REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5239/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Rovinjska 2a, Pula, protiv tuženika Agrolaguna d.d., Poreč, Mate Vlašića 34, OIB: 84196188473, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Bilić Komparić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić iz Pule, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1721/2025-2 od 16. srpnja 2025. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P- 325/2024-53 od 17. ožujka 2025., na sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1721/2025-2 od 16. srpnja 2025. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-325/2024-53 od 17. ožujka 2025., zbog pravnih pitanja koje smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1. Da li je zakonito u parničnom postupku između dviju stranaka preispitivati dobru vjeru tuženika (iz tog postupka) o kojoj je parnični sud odlučivao na temelju ocjene provedenih dokaza u ranije vođenom postupku u kojem je tuženik bio tužitelj, a tamošnji tuženik osoba koja nije stranka aktualnog postupka i to na temelju činjenica i propisa koji su i tada bili poznati? Da li se na taj način izbjegava primjena načela „presuđene stvari“?

2. Da li je drugostupanjski sud obvezan, kod utvrđenja da je „pogrešan zaključak prvostupanjskog suda“ obrazložiti i argumentirati svoje stajalište?

3. Da li je drugostupanjski sud obvezan obrazložiti zauzeto stajalište po pitanju primjene materijalnog prava na činjenice utvrđene u postupku, koje odstupa od ranije zauzetog stajališta u odluci koju je isti drugostupanjski sud donio ranije u istom parničnom postupku?

4. Da li je tužiteljica, bez obzira što se radi o Republici Hrvatskoj, dužna dokazati pretpostavke koje propis predviđa za stjecanje prava vlasništva i koja je posljedica ako to ne dokaže? odnosno

Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) kada za zaključak o postojanju pretpostavki iz čl. 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 12/67) ne daje razloge odnosno izvodi zaključke koji ne proizlaze iz izvedenih dokaza?

5. Da li zakonito da „ex lege“ stečeno vlasništvo (u konkretnom slučaju Republike Hrvatske) ima „prioritet“ nad vlasništvom koje je upisano u zemljišnoj knjizi temeljem pravomoćne sudske presude odnosno da li se ex lege stečeno vlasništvo (koje bi bilo stečeno još devedesetih godina prošlog stoljeća) može s uspjehom suprotstaviti vlasništvu koje je danas upisano u zemljišnu knjigu (i to temeljem pravomoćnih presuda sudova Republike Hrvatske)?

6. Da li se načelo „iura novit curia“ primjenjuje u svim parničnim postupcima neovisno o strankama postupka, uzimajući u obzir činjenični supstrat tužbe i postupka? odnosno Da li su sudovi obvezni primijeniti relevantno materijalno pravo na činjenice utvrđene u postupku i da li stranka postupka opravdano/legitimno može očekivati da sudovi u drugom postupku, na temelju istih činjenica, neće primijeniti materijalno pravo na drugačiji način? Da li je zadiranje u pravo vlasništva tuženice, priznato presudama Republike Hrvatske, sukladno Ustavu RH, koji propisuje zaštitu vlasništva i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, uzevši u obzir da se isto temelji na propisima i činjenicama koje su bile poznate u trenutku donošenja predmetnih presuda?“.

1.2. Tuženik u prijedlogu obrazlaže da su zaključci drugostupanjskog suda suprotni onima iznijetim u presudi istog suda poslovni broj Pž-381/2023-2 od 28. lipnja 2023., koja je donesena u istom postupku, a da u postupku nije došlo do izvođenja nikakvog novog dokaza. Stoga tuženik cijeni da, ukoliko drugostupanjski sud promijeni stajalište, a da to ne obrazloži, ne argumentira i ne potkrijepi, tada bi se radilo o arbitrarnosti u odlučivanju, a što predstavlja povredu ustavnog prava na pravično suđenje, a posljedično i povredu vlasništva tuženika, koje vlasništvo je ustavom zaštićeno (čl. 48. Ustava RH). U svezi s navedenim ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1565/2021-4 od 30. studenoga 2021., Rev-1220/20 od 2. veljače 2021. u svezi s Revd-2053/2020 od 15. rujna 2020. i Revd-728/2023. od 1. ožujka 2023.

1.3. Tuženik ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da mu je povrijeđeno pravo vlasništva. Tuženik ukazuje da je upisao svoje pravo vlasništva na spornim nekretninama temeljem odluka sudova dakle na temelju odluka Republike Hrvatske, a po proteku više od deset godina Republika Hrvatska podnosi tužbu protiv tuženika ističući da je upravo ona, Republika Hrvatska, vlasnik time da temelj vlasništva vidi u propisima i navodnim činjenicama, koje su bile poznate i u trenutku kada je Republika Hrvatska utvrdila vlasništvo tuženika. Tuženik smatra da je postupanje Republike Hrvatske protivno legitimnim interesima tuženika, protivno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i odredbama Ustava Republike Hrvatske (čl. 29. i čl. 48.).

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva tužiteljice na nekretninama opisanim u izreci prvostupanjske presude kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik stekao vlasništvo predmetnih nekretnina, a kako to proizlazi iz presuda Općinskog suda u Poreču (poslovni broj P- 453/2007 od 11. ožujka 2008. i P-519/2007 od 8. travnja 2008.). Na temelju navedenih se presuda tuženik upisao kao vlasnik nekretnina u zemljišnim knjigama, s time da su prethodno kao vlasnici bile upisane fizičke osobe (tuženici u navedenim postupcima Općinskog suda u Poreču), a da s druge strane tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 52/90 - dalje: ZoŠ) 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91 - dalje: ZoPZ) 24. srpnja 1991. bile društveno vlasništvo, što je prema tim propisima pretpostavka za stjecanje vlasništva Republike Hrvatske.

4. Drugostupanjski sud je prvostupanjsku odluku preinačio i usvojio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da su nekretnine koje su predmet ovog spora prešle u režim društvenog vlasništva, a radi se o šumi (k. č. br. [katastarska čestica]) odnosno poljoprivrednom zemljištu (k. č. br. [katastarska čestica]), iste su naknadno prešle u vlasništvo Republike Hrvatske po samom zakonu. Naime, prema odredbi čl. 16. st. 1. ZoŠ, šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Dalje, prema odredbi čl. 3. ZoPZ, propisano je da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske nositelj vlasničkih prava postaje Republike Hrvatska ukoliko se predmetna nekretnina na dan stupanja na snagu navedenog Zakona odnosno na dan 24. srpnja 1991. nalazila izvan građevinskog područja. Dakle, nekretnine koje su predmetom ovog spora postale su, po samom zakonu, vlasništvo Republike Hrvatske 1990. (šuma), odnosno 1991. godine (poljoprivredno zemljište), neovisno o tome što je u zemljišne knjige i dalje kao vlasnik bila upisana fizička osoba.

5. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. Prvenstveno, a u odnosu na drugo i treće pitanje kojima tuženik problematizira činjenicu da je u ovom konkretnom postupku u prethodnim odlukama drugostupanjski sud iznio različito pravno shvaćanje od onoga u osporavanoj odluci, valja reći da je odluka drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-381/2023-2 od 28. lipnja 2023. ukinuta rješenjem revizijskog suda poslovni broj Rev-476/2024-2 od 10. rujna 2024. Nadalje, sudska praksa na koju se tuženik u prijedlogu poziva ne sadržava pravno shvaćanje koje bi bilo u proturječnosti s pravnim shvaćanjem na kojem je utemeljena pobijana presuda, a niti sadrži odgovor na koje od pitanja koja tuženik u prijedlogu postavlja. Osim toga, tuženik nije konkretno iznio niti objasnio sadržajne razloge zbog kojih bi odgovor na preostala navedena pitanja bio važan ne samo za odluku u sporu, već i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj sudske prakse. Tuženiku je za ukazati da su sporne nekretnine ex lege bile društveno vlasništvo, iako su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bile upisane fizičke osobe kojima su te nekretnine de facto nacionalizirane, pa je utoliko neodlučno ukazivanje na postojanje pravomoćne presude temeljem koje je tuženik upisao svoje vlasništvo, tim više što u tom postupku ovdje tužiteljica nije sudjelovala.

7. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije kojim se ukazuje na povredu prava vlasništva iz čl. 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav), odnosno čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) i u njemu sadržanog prava na zaštitu vlasništva, ovaj sud ocjenjuje da se odluke nižih sudova, koje predstavljaju zadiranje/miješanje u navedeno pravo tuženika, temelje na jasnom, predvidivom i javno dostupnom propisu i to Zakonu o šumama i Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, prema kojem su šume, šumska zemljišta i poljoprivredna zemljišta u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, i da su stoga odluke zakonite. Takvo miješanje je i opravdano jer je u legitimnom općem interesu za Republiku Hrvatsku obzirom da se radi o nekretninama za koje je određen poseban pravni režim te uživaju posebnu ustavnopravnu zaštitu. Ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima niži sudovi primijenili tu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom cilju i nametnuo prekomjeran teret tuženiku jer druga, manje otegotna mjera, u okolnostima konkretnog predmeta nije objektivno moguća. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava, odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije, i u njemu sadržanog prava na zabranu arbitrarnosti u odlučivanju, ovaj sud ocjenjuje da je osporavana odluka detaljno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koja tuženik smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

9. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić