Poslovni broj: P-3382/2019-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

[adresa], B [adresa]

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici Nadi Magdić odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz OD Metelko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 22. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja punomoćnika tuženika, te javne objave od 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607-510290 od 17. ožujka 2006. koji je sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjivana na osnovi jednostrane odluke banke.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju BA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i to novčani iznos od 1.547,79 eura sa zateznima kamatama koja teče od 01.10.2015 do 31.12.2015.godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01.01.2025. do 30.06.2025. godine po stopi od 6,15% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 2 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102903522 od 17. ožujka 2006. koji je sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju BA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 10.508,70 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 578,42 EUR.

VI. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102903522 od 17. ožujka 2006. koji je sklopljen između tužitelja i tuženik iznad dosuđenog u točki I. i III. izreke ove presude kao i sa zahtjevom za isplatom iznosa od 3.029,32 EUR ( dio zateznih kamata na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015) kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 356,16 eur zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svako pojedini mjesečni iznos:

- 0,12 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 0,74 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 1,43 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 0,39 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 5,52 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 8,97 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 7,37 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 8,31 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 17,04 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 19,19 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 22,02 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 22,00 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 19,18 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 26,09 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 26,88 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 21,74 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 22,67 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 12,21 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 6,43 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 0,33 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 14,38 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 18,91 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 14,37 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 23,21 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 21,39 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 12,60 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 2,67 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. god ine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 879,04 eur zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svako pojedini mjesečni iznos:

- 47,33 EUR od 02.02.2014. pa do isplate,

- 46,96 EUR od 02.03.2014. pa do isplate,

- 46,62 EUR od 02.04.2014. pa do isplate,

- 46,28 EUR od 02.05.2014. pa do isplate,

- 45,94 EUR od 02.06.2014. pa do isplate,

- 45,60 EUR od 02.07.2014. pa do isplate,

- 45,26 EUR od 02.08.2014. pa do isplate,

- 44,91 EUR od 02.09.2014. pa do isplate,

- 44,56 EUR od 02.10.2014. pa do isplate,

- 44,21 EUR od 02.11.2014. pa do isplate,

- 43,86 EUR od 02.12.2014. pa do isplate,

- 43,50 EUR od 02.01.2015. pa do isplate,

- 43,16 EUR od 02.02.2015. pa do isplate,

- 42,65 EUR od 02.03.2015. pa do isplate,

- 42,27 EUR od 02.04.2015. pa do isplate,

- 41,91 EUR od 02.05.2015. pa do isplate,

- 41,55 EUR od 02.06.2015. pa do isplate,

- 41,19 EUR od 02.07.2015. pa do isplate,

- 40,82 EUR od 02.08.2015. pa do isplate,

- 40,46 EUR od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IX Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 8.035,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8. srpnja 2026. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 13. lipnja 2019. navodi kako je sa tuženikom 17. ožujka 2006.

sklopio Ugovor o kreditu broj 24020061031262160/51400607-510290352 2u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 110.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 180 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Navela je da je odredbom članka 2. i članka 7. ugovorena valutna klauzula, a člankom 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,550%. Nadalje navodi kako je s tuženikom 25. siječnja 2016 sklopio aneks broj 1 ugovora kreditu broj 5102903522, kojim je promijenjen broj partije kredita te ista sada glasi 5114164825, kojim je suglasno utvrđeno da se radi o istom ugovornopravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim aneksom ili bilo kojim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove ili novacije, a sve temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine (u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), time da je na taj dan utvrđen iznos nedospjele glavnice od 59.434,72 CHF odnosno 59.434,72 EUR. Pored toga utvrđena je i preplata u iznosu od 22.824,42 kn .

Ističe kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te da su bez pravnog učinka, budući su iste nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom se radi o nedopuštenom postupanju tužiteljici je prouzročena šteta u vidu povrede zakonom zaštićenih prava i interesa tužitelja koja se očituje u više plaćenom iznosu glavnice kreditne obveze vezane uz valutu CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u pretplaćenim mjesečnim anuitetima prema ništetnim odredbama ugovora temeljem kojih je tuženik ostvario imovinsku korist bez zakonom priznate pravne osnove. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607-5102903522 i Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102903522 te isplatu preplaćenih iznosa obzirom je prema načelu restitucije ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog pravog posla. Postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva na način da potražuje isplatu stečenog bez osnove po čl. 1112 ZOO -a dakle sve preplaćene iznose koje je tuženik stekao i to novčani iznos obračunatih i naplaćenih kamate iznad redovne ugovorene kamate i novčani iznos plaćen iznad tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, prema nalazu i mišljenju vještaka sa zateznom kamatom sve uz naknadu parničnog troška

Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Tužba je postavljena kao stupnjevita , no tuženik je tužitelju dostavio svu dokumentaciju prije utužena pa je mogao postaviti određen tužbeni zahtjev . Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C- 243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna , lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Veći dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.10.2011 kamatna stopa vraćena na početnu, a od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. U odnosu na ništetnost cijelog ugovora , tuženik navodi kako možebitna eventualna ništetnost cijelog ugovora ne može nikako za sobom povlačiti ništetnost cijelog ugovora Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način će se mijenjati kamatna stopa , pa ugovor ostaje na snazi, a takav je stav i recentne sudske prakse. Naime te dijelovi ugovora o kreditoru nisu bitan element ugovora pa ugovor može bez njih opstati. Nadalje. postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli nađe osnovanim tada tuženik od tužitelja potražuje iznos od 2.683,58 kn u periodu kada je tečaj CHF bio niži od početnog zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja te o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje od tužitelja iznos od 1.448,28CHF/9167,76 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U daljnjem tijeku postupka u odnosu na provedenu konverziju ističe kako su stranke Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove,na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karakter. zakona ne-sistemskog karaktera korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Podneskom od 28.05.2025. tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju precizirao potraživanje s osnova preplate kamate potražujući iznos od 1.547,79 EUR, sa daljinom zateznom kamatom tekućom na svako pojedinačni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, na ime tečajne razlike ukupno 10.508,70 EUR sa daljnjom zateznom kamatom sa daljinom zateznom kamatom tekućom na svako pojedinačni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate i dalje ustraje kod zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora.

Tuženik u podnesku od 16. srpnja 2025. navodi kako je tužitelj tek sada postavio određen tužbeni zahtjeva za isplatom , mišljenja je i dalje da stupnjevita tužba nije bila dopuštena jer je tužitelj raspolagao dokumentacijom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u tužbi, pa predlaže da se tužba odbaci. U podnesku precizira i prigovore radi prijeboja sve na način pobliže opisan u točkama VI I i VIII izreke ove odluke.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara OA.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP -a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

Tužitelj potražuje ovom tužbom utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu, a podredno ukoliko sud smatra da su ništene samo odredbe ugovora o kreditu sadržane u čl. 8 -način promijene kamate stope , te čl. 2 i 7 primjena valutne klauzule u CHF valutu isplatu stečenog bez osnove prema čl. 1111 ZOO -a u visini preciziranoj podneskom od 28. svibnja 2025.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 17. ožujka 2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 100.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 180mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 758,86 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 4,550 % godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,6261000 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu prema koje je tužitelju priznata preplata u visini od 22.824,42 kn .

U odnosu na ništetnost cijelog ugovora valja navesti kako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Prema stajalištu VSRH izraženom u Odluci, Rev-1172/18 od 19.ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora. Prema odredbi čl. 1065. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja danog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao što je to utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene zaštitne klauzule i načina mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te ugovor može opstati bez njih. Odredbom čl. 87. i 102. ZZP. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora ako isti može opstati bez te ništetne odredbe. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na glavni predmet, početno ugovorenu kamatnu stopu mogu opstati i bez zaštitne klauzule i bez načina određivanja kako se mijenja kamatna stopa. S obzirom na navedeno tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti nije osnovan osim dijela odredbi iz čl. 2 i 7 koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF valuti i čl. 8 način promjene kamate stope o čemu će detaljnije biti obrazloženo u nastavku ovog obrazloženja.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. - 3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Poznato je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio 27. svibnja 2026. odluku pod poslovnim brojem Rev-457/2025 u kojoj je Odlukom proširenog vijeća VSRH od 27. svibnja 2026. djelomično je prihvaćena revizija tužitelja te je u odgovoru na pitanje zbog kojeg je tužitelju dopuštena revizija odgovoreno da istome pripadaju zatezne kamate na sve mjesečne preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF od sklapanja ugovora pa do provedene konverzije. Dakle, priznaje mu se samo zatezna kamata, ali ne i preplaćena glavnica ( preplata kamate i tečaja) umanjena za priznatu preplatu u konverziji.

Ovaj sud je i dalje mišljenja kao i ranije da je u konverziji potrošaču priznat samo preplaćeni iznos kao da je korisnik imao kredit u EUR valuti u istom razdoblju što je i utvrđeno vještačenjem provedenim u ovom postupku o čemu će se detaljno obrazlagati kasnije u ovoj odluci. Potrošaču pripada pravo na kompletno obeštećenje dakle da isti bez obzira na izvršenu konverziju kredita u valutu EUR i učinke takve konverzije, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF (pravo na glavnicu i zatezne kamate), a sve umanjeno za preplatu priznatu i obračunatu u konverziji.

Posebice se ističe u odnosu na konverziju i prihvat iste od strane potrošača konkretno ovdje tužitelja da u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključen ja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigao predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za kupnju kuće kako je navedeno u čl. 3 ugovora, za rješavanje stambenog pitanja, kuća se nikada nije iznajmljivala niti koristila u poslovne svrhe isto tužitelj potvrđuje svojim iskazom, a tuženik suprotno tome nije dokazao.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN-79/07 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP- a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

U svom iskazu tužitelj navodi kako o parametrima koji će utjecati na promjenu kamatne stope nije obaviješten od strane banke-tuženika, samo da se mijenja prema odluci banke, nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu.

Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 4,55 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 4,55 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tužitelj neprijeporno nije bio informiran o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i nije mu uopće skrenuta pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Informacija dobivena od strane banke da se kamatna stopa mijenja odlukom banke tužitelju kao potrošaču nije bila dovoljna da može u buduće jasno znati kolika će njegova obveza biti.

Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sk lapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U odnosu na pisani iskaz GA sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP -a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je valjalo odlučiti kao u točki I izreke ove odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud,a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovo rne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci rekli da je krediti vezan uz valutu CHF najpovoljniji na tržištu, a na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati , digao je kreditu u visini od 110.000 CHF što je tada bili 70.000,00 EUR a kada je tečaj CHF počeo rasti ispalo je da je digao kreditu u visini od 110,000 EUR.

Iz navedenog jasno je da tužitelj kao potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tuženik ga nije se informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz va lutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije. Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka 7. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetan pa je odlučeno kao mu točki III izreke ove odluke .

Kako je sud dakle utvrdio da bi samo pojedine odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka bile ništetne sve kako je naprijed obrazloženo to je valjalo odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim ostalih odredbi ugovora o kreditu pa je odlučeno kao u točki VI izreke ove odluke.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 13. lipnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

U odnosu na precizirani tužbeni zahtjev tužitelja od 28. svibnja 2025 i protivljenju tuženika istome u smislu da nije bilo osnova za postavljanjem stupnjevite tužbe te postavljanju određenog zahtjeva za isplatom tek podneskom od 28. svibnja 2025,. a po provedenom vještačenju, valja navesti kako tužitelj nema odgovarajućih ekonomskih znanja za postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi izračun preplaćene iznose kamate i tečaja za razdoblje od gotovo 10 godina. Nadalje dokumentacija koju je tužitelj tražio od tuženika za postavljanje određenog zahtjeva tužitelju je dostavljena dopisom od 12. lipnja 2019 -list 84-85 spisa kojeg tužitelj zasigurno nije zaprimio prije podnošenja tužbu koju je podnio 13. lipnja 2019 . poštujući zastarni rok koji je uslijedio dan kasnije 14. lipnja 2019. za potraživanje s osnova preplate kamate, stoga je tužitelj po mišljenju suda imao opravdanih razloga za podnošenjem stupnjevite tužbe iz čl. 186 b ZPP -a. Nadalje ako se uzme u obzir da tužitelj ipak nije ispunjavao uvjete za podnošenje stupnjevite tužbe pravna posljedica nepravilno podnesene stupnjevite tužbe ne može biti odbačaj stupnjevite tužbe, već nalog tužitelju da postavi određeni tužbeni zahtjev, sukladno odredbama čl. 186 b ZPP-a, koji nedostatak je tužitelj ispravio podneskom od 28. svibnja 2025. , a zastarni rok se prema sudskom praksi također računa od dana podnošenja tužbe, a ne postavljanja određenog tužbenog zahtjeva.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. -a

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 1.547,79 EUR , preplata tečaja iznosi 10.508,70 EUR Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir. Preplata koja je utvrđena tužitelju na dan konverzije iznosi 3.029,32 EUR. Razlika kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početna kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznosi 879,04 EUR . Negativne tečajne razlike iznose 356,16 EUR.

Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te ga je u cijelosti prihvatio i precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 28. svibnja 2025.

Tuženik nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka te je precizirao prigovor radi prijeboja podneskom od 16. srpnja 2025.

Tijekom postupka vještak je pozvan po rješenju suda od 03. rujna 2025. na dopunu nalaza na način da vještak na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja obračuna zakonsku zateznu kamatu do 30.09.2015. te da od tog iznosa odbije preplatu tužitelju priznatu u konverziji.

U dopuni svog nalaza i mišljenja vještak Dijana Tomljanović-Butković. navodi kako zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos anuiteta (tečaj i kamata) iznosi 3.607,74 EUR ( Tabela 6 ) pa kada se isti iznos umanji za preplatu iz konverzije od 3.035,10 EUR dolazi se do iznosa od 578,42 na ime zateznih kamata iznad preplate priznate u konverziji EUR.

Stranke nisu imale primjedbe na dopunski nalaz i mišljenje vještak.

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 7 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate .

Stoga je valjalo tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 1.547,79 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 10.508,70 EUR. Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije , a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.201.5 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu - uglavničenu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute koja iznosi 3.607,74 EUR valjalo je umanjiti za preplatu iz konverzije od 3.035,10 EUR pa se dolazi se do iznosa od 578,42 EUR koliko tužitelju pripada.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO -a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste. Stoga je odlučeno kao u točkama II, IV , V i VI izreke presude.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene.

U odnosu na potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog u visini od 356,16 EUR valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi . Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. stoga je taj prigovor neosnovan te je odlučeno kao u točki V II. izreke ove presude

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 879,04 CHF koji se odnosi na negativne razlike koje su u pretežitom dijelu nastale u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope, i koje su isključivo nastale u periodu kada se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 01.09.2015 kamatna stopa od 3,23 %, valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja i ista narušava neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VIII. izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. i 155 Zakona o parničnom postupku, tužitelj u odnosu na osnov uspio djelomično, no isto nije uzrokovalo dodatne troškove za stranke, a u odnosu na visinu uspio je pretežitom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen samo u jednom dijelu s obzirom na stav da preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir kod odlučivanja o visini obeštećenja koji tužitelju ,stoga valja tužitelju troška dosuditi u cijelosti. Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 28.05.2025. i 28.11.2025. u visini od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1) za zastupanje na ročištima održanima 20.06.2024. i 22.05.2026. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč. 1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu 66,36 EUR što sveukupno iznosi 1.716,36 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki IX izreke presude.

U Rijeci 8. srpnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun tužitelja

2. pun. tuženika