Poslovni broj Ovr-1278/2026-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba Opatija

M.Tita 4

51410 Opatija

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu Adriani Puž, po nacrtu više sudske savjetnice specijaliste ŽI, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja HARREITHER d.o.o. Rijeka, Kozala 77C, OIB: 05552837801, zastupani po punomoćniku Dušanu Miočiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Arsena Stipinovića i Dušana Miočića iz Rijeke, protiv ovršenika RONA TRADE d.o.o. Ičići, Liburnijska 7A, OIB: 39217415068, zastupani po punomoćniku Krešimiru Raspudić, odvjetniku iz Opatije, odlučujući o prijedlogu ovršenika po čl. 210 Ovršnog zakona, dana 16. srpnja 2026. godine

r i j e š i o  j e

I – Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika da se proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava u dijelu u kojem ovrhovoditelj zahtijeva naplatu zateznih kamata obračunatih na iznos od 28.037,88 eura od 31.siječnja 2011.godine , povodom zahtjeva ovrhovoditelja za izravnom naplatom od 8.srpnja 2026.godine temeljem presude Trgovačkog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-657/2024.

II - Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika da se odgodi prijenos zaplijenjenih sredstava do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

III – Odbijaju se zahtjevi ovrhovoditelja i ovršenika za naknadom troškova ovog postupka.

Obrazloženje

1.Ovršenik je dana 13.srpnja 2026.godine podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u kojem je naveo da je ovrhovoditelj u dva odvojena zahtjeva dana 8. srpnja 2026. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu novčane tražbine iz pravomoćne i ovršne presude poslovni broj P-657/2024 Trgovačkog suda u Rijeci dana 13. prosinca 2024.godine. Jedan zahtjev se odnosi na glavnicu sa kamatama, a drugi na troškove postupka. Obrazlaže da iz izreke proizlazi da je održan na snazi platni nalog kojim je ovršeniku naloženo platiti ukupno 11.940,09 EUR, dok je kamata određena tako da na prvi račun teče na iznos od 28.037,88 EUR od 31. siječnja 2011. godine. Međutim, iz samog prijedloga za ovrhu od 30. siječnja 2012. proizlazi da je ovrhovoditelj prije pokretanja postupka priznao kako je po računu broj 7/2011 već primio 136.149,35 KN, pa navodi da njegovo potraživanje po tom računu više ne iznosi puni iznos računa od 211.251,37 KN (28.037,88 EUR), nego 75.102,02 kn. Dalje nastavlja da u samoj konto kartici koja je na sumiranim iznosima prema računima na kojima je tražio ovrhu stoji da je predmet ovrhe iznos od 89.962,64 kune što je ukupan iznos iz presude od 11.940,09 EUR. Sukladno tome, ovršenik zaključuje da sam ovrhovoditelj priznaje da je znatan dio glavnice bio podmiren prije pokretanja postupka. No, iz pravomoćne presude proizlazi da zatezna kamata na račun broj 7/2011 teče na iznos od 28.037,88 EUR, koji odgovara punom iznosu toga računa, a ne na preostali neplaćeni dio koji je sam ovrhovoditel j naveo u prijedlogu za ovrhu. Stoga smatra da na taj način ovrhovoditelj pokušava ostvariti naplatu kamata na dio glavnice za koji je prije pokretanja postupka priznao da je podmiren. Ističe da se iz očevidnika FINE jasno vidi da je obračun kamate i glavnice 58.920,00 EUR, a u koji iznos je uračunata i kamata na dio od 28.037,88 EUR. Ovršenik se obratio ovrhovoditelju i upozorio ga na pogrešan obračun koji traži, kako po pitanju postotka na koji iznos obračunava kamatu jer je različita od one iz presude, tako i na iznos od 28.037,88 EUR koji je veći od glavnice i da je taj iznos djelomično plaćen, što ovrhovoditelj nije prihvatio te je pokrenuo izravnu naplati još za vrijeme pregovora. Obrazlaže da je račun ovršenika u blokadi od 9.07.2026 godine čime se direktno ugrožava poslovanje društva jer je novac na računu ustvari novac od uplate Bookinga jer se ovršenik bavi najmom apartmana u ime trećih osoba, a dio tih uplata (do 25%) zadržava u ime i za račun firme, a ostatak mora uplatiti trećim osobama, odnosno vlasnicima apartmana što je sada onemogućeno. Smatra da ovrhovoditelj traži preko 50.000,00 EUR više nego što mu pripada te ističe da je kamata sporedna tražbina i može postojati samo u odnosu na postojeću glavnicu, da n ije dopušteno ostvarivati naplatu kamata kao da prethodno izvršeno plaćanje nije postojalo. Ovršenik navodi da bi provedbom izravne naplate došlo do naplate kamata na dio tražbine koji je prema vlastitim tvrdnjama ovrhovoditelja bio podmiren prije pokretanja postupka. Predlaže se da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u dijelu u kojem ovrhovoditelj zahtijeva naplatu zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos od 28.037,88 EUR od 31. siječnja 2011. godine, da se odgodi prijenos zaplijenjenih sredstava do pravomoćnog okončanja ovog postupka, uz naknadu troškova postupka.

2. Ovrhovoditelj se u podnesku od 15.srpnja 2026.godine očitovao na prijedlog ovršenika na način da je isti osporio pa predlaže prijedloge odbiti odnosno odbaciti, uz naknadu troška. Ovršenikov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u dijelu obračuna zakonskih zateznih kamata smatra pravno i činjenično potpuno promašenim jer se izravno protivi načelu formalnog legaliteta ovršnog postupka i institutu pravomoćnosti sudske odluke (res iudicata). Navodi da je izrekom pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-657/2024-65, naloženo ovršeniku platiti ovrhovoditelju iznos od 11.940,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 28.037,88 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate te na preostale specificirane iznose od dospijeća do isplate, sve po stopama detaljno navedenim u samoj izreci sudske odluke. Ukazuje nadalje da je temeljno načelo ovršnog prava Republike Hrvatske načelo formalnog legaliteta, prema kojem su provedbeno tijelo (FINA) i ovršni sud strogo vezani doslovnim sadržajem izreke ovršne isprave (pravomoćne presude) te nemaju nikakve ovlasti mijenjati, preispitivati ili prilagođavati njezin sadržaj, bez obzira na eventualne prigovore stranaka o njezinoj materijalnoj ispravnosti. Prema tome, ovrha se mora provesti točno onako kako glasi izreka ovršne isprave pa navodi da je FINA ispravno postupila provodeći obračun kamata na iznos od 28.037,88 EUR počevši od 31. siječnja 2011. godine jer je to izričito naloženo pravomoćnom i ovršnom presudom. Navode ovršenika prema kojima je dio glavnice po računu broj 7/2011 namiren u iznosu od 136.149,35 kn prije pokretanja postupka te da stoga kamata ne može teći na puni iznos računa od 28.037,88 EUR predstavljaju klasične materijalnopravne prigovore koji se odnose na činjenice nastale prije donošenja ovršne isprave. Nadalje, sukladno članku 50. stavku 1. Ovršnog zakona, protiv rješenja o ovrsi ovršenik može isticati prigovor ispunjenja ili prestanka obveze isključivo ako su te činjenice nastale nakon nastanka ovršne isprave, odnosno nakon njezine pravomoćnosti. Ovrhovoditelj smatra da su svi prigovori ovršenika koji se odnose na činjenice nastale prije donošenja presude (konkretno, uplate izvršene u 2011. ili 2012. godini) morali biti istaknuti i raspravljeni isključivo u dugogodišnjem parničnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-657/2024 (ranije P-813/2019, P-1691/12). Parnični sud je, ocjenjujući sve izvedene dokaze i uplate, donio presudu kojom je odredio upravo ovakav tijek i osnovicu za obračun zateznih kamata, a Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-341/2025-2 tu odluku potvrdio, stoga je pitanje osnovice zateznih kamata pravomoćno presuđeno. Navodi da je ovršenik u ovoj fazi postupka prekludiran u isticanju prigovora uplate koji datiraju iz razdoblja prije donošenja pravomoćne presude. Dopuštanje preispitivanja pravomoćno utvrđenih osnova i tijeka kamata u ovršnom postupku značilo bi grubo kršenje ustavnog načela trodiobe vlasti i pravne sigurnosti, jer bi se ovršnom sudu dala ovlast da djeluje kao viši parnični sud i modificira pravomoćne presude. Ovrhovoditelj se protivi i odgodi ovrhe jer je odgoda iznimna mjera koja se može odrediti samo uz kumulativno ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki, prvenstveno postojanja vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško popravljive štete koja bi bila veća od one koju bi pretrpio ovrhovoditelj te postojanja opravdanog razloga za odgodu. Okolnost da se ovršenik bavi gospodarskom djelatnošću i blokada računa kao posljedica prisilne naplate zakonito utvrđenog duga predstavlja redoviti poslovni rizik s kojim se suočava svaki poslovni subjekt koji ne ispunjava svoje obveze te navedene okolnosti ne predstavljaju zakonski opravdan razlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava u smislu odredbi Ovršnog zakona o odgodi ovrhe, tim više što ovrhovoditelj više od 14 godina pokušava naplatiti svoja zakonita potraživanja za radove izvedene na stambenom objektu ovršenika, dok ovršenik izbjegava plaćanje i koristi se svim raspoloživim procesnim manevrima za odugovlačenje postupka. Daljnje odgađanje prijenosa zaplijenjenih sredstava nanijelo bi tešku i neopravdanu štetu upravo ovrhovoditelju koji je svoja prava pravomoćno dokazao pred sudovima svih stupnjeva. Predlaže se odbiti prijedloge ovršenika, uz naknadu troška.

3.Izvršen je uvid u dokumentaciju spisa, i to u zahtjeve za izravnu naplatu FINI od 8.srpnja 2026.godine, presudu Trgovačkog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P- 657/2024, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-341/2025-2 od 13.svibnja 2026.godine, rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-4857/2017-3 od 28.listopada 2019.godine, presudu Trgovačkog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P -1691/2012- 30 od 2.lipnja 2017.godine, u e-mail prepisku, u obračun kamata i Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate od 9.srpnja 2026.godine .

4.Odredba čl. 210 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje OZ-a) propisuje pravna sredstva koja stoje ovršeniku na raspolaganju u slučaju izravne naplate. Stavak 1. toga članka uređuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209 st. 1 OZ-a, prema odredbi čl. 209 st. 5 ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, primjenjuju se odredbe o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50 i 53 OZ-a). Ispravu iz čl. 209 st. 1 OZ-a, pored drugih, čini i ovršna odluka domaćeg suda sa potvrdom ovršnosti, u kom slučaju Agencija postupa kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

5.Ovršenik je ovdje podnio prijedlog za odgodu prijenosa te da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim, pa se dakle primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o odgodi ovrhe (čl. 65 OZ-a) te odredbe kao po žalbi protiv rješenja o ovrsi u smislu odredbe čl. 210 st. 2 u svezi s čl. 50 OZ-a.

6. Nastavno na upit suda, Financijska agencija je dopisom od 16.srpnja 2026.godine obavijestila sud da je obračun visine tražbine ovrhovoditelja zaveden sukladno izreci presude Trgovačkog suda u Rijeci pod brojem P-657/2024.

7.Provedenim postupkom je utvrđeno da je ovrhovoditelj dana 8. srpnja 2026. godine podnio Financijskoj agenciji (FINA) zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P - 657/2024-65 od 13. prosinca 2024. godine, u cijelosti potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-341/2025-2 od 13. svibnja 2026. godine. Dakle, presuda je pravomoćna 13.svibnja 2026.godine i ovršna dana 4.srpnja 2026.godine. Toč. I izreke navedene presude u cijelosti je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-38/2012 od 2.veljače 2012.godine javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju 11.940,09 eura zajedno sa zateznim kamatama na:

-28.037,88 eura od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-1.756,51 eura od 2.ožujka 2011.godine do isplate,

-180,57 eura od 29.srpnja 2011.godine do isplate,

-35,26 eura od 22.studenog 2011.godine do isplate, prema stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora, sve u roku od 8 dana.

Iz zahtjeva za izravnu naplatu i specifikaciju tražbine ovrhovoditelja, utvrđeno je da ovrhovoditelj potražuje novčani iznos od 11.940,09 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, dakle upravo onaj iznos koji odgovara pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj presudi. Ovršenik neosnovano smatra da je pljenidba i prijenos nedopušten u odnosu na zatezne kamate obračunate na iznos od 28.037,88 eura od 31.siječnja 2011.godine budući da je predmetni iznos kamata ovrhovoditelju pravomoćno dosuđen, stoga ovrhovoditelj ne traži novčani iznos koji mu ne bi pripadao. Isto tako, ovršenik neosnovano smatra da glavnica

iznosi 9.940,09 eura, kako navodi u e-mail prepisci sa ovrhovoditeljem od 1.srpnja 2026.godine jer navedeni iznos ne proizlazi iz ovršne isprave. Ovrhovoditelj osnovano osnovom citirane presude kao ovršne isprave može podnijeti zahtjev FINI za izravnu naplatu, što je i učinio jer ima novčano potraživanje utvrđeno u ovršnoj ispravi, koje mu ovršenik nije dobrovoljno podmirio. U odnosu na visinu tražbine odnosno za dio u visini od 136.149,35 kuna (18.070,12 eura) što ovršenik tvrdi da je plaćeno prije pokretanja prijedloga za ovrhu dana 30.siječnja 2012.godine i donošenja rješenja o ovrsi, ističe se da se radi o činjenici koju je ovršenik zasigurno mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava cijeneći trajanje samog parničnog postupka (od donošenja rješenja o ovrsi 2012.godine do pravomoćnosti presude dana 13.svibnja 2026.godine je proteklo više od 14 godina) te je u pravu ovrhovoditelj koji tvrdi da se radi o činjenici koja zasigurno nije nastala nakon nastanka ovršne isprave. Iako irelevatno za ovaj postupak jer je ovršni sud vezan sadržajem ovršne isprave, iz obrazloženja presude razvidno je da je ovdje ovršenik, tamo naručitelj radova, ovrhovoditelju kao izvođaču vršio plaćanja za izvršene radove i da je ovršenik ukupno platio 470.713,84 kuna, stoga proizlazi da je parnični sud uzeo u obzir i uračunao je istaknute ovršenikove uplate. Preostali iznos odnosi se na potraživanje koje ovrhovoditelju, tamo tužitelju, nije plaćeno nakon obavljenog posla i čini iznos od 89.962,64 kuna (11.940,09 eura) sa pripadajućim kamatama čije je dospijeće određeno po računima od dana koji slijedi dan dospijeća, što je dosuđeno presudom. Dakle, ovršenik se u ovoj fazi postupka ne može s uspjehom pozivati na činjenicu da je dio glavnice podmiren prije pokretanja ovršnog prijedloga 30.siječnja 2012.godine. Odluka pod toč. I izreke temelji se na čl. 210 st. 2 u svezi s čl. 51 OZ-a.

8.Nadalje, ni prijedlog za odgodu ovrhe nije osnovan o čemu je odlučeno u toč. II izreke. Naime, odredba čl. 65 st. 1 OZ-a propisuje da sud može u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, te uz istodobno ispunjenje jedne od pretpostavki određenih točkama od 1. do 11. istog stavka. Sama činjenica što je ovrha određena u novčanom iznosu kojeg ovršenik smatra previsokim odnosno pogrešno obračunatim, sama po sebi ne znači da bi provedbom iste za ovršenika nastupila nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je to potrebno kako bi se spriječilo nasilje. Visina novčanog iznosa za koji je određena ovrha, sukladna je ovršna ispravi, a ovršenik ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala šteta koja bi nastupila za ovršenika. Ovršenik mora obrazložiti vjerojatnost nastanka teško nadoknadive štete, a takvo što iz prijedloga ne proizlazi, a sud po službenoj dužnosti ne može cijeniti postojanje okolnosti niti provoditi po službenoj dužnosti bilo kakve dokaze u smislu utvrđivanja eventualnog nastanka vjerojatnosti nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe jer te činjenice, sukladno odredbi čl. 65. OZ-a, mora dokazati upravo ovršenik. Činjenica da ovršenik dio novčanih sredstava mora uplatiti trećim osobama nije razloga za odgodu ovrhe. U protivnom bi ovrhovoditelj bio taj koji bi trpio štetu jer ne bi mogao ostvariti svoje pravo iz ovršne isprave, dok za ovršenika provedbom ovrhe nastupa očekivana šteta koja proizlazi iz ovršne isprave jer je blokada računa redovna posljedica provedbe ovrhe, no to nije šteta iz čl. 65 st. 1 OZ- a. Zbog toga je valjalo odbiti prijedlog za odgodu ovrhe u toč. II izreke jer nisu ispunjene kumulativne pretpostavki za odgodu ovrhe, odnosno jedna iz čl. 65. st. 1. toč. 1-11 OZ-a, kao ni druga koja se tiče vjerojatnosti nastanka nenadoknadive/teško nadoknadive štete.

9. Ovršenik nije uspio sa prijedlogom pa je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška, dok ovrhovoditelju nije osnovano dosuditi trošak sastava odgovora na prijedlog sukladno odredbi čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) u svezi s čl. 21 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) pa je donijeta odluka u toč. III izreke.

U Rijeci, 16. srpnja 2026.

S u d a c :

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 8 (osam) dana od dana primitka prijepisa ovog rješenja, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. pun ovrhovoditelja uz izvješće FINE od 16.srpnja 2026.godine

2. pun ovršenika uz rješenje o sudskoj pristojbi na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim 620,00 eura i na prijedlog za odgodu ovrhe 40,00 eura, te uz podnesak ovrhovoditelja od 15.srpnja 2026.godine i izvješće FINE od 16.srpnja 2026.godine