REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1219/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas, Darka Milkovića i Marine Paulić članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jadranka Čuljak-Duvnjak odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1972/2025-2 od 16. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-355/2025-9 od 20. kolovoza 2025., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u odnosu na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1972/2025-2 od 16. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 355/2025-9 od 20. kolovoza 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u predmetnom sporu, kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase:
„1. Je li, u slučaju kad utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope iz ugovora o kreditu ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati?
2. Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kad tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu kamate za kredite bez valutne klauzule?
3. Kakav pravni standard, radi primjene čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, je sud obvezan primijeniti prilikom ocijene može li se kolektivna presuda primijeniti u pojedinačnom postupku? Konkretno, smije li sud primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora bez obzira na pravnu i/ili sadržajnu različitost odredbi koje su predmetom pojedinačnih postupaka?
4. Može li sud spornu ugovornu odredbu o CHF valuti tumačiti bez sagledavanja drugih, s njom sadržajno i smisleno povezanih odredbi, a radi utvrđivanja je li ugovorena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te stvara li neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača?
5. Može li se smatrati protivnim načelu savjesnosti i poštenja ugovaranja CHF valute obveze u situaciji kad je ugovorom o kreditu izričito ugovoreno i pravo tužitelja na izmjenu valute obveze u odnosu na početno ugovorenu, a koju je tuženik (banka) obvezan provesti u slučaju takvog zahtjeva (čl. 5. ugovora o kreditu)?
6. Je li tužitelj dužan zatražiti izmjenu valute obveze u skladu s ugovornim ovlaštenjima temeljem izričite ugovorne odredbe, u slučaju kad smatra da mu ugovorena CHF valuta obveze stvara znatnu štetu, a kako bi od sebe otklonio ili umanjio štetu u smislu čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima (doprinos oštećenika vlastitoj šteti); odnosno, može li tuženik jedini snositi odgovornost za tužitelju nastalu štetu (tuženikovim stjecanjem bez osnove) ako sam tužitelj nije iskoristio ugovorom predviđenu mogućnost promjene valute obveze?
7. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da "ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva", primijeniti i na ugovor o kreditu?“.
2.1. Predlagatelj je prijedlog sadržajno podnio i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) navodeći da su mu povrijeđena ustavna prava i to pravo na jednakost oružja i jamstvo prava na pravično suđenje, načelo jednakosti i ravnopravnosti, kao i pravo vlasništva.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Navedeno stoga što je u odnosu na prvo i drugo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, ovaj sud već izrazio pravno shvaćanje u odluci ovog suda broj Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
4.2. Pri tome, u odnosu na drugo pitanje valja reći i to da je drugo postavljeno pitanje činjenične naravi, s obzirom da se odnosi na pitanje vještačenja, a vještačenjem se utvrđuju pravno relevantne činjenice. Stoga, s obzirom da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to drugo postavljeno pitanje ni zbog navedenog nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.3. Nadalje, u odnosu na treće, četvrto, peto i šesto pitanje valja reći da ta pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, s obzirom da u odnosu na ta pitanja pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati sudsku praksu.
4.4. Osim toga, u odnosu na sedmo postavljeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, valja reći da prema ocjeni ovog suda navedeno pitanje nije važno pravno pitanje, imajući na umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., broj U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i broj U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., koje je ponovno reafirmirano u odlukama U-III-5247/2022, U-III-5248/2022, U-III-5173/2022 i U-III-5330/2022od 18. rujna 2024., a prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja (u tom smislu i u odluci ovog suda Revd-4317/2024-2 od 30. listopada 2024., Revd- 4469/2024-2 od 23. listopada 2024. i dr.).
5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja valjalo je prijedlog tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, tuženik drži da je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava došlo i do povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) i to prava na jednakost oružja i jamstva prava na pravično suđenje te načela jednakosti i ravnopravnosti, kao i prava vlasništva.
7. Međutim, imajući na umu sve naprijed navedeno, a postupajući u skladu s odredbama čl. 387. u vezi čl. 385.a st. 2. ZPP, revizijski sud je ocijenio da tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (pravo na jednakost oružja i jamstvo prava na pravično suđenje te načelo jednakosti i ravnopravnosti, kao i prava vlasništva), a kako to tuženik tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije.
7.1. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika, njihove odluke su obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovog suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bila povrijeđena prava navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije.
8. Slijedom navedenog, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
