REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1048/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika TIFON d.o.o., OIB 77607495225, sa sjedištem u Zagrebu, Zadarska ulica 80, kojeg zastupa punomoćnik Igor Savić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Savić & Ines Savić, sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-169/2025-3 od 22. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7283/2020-49 od 10. ožujka 2025., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-169/2025-3 od 22. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7283/2020-49 od 10. ožujka 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu. Razlog važnosti dopuštenja revizije predlagatelj nalazi u tvrdnji da o naznačenim pitanjima pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke broj Rev-1096/03 od 27. siječnja 2005. te Rev-1885-2001-2 od 5. veljače 2002., kao i zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova pri čemu je ukazano na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-1840/2012-2 od 18. prosinca 2012.
2. Pitanja naznačena u prijedlogu glase:
„1) Jesu li sudovi ovlašteni odlučivati o pobojnosti Ugovora i izjava radnika po službenoj dužnosti bez pravomoćne presude kojom se utvrđuje pobojnost navedenih ugovora i izjave radnika;
2) Jesu li sve izjave radnika dane tijekom radnog odnosa pobojne; 3) Jesu li sve izjave radnika dane tijekom radnog odnosa ništetne; 4) Mogu li se izjave radnika o priznanju krivnje i počinjenju obveza iz radnog odnosa smatrati kao davanje obrane u smislu članka 119. Zakona o radu?“.
4. Tužiteljica je odgovorila na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, ocijenila ga je neosnovanim te ga je predložila odbiti.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23i 146/25 - dalje ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP te kao takva ne opravdavaju dopuštenje revizije zato što o odgovoru na naznačena pitanja, s jedne strane, ne ovisi odluka u sporu, a s druge, i zbog toga što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da o naznačenim pravnim pitanjima pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda, kao ni da o tim pitanjima postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova.
6. Naime, predmet je postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o otkazu njezina ugovora o radu koju je tuženik donio 15. lipnja 2020., a kojom je odlukom tužiteljici otkazan ugovor o radu na radnom mjestu Gastro prodavač/prodavač na PM Jarun sklopljen na neodređeno vrijeme 1. travnja 2009. zbog kršenja obveza iz radnog odnosa.
6.1. Tužiteljici je ugovor o radu otkazan zbog toga što „po završetku smjene 25. travnja 2020. prilikom zatvaranja nije zatvorila agregate za istakanje goriva, zbog čega je moglo doći do ugrožavanja života i zdravlja stanara okolnih zgrada te velike materijalne štete za poslodavca“, kao i zbog toga što je tužiteljici još 24. rujna 2019. izrečeno pisano upozorenje zbog povreda obveza iz radnog odnosa radi emitiranja glazbe na prodajnom mjestu protivno uputi poslodavca.
6.2. Tužbeni je zahtjev prihvaćen te je utvrđeno da predmetna odluka nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, tuženiku je naloženo vratiti tužiteljicu na rad te joj nadoknaditi izgubljene plaće od dana prestanka ugovora o radu do dana vraćanja na posao. Ovakva je odluka donesena nakon što je u postupku zaključeno da nije dokazano da su agregati ostali nezaključani propustom tužiteljice, niti da je time došlo do ikakve štete ili ugroze sigurnosti, a niti da bi tužiteljica bila isključivo odgovorna za nezaključavanje agregata, sve kada bi oni i ostali nezaključani. Uz to je ocijenjeno i da zaključak o teškoj povredi obveza iz radne obveze mora proizaći iz ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili nekog drugog internog akta poslodavca kojom bi bile propisane obveze tužiteljice ili bi se bar moralo raditi o neprihvatljivom ponašanju unutar određene profesije. Međutim, na temelju iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljice utvrđeno je da se odluka o tome tko će zaključati agregate temeljila samo na dogovoru između djelatnika koji su zajedno radili u smjeni, kao i da ta obveza nije postojala samo na strani tužiteljice. Štoviše, sudovi su posebno cijenili i da tuženik, na kojemu je teret dokaza činjenice kršenja povrede iz radne obveze tužiteljice, nije predočio konkretan dokaz u obliku snimaka video nadzora za koje je tvrdio da su postojale i koje su mogle potvrditi tvrdnje iz odluke o otkazu da su agregati ostali nezaključani, koje je snimke navodno naknadno obrisao, „iako je mogao pretpostaviti njihovu dokaznu vrijednost u predmetnom sporu“. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je tužiteljica priznala svoj propust pisanom izjavom od 28. travnja 2020. u kojoj je navela da „prilikom zatvaranja smjene zbog obima posla i pada koncentracije nije zatvorila agregate te da do otvaranja smjene agregati nisu bili korišteni“. Međutim, u postupku je utvrđeno da je ta izjava napisana pod pritiskom, bez predočenja dokaza i bez razumijevanja njezine svrhe slijedom čega je ocijenjeno da poslodavac nije dokazao ni objektivni ni subjektivni element povrede.
6.3. Na temelju svega naprijed navedenog sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nisu bile ostvarene pretpostavke iz članka 115. stavka 1. točka 3. i članka 119. Zakona o radu za odluku o otkazu ugovora o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 4/23), pa je tužbeni zahtjev prihvaćen.
7. Suprotno navodima tuženika, sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i njegovih priloga ne ukazuju da pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda, kao ni da o naznačenim pravnim pitanjima postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova. Naznačena pravna pitanja u bitnom problematiziraju pravilnost ocjene u postupku izvedenih dokaza i netočno sugeriraju da su nižestupanjski sudovi odlučivali o pobojnosti i ništetnosti pojedinih izjava danih u postupku. Naprotiv, sudovi su, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza uređene odredbom članka 8. ZPP, ocjenjivali vjerodostojnost svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, što im je i bio zadatak, a za svoju su ocjenu dali jasne, ozbiljne i relevantne razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu vodeći računa o tome da se njihova sloboda da ocjenjuju dokaze očituje u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Zato su, među ostalim, i ocijenili da tvrdnje tužiteljice iz spomenute izjave od 28. travnja 2020. u postupku nisu objektivizirane.
8. U takvim je okolnostima prijedlog za dopuštenje valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
