REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] D 5

Poslovni broj: Us I-1145/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj DT, državljanin Indije, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4134, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 17. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju DT u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 625,00 (šest stotina dvadeset i pet) eura, u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4134, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 17. lipnja 2026., točkom 1. tužitelju, indijskom državljaninu rođenom **.**.1998., izrekao mjeru ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (u nastavku teksta: Prihvatilište). Točkom 2. je određeno da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Točkom 3. je određeno da je ograničenje slobode kretanja određeno za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je prvenstveno za napomenuti da tužitelj uopće nije državljanin Indije, a kako to tuženik navodi, već da je isti državljanin Bangladeša, pa se ukazuje da tuženik nije valjano primijenio članak 42. stavak 1. točku j. Uredbe 2024/1348, tj. da nije valjano utvrdio okolnosti o stopi odobravanja međunarodne zaštite u EU, pa sama primjena Uredbe u ovom slučaju pada u vodu. Nadalje, da je nejasno kako je uopće moguće da se dogodi da tuženik barata s podatkom da bi tužitelj bio državljanin Indije, a kada je tužitelj, prvo što je rekao, upozorio punomoćnika da u pobijanom rješenju ne piše njegovo državljanstvo na valjani način. Radi se svakako o bitnom elementu ovakve vrste rješenja jer u konačnici o tome ovisi i primjena Uredbe na valjani način. Nastavno tuženik da u obrazloženju nudi objašnjenje da je u tijeku dubinske provjere utvrđeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatrati u graničnom postupku. Smatra da ovakvo obrazloženje nije dostatno, jer ne daje razloge o odlučnim činjenicama. Naime, puno korisnije bi bilo kada bi tuženik naveo koje su to činjenice utvrđene u dubinskoj provjeri dovele tuženika do takvog zaključka, ili uopće što se utvrdilo dubinskom provjerom. Podsjećamo da je svim sudionicima u ovom postupku sve ovo novo, te je doista potrebno da se utvrde nekakvi standardi koji će na zadovoljavajući način iznijeti obrazloženje tako da sve stranke mogu ravnopravno sudjelovati u ovom postupku. Dakle, što se utvrdilo dablinskom provjerom čiji je konačni rezultat granični postupak. Koje su to bitne odrednice za tužitelja, pa onda i za sve buduće sudionike ovakvog postupka koje dovode do ovakvih izrazito nepovoljnih rezultata po njih. Nadalje, ukoliko bi se priklonili navodima tuženika, te vjerovali da je tuženik ispitao primjenu članka 34. ZIZMPZ, tada tuženik tvrdi da je ispitao i druge mjere iz tog članka, te da je utvrdio da tužitelj nema financijskih ili drugih jamstava, iako očekujemo da će tuženik na tu okolnosti dostaviti dokaze da je u konkretnom slučaju tužitelja ispitivao kako bi se tužitelj mogao izjasniti o takvim opcijama, kao i da je pitan o odlučnim uvjetima kao što su npr. novčana sredstva i mogućnost boravka u RH, ali poglavito novčana sredstva. U tu svrhu potrebno je i makar eventualno navesti je li tužitelju oduzet kakav novac i stavljen na polog, o kojem iznosu se radi, te ukoliko jest, radi čega se smatra da isti nije dovoljan kako bi se zaključilo da tužitelj može biti sudionik i redovnog postupka, ili da se u odnosu na njega primijeni kakva druga mjera. Tužitelj tvrdi da nije bio ispitan na takve ili slične okolnosti, a što onda da ukazuje da je ovaj zaključak donesen paušalno, jer ničime nije potkrijepljen. S tim u vezi valja napomenuti da je isto u skladu s člankom 34. stavkom 3. ZIZMPZ. Uvjeti u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite nisu na nivou kako bi osigurali ili spriječili pogoršanje stanja u kojem je tužitelj, jer u Prihvatilištu su smješteni u kontejnerske kućice bez klimatizacije, te bez ikakve efektivne izolacije, kao i bez zaštite drveća, s obzirom da na ovim vrućinama oni borave ne proplanku, te im je u tom smislu kretanje ograničeno ogradom, čiji niti jedan dio ne zalazi pod sjenu drveća. Znamo da pretjerana toplina na izrazito negativan način djeluje na mogućnost inficiranja rane, te je u tom smislu tužitelj u zdravstvenoj opasnosti iz koje ni na koji način ne bi moglo doći do popravka zdravstvene situacije. Naglašava da se tuženik prilikom donošenja ovog rješenja pozvao na zaštitu javnog reda ili radi sprječavanja bijega, pa se postavlja pitanje hoće li se tuženiku dopustiti da se, pozivajući se na te okolnosti, iste uzmu zdravo za gotovo, bez da budu valjano obrazloženje, pa da ih se ne može testirati. Temeljem kojih jasnih činjenica je procijenjeno da bi tužitelj bio u situaciji remetiti javni red, ili pak radi čega se zaključilo da bi tužitelj bježao. Nadalje, tuženik da se prilikom određivanja mjere poziva na članak 54. Uredbe 2024/1348 kao samostalnu pravnu osnovu. Članak 54. Uredbe 2024/1348 ne propisuje individualne ili bilo kakve druge uvjete za ograničenje slobode kretanja, nego samo određuje lokacije na kojima se provodi granični postupak. Članak 54. govori da država može zahtijevati da tražitelj boravi na ili blizu granice ili na drugoj određenoj lokaciji tijekom graničnog postupka. Članak 54. Uredbe ne propisuje automatsko ograničenje slobode kretanja svim osobama u graničnom postupku. Što time želimo reći? Tuženik zapravo tvrdi da ukoliko se zahtjev razmatra u graničnom postupku, tada to mora biti u Dugom Dolu. Smatra isto netočnim, naročito u situaciji u kojoj pobijano rješenje manjka bilo kakve individualizacije, tj. njegovo obrazloženje u tom smislu nema razloga o odlučnim činjenicama, a što da su naveli ranije. Naime, tuženik da pobraja uvjete iz Zakona, a da pri tome ne kaže je li to utvrdio i na koji način je utvrdio da tužitelj ne zadovoljava niti jedan od tih uvjeta, Ono što tuženik tvrdi u obrazloženju je da tužitelj nema uvjete. Je li to utvrdio uzimanjem iskaza tužitelja ili na neki drugi način, to da ne znaju, a to predstavlja minimum individualizacije postupka. Uredba da propisuje da granični postupak može trajati do 12 tjedana, dok tuženik odmah određuje trajanje od 12 tjedana, pri tome ni na koji način ne navodeći radi čega je u ovom predmetu potrebno svih dvanaest tjedana, radi čega neko kraće razdoblje ne bi u ovom slučaju bilo dovoljno, te koje bi se to konkretne radnje u tom vremenskom periodu imale očekivati. I vraćamo se opet na individualizaciju ili nedostatak individualizacije, te ističemo da za tužitelja nema vidljive analize tužiteljeva zdravstvenog stanja, psihološkog stanja, eventualne ranjivosti, traumatskih iskustava, te potreba za posebnim procesnim jamstvima. Uredba 2024/1348 izričito zahtijeva da se granični postupak ne primjenjuje ili prekine ako se ne mogu osigurati posebna jamstva ili postoje relevantni medicinski razlozi. Temeljem svega navedenog, da treba odmah zauzeti stavove, te u tom smislu sagledati ovdje navedene primjedbe koje se pretvaraju u pogrešnu primjenu Zakona, te se predlaže da se poništi rješenje tuženika, da se naloži tuženiku da odmah pusti tužitelja iz Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, da se odobrava besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu i da se nalaže tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u ovom postupku, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj 17. lipnja 2026. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu pri čemu da je izjavio da se zove DT, da je državljanin Republike Indije te da je rođen **.**.1998. u [adresa], Republika Indija. Dana 25. lipnja 2026. godine u službenim prostorijama Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu tužitelju je zaprimljen zahtjev za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I216-03126-06/4134, URBROJ: 511-01- 213-26-3. Tom da je prilikom izjavio da je prilikom izražavanja namjere dao netočne podatke te da se zapravo zove CT, da je državljanin Narodne Republike Bangladeš te da je rođen 1993. Također da je izjavio da je netočne podatke dao jer mu je jedan državljanin Islamske Republike Pakistan rekao da će u Hrvatskoj imati bolji tretman ako kaže da je iz Republike Indije. Budući da tužitelj ne posjeduje osobne dokumente, njegov da je identitet evidentiran na temelju njegove izjave. Iz tog je razloga Ministarstvo u trenutku donošenja pobijanog rješenja raspolagalo podacima koje je tužitelj sam naveo nadležnim tijelima. Vezano uz navod opunomoćenika da je pogrešno primijenjen članak 42. stavak I . točka (j) Uredbe (EU) 2024/1348, ističe se da su i Republika Indija i Narodna Republika Bangladeš, prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju, države sa stopom odobravanja međunarodne zaštite 20 % ili manjom. Slijedom toga, zahtjev za međunarodnu zaštitu i dalje se, sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348, razmatra u graničnom postupku. Slijedom navedenoga, da nije došlo do pogreške u utvrđivanju činjenica od strane tuženika, već da je tužitelj nadležnim tijelima dao netočne podatke o svojem identitetu i državljanstvu. Neovisno o naknadno utvrđenom državljanstvu Narodne Republike Bangladeš, članak 42. stavak 1. točka (j) Uredbe (EU) 2024/1348 pravilno je primijenjen jer i za navedenu državu postoji stopa odobravanja međunarodne zaštite 20 % ili manja. Nadalje, opunomoćenik tužitelja da navodi da u obrazloženju pobijanog rješenja nije objašnjeno što je točno utvrđeno dubinskom provjerom i zbog čega je odlučeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatrati u graničnom postupku. U navedenom rješenju da je navedeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatrati u graničnom postupku sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348. lako je tek prilikom zaprimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu utvrđeno da je tužitelj državljanin Narodne Republike Bangladeš, a ne Republike Indije, navedena okolnost nije od utjecaja na primjenu graničnog postupka jer je stopa odobravanja međunarodne zaštite državljanima Narodne Republike Bangladeš također 20 % ili manja. Također ističe da se, prema članku 45. stavku 1. točki (b) Uredbe (EU) 2024/1348, zahtjev za međunarodnu zaštitu obvezno razmatra u graničnom postupku ako je tražitelj obmanjivao nadležna tijela davanjem lažnih podataka ili dokumenata, odnosno prikrivanjem podataka o identitetu ili državljanstvu. U konkretnom slučaju tužitelj je sam izjavio da je prilikom izražavanja namjere dao netočne podatke o svojem identitetu i državljanstvu. Nadalje, opunomoćenik tužitelja navodi da nije jasno na temelju kojih je činjenica procijenjeno da bi tužitelj mogao remetiti javni red ili zbog čega je zaključeno da postoji rizik od bijega. U pobijanom rješenju citiran je članak 54. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kojim je propisano da Ministarstvo može tražitelju ograničiti slobodu kretanja radi zaštite javnog reda ili radi sprječavanja bijega, odnosno radi osiguravanja njegove prisutnosti tijekom provedbe postupaka propisanih navedenim Zakonom. Time da nije utvrđeno da bi tužitelj remetio javni red, već da je mjera određena radi osiguravanja njegove prisutnosti tijekom provedbe graničnog postupka. Uvidom informacijski sustav Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske da je utvrđeno da je tužitelj tijekom dubinske provjere izjavio da je namjeravao otići u Italiju. Navedena okolnost da upućuje na postojanje rizika od bijega, odnosno na mogućnost da se tužitelj ne bi zadržao na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka do okončanja postupka. Uzimajući u obzir da se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatra u graničnom postupku, da je potrebno osigurati njegovu dostupnost nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji, uključujući registraciju zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Također je potrebno osigurati njegovu prisutnost na mjestu na kojem se provodi granični postupak tijekom cijelog trajanja postupka. Navedeno je potrebno radi osiguravanja prisutnosti tužitelja tijekom provedbe postupaka propisanih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Opunomoćenik tužitelja da navodi da je Uredbom propisano da granični postupak može trajati 12 tjedana, ali da nije jasno zbog čega je u ovom predmetu potrebno odrediti mjeru upravo u trajanju od 12 tjedana, odnosno koje bi se konkretne radnje u tom razdoblju trebale provesti. Mjera da je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno razdoblje odgovara najduljem predviđenom trajanju graničnog postupka u konkretnoj fazi postupka te je određeno radi osiguravanja učinkovite provedbe svih postupovnih radnji. Navedeno da ne znači da će mjera nužno trajati 12 tjedana. Ministarstvo će tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Predmet upravnog spora da jest ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo, ovdje tuženik, odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. Slijedom svega navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu kao neosnovanu i potvrditi zakonitost pobijanog rješenja iz razloga navedenih u njegovu obrazloženju i ovom odgovoru na tužbu.

4. Podneskom od 2. srpnja 2026. tužitelj ističe da odgovor na tužbu tuženika predstavlja ustvari prepisivanje pobijanog rješenja, a bez da se razjasne činjenice na koje upire tužitelj, osim što je tuženik razjasnio činjenicu koja se odnosi na državljanstvo tužitelja. S tim u vezi, tuženik da ne može ispravljati netočnu činjenicu na način da daje odgovor na tužbi, ali vidimo da on to pokušava, već postoje jasni pravni mehanizmi kojima bi to trebao napraviti. Dakle, tuženik navodi da je naknadno saznao da je tužitelj ustvari iz Bangladeša, a ne iz Indije, kao i što naknadno je saznao da se tužitelj ne zove ŽT, već da se zove VT. Navodi da postoji institut ispravka pogreški u rješenju, a uređen je člankom 104. Zakona o općem upravnom postupku. To da je zakonit način. Umjesto toga, tuženik to radi na način da isto spominje u odgovoru na tužbu (državljanstvo), pa da još pri tome navodi da se radi o sasvim drugom imenu i prezimenu, i nikom ništa. Pa tuženik je trebao donijeti rješenje kojim ispravlja podatke u prvotnom rješenju, a što nije. Sada, na koga se odnosi pobijano rješenje, a kada niti jedan podatak u njemu ne odgovara stvarnom stanju? Ujedno, tužitelj je jasno naveo da je do ovakve greške došlo isključivo na strani tuženika, tj. policijskog djelatnika koji ih je nekoliko tražitelja svrstao kao državljane Indije, pri tome očito ne upotrebljavajući dužnu pažnju. Stoga da je predmetno rješenje nezakonito s obzirom da u njemu ne sadrži naziv tužitelja. Nadalje, kako se ne bi ponavljali, s obzirom na sadržaj tužbe, ističe se da tuženik uopće nije dokazao opasnost od bijega, a navod da se tužitelj uputio u Sloveniju to ne predstavlja, s obzirom da put tužitelja nije rađen na način da je tužitelj određivao kamo će ići, već je to radio švercer ljudima, tako da volje za bijegom tu nikakve nema, a taj lanac prolaska kroz Hrvatsku je očito prekinut u odnosu na tužitelja. Ujedno ističe da je tuženik dostavio dokument dubinske analize, a koji da nije uopće potpisan, te kao takav ni na koji način ne može biti vjerodostojan, pa tako i pada u vodu tvrdnja da je isti rađen na temelju izjave tužitelja, a koji nama tvrdi da je već pri prvom kontaktu rekao da je državljanin Bangladeša, ali očito da su se neke stvari radile na način da se požuruju. Smatramo da, iako se radi o žurnom postupku, isti treba provesti zakonito i precizno, a to je obaveza tuženika. Nadalje, ističe da tužitelj pristaje da se ovo pravno pitanje riješi bez održavanja rasprave, te u tom smislu traži trošak kako je naznačeno u tužbi.

5. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, 39/26, dalje: ZUS), Sud je spor riješio bez rasprave, a nakon što je strankama, sukladno članku 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.

7. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredba članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba), glasi: „Lokacije za provedbu postupka azila na granici

Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.“

9. Odredbom članka 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348 (stavak 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. (stavak 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (stavak 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (stavak 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (stavak 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (stavak 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (stavak 8.).

10. Odredbama članka 54. stavcima 1. i 2. Zakona, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku (stavak 1.). Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava (stavak 2.).

11. Iz posebnih odredaba članka 54. Uredbe i članka 42. Zakona proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

12. Odredbom članka 42. stavak 1. točka c) Uredbe, propisano je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu obvezno razmatra u graničnom postupku ako je tražitelj obmanjivao nadležna tijela davanjem lažnih podataka ili dokumenata, odnosno prikrivanjem podataka o identitetu ili državljanstvu. U konkretnom slučaju je tužitelj sam izjavio da je prilikom izražavanja namjere dao netočne podatke o svojem identitetu i državljanstvu.

13. Osporavanim rješenjem tuženika od 17. lipnja 2026. godine, tužitelju je izrečena mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u prihvatilište za traženje međunarodne zaštite.

14. Tužitelj osporava zakonitost navedenog rješenja ističući da je u izreci rješenja navedeno pogrešno ime i pogrešno državljanstvo. Iz Zapisnika o zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 25. lipnja 2026., proizlazi da je tužitelj tada izjavio da se zove CT, da je rođen **.**.1998. i da je državljanin Bangladeša, te je tada izjavio da kada je izražavao namjeru da je rekao krive podatke zašto što im je jedan C objasnio da ako kaže da je iz Indije, da će imati bolji tretman u Hrvatskoj.

15. Među strankama nije sporna činjenica da osporavano rješenje od 17. lipnja 2026. glasi na ime i državljanstvo za koje tužitelj navodi da nisu točni. Sporno je pravno pitanje utječe li ova činjenica na zakonitost samog akta.

16. U konkretnom slučaju, iz kronologije spisa jasno proizlazi da je tuženik u trenutku donošenja rješenja od 17. lipnja 2026. raspolagao samo podacima koje je tužitelj osobno ispisao u Izjavi o osobnim podacima stranca od 12. lipnja 2026., u kojoj Izjavi je napisao da mu je ime CT, prezime CT i da je državljanin Indije.

17. Ispitujući zakonitost osporavanog rješenja u pogledu označenih osobnih podataka tužitelja, Sud je utvrdio da navedeni nedostaci nemaju karakter bitne povrede odredaba upravnog postupka koja bi činila ovaj akt nezakonitim za poništenje. Budući da tužitelj ne posjeduje osobne dokumente, njegov je identitet evidentiran na temelju njegove Izjave, temeljem koji je i donijeto osporavano rješenje.

18. Kao što to navodi i sam tuženik, nakon što je tužitelj naknadno izjavio da je državljanin Bangladeša, izvršena je ponovna procjena ispunjenosti uvjeta za provedbu graničnog postupka. Tom prilikom je utvrđeno da ni navedena promjena nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja jer da je i Narodne Republika Bangladeš država za koju je prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata stopa odobravanja međunarodne zaštite u Europskoj uniji 20 % ili manja.

19. Stoga sud ocjenjuje da upravno tijelo u vrijeme donošenja osporavanog rješenja nije raspolagalo drukčijim podacima o identitetu tužitelja, te se pogrešno navođenje osobnih podataka u konkretnom slučaju ne može pripisati nezakonitom postupanju upravnog tijela niti predstavlja povredu koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja. Tako i ovaj Sud ocjenjuje zakonitost rješenja tuženika na temelju činjenica i dokaza koji su postojali u vrijeme donošenja rješenja tuženika.

20. Tužiteljev navod da je prilikom davanja izjave od 12. lipnja 2026. bio upućen da navede neistinite osobne podatke, nije potkrijepljen drugim dokazima niti proizlazi iz sadržaja upravnog spisa. Sama ta tvrdnja, iznesena naknadno, nije dostatna za zaključak da je upravno tijelo raspolagalo saznanjima o stvarnom identitetu tužitelja ili da je osporavano rješenje zbog toga nezakonito.

21. Iz tužbe također proizlazi da se tužitelj pozvao na zdravstveno stanje tužitelja, na što je tuženik odgovorio da tijekom preliminarnog pregleda nisu utvrđene zdravstvene poteškoće, a i sam je tužitelj u Zapisniku od 25. lipnja 2026. izjavio da nema nikakvih zdravstvenih problema.

22. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće.

23. Što se tiče navoda tužitelja da nije utvrđeno na koji način bi mogao remetiti javni red i mir, u pravu je tuženik kada ističe da mjera nije određena zbog toga što je utvrđeno da je tužitelj remetio javni red i mir, već je utvrđeno da postoji mogućnost da se tužitelj ne bi zadržao na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka do okončanja postupka i to zbog činjenice da je tužitelj izjavio kako je namjeravao otići u Italiju, što jasno upućuje na postojanje rizika od bijega i opravdava provedbu graničnog postupka.

24. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog Suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost osporavane odluke, te je stoga na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

25. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe članka 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26), te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

26. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane člankom 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu članka 8. stavka 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

27. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 625,00 eura (članak 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 8. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- Opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite