Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž -1697/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sudcu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu i Branku Čuturi, odvjetniku u Splitu, kao privremenom zastupniku Željka Lubine, odvjetnika u Splitu (rješenje Hrvatske odvjetničke komore br. 11918-2025-2 od 22. listopada 2025.), protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn- 864/2024-16 od 15. svibnja 2026., dana 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn - 864/2024-16 od 15. svibnja 2026. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjski je sud dana 15. svibnja 2026. donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da s osnova naknade neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate. Također, prvostupanjski je sud u ovoj točki izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 308,13 eura sa pripadajućim zateznima kamatama te zahtjev za isplatom zateznih kamata koje bi na dosuđeni iznos od 37,16 eura tekle od 21. srpnja 2012. do 9. travnja 2020. Nadalje, prvostupanjski je sud i u točki II. izreke naložio tuženici da s osnova naknade neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate, a isto tako je i u ovoj točki izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 308,13 eura sa pripadajućim zateznima kamatama te zahtjev za isplatom zateznih kamata koje bi na dosuđeni iznos od 37,16 eura tekle od 21. srpnja 2012. do 9. travnja 2020.

1.2. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke pobijane presude naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 120,51 euro sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana presuđenja 15. svibnja 2026. do isplate, dok je za više zatraženi parnični trošak od dosuđenog i to baš za više zatraženih 1.004,49 eura, prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.

Tuženica je protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkama I., II. i III. Izreke podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19. 80/22., 114/22. 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Žaliteljica posebno ističe kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbama članaka 354. stavak 2. točke 11. i 14. ZPP -a. Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke na način da i u ovom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naloži tužitelju naknadu parničnog troška tuženici. Podredno predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu, očigledno u pobijanom dosuđujućem dijelu, te u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnove naknade neimovinske štete isplati ukupan iznos od 74,32 eura, a koju štetu da je pretrpio zbog 2 dana (konkretno 20. srpnja 2012. i 25. srpnja 2012.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih tisuću dvjesto četrdeset dana). Tužitelj je za svaki od ova 2 dana potraživao naknadu neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje) od po 345,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Iz izreke i obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud u točki I. izreke odlučio o naknadi neimovinske štete za jedan dan (20. srpnja 2012.), a u točki II. izreke o naknadi neimovinske štete za drugi dan (25. srpnja 2012.). Prvostupanjski je sud dosudio tužitelju s osnova naknade neimovinske štete za dane koje je neosnovano proveo u zatvoru (20. srpnja 2012. i 25. srpnja 2012.) po 37,16 eura, a ovo na temelju odredbi članka 1100. te članka 19. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155./23., dalje ZOO). Iznos od 37,16 eura dobije se na način da se iznos od 46.078,40 eura (koji je tuženica u mirnom postupku navela u obavijesti tužitelju kao iznos koji smatra pravičnom novčanom naknadom za tisuću dvjesto četrdeset dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru podijeli sa tih 1.420 dana ( 46.078,40 eura : 1.420 dana = 37,16 eura (po danu). Na ove iznose od po 37,16 eura iz točke I. i II. izreke pobijane presude prvostupanjski je sud dosudio tužitelju zatezne kamata koje na ove iznose teku od 10. travnja 2020. do isplate, a ovo na temelju odredbe članka 1103. ZOO-a.

6. Tuženica u žalbi pobija dosuđujući dio prvostupanjske presude iz točki I. i II. izreke smatrajući kako je za zahtjev tužitelja nastupila zastara potraživanja. S tim u svezi ističe kako se očitovanje tuženice od 10. travnja 2020., kojim da je tuženica ponudila tužitelju isplatiti iznos od 46.078,80 eura s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje radi provedenih tisuću dvjesto četrdeset dana u istražnom zatvoru, ne može uzeti kao priznanje duga kojim se prekida zastara već tek kao ponudu koju tužitelj nije prihvatio.

7. Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP -a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP -a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

9. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje na temelju odredbe članka 573. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25,), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

10. Između parničnih stranaka nisu bile sporne slijedeće činjenice:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. (dakle i razdoblju predmetna 2 dana, 20. srpnja 2012. i 25. srpnja 2012.),

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K -13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio tuženici zahtjev za naknadu neimovinske štete (Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske),

- da je navedeno Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih tisuću dvjesto četrdeset dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj podnio tužbu za naknadu neimovinske štete za dan 20. srpnja 2012., dana 14. ožujka 2024., a za dan 25. srpnja 2012., dana 18. ožujka 2024. (razvidno iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska koji se nalaze u spisu).

10. Prvostupanjski je sud nadalje u provedenom postupku utvrdio kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 9. siječnja 2020., a to utvrđenje nije moguće preispitivati u žalbenom postupku u sporovima male vrijednosti, a tuženica ga u žalbi posebno i ne osporava, pa ga kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare od strane tuženice treba prije svega voditi računa o odredbi članka 477. stavka 1. ZKP -a/97 kojom odredbom je propisano kako pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka ZKP-a/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

12.

Nadalje, prema odredbi članka 478. stavak 1. ZKP-a/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. istog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu pogrešku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP-a/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

13. Kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018- 7 od 17. prosinca 2019., kojom je pravomoćno oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020., u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP -a/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći 10. siječnja 2020. (dakle prvog slijedećeg dana od kada je tužitelj zaprimio odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe), te je odštetni zahtjev nadležnom ministarstvu podnesen unutar zastarnog roka (10. travnja 2020.), a isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP-a/97.

14.1. Slijedom navedenog proizlazi kako je zastara ponovo počela teći tek nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom od 2. veljače 2023.), odnosno da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. U odnosu na sporni iznos u ovom žalbenom postupku (37,16 eura po danu), za istaknuti je kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je upravo 2. veljače 2023. došlo do djelomičnog prekida zastare, a ovo na temelju odredbe članka 240. stavak 1. ZOO-a i 245. stavak 2. ZOO-a.

14.2. Tako je odredbom članka 240. stavak 1. ZOO-a propisano kako se zastara prekida kad dužnik prizna dug, dok je odredbom članka 245. stavak 2. ZOO-a određeno kako zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.

14. 3. Naime tuženica je dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih tisuću dvjesto četrdeset dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (dakle 37,16 eura po danu boravka u istražnom zatvoru što je već obrazloženo u ovoj odluci),čime je zapravo u ovom dijelu priznala dug.

15. Sukladno iznijetom prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su predmetne tužbe podnesene 14. i 18. ožujka 2024. ( predmet po drugoj tužbi pripojen prvom radi zajedničkog vođenja postupka i odlučivanja) u dijelu u kojem se zahtijevala naknada neimovinske štete u iznosu od po 37,16 eura za 2 dana provedena u istražnom zatvoru (20. srpnja 2012. i 25. srpnja 2012.) podnesene unutar zakonskog roka zastare od 3 godine. Posljedično tome pravilno je primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju ove iznose u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, a ovo na temelju odredbi članka 1100. i 19. stavci 1. i 2. ZOO -a. Također prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zatezne kamate na dosuđene iznose od 37,16 eura i to baš od 10. travnja 2020. do isplate, a ovo u suglasju sa odredbom članka 1103. ZOO-a. Naime, tužitelj je baš 10. travnja 2020., a što nije sporno, podnio tuženici pisani zahtjev za naknadu sporne neimovinske štete.

16. U odnosu na žalbene navode tuženice da njezin odgovor tužitelju od 2. veljače 2023., kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih tisuću dvjesto četrdeset dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru, ne predstavlja priznanje duga već tek ponudu za mirno rješenje spora, za reći je slijedeće.

17.1.

Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. (broj zapisnika Su IV-100/2026-3 od 2. lipnja 2026.), pored ostalog usvojen je i slijedeći zaključak: „Ponuda za sklapanje nagodbe u sporovima radi naknade neimovinske štete u kojima je tužitelj, kao oštećenik (okrivljenik u kaznenom postupku u kojem je pravomoćnom sudskom odlukom oslobođen optužbe) odbio ponuđeni iznos od strane Ministarstva pravosuđa, u postupku po zahtjevu radi postignuća nagodbe o postojanju te štete, vrsti i visini naknade ima učinak priznanja duga u točno određenom dijelu u kojemu je ponuda dana.“

17.2. Kako navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to proizlazi kako ponuda tuženice tužitelju od 2. veljače 2023., suprotno tvrdnjama tuženice predstavlja priznanje duga u smislu odredbe članka 240. stavak 1. ZOO -a, od kojeg dana (2. veljače 2023.) teče zastara potraživanja na temelju odredbe članka 245. stavak 2. ZOO-a, a što je sve već navedeno i obrazloženu u ovoj drugostupanjskoj odluci.

18. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

19.

Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem djelu, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 8. srpnja 2026.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi