatija stupio na pravnu snagu, kada je definitivno završena zakonska procedura usvajanja UPU-a naselja Opatija i faktički ostvarena svrha Ugovora - prenamjena zemljišta (ostvarena „konačnost“ UPU-a, bez „identičnosti“), dakle 28. ožujka 2009., te od tada tužitelj- protutuženik ima pravo na zatezne kamate temeljem čl. 29. ZOO.

21. Prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik-protutužuitelj pravilno je prvostupanjski sud odbio pozivajući se na čl. 225. ZOO-a i zastarni rok od 5 godina s obzirom da je Ugovor zaključen 14. studenog 2006., a prijedlog za ovrhu je tužitelj - protutuženik (kao ovrhovoditelj) podnio 29. ožujka 2010. unutar tog zastarnog roka.

O prigovoru tuženika-protutužitelja radi prebijanja (sudski prijeboj):

22. Prigovor radi prebijanja kojeg je istaknuo tuženik-protutužitelj (l.s. 291) nije osnovan.

23. Tuženik–protutužitelj je u podnesku kojeg je predao na ročištu od 17. svibnja 2019. podnio protutužbu i ujedno prigovor radi prebijanja koji je prigovor dopušten i pravodoban (ne vrijedi ograničenje iz čl. 288.a, stavak 5. ZPP-a) s obzirom da je ovaj postupak započeo 29. ožujka 2010., a odredbom čl. 102. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 25/13 – dalje ZIDZPP/13 propisano je da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tog zakona dovršiti primjenom odredbi dotadašnjeg ZPP-a. U čl. 102. stavak 2. ZIDZPP/13 navedene su odredbe koje će se primjenjivati i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog zakona, a među njime nije odredba čl. 59. ZIDZPP/13 , kojom je tada dodan čl. 288.a koji je ograničio mogućnost isticanja prigovora radi prebijanja do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, tako da to ograničenje ne vrijedi u ovom postupku.

24. U prigovoru radi prebijanja tuženik-protutužitelj navodi u bitnome iznose koje je do tada uplatio temeljem Ugovora tužitelju-protutuženiku ( l.s. 291) i to 18. siječnja 2007. iznos od 163.668,78 kn, dana 18. siječnja 2007. iznos od 245.002,69 kn, dana 18. siječnja 2007. iznos od 86.687,88 kn i dana 4. svibnja 2007. iznos od 164.073,91 kn što sve ukupno iznosi 659.433,26 kn). Smatra da je tužitelj-protutuženik u računima koje mu je ranije ispostavio trebao iskazati PDV, jer se morao evidentirati u registar obveznika PDV-a, a što nije učinio, pa je na taj način tuženiku-protutužitelju onemogućio odbijanje pretporeza, pa da je na taj način stvarno financijsko opterećenje tuženika-protutužitelja bilo veće nego da mu je tužitelj-protutuženik ispostavio uredne račune s iskazanim PDV-om. Tuženik-protutužitelj je izračunao PDV od 25% na svaki plaćeni iznos što u zbroju iznosi 118.914,18 kn te ga prebija zajedno sa zateznim kamatama na svaki plaćeni iznos s potraživanjem tužitelja-protutuženika ukoliko sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, tuženik-protutužitelj smatra da mu je tužitelj- protutuženik protuzakonito u plaćenim računima zaračunavao i 30% materijalnih troškova, te 25% poreza, pa potražuje 30% od svakog plaćenog obroka na ime navodno neosnovano plaćenih materijalnih troškova što iznosi 197.829,97 kn i 25% na ime navodno neosnovano i protuzakonitog naplaćenog poreza od svakog plaćenog obroka što iznosi 115.400,83 kn, a i jedan i drugi iznos s zateznom kamatom na svaki plaćeni iznos, te i ta dva iznos prebija s potraživanjem tužitelja u ovoj parnici ukoliko ono bude prihvaćeno. Dakle, prebija ukupno iznos od 432.144,98 kn (118.914,18 kn + 197.829,97 kn +197.829,97 kn) s pripadajućim zateznim kamatama (l.s. 292) koje je specificirao.

25. Tužitelj-protutuženik nije osporio navedene uplate, te je između stranaka nesporno da su plaćene prve tri isplate iz točke 9. Ugovora.

26. U dopisu Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnu ured Rijeka, ispostava [adresa] Klasa: 410-01/13.01/190 Ur. br: 513-07-08-06/13-2 od 8. svibnja 2013. (l.s. 208) ta Porezna uprava odgovara na upit suda u drugom sudskom predmetu Općinskog suda u Opatiji vezano za obveznike LŠ i EŠ koji su izdali račune u 2007. „ da li su bili obveznici plaćanja PDV-a u 2007.“, odgovaraju da su oni u registru poreznih obveznika upisani kao građani, da nemaju evidentiranu djelatnost i po tom osnovu vođenje poslovnih knjiga, da nisu u sustavu PDV -a, te da nemaju osnova za ispostavljanje računa.

27. Ovaj sud smatra, budući tužitelj-protutuženik LŠ nije u sustavu PDV-a da on u godini u kojoj je navodno izdao ranije račune i u kojoj je izdao predmetni račun u ovom predmetu (30. ožujka 2007.), nije ni trebao obračunavati PDV jer to nije u obvezi. Tužitelj-protutuženik LŠ kao fizička osoba - arhitekt koja radi preko ugovora o djelu ostvaruje drugi dohodak, obveznik je plaćanja poreza na dohodak od drugog dohotka temeljem čl. 32. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/2004; u daljem tekstu ZPD) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme ispostavljanja predmetnog računa, i to po osnovu autorske naknade (čl. 32, stavak 3. točka 2. ZPD) koju je ostvario kao arhitekt-izvođač temeljem ugovora o djelu (Ugovora) u kome je i navedeno da se radi o autorskom djelu (čl. 10. i čl. 11. Ugovora). Kako tužitelj- protutuženik nije bio obveznik plaćanja PDV-a u 2007., nije ga ni mogao obračunavati u ispostavljenim, pa to ni tuženik-protutužitelj, ni njegov prednik, nije imao pravo povodom tih računa odbiti pretporez (čl. 20. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost Narodne novine, broj: 47/1995, 106/1996, 164/1998, 105/1999, 54/2000, 73/2000, 127/2000, 48/2004, 82/2004, 90/2005; u daljem tekstu ZPDV koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme ispostavljanja predmetnih računa) jer mu na tim „ulaznim računima“ PDV nije ni bio obračunat, niti je tužitelj-protutuženik to morao obračunati temeljem čl. 6. stavak 1. točka 1. u vezi s čl. 22. stavak 1. ZPDV jer nije bio u sustavu PDV-a. Naime, pravna osoba (tuženik-protutužitelj) smije odbiti pretporez samo ako joj je račun ispostavio registrirani obveznik PDV-a i ako je na računu ispravno iskazan PDV, a to ovdje nije bio slučaj. Osim toga ukoliko je tužitelj-prututuženik tijekom 2007. imao godišnju „vrijednost isporuka dobara i obavljenih usluga“ u smislu čl. 22. ZPDV, veću od 85.000,00 kn (nakon odbitaka oslobođenja od plaćanja poreza iz čl. 11. ZPDV) on prelaskom praga ne ulazi automatski u sustav PDV-a u istom trenutku, te niti on ne može nakon toga odmah ispostavljati račune s uračunatim PDV-om, niti tuženik- protutužitelj može automatski od tog trenutka obračunavati pretporez nakon što je zaprimio ulazni račun. Tužitelj-protutuženik je u tom slučaju prelaska praga od 85.000,00 kn u 2007. dužan podnijeti prijavu Poreznoj upravi radi ulaska sustav PDV- a najkasnije s prvim danom iduće godine (1. siječnja 2008.) i sve dok službeno ne uđe u registar obveznika PDV-a, on ne smije zaračunavati PDV na računima, niti tuženik- protutužitelj može obračunavati PDV. Stoga ni taj prigovor tuženika-protutužitelja nije osnovan, pa kako tuženik-protutužitelj nije mogao osnovano obračunati pretporez to ovaj sud utvrđuje da nije osnovan, ni tuženikov prigovor radi prijeboja u tom dijelu za iznos nemogućnosti odbijanja pretporeza od 118.914,18 kn s pripadajućim kamatama.

28. Nadalje, temeljem čl. 32. stavak 1. i 3. točka 2. ZPD tužitelj-protutuženik je obveznik poreza na dohodak od drugog dohotka po osnovu autorske naknade, a temeljem čl. 48. stavak 1. i 2. ZPD tuženik-protutužitelj, kao naručitelj je taj koji mora napraviti obračun autorskog honorara – naknade tužitelju – izvođaču (što po svom sadržaju jest izdani račun iako je pogrešno nazvan „računom“) u kojem će iskazati bruto iznos naknade, te će obračunati u iznosu 25% porez na dohodak od drugog dohotka bez priznavanja osobnog odbitaka iz čl. 36 tog zakona, te nakon što prethodno odbije 30% paušalnih izdataka za troškove (čl. 32. stavak 5. točka 1. ZPD), uplatiti predujam poreza na dohodak od drugog dohotka državi, a preostali neto iznos na žiro račun tužitelja-protutuženika temeljem čl. 61. ZPD, baš kako je to tuženik obračunao u vjerodostojnoj ispravi (l.s. 133). Stoga ovaj sud utvrđuje da nije osnovan, ni tuženikov prigovor radi prijeboja u ovom dijelu za iznos paušalnih „materijalnih“ troškova u visini od 30% koje je već platio u već izvršenim isplatama po Ugovoru u iznosu od 197.829,97 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao ni prigovor radi prijeboja na ime navodno „neosnovano i protuzakonito“ naplaćenog poreza od 25% koji predstavlja porez na dohodak od drugog dohotka (iznos od 115.400,83 kn). Svakako bruto iznos kojeg tuženik plaća odgovora ugovorenom u točki 9. Ugovora (četvrta isplata) koja je određena u kunskom iznosu vezanom za srednji tečaj HXPO Alpe-Adria Bank d.d. na dan isplate projektantu – tužitelju i odgovara njegovoj polovici kao suautoru.

29. Stoga je sud utvrdio da nije osnovano potraživanje tuženika-protutužitelja istaknuto prigovorom radi prijeboja u ovoj parnici (čl. 338. stavak 3. ZPP-a), te je odlučio kao u točki I.b.2. izreke ove drugostupanjske presude.

O žalbenim razlozima tuženika-protutužitelja vezano za odluku o protutužbi:

30. Ovaj sud smatra da neosnovano tuženik-protutužitelj ukazuje da je počinjena apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a s obzirom da pobijana presuda u dijelu kojeg pobija protutužitelj (odluka o protutužbi) nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, izreka nije proturječna razlozima navedenim u obrazloženju, te su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama jasni i neproturječni. Prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu čl. 8. ZPP-a u odnosu na odluku o protutužbi jer navodi valjane razloge, te valjano analizira i ocjenjuje sadržaj u spisu priležećih dokaza. Također prvostupanjski sud vezano za odluku o protutužbi nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a), pa ni odredbe čl. 360., 361. stavak 1. i 3. i 362. stavak 2. ZOO (odredbe o raskidu ugovora), kao i odredbu samog Ugovora iz čl. 14. Ugovora vezano za raskid Ugovora na koje povrede neosnovano ukazuje tuženik-protutužitelj.

31. Ispravno prvostupanjski sud zaključuje u pobijanoj presudi da u predmetnom Ugovoru ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, te da iz naravi posla ne proizlazi da je ispunjenje u roku bitan sastojak Ugovora, a niti je izričito navedeno u samom Ugovoru da je ispunjenje u roku bitan sastojak Ugovora, niti to proizlazi iz sadržaja i pravne prirode tog Ugovora. Naime, u samom Ugovoru su u čl. 5. bili određeni rokovi za izradu projekta. Ugovor je zaključen 14. studenog 2006, a najraniji rok za izradu nacrta idejnog rješenja je Ugovorom određen 24. studenog 2006. s tim da je taj rok izvršen s tri dana zakašnjenja 27. studenog 2006. Potom je bio određen rok za uključivanje u Urbanistički plan uređenja najkasnije 15. prosinca 2006. što je ostvareno 6. ožujka 2007. (proizlazi iz dopisa Grada Opatije od 15. ožujka 2007.;l.s. 188). Posljednji ugovorni rok je bio rok za izradu idejnog projekta najkasnije 15. veljače 2007. što je ostvareno mjesec dana kasnije, 16. ožujka 2007. Unatoč tim kašnjenjima, prednik tuženika – naručitelj, je izvršavajući ugovorene prve tri isplate tužitelju (čl. 9. Ugovora), unatoč prekoračenju ugovorenih rokova i sam očito smatrao da to nisu rokovi koji su bitan sastojak ugovora jer u protivnom ne bi izvršio te isplate tim prije što u to vrijeme cilj i svrha tog Ugovora još uvijek nije bila ostvarena jer nije bio usvojen UPU naselja Opatija u kome bi bila ostvarena prenamjena zem ljišta tuženika-protutužitelja. Nema ni smisla da bi raniji rokovi bili bitni sastojak Ugovora kada ostvarenje četvrte isplate (čl. 9. Ugovora) ovisi o usvajanju UPU-a (ostvarenju cilja Ugovora) za koji nije određen nikakav rok za izvršenje, a nije ni logično da bude postavljen jer se radi o činjenici (uvjetu) na koju se ne može utjecati jer se radi o propisanoj zakonskoj proceduri koja se mora poštivati, a koja odluka ovisi o političkoj volji vladajuće garniture. Također tužitelju-protutuženiku nije dan ni naknadni rok za ispunjenje (čl. 362. stavak 2. ZOO), a tuženik nije tvrdio ni dokazao da bi ugovor raskinuo jednostranom izjavom. Stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio da predmetni Ugovor nije raskinut po sili zakona (čl. 361. stavak 1. ZOO), a niti da je raskinut jednostranom izjavom tuženika-protutužitelja, pa je prvostupanjski sud ispravno odbio protutužbeni zahtjev protutužitelja kao neosnovan u pobijanom dijelu (točki II. pobijane prvostupanjske presude).

Stoga je ovaj sud u tom dijelu odbio žalbu tuženika – protutužitelja izjavljenu protiv pobijanog dijela prvostupanjske presude ( točke II. izreke) kao neosnovanu, te u tom dijelu potvrdio pobijanu odluku temeljem čl. 368. stavak 1. ZPP-a, te je odlučeno kao u točki I.a. podstavak 2. izreke ove presude.

U odnosu na postojeći platni nalog:

32. S obzirom da je potraživanje tužitelja-protutuženika utemeljeno na valjanom pravnom osnovu, a da ga potražuje u ovoj parnici samo tužitelj-protutuženik, a ne i drugi član autorskog tima – suizvođač iz Ugovora, EŠ, a budući se radi o djeljivoj ugovornoj obvezi (čl. 41. stavak 1 ZOO-a), to tužitelju-protutuženiku AŠ opravdano temeljem čl. 41. stavak 3. ZOO-a kao suvjerovniku pripada polovina ugovorene „četvrte isplate“ od 600.174,00 kn (što je iznos od 30% od paušalno ugovorene ukupne naknade od 2.000.580,00 kn fiksirane tečajem eura na dan 22. rujna 2006. točka 9. i 8 Ugovora) koja polovina iznosi 300.087,00 kn. Kako je tužitelj- protutuženik utužio nešto manji iznos od 298.348,01 kn to je njegov tužbeni zahtjev osnovan u tom iznosu, a sud je dužan suditi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. stavak 1. ZPP-a), pa mu je dosudio taj iznos preračunat u eure s obzirom da je to sada važeća valuta u Republici Hrvatskoj, tako da to sada iznosi 39.597,58 eura (ranije 298.348,01 kn; 7,53450 eura – fiksni tečaj konverzije u euro temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj Narodne novine, broj: 57/22 i 88/22;).

33. Na taj iznos tužitelju-protutuženiku pripada zatezna kamata temeljem čl. 29. ZOO od dospijeća ugovorene „četvrte isplate“ točkom 9. Ugovora, koja je dospjela ispunjenjem Ugovora, dakle, usvajanjem i stupanjem na pravnu snagu UPU-a naselja Opatija dana 28. ožujka 2009. jer je tada ostvaren cilj Ugovora ostvarivanje prenamjene zemljišta tuženika-protutužitelja. Stoga je ovaj sud, s obzirom da se radi o povredi materijalnog prava na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. stavak 2. ZPP-a), odbio žalbu tužitelja-protutuženika u tom dijelu kao neosnovanu u kome je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj Ovrv-51/2010 od 12. travnja 2010. a koji se odnosi na tijek zatezne kamate na glavnicu u periodu od 8. travnja 2007. do 27. ožujka 2009., jer u tom periodu zatezna kamata nije bila dospjela, budući je dospjela tek od 28. ožujka 2009., a sve temeljem čl. 451. stavak 3. ZPP-a, te je u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu. Također je ovaj sud odbio žalbu tužitelja- protutuženika i potvrdio pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prvostupanjski sud ukinuo platni nalog i u odnosu na odluku o troškovima ovršnog postupka jer se u postupku povodom prigovora na rješenje ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u parničnom postupku odlučuje presudom u parničnom postupku u kojoj se odlučuje o ukupnim troškovima parničnog postupka (Zaključak 3. sa sastanka Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017.). Stoga je odlučeno kao u točki I.a. podstavak 1. izreke ove presude.

34. U preostalom dijelu platnog naloga u odnosu na glavno potraživanje s pripadajućom zateznom kamatom, s obzirom da je potraživanje tužitelja-protutuženika u tom dijelu osnovano, ovaj sud je temeljem čl. 451. stavak 3. ZPP-a u tom dijelu održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj Ovrv-51/2010 od 12. travnja 2010. u dijelu kojim je tuženiku-protutužitelju Allegheny Financial d.o.o. naloženo tužitelju-protutuženiku LŠ platiti iznos od 298.348,01 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2009. pa nadalje do isplate, s tim što je izvršio konverziju tog iznosa u eure s obzirom da se je u međuvremenu promijenila važeća valuta Republike Hrvatske (fiksni tečaj konverzije 1. euro = 7,53450 kn). S obzirom da se u međuvremenu promijenila i zatezna kamata određena čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) to je ovaj sud, po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stavak 2. ZPP-a prilikom preinačavanja pobijane odluke odlučio i o zateznoj kamati na glavnicu koja teče od 1. siječnja 2023., pa do isplate. Stoga je ovaj sud prihvatio u tom dijelu žalbu tužitelja-protutuženika i preinačio pobijanu presudu temeljem čl. 373.a ZPP-a jer je prvostupanjski sud iz postojećih dokaza izveo nepravilan zaključak o potraživanju tužitelja-protutuženika, uz povredu iz čl. 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, pa je stoga odlučeno kao u točki I.b.1. izreke ove presude.

35. Ovaj sud je o troškovima parničnog postupka odlučio temeljem čl. 154. stavak 1. u vezi sa čl. 155. ZPP-a i u vezi s čl. 166. stavka 2. ZPP vodeći računa da je tužitelj- protutuženik u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom u odnosu na glavnu stvar, kao i u postupku po protutužbi, kao i o tome da su ti troškovi bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora od 39.597,58 eura (ranije 298.348,01 kn), te je tužitelju-protutuženiku priznao odvjetničku nagradu za sastav prijedloga za ovrhu od 20. ožujka 2010. u iznosu od 1.250,00 eura (500 bod. x 2 eura + 25% PDV-a; tbr. 11. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 138/23 i 107/25; u daljem tekstu OT), za sastav maksimalno 4 obrazložena podneska u svakom prvostupanjskom postupku i to u prvom prvostupanjskom postupku od 3. siječnja 2011., 4. lipnja, 26. studeni 2019. i 25. veljače 2020. i u drugom prvostupanjskom postupku 1. rujna 2022., u iznosu od 6.250,00 eura (5 x 500 bod. x 2 eura + 25% PDV- a; tbr. 8. točka 1. OT), za sastav ostalih obrazloženih podnesaka i to dva podneska, od 14. rujna 2020. i 13. siječnja 2021. u iznosu od 225,00 eura ( 2 x 500 bod x 50% umanjenja, ali ne više od 100 bod x 2 eura + 25% PDV-a; tbr. 8. točka 3. OT), za sastavljanje ostalih podnesaka i to podneska od 10. prosinca 2014. novčani iznos od 62,50 eura ( maksimalno 25 bod x 2 eura + 25% PDV-a; tbr. 8. točka 4. OT), za zastupanje na 14 ročišta i to 10. siječnja 2011., 11. veljače 1013., 18. rujna i 2. prosinca 2014., 2. svibnja 2016., 21. rujna 2018., 17. svibnja, 1. listopada, 29. studenog 2019, 11. veljače 2020, 18. siječnja 2021. i 8. ožujka 2021.(objava),15. rujna 2022. i 14. studenog 2022. što iznosi 17.500,00 eura ( 14 roč. x 500 bod x 2 eura + 25% PDV-a; tbr. 9. točka 1. OT), za pristup na odgođeno ročište 18. rujna 2014. novčani iznos od 125,00 eura ( 500 bod x 25% umanjenja, ali ne više od 50 bod x 2 eura + 25% PDV-a; tbr. 9. točka 5. OT), sudsku pristojbu na prvu žalbu u iznosu od 442,43 (3.333,48 kn :

7,53450 eura – fiksni tečaj konverzije u euro temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj Narodne novine, broj: 57/22 i 88/22; l.s. 553), za sastav dvije žalbe u iznosu od 3.125,00 (2 x 500 bod. x 2 eura + 25% uvećanja za žalbu + 25% PDV-a; tbr. 10. točka 1. OT), a što ukupno iznosi 28.854,93 eura, sa zateznom kamatom po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), koja teče na taj iznos od dana presuđenja, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, u paricijskom roku od 15 dana (čl. 328. stavak 2. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke. Sud nije tužitelju-protutužniku priznao ostale troškove sudskih pristojbi koji su zatraženi s obzirom da u spisu uplate nisu dokumentirane, a iz e-spisa nije vidljivo da su plaćene, već se vode kao neplaćene. Također mu nisu priznati ni troškovi ovršnog postupka koji su popisani, a nisu nastali, niti su dokumentirani u spisu (osim sastava prijedloga za ovrhu).

U Dubrovniku, 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović