REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-389/2025-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Neri Radas predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase iza ITP-ISTRIA trgovina projekt d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ulica Pavla Hatza 10, OIB: 38520397681, kojeg zastupa punomoćnik Maroje Matana, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matana & partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Škarica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škarica i partneri j.t.d., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-506/2023-13 od 24. travnja 2024. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 199/2018 od 6. listopada 2022., na sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 506/2023-13 od 24. travnja 2024. pod točkama I. i II. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-199/2018 od 6. listopada 2022. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju Stečajna masa iza ITP-ISTRIA trgovina projekt d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ulica Pavla Hatza 10, OIB:38520397681, isplati iznos od ukupno 15.000.000,00 kn / 1.990.842,13 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za 8% poena ( osam postotnih poena) koja teče od 28.02.2008. pa do 31.7.2015.g., a od 1.8.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 8 ( osam) dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju Stečajna masa iza ITP-ISTRIA trgovina projekt d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ulica Pavla Hatza 10, OIB:38520397681, naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.433.125,00 kn / 190.208,37 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 6. listopada 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 8 ( osam) dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 481.875,00 kn / 63.955,80 kn, kao neosnovan.“.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-506/2023-13 od

24. travnja 2024. suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-199/2018 od 6. listopada 2022. u točkama I. i II. njezine izreke i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.000.000,00 kn / 1.990.842,13 EUR i troškove postupka u iznosu od 1.433.125,00 kn / 190.208,37 EUR, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 120.197,11 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 304.515,87 EUR.“.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-4657/2024-2 od 10. prosinca 2024. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu pod stavkom I. i II. izreke, u odnosu na slijedeća pravna pitanja:

„1. Može li drugostupanjski sud temeljiti odluku na ispravi na koju se poziva jedna parnična stranka, ako se ta isprava ne nalazi u spisu, a druga parnična stranka osporava činjenicu koja bi trebala biti dokazana tom ispravom kao i sadržaj same isprave, odnosno može li sud ocjenjivati sadržaj takve isprave i uzeti kao dokazanu činjenicu i navode stranke koji se odnose na tu ispravu?

2. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 8. ZPP-a i povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kada preinači prvostupanjsku presudu temeljem članka 373.a ZPP- a, a da pri tom nije ocijenio sve izvedene dokaze i nije obrazložio razloge zbog kojih je dokaze koje je prvostupanjski sud prihvatio i na temelju kojih je prvostupanjski sud donio svoju odluku ocijenio različito od prvostupanjskog suda?

3. Može li sud temeljiti odluku na internim uputama za rad jedne parnične stranke (tuženika), s kojim uputama nije upoznat tužitelj (niti je tuženik u toku postupka dokazao da bi tužitelj bio upoznat s tim internim uputama), a koje upute ujedno ne predstavljaju nikakav zakonski niti podzakonski akt koji bi bio obvezujući za treće strane, odnosno mogu li upute za rad jedne parnične stranke (tuženika) kao interni akt te parnične stranke obvezivati drugu parničnu stranku (tužitelja)?

4. Je li postupanje banke (tuženika) protupravno i suprotno prisilnom propisu članka 183.a stavak 2. tada mjerodavnog Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00 – odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05), kada banka ne izvrši zapljenu novčanih sredstava na računu dužnika po dostavljenoj i nesporno uredno popunjenoj bjanko zadužnici sa svim podacima o vjerovniku (naziv, sjedište, MBS) i iznosu tražbine, a da pri tom nije u popratnom dopisu dostavljen broj računa vjerovnika, iako je taj podatak bankama dostupan putem Jedinstvenog registra računa?“.

4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenih pravnih pitanja i predložio preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova postupka.

5. Tuženik u odgovoru na reviziju pobija navode iz revizije i predlaže da sud reviziju odbije uz nadoknadu troškova revizijskog postupka.

6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Revizija je osnovana.

8.1. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 15,000.000,00 kn zbog nepostupanja tuženika po zadužnicama koje mu je tužitelj dostavio na provedbu.

8.2. Tužitelj tvrdi da je 28. veljače 2008. dostavio tuženiku valjane bjanko zadužnice s kojima tuženik nije propisno postupio zbog čega mu je nastala šteta u iznosu od 15.000.000,00 kn dok tuženik tvrdi da nije odgovoran za štetu jer su bjanko zadužnice bile nepodobne za provedbu budući tužitelj nije dostavio dopis podnositelja zadužnice u kojem se navodi instrukcija banci za postupanje po zadužnici, a po pozivu tuženika da to učini učinio je to tek 3. ožujka 2008. kada na računu više nije bilo sredstava za naplatu zadužnica.

9.1. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, a pošavši od utvrđenja:

- tužitelj je 28. veljače 2008. u 15,15 sati predao, a tuženik zaprimio 15 bjanko zadužnica na iznos od po 1.000.000,00 kn, odnosno ukupno 15.000.000,00 kn, koje je tužitelju kao vjerovniku izdao njegov dužnik Hotel Miramare d.o.o. Crikvenica,

- sve bjanko zadužnice dospjele su 28. veljače 2008., bile su valjane i u njima nije bio označen račun tužitelja kao vjerovnika,

- kod tuženika se nije vodio glavni račun dužnika Hotel Miramare d.o.o.,

- zadužnice su dostavljene tuženiku 28. veljače 2008. bez pisanog zahtjeva, odnosno instrukcije za postupanje,

- tuženik je 28. veljače 2008. telefonskim putem pozvao tužitelja da dostavi svoj broj računa, tužitelj je sljedećeg dana dostavio tuženiku broj račun koji nije bio ispravan, a ispravan broj računa dostavio je 3. ožujka 2008.,

- drugi vjerovnik (Hypo Alpe-Adria Bank International iz Klagenfurta) istog dužnika Hotela Miramare d.o.o., Crikvenica, je 28. veljače 2008. dostavio tuženiku zadužnicu po kojoj je tuženik postupio 29. veljače 2008. u 14,04 sata,

- nad dužnikom Hotel Miramare otvoren je stečajni postupak radi nedostataka novčanih sredstava,

- tuženik je za svoje djelatnike imao Upute za rad za prisilnu naplatu od 30.01.2008. (dalje: - Upute tuženika) koje nisu predviđale posljedice za slučaj da podnositelj zadužnice ne dostavi dopis uz zadužnice,

- uobičajeno postupanje banke u ovakvim slučajevima bilo da se zadužnice koje su bile predane evidentiraju u Očevidnik koji su vodile banke, ukoliko banka br.2 utvrdi da nema dovoljno sredstava na računu klijenta koji je izdao zadužnicu, obavještava banka br. 1 koja koordinira ostale banke u kojima klijent ima račune te ih poziva na dostavu sredstava na račun broj 1,

- ukoliko prilikom predaje zadužnica klijent nije dostavio broj računa na koji bi se isplatila sredstva (a što je upravo ovdje slučaj) običaj je da ga banka pozove na dostavu broja računa. Rok za dostavu računa nije bio propisan,

- praksa je bila da bez obzira na nedostatke, npr. da nije dostavljen broj računa za isplatu, odmah „rezervira“ ta sredstva, i to je bio interni naziv te se čekalo da se ti tzv. nedostaci otklone, a ukoliko bi u međuvremenu došlo do predaje neke druge zadužnice ona bi se evidentirala u Očevidniku. Ako se „nedostatak“ ne otkloni u tom vremenskom razdoblju, druga zadužnica bi išla na naplatu.

9.2. Prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik u skladu s čl. 42. Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“, broj 117/01, 132/06, 91/10 i 133/09) odgovoran i dužan tužitelju snositi prouzročenu štetu, jer nije postupio po propisanoj proceduri radi naplate zadužnica koje mu je dostavio tužitelj, a čija valjanost nije bila sporna te je bio dužan odmah po primitku zadužnica, evidentirati ih u Očevidniku redoslijeda naplate, iako nije bio banka kod koje dužnik ima glavni račun. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik bio dužan zaplijeniti sredstva po računima dužnika, odnosno u nedostatku istih original osnova za plaćanje s podacima o datumu i iznosu djelomičnog izvršenja, isti dan, a najkasnije idući radni dan dostaviti na izvršenje ovlaštenoj organ izaciji koja vodi glavni račun platitelja, što isti nije učinio, zatim pozvati tužitelja na dostavu broja računa (što je učinio i tužitelj mu je u razumnom roku dostavio točan broj računa). Po stavu prvostupanjskog suda tužitelju je šteta prouzročena neevidentiranjem zadužnica u Očevidnik redoslijeda naplate.

10.1. Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu ističući kako prvostupanjski sud nije cijenio odredbe Upute tuženika kojom je, između ostalog, propisan način postupanja s primljenim bjanko zadužnicama niti je u obrazloženju pobijane presude naveo razloge zbog kojih nije uzeo u obzir odredbe Upute tuženika da uz bjanko zadužnicu treba biti dostavljen dopis podnositelja zadužnice u kojem on navodi podatke o računima te iznosu tražbine po zadužnici niti je naveo razloge zbog kojih je to smatrao nebitnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.

10.2. Prije donošenja odluke, drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.b st. 3. ZPP-a odredio saslušanje svjedoka ČK i izvođenje financijskog vještačenja te sam drugačije utvrdio činjenično stanje u odnosu na utvrđenja prvostupanjskog suda i zaključio da je nalogodavatelj odgovoran za ispravnost naloga i snosi svu štetu u slučaju ako nalog ne sadrži sve podatke i ako ne sadrži ispravne podatke odnosno ako je nalog zbog toga odbijen kao i ako je odbijen zbog nepostojanja računa koji su iskazani na nalogu te da su se u praksi stranke telefonskim putem obavještavale o neispravnosti zadužnice. Također (na temelju iskaza svjedoka) utvrđuje da niti interna revizija banke tuženika niti HNB nisu našli nepravilnosti u tuženikovom postupanju.

10.3. Na temelju izvedenog vještačenja drugostupanjski sud je utvrdio:

- na računu tužiteljevog dužnika Hotel Miramare d.o.o. kod tuženika Addiko bank d.d., u trenutku podnošenja bjanko zadužnica na naplatu, 28. veljače 2008., bilo je 90.512,00 EUR,

- tužiteljev dužnik Hotel Miramare d.o.o. imao je račun otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d.,

- u trenutku podnošenja 15 bjanko zadužnica na naplatu 28. veljače 2008. na navedenom računu bilo 323,96 HRK,

- društvo Hotel Miramare d.o.o. nije raspolagalo oročenim garantnim depozitom na svojim računima 28. veljače 2008. već je isplata na temelju Ugovora o depozitu izvršena 7. ožujka 2008. u korist žiro-računa društva Hotel Miramare d.o.o. otvorenog kod Addiko Bank d.d. u iznosu od 27.027.145,45 HRK,

- na računima tužiteljevog dužnika Hotel Miramare d.o.o. 28. veljače 2008. bilo je 90.512,00 EUR i 323,96 HRK i u tom trenutku sredstava nisu bila dostatna za naplatu podnesenih bjanko zadužnica u ukupnom iznosu od 1.990.842,13 EUR / 15.000.000,00 HRK u cijelosti,

- priljevom iznosa od 27.027.145,45 HRK, dana 7. ožujka 2008. na računu tužiteljevog dužnika Hotel Miramare d.o.o. bilo je dostatnih sredstava za isplatu tražbine u cijelosti vjerovniku (tužitelju) iz 15 bjanko zadužnica,

- za postupanje banaka u Republici Hrvatskoj u 2008. godini, ako je zadužnica bila ispravno popunjena osim u dijelu broja računa podnositelja zadužnice na koji je trebalo isplatiti sredstva sa računa dužnika (predavatelja bjanko zadužnice) odnosno nedostavljanja broja računa podnositelja zadužnice, banke su različito postupale za slučaj kada je zadužnica bila ispravno popunjena, a banci nije dostavljen broj računa podnositelja (vjerovnika) na koji je trebalo isplatiti sredstva sa računa dužnika, određene banke bjanko zadužnice su kao neispravne i nepotpune zadužnice vraćale, odmah kontaktirale vjerovnika radi dostave ispravne zadužnice ili podatka koji je nedostajao, dok su druge banke na temelju predanih popunjenih bjanko zadužnica te korištenjem podataka iz Jedinstvenog registra računa za dužnika i vjerovnika utvrdile račune i postupale po tako predanoj zadužnici (navedena saznanja vještak je prikupio direktnim obraćanjem bankama).

10.4. Svoj zaključak o tome da ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju drugostupanjski sud temelji na utvrđenju da je tužitelj bio pravovremeno obaviješten o nedostatku u postupku predaje zadužnica i bio pozvan na davanje valjane upute tuženiku te nije u primjerenom roku dostavio traženi podatak potreban za postupanje po zadužnicama, sve u skladu s Uputom tuženika. Po stavu drugostupanjskog suda tuženik je postupao u skladu s propisima, a takva je bila i ocjena stručnog nadzora Hrvatske narodne banke koja je po tužiteljevoj prijavi izvršila nadzor vezano uz postupanje tuženika s dostavljenim zadužnicama dok upravo tužitelj kao nalogodavac odgovora i snosi štetu budući nalog za plaćanje nije sadržavao sve propisane podatke odnosno nije sadržavao ispravne podatke u skladu s čl. 43. Zakona o platom prometu u zemlji.

11. Uvažavajući sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, spornim se u ovoj fazi postupka ukazuju pitanja može li drugostupanjski sud temeljiti svoju odluku na ispravi (nadzora Hrvatske narodne banke) koja se ne nalazi u spisu te na internim Uputama tuženika, može li utvrditi drugačije činjenično stanje od prvostupanjskog suda bez da cijeni dokaze na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku (iskaz svjedoka) te pitanje je li postupanje banke (tuženika) protupravno i suprotno prisilim propis ima kada banka ne izvrši zapljenu novčanih sredstava na računu dužnika po dostavljenoj i nesporno uredno popunjenoj bjanko zadužnici sa svim podacima o vjerovniku (naziv, sjedište, MBS) i iznosu tražbine, a da pri tom nije u popratnom dopisu dostavljen bro j računa vjerovnika, iako je taj podatak bankama dostupan putem Jedinstvenog registra računa.

12.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja reći da je postupanje drugostupanjskog suda nepodudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženog, primjerice, u odluci broj Rev-475/2022 od 17. siječnja 2023., a koje glasi:

„...kada se stranka tijekom postupka poziva na određenu ispravu kao dokaz svojih navoda, a tu istu ispravu ne priloži u spis, a niti je njezin sadržaj nedvojbeno utvrđen drugim dokaznim sredstvima, npr. iskazima svjedoka, sud ne može ocjenjivati sadržaj te isprave i uzeti da su dokazani navodi stranke koje se odnose na tu ispravu…“.

12.2. Stoga kada drugostupanjski sud u t. 31. obrazloženja svoje odluke utvrđuje da je „i ocjena stručnog nadzora Hrvatske narodne banke koja je po tužiteljevoj prijavi izvršila nadzor vezano uz postupanje tuženika sa dostavljenim zadužnica“ dokaz da je tuženik postupao u skladu s propisima drugostupanjski sud svoje utvrđenje ne temelji na dokumentaciji o provedenom nadzoru niti su sudu poznati kako predmet nadzora tako ni njegovi točni zaključci već sud samo raspolaže uopćenom izjavom svjedoka o tome da niti revizija banke tuženika niti HNB nisu našli nepravilnosti u tuženikovom postupanju. S obzirom na to da je suštima predmeta ove pravne stvari protupravnost u postupanju tuženika ovaj sud smatra da se drugostupanjski sud ne može u svojoj odluci pozivati na ispravu koja se ne nalazi u spisu kada izvođenje zaključaka u samom predmetu ovisi i o zaključcima iz te isprave.

12.3. Reafirmirajući pravno shvaćanje ovog suda u navedenoj odluci u okolnostima ovog konkretnog slučaja, odgovor na prvo revizijsko pitanje u ovoj pravnoj stvari glasi: „Sud ne može temeljiti odluku na ispravi na koju se poziva jedna parnična stranka, ako se ta isprava ne nalazi u spisu, a druga parnična stranka osporava činjenicu koja bi trebala biti dokazana tom ispravom kao i sadržaj same isprave niti može ocjenjivati sadržaj takve isprave.“.

13.1. U odnosu na drugo revizijsko pitanje naglašava se da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Navedeno se odnosi i na drugostupanjski sud kada preinačava prvostupanjsku odluku i iznova ocjenjuje izvedene dokaze. Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kad sud nije obrazložio na čemu zasniva svoju ocjenu da određene činjenice važne za odluku smatra istinitima, odnosno kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih razloga je tako postupio.

13.2. Slijedom navedenog odgovor na drugo revizijsko pitanje glasi:

„Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kada prilikom preinake prvostupanjske presude ne obrazloži na čemu zasniva svoju ocjenu da određene činjenice važne za odluku smatra istinitima, odnosno kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih razloga je tako postupio.“.

14.1. U odnosu na treće revizijsko pitanje valja reći da je jedan od osnovnih razloga preinake prvostupanjske odluke to što prvostupanjski sud nije cijenio odredbe Upute tuženika kojom je, između ostalog, propisan način postupanja sa primljenim bjanko zadužnicama niti je u obrazloženju pobijane presude naveo razloge zbog kojih nije uzeo u obzir odredbe navedene Upute tuženika da uz bjanko zadužnicu treba biti dostavljen dopis podnositelja zadužnice u kojem on navodi podatke o računima te iznosu tražbine po zadužnici niti je naveo razloge zbog kojih je to smatrao nebitnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. No i sam drugostupanjski sud u svojoj odluci navodi da se radi o tuženikovim internim pravilima.

14.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-808/2020 od 1. veljače 2023. izrazio shvaćanje kako interni akti jedne strane ne mogu obvezivati treće osobe.

14.3. Unatoč danim razlozima preinake drugostupanjski sud u svojoj odluci nije cijenio činjenicu da se radi o internim Uputama tuženika, namijenjenim isključivo djelatnicima tuženika, već ih prihvaća kao pravila koja obvezuju i treće osobe.

14.4. Stoga, reafirmirajući ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda, u okolnostima ovog konkretnog slučaja, odgovor na treće revizijsko pitanje u ovoj pravnoj stvari glasi: „Odluka suda ne može se temeljiti na internim uputama jedne parnične stranke koje ujedno ne predstavljaju zakonski niti podzakonski akt koji bi bio obvezujući za treće strane.“.

15.1. Za odgovor na četvrto revizijsko pitanje potrebno je prije svega ukazati na odredbu čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05 - dalje: OZ) prema kojoj odredbi dužnik, ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis, može dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Dakle, zadužnica u sebi sadrži nalog za zapljenu i nalog za isplatu, a koje faze su međusobno odvojene i ne moraju nastupiti u isto vrijeme. Isto vrijedi i za bjanko zadužnice u skladu s čl. 183.a OZ-a.

15.2. Kao što je navedeno, među strankama nema spora o valjanosti zadužnica predanih tuženiku i zadužnice su u trenutku dostave tuženiku sadržavale sve potrebno u skladu s Pravilnikom o obliku i sadržaju bjanko zadužnice („Narodne novine“ , broj 136/05) kojim Pravilnikom je također predviđeno naknadno određivanje načina na koji će se sredstava s računa dužnika isplatiti vjerovniku te nije potrebno da u trenutku izdavanja zadužnice bude označen račun vjerovnika niti je predviđen rok u kojem je to potrebno kasnije učiniti (čl. 4.).

15.3. Također valja ukazati na odredbe Odluke o Jedinstvenom registru računa poslovnih subjekata („Narodne novine“, broj 14/02, 98/02 i 10/05) prema kojim odredbama su korisnici podataka iz Jedinstvenog registra računa, banke i Hrvatska narodna banka, a podaci iz Jedinstvenog registra računa mogu se koristiti izravnim uvidom u podatke ili preuzimanjem podataka iz Jedinstvenog registra računa. Izravan uvid u podatke Jedinstvenog registra računa može se obavljati svaki radni dan u vremenu od 7.00 sati do 17.00 sati dok se preuzimanje podataka iz Jedinstvenog registra računa može obavljati svaki radni dan u vremenu od 19.00 sati do 20.30 sati (čl. 6. i 7. Odluke). I sam vještak Davor Burazer, na čijem nalazu drugostupanjski sud temelji svoju odluku, je naveo da su neke banke, u situaciji kada im nije dostavljen broja računa na koji je trebalo isplatiti sredstva sa računa dužnika, na temelju predanih popunjenih bjanko zadužnica te korištenjem podataka iz Jedinstvenog registra računa za dužnika i vjerovnika utvrdile račune i postupale po tako predanoj zadužnici. Dakle, postojanje Jedinstvenog registra računa omogućavalo je bankama da na brz i jednostavan način dođu do podataka o računu vjerovnika ukoliko nisu željele pričekati da im ga vjerovnik dostavi u naknadnom roku.

15.4. Po mišljenju ovog suda, posebno naglašavajući razliku između naloga za zapljenu i naloga za isplatu sadržanih u zadužnici te uzimajući u obzir činjenicu da su zadužnice koje su podnesene tuženiku bile valjane i sadržavale sve zakonom propisane elemente, da nije postojao rok u kojem je bilo potrebno dostaviti broja računa na koji je trebalo isplatiti sredstva s računa dužnika uz sankciju gubitka prava na naplatu u slučaju ne poštivanja tog roka te mogućosti banaka da same utvrde broj tog računa ovaj sud daje odgovor na četvrto postavljeno revizijsko pitanje:

„Kada banka ne izvrši zapljenu novčanih sredstava na računu dužnika po dostavljenoj i nesporno uredno popunjenoj bjanko zadužnici sa svim podacima o vjerovniku (naziv, sjedište, MBS) i iznosu tražbine, a da pri tom nije u popratnom dopisu dostavljen broj računa vjerovnika, iako je taj podatak bankama dostupan putem Jedinstvenog registra računa, banka postupa protivno odredbi čl. 183.a Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00 – odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05).“.

16.1. Obzirom na sve navedeno nema uvjeta za preinaku pobijane presude pa je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP -a.

16.2. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem i razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano, a posebno dati razloge o (ne)mogućnosti primjene internih Uputa tuženika kao i isprave povodom nadzora Hrvatske narodne banke, obrazloži na čemu sud zasniva ocjena da određene činjenice važne za odluku smatra istinitima, odnosno dati razloge o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih razloga je tako postupio te prilikom utvrđivanja odgovornosti za štetu uzeti u obzir da ne izvršavanje zapljene novčanih sredstava na računu dužnika po dostavljenoj i nesporno uredno popunjenoj bjanko zadužnici sa svim podacima o vjerovniku (naziv, sjedište, MBS) i iznosu tražbine, a da pri tom nije u popratnom dopisu dostavljen broj računa vjerovnika, iako je taj podatak bankama dostupan putem Jedinstvenog registra računa, predstavlja postupanje protivno odredbi čl. 183.a OZ-a, sve odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

17. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a) pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Neri Radas