Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-542/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Luciji Horvat, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Horvat & Korade iz Zagreba, protiv tuženika GD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Terezi Tei Felix da Silva, odvjetnici u Zagrebu, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Ps-13/2025-17 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Ps-13/2025-17 od 20. ožujka 2026.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

III. Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere nije bilo predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku GD da se iseli iz stana u [adresa], i to stana br. D-41 na IV. katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe ukupne površine 73,53 m2, sagrađenog na kčbr. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] E-86 k. o. [katastarska općina] te da tužiteljici ŽD preda ključeve tog stana, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku GD da tužiteljici ŽD naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 886,77 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku od 15 dana“;

te rješenje kojim je odbijen prijedlog ŽD za određivanje privremene mjere.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastavljanja žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika, osobito da bi u tijeku bili pregovori radi uređenja imovinskopravnih odnosa stranaka, navodeći da stranke nemaju zajedničke imovine, a osim toga tuženik da nikada nije imao osnovu za korištenje nekretnine, osim činjenice da je s njom bio u braku, koja osnova je otpala razvodom braka. Stoga je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i dosuditi joj trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika i predaju ključeva stana u [adresa], sagrađenog na kčbr. [katastarska čestica], upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] E-86 k. o. [katastarska općina], kojeg činjenično temelji na tvrdnji da je vlasnica navedenog stana iz kojeg tuženik ne želi iseliti unatoč njezinim zahtjevima.

5.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev, navodeći da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu i da je isti tijekom trajanja bračne zajednice adaptiran, uređen i opremljen, pa mu pripada pravo na povrat izvršenih ulaganja, odnosno pravo zadržanja do povratka ulaganja.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem stranaka, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da su stranke bivši bračni drugovi, čiji brak je trajao od 14. veljače 2003. do 17. travnja 2025.

- da je tužiteljica u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižena kao vlasnica predmetnog stana, u kojem tuženik živi

- da je tužiteljica navedeni stan stekla darovanjem od majke ED, temeljem Ugovora o darovanju od 8. svibnja 2002., koja je istog kupila od Ministarstva obrane Republike Hrvatske, temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od 5. veljače 1992. i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, dalje: ZPSSP-a), uz obročnu otplatu u 336 mjeseci

- da iz uvjerenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 29. siječnja 2026. proizlazi da je predmetni stan u cijelosti otplaćen, bez naznake tko je vršio obročnu otplatu

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženiku tijekom i nakon razvoda braka u više navrata govorila da se iseli, što isti odbija iako u suvlasništvu ima stan u [adresa] u kojeg se može preseliti, uglavnom njezina majka da je i nakon izvršenog darovanja nastavila otplaćivati predmetni stan sve do potpune otplate, a ona i tuženik da su prilikom useljenja zajednički polakirali parket, oličili zidove, kupili namještaj te u kupaonicu stavili kadu, dok druge investicije nisu poduzimali

- da iz iskaza tuženika proizlazi da su tužiteljica i on otplaćivali predmetni stan dugi niz godina, da mu je tužiteljica tijekom razvoda kazala da će naknadno rješavati pitanje imovine, time da mu je kazala i da želi prodati predmetni stan, no nikada izričito nije tražila da se iseli, a njihov odnos da je jako loš, pogotovo u zadnje vrijeme.

7. Na temelju navedenih činjenica, prvostupanjski sud je prije svega utvrdio da je predmetni stan (kojeg je tužiteljica stekla prije sklapanja braka darovanjem, a ne radom) isključivo vlasništvo tužiteljice, a ne bračna stečevina stranaka. Pri tome ističe da za ovaj postupak nije relevantno tko je nakon darovanja iz 2002. vršio obročnu otplatu stana, jer ugovorena obročna otplata nije utjecala na stvarno-pravne učinke sklopljenih ugovora, dakle ni Ugovora o darovanju od 8. svibnja 2002, iz kojeg proizlazi bezuvjetan prijenos prava vlasništva predmetnog stana na tužiteljicu, a osim toga, eventualna obročna otplata stana iz zajedničke imovine stranaka može biti samo temelj obvezno pravnog zahtjeva tuženika.

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik u okolnostima konkretnog slučaja nema nikakvo stvarno ni obvezno pravo koje bi ga ovlašćivalo na posjedovanje predmetnog stana, kojeg je posjedovao za vrijeme trajanja bračne zajednice na temelju odobrenja svoje tadašnje supruge, kao isključive vlasnice stana, koja je to odobrenje opozvala prije podnošenja predmetne tužbe. Osim toga, kako nakon opoziva prava korištenja tuženik navedeni stan koristi bez pravnog temelja, kao nepošteni posjednik, istom u smislu čl. 164. st. 2. u vezi čl. 165. st. 4. i 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP-a) ne pripada pravo zadržanja posjeda stana, time da tijekom postupka, prema ocjeni prvostupanjskog suda, nije dokazao ni da bi u predmetni stan izvršio ulaganja koja bi imala karakter nužnih i korisnih troškova, a koja bi mogla biti osnova prava zadržanja. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 161. i čl. 162. ZVDSP-a prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i o istom odlučio kao u izreci pobijane presude. Nasuprot tome, ocijenivši da tužiteljica nije dokazala kumulativno ispunjenje pretpostavki za određivanje privremene mjere (i to vjerojatnosti da bi bez takve mjere tuženik onemogućio ili znatno otežao ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete), odbio je podneseni prijedlog kao neosnovan.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostatak zbog kojih se ne može ispitati, odnosno izreka je nerazumljiva te nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje obzirom da prvostupanjski sud nije nedvojbeno utvrdio da je otpala osnova na temelju koje stanuje u predmetnom stanu. Naime, između stranaka da su i dalje u tijeku pregovori radi uređenja njihovih imovinskopravnih odnosa nakon razvoda braka, pa je pogrešan zaključak suda da mu je tužiteljica opozvala pravo korištenja nekretnine. Ukazuje da su stranke u navedenom stanu zajedno stanovali za vrijeme trajanja braka, a nastavili su u istom stanovati i nakon razvoda braka, te je predmetna nekretnina jedini dom kojeg poznaje i u kojem živi posljednjih 20 godina. Tvrdi da je interni dogovor između stranaka bio da će nastaviti stanovati u stanu do uređenja imovinskopravnih odnosa između stranaka, pa su netočni navodi tužiteljice da mu je tijekom i nakon razvoda govorila da se iseli. Stoga da protivno zaključku suda ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetnog stana. Ističe da se navedenim prigovorima prvostupanjski sud propustio očitovati, pa mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje obuhvaća pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku.

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a koju u žalbi ističe tuženik, a niti neku drugu bitnu povredu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sebi ni razlozima presude, te pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, koji razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi, pa se pobijana presuda može ispitati.

9.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda u točkama 27. do 32. obrazloženja sadrži razloge zbog kojih je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik predmetni stan koristi bez pravne osnove, odnosno da više nema pravo na posjed, kao ni pravo zadržanja. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da mu više ne pripada pravo na posjed predmetnog stana ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zah tjevu, a ne bitne povrede odredaba postupka.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o povredi prava na pravično suđenje te u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku. Ovo iz razloga što je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na toj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj odluci prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode, a pobijana presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Osim toga, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno navedeno temeljno Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18-120/97) zajamčeno pravo.

11. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP -a pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica isključiva vlasnica predmetnog stana, kojeg je prema izvedenim dokazima stekla na temelju Ugovora o darovanju od 8. svibnja 2002., dakle prije sklapanja braka s tuženikom, pri čemu činjenica da je kupoprodajna cijena stana bila ugovorena uz obročnu otplatu ne dovodi u pitanje stvarnopravne učinke sklopljenog Ugovora o darovanju niti utječe na vlasničkopravni status nekretnine. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika usmjereni na osporavanje isključivog prava vlasništva tužiteljice.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nema pravo koje bi ga ovlašćivalo na daljnje posjedovanje predmetnog stana. Nesporno je da je tuženik stan koristio tijekom trajanja bračne zajednice uz suglasnost tužiteljice kao vlasnice, odnosno po osnovi koja je proizlazila iz njihovog tadašnjeg bračnog odnosa. Međutim, prestankom bračne zajednice i nakon što je tužiteljica jasno izrazila volju da se tuženik iseli iz stana, prestala je pravna osnova njegovog daljnjeg korištenja nekretnine. Takvo korištenje nakon opoziva dopuštenja više nije utemeljeno na pravnom odnosu između stranaka, pa tuženik od toga trenutka posjeduje nekretninu bez valjane pravne osnove.

13.1. Pri tome nisu odlučni žalbeni navodi da su između stranaka u tijeku dogovori radi uređenja njihovih imovinskopravnih odnosa, niti tvrdnje da je među njima postojao dogovor da će tuženik ostati u stanu do konačnog uređenja tih odnosa. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje takvog sporazuma, a ni eventualno postojanje otvorenih imovinskopravnih pitanja među bivšim bračnim drugovima ne stvara samostalnu pravnu osnovu za korištenje nekretnine koja je u isključivom vlasništvu jednog od njih, niti ograničava vlasnikovo pravo zahtijevati predaju stvari u posjed u smislu odredaba čl. 161. i čl. 162. ZVDSP-a.

14. Neosnovano tuženik smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio da je opozvano dopuštenje za korištenje stana. Naime, iz iskaza tužiteljice, kojem je prvostupanjski sud poklonio vjeru, proizlazi da je tijekom i nakon razvoda u više navrata zahtijevala od tuženika da se iseli iz predmetnog stana, što predstavlja jasno očitovanje njezine volje da više ne dopušta korištenje nekretnine. Ocjena vjerodostojnosti iskaza stranaka u nadležnosti je prvostupanjskog suda, a žalbeni navodi kojima tuženik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza ne dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja.

15. Pravilna je i primjena materijalnog prava kada je prvostupanjski sud zaključio da tuženiku ne pripada pravo zadržanja predmetnog stana, ovo iz razloga što tuženik tijekom postupka nije dokazano postojanje ulaganja koja bi prema čl. 164. ZVDSP -a predstavljala nužne ili korisne troškove koji bi mogli biti pretpostavka za ostvarivanje prava zadržanja. Naime ulaganja, odnosno radovi čije izvođenje u stranačkom iskazu potvrđuje tužiteljica (lakiranje parketa, ličenje zidova, kupnja namještaja i postavljanje kade u kupaonici) i prema ocjeni ovog suda amortizirani su nakon dvadesetogodišnjeg zajedničkog korištenja stana, dok nikakva druga ulaganja tuženik nije dokazao.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima sadržajno ističe povredu prava na poštivanje doma iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija), a u svezi činjenica koje je navodio tijekom prvostupanjskog postupka o dugotrajnom stanovanju u predmetnom stanu.

16.1. Naime, nije sporno da je predmetni stan predstavljao dom tuženika u smislu čl. 8. Konvencije, imajući u vidu da u njemu neprekidno stanuje od 2001. ili 2002. godine. Međutim, okolnost da određena nekretnina predstavlja nečiji dom sama po sebi ne isključuje mogućnost određivanja iseljenja i predaje vlasniku, već zahtjeva da sud ispita je li takvo miješanje u skladu sa zakonom, te je li u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Osim toga, potrebno je odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići. Taj test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji. Provođenjem testa razmjernosti ocjenjuje se je li miješanje javne vlasti bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jest, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu.

16.2. U konkretnom slučaju miješanje je propisano zakonom, odnosno temelji se na odredbama čl. 161. i 162. ZVDSP-a kojima je vlasniku zajamčeno pravo zahtijevati predaju svoje stvari od osobe koja je drži bez pravne osnove. Istovremeno, miješanjem se ostvaruje legitiman cilj zaštite prava vlasništva tužiteljice, koje je također zaštićeno Konvencijom, odnosno čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Također, miješanje javne vlasti nužno je u demokratskom društvu jer se legitimni cilj ne može postići na drugi način, a u konkretnom slučaju radi o dva suprotstavljena privatna interesa.

16.3. Pri ocjeni razmjernosti miješanja, valja imati u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, osobito činjenicu da je tuženik predmetni stan koristio na temelju suglasnosti, odnosno dopuštenja tužiteljice kao njegove isključive vlasnice, koje je prestalo nakon razvoda braka i opoziva dopuštenja, zatim da nema nikakvo stvarno ni obvezno pravo koje bi ga ovlašćivalo na daljnje posjedovanje nekretnine i da eventualna imovinskopravna potraživanja prema tužiteljici može ostvarivati u zasebnom postupku, te da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da raspolaže suvlasničkim udjelom od 3/6 dijela u stana u [adresa], ukupne površine 65,88 m2 , u kojeg se može preseliti. S druge strane, tužiteljica kao isključiva vlasnica predmetne nekretnine ne može ostvarivati svoja vlasnička ovlaštenja, isključivo zbog činjenice da tuženik odbija iseliti iz stana unatoč opozivu dopuštenja za njegovo korišten je.

16.4. Polazeći od navedenih okolnosti, ovaj sud nakon provedenog testa razmjernosti ocjenjuje da uspostavljena pravična ravnoteža između prava tuženika na poštivanje njegova doma i prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva nije narušena, te da je miješanje u pravo tuženika iz čl. 8. Konvencije nužno i razmjerno legitimnom cilju zaštite prava vlasništva tužiteljice, pa istaknuti prigovor prava na poštivanje doma cijeni neosnovanim.

17. Budući da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti primjene materijalnog prava, a ovaj sud nije utvrdio ni postojanje bitnih povreda odredaba postupka, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP- a.

18. Tuženik se žali i protiv odluke o troškovima postupka, osporavajući stajalište prvostupanjskog suda da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, obzirom da je njezin prijedlog za određivanje privremene mjere odbijen. Međutim, ni ti žalbeni navodi nisu osnovani, jer je predmet ovog parničnog postupka bio zahtjev za iseljenje tuženika i predaju predmetnog stana u posjed tužiteljici, kojem je u cijelosti udovoljeno , pa je o troškovima postupka pravilno odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a.

18.1. Okolnost da je prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere odbijen, ne utječe na ocjenu ukupnog uspjeha stranaka u parnici glede glavnog zahtjeva, već isključivo na odluku o zahtjevu tuženika za naknadu troškova nastalih u vezi s odlučivanjem o tom prijedlogu. Zahtjev za naknadu troškova u vezi prijedloga za određivanje privremene mjere tuženik je istaknuo na zaključnom ročištu 26. veljače 2026., međutim, prvostupanjski sud je propustio o istom odlučiti pobijanom odlukom. Kako tuženik u roku od 15 dana od primitka presude nije predložio njezinu dopunu, smatra se, u smislu odredbe čl. 339. st. 2. ZPP-a, da je podneseni zahtjev za naknadu troškova povukao.

18.2. Kako tuženik nikakvim drugim razlozima ne osporava odluku o troškovima postupka, te kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu, pa ju je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u točki II. izreke.

19. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za odluku o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

20. Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere nije bilo predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istog nije izjavljena žalba.

Varaždin, 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer