Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1361/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d. d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi poslovni broj P-69/2025-13 od 18. lipnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. srpnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi poslovni broj P-69/2025-13 od 18. lipnja 2025. godine u točkama I. i II. njezine izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 219451 od 26. kolovoza 2008. godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d. d. Zagreb, Sberbank d. d. Zagreb i Volksbank d. d. Zagreb kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.332,27 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 18. lipnja 2025. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.
3. U točki III. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.332,27 eura do zatraženog iznosa od 1.677,73 eura, odnosno za iznos od 345,46 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 18. lipnja 2025. godine do isplate.
4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I. i II. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže isprave na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i iskaza tužitelja u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 219451 od 26. kolovoza 2008. godine.
8. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d. d. Zagreb kao kreditora zaključen dana 26. kolovoza 2008. godine Ugovor o kreditu broj 219451 (u nastavku teksta: Ugovor), kojim je navedeni prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.476,77 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, a da je u članku 6.1. tog Ugovora određeno kako se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita, jednokratno 1,25% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna.
9. Nadalje utvrđuje da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije pregovarao s prednikom tuženika o potonjoj (spornoj) odredbi predmetnog Ugovora, koju je tuženik unaprijed formulirao u taj Ugovor, te da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj te odredbe, za koju utvrđuje da nije sročena jasno i razumljivo, jer da tužitelju kao potrošaču ona nije objašnjena na temelju jasnih i razumljivih kriterija, kako bi isti mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega iz nekog razloga tegobno i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe, pa utvrđuje da je sporna Ugovorna odredba prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
10. Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbu članka 8. ZPP-a, odredbe članaka 53. stavak 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22 , u nastavku teksta: ZZP/22), te odredbe članaka 4., 269. stavak 2., 270. stavak 1. i 272. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odlučuje kao u točki I. izreke presude.
11. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare, jer utvrđuje da zastara nastupa istekom pet godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata, te da će u konkretnom slučaju zastara početi teći tek kad nastupi pravomoćnost pobijane presude.
12. Odluku o parničnim troškovima (točka II. i III. izreke pobijane presude) temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.
13. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, niti tuženik makar indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje na neku drugu bitnu postupovnu povredu.
14. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna odredba članka 6.1. Ugovora nepoštena, te kao takva i ništetna, pa je pravilno odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.
15. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se o naznačenoj Ugovornoj odredbi koja je sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru prednika tuženika kao trgovca nije pojedinačno pregovaralo, jer takav zaključak i po stajalištu ovog suda proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja sa ročišta od 08. svibnja 2025. godine (list 258-260 spisa), a tuženik nije dokazao protivno.
16. Točni su navodi žalitelja da je odredba članka 6.1. Ugovora morala biti tužitelju jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali samim time ona nije postala poštena, jer zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07, u nastavku teksta: ZZP), koji propis se s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora primjenjuje u ovom sporu, a ne ZZP/22 kako pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja, podrazumijeva da su Ugovorne odredbe ne samo jasne, razumljive i lako uočljive, već i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.
17. Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da je sporna odredba Ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer upravo činjenica da isti nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora, te da ga tuženik nije informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne naknade za obradu i administraciju kredita, odnosno na koje usluge i troškove se ta naknada odnosi, a bez takve naknade tužitelj ne bi mogao dobiti predmetni kredit, ukazuje na postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je dovelo do toga da je tužitelj kao potrošač bio prisiljen platiti predmetnu naknadu za koju nije postojala razumna svrha.
18. Pri tome na navode tuženika kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima da ne bi bila dopuštena ugovorna odredba prema kojoj on ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadu za odobrenje tog ugovora i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja odgovoriti da to ne znači da tuženik kao jača Ugovorna strana ima pravo u taj pravni posao unositi nepoštene odredbe.
19. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba Ugovora nepoštena, a posljedično tome i ništetna, pri čemu okolnost da je tužbeni zahtjev pogrešno utemeljen na odredbama ZZP/22 umjesto na odredbama članaka 96., 98., 99., 100. i 102. stavak 1. ZZP nije imala za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava na štetu tuženika, a to stoga jer je primjenom potonje navedenih odredaba ZZP trebalo na jednaki način odlučiti o tužbenom zahtjevu.
20. Pravilno je utvrđen neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, a to stoga jer se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da se tužba za utvrđenje ništetnosti može uvijek podnijeti, te ona ne zastarijeva.
21. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika, kao niti sadržaj uz žalbu priloženih isprava.
22. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točki II. izreke pobijane presude, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.
23. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 2. ZPP-a.
24. Budući da tuženik nije uspio s žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
25. Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci, 08. srpnja 2026. godine.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Brankica Malnar
