Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-2819/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Mateje Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice DG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Dubravko Luetić, odvjetnik u Zagrebu, Trpimirova 31, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznavanja prava na naknadu troškova korištenja zdravstvene zaštite, 8. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-504-03/24-01/26, URBROJ: 338-01- 06-05-24-02 od 30. travnja 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-504-03/24-01/26, URBROJ: 338-01-06- 05-24-02 od 30. travnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za međunarodnu suradnju u zdravstvenom osiguranju, KLASA: UP/I-504-03/24-01/15, URBROJ: 338-21-02-05-24-03 od 10. veljače 2024. kojim se tužiteljici ne priznaje pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite koju je koristila pokojna ĆG u [adresa] **.**.2023. i 10. studenoga 2023.
2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešnog i nepotpunog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U tužbi u bitnom ističe kako je tužiteljica 29. prosinca 2023. podnijela zahtjev za podmirenje troškova asistencije hitne pomoći u Njemačkoj u iznosu od 975,00 EUR koje usluge su pružene njenoj majci, ĆG, a koje usluge je platila njena sestra CG prema računu broj 60203560 izdanog od strane Bavarske hitne pomoći. ĆG je preminula **.**.2023. te je tražbina prenesena rješenjem o nasljeđivanju na tužiteljicu. Budući da je hitna pomoć konstatirala smrt, da je ĆG bila osiguranica HZZO-a, da je imala valjanu europsku karticu zdravstvenog osiguranja, smatra kako je pogrešno primijenjena odredba članka 133. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da je trebala biti primijenjena odredba članka 30. stavka 2. istog Zakona. Smatra da je troškove trebalo platiti HZZO te ova tužba ima regresni karakter. Navodi kako su tumačenja tuženika nelogična i neživotna jer umrla osoba ni ne može podnijeti zahtjev za podmirenje troškova radi čega se u konkretnom slučaju radi o pretjeranom formalizmu vezano uz koji se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-6283/10, U-III-4285/1, U-III-6045/16, U-III-5989/13, U- III-2184/09). Predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela uz naknadu troškova upravnog spora tužiteljici.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode te navodi kako je pobijano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku sukladno važećim zakonskim propisima. U bitnom navodi kako je prvostupanjsko rješenje zakonito potvrđeno jer je u konkretnom slučaju zahtjev za naknadu troškova korištenja zdravstvene zaštite pokojne ĆG podnesen Zavodu nakon smrti navedene osigurane osobe te samim time, a sukladno pravno važećim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, nisu ispunjeni uvjeti za dospijeće novčane naknade koja je ostala neisplaćena zbog smrti osigurane osobe. Naime, tužiteljica je 29. prosinca 2023. podnijela zahtjev za naknadu troškova korištenja zdravstvene zaštite korištene od strane pok. ĆG u [adresa] **.**.2023. i 10. studenoga 2023., a po računu izdanom od strane ljekarne Ludwigs-Apotheke iz Rimstiga, SR Njemačka, 15. rujna 2023. na iznos od 63,76 EUR i računu Zentrale Abrechnungsstelle für den Rettungsdienst Bayern GmbH, München, SR Njemačka od 14. studenoga 2023., broj računa: 60203560 koji glasi na iznos od 975,00 EUR, a koji je izdan za korištenje hitne medicinske službe na dan 10. studenoga 2023. Pozivom na članak 133. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju tuženik smatra zakonitim odluku prvostupanjskog javnopravnog tijela kojim je odbijen zahtjev za naknadu predmetnih troškova. Tužitelj pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu smatrajući da je meritum stvari zahtjev, a ne dospjelost. Naime, osnov za provođenje upravnog postupka je zahtjev povodom kojeg se odlučuje o pravima stranaka. Tražbina može biti predmet nasljeđivanja tek kada stranka podnese zahtjev za vrijeme svog života. Takvi pravni stavovi proizlaze iz relevantne sudske prakse, primjerice Upravnog suda Republike Hrvatske, Us-2013/06 i Upravnog suda u Zagrebu, Us I-4236/23-5. Sudu predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
4. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u sve isprave koje se nalaze u sudskom spisu i spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu. Sud je odgovor na tužbu tuženika dostavio tužitelju te je održao raspravu 10. lipnja 2026. na koju je pristupio tužitelj, a uredno pozvan i tuženik nije opravdao svoj nedolazak (članak 91. stavak 3. u vezi s člankom 89. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS), kojim radnjama je strankama, u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a, dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je zahtjev za naknadu troškova korištenja zdravstvene zaštite ĆG, umrle **.**.2023., podnijela tužiteljica 29. prosinca 2023., odnosno nakon smrti ĆG, osigurane osobe. Radi navedenoga, prvostupanjsko javnopravno tijelo je odbilo zahtjev tužiteljice, pozivom na članak 133. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju uz obrazloženje, u bitnom, jer zahtjev za povrat troškova zdravstvene zaštite nije podnijela osigurana osoba za svoga života, što je tuženik potvrdio.
7. Člankom 6. stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj: 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.) prava i obveze osiguranih osoba iz obveznog zdravstvenog osiguranja se ne mogu prenositi niti nasljeđivati.
8. Člankom 123. stavkom 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja odlučuje na zahtjev osigurane osobe.
9. Člankom 133. stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da zahtjev za isplatu drugih novčanih naknada utvrđenih ovim Zakonom dospijeva 60. dana od dana zaprimanja zahtjeva osigurane osobe u Zavodu, odnosno druge osobe koja ostvaruje prava na novčanu naknadu u skladu s odredbama ovoga Zakona. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da iznimno, u slučaju kad je osigurana osoba podnijela zahtjev za isplatu novčanih naknada iz stavka 1. ovog članka koje u skladu s odredbama ovoga Zakona mogu biti predmet nasljeđivanja, a smrt osigurane osobe je nastupila prije isteka roka dospijeća, smatrat će se da je zahtjev za isplatu dospio istekom roka iz stavka 1. ovoga članka.
10. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi kako se naslijediti mogu samo oni troškovi koji su dospjeli pod uvjetima iz članka 6. stavka 2. i članka 133. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a ostali su neisplaćeni zbog smrti osigurane osobe, a za koje je zahtjev podnesen od strane osigurane osobe u smislu članka 123. stavka 2. Zakona. Prema tome, javnopravna tijela su zakonito zaključila kako se zahtjevu tužiteljice ne može udovoljiti jer zahtjev za naknadu troškova zdravstvene zaštite nije podnijela osigurana osoba, osobno ili po opunomoćeniku, za svoga života, pri čemu na rješenje ove upravne stvari ne utječe činjenica što je pok. ĆG umrla upravo za vrijeme korištenja zdravstvene zaštite, naknadu troškova kojih se i traži u ovom postupku.
11. Nije osnovano niti pozivanje tužiteljice na članak 30. stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji se odnosi na nužnu zdravstvenu zaštitu. Naime, sve kada bi članak 30. stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i bio primjenjiv u konkretnom slučaju, isti ne derogira primjenu članka 123. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prema kojem se o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja odlučuje na zahtjev osigurane osobe, što tužiteljica, imajući na umu konkretan zahtjev, nesporno nije.
12. Pri tom sud nalazi kako je zahtjev tužiteljice trebalo odbaciti jer je podnesen od strane neovlaštene osobe u smislu članka 123. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju u vezi s člankom 41. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21.), međutim time nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, radi čega sud predmetno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim te je na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a odlučio kao u točki I izreke ove presude.
13. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora odbijen je točkom II izreke ove presude pozivom na članak 147. stavak 1. ZUS -a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Zagrebu 8. srpnja 2026.
Sutkinja
Dijana Filipčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Tužitelju po opunomoćeniku
2. Tuženiku
3. U spis
