REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2806/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ozren Tatarac, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zorica Škopić, odvjetnica u Zagrebu i 2. tuženika LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Domijan, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5674/2024-2 od 24. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8146/2023-17 od 8. studenoga 2024., na sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5674/2024-2 od 24. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8146/2023-17 od 8. studenoga 2024. postavljajući četiri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Obvezuje li drugostupanjske i prvostupanjske sudove u Republici Hrvatskoj izričita odredba čl. 6. st. 3. Zakona sudovima (NN 28/13, 33 15, 82 15, 82 16, 67 18, 126/19, 130 20. 21 22. 60 16/23, 155/23, 36/24) prema kojoj je svatko u Republici Hrvatskoj dužan priznati pravomoćnu sudsku presudu i istoj se pokorili?
2. Može li državljanin Republike Hrvatske koji je temeljem pravomoćne presude stekao pravo vlasništva nekretnina isto pravo vlasništva izgubiti u ovrsi u kojoj ovrsi je uredno prijavio svoje izlučno pravo vlasnika istih nekretnina, ovo naročito imajući u vidu da je konfiskacija imovine nešto što pravni sustav Republike
Hrvatske ne poznaje i ne dopušta?
3. Može li se ovršni postupak provesti na nekretninama onoga kojem je ovršenik prodao iste nekretnine, odnosno od kojeg je po kupoprodajnim ugovorima naplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, bez da stečajni upravitelj pravnog slijednika prodavatelja - u ovrsi ovršenika - ne pokrene postupak radi pobijanja dužnikovih/ovršenikovih pravnih radnji, odnosno smije li stečajni upravitelj bez posebne odluke suda postupali prema kupoprodajnim ugovorima kao da ga isti ne obvezuju?
4. Da li pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju istog suda br. Rev-1348/2015-2 od 10. 04. 2014. po kojem se smatra da su državna tijela, time što su razrezala porez na promet nekretnina revidentu prilikom kupnje nekretnine te isti porez naplatila, na taj način faktično priznala revidentovo pravo vlasništva predmetnih nekretnina obvezuje niže sudove da u slučaju - kao šio je ovaj
- gdje je LI: suprug tužiteljice KI za predmetnu nekretninu prijavio porez na promet nekretnina, kojemu su nadležna tijela isti porez razrezala te koji je taj porez platio u roku i u cijelosti, te da li je tužiteljica kao revident temeljem pravnog stava Vrhovnog suda izraženog u istom rješenju vlasnik 1/ 2 dijela predmetne nekretnine po osnovi bračne stečevine?“.
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagateljica se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama kao i da odluke viših sudova o tim pitanjima nisu jedinstvene.
1.3. Tužiteljica je navela i da su joj povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) - pravo na pravično suđenje, mirno uživanje vlasništva i pravo na dom.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP).
4.1. Naime, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da pravna pitanja koja tužiteljica postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Prvo postavljeno pitanje nije važno jer je odgovor na njega sadržan u samom pitanju i u njemu navedenoj zakonskoj normi koja je jasna i nedvosmislena.
4.2. Drugo postavljeno pitanje odnosi ne odnosi se na tužiteljicu već na njezinog supruga koji je jedini legitimiran postaviti to pitanje, a koji nije tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Stoga pitanje nije važno za odluku u ovoj pravnoj stvari.
4.3. Treće postavljeno pitanje nije važno jer je samo po sebi toliko specifično i vezano za konkretne i jedinstvene okolnosti spora, da odgovor na njega ne može stvoriti načelno pravno shvaćanje za neke buduće sporove pa pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
4.4. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje valja reći da to pitanje nije važno za odluku u sporu jer se odluka suda temelji na drugačijem činjeničnom utvrđenju, a samo pitanje sadrži konkretne okolnosti ovog spora pa stoga odgovor na postavljeno pitanje, nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pri čemu isti i ne može utjecati na osporenu presudu i tužiteljicu dovesti u povoljniju poziciju. U odnosu na odluku na koju se tužiteljica poziva u prijedlogu valja reći kako se ta odluka ne odnosi na istovrsnu pravnu situaciju.
5.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tužiteljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da su joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje niti da bi bila dovedena u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tužiteljica nije zadovoljna tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
5.2. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na dom zajamčenog čl. 8. Konvencije odnosno čl. 34. Ustava te jamstva prava vlasništva iz čl. 48. Ustava valja reći da je nižestupanjski odlukama utvrđeno da je nekretnina bila vlasništvo trgovačkog društva TEM d.o.o. nad kojim je proveden stečajni postupak i predmetni stan je ušao u stečajnu masu trgovačkog društva te prodan na javnoj dražbi, ovdje 1. tuženiku. Tužiteljica je tužbu u ovoj pravnoj stvari, radi utvrđenja suvlasništva na stanu, podnijela 3 godine nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu, odnosno 4 godine do donošenja tog rješenja. Dakle, u trenutku kada tužiteljica ističe svoje pravo suvlasništva nekretnina je, na temelju odluke suda, već postala vlasništvo 1. tuženika pa nije došlo do zadiranja u njezino pravo suvlasništva. Također, upravo iz razloga što je predmet ovog postupka utvrđenje tužiteljičinog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini (a koje pravo nije dokazala), a ne i iseljenje tužiteljice iz tog stana nije došlo ni do miješanja u njezino pravo na dom. Pritom, imajući na umu postavljeni tužbeni zahtjev te utvrđene okolnosti konkretnog slučaja (koja u ovom stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja), za zaključiti je da tužiteljica u biti izražava nezadovoljstvo konačnim ishodom spora. Međutim, činjenica da tužiteljica u predmetnom sudskom sporu nije uspjela dokazati da su ispunjene pretpostavke za njezino stjecanje prava suvlasništva, sama po sebi ne znači da su joj time ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije.
6. Slijedom sveg navedenog, a u pogledu prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužiteljica smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
