Poslovni broj: P-839/2026-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Mariji Maričević odvjetnici iz [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku Andreji Šeša odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 03. lipnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Mariju Maričević odvjetnicu te zamjenika punomoćnika tuženika Josipu Šarliju Čorić odvjetnicu, dana 08. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka čl. 11 Ugovora o kreditima broj 9014033600, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu sukladno odluci kreditora.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 9014033600, 9014758149 i 9021232823, zaključenih između tužitelja i tuženika, u dijelovima kojim se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 161,77 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 22.08.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 70,38 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 10.12.2009. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 712,61 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 04.01.2010. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 86,26 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 02.03.2017. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi I-tužiteljici CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II- tužiteljici ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. srpnja 2026. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 10.02.2026. godine navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovore o kreditu i to:

- 19.08.2008. broj 9014033600, na iznos od 5.000,00 EUR

- 29.12.2009. broj 9014758149, na iznos od 49.000,00 EUR

- 28.02.2017. broj 9021232823, na iznos od 50.000,00 kn

2. U navedenim kreditima su ugovorene jednokratne naknade za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, temeljem čega su naplaćene tzv. ulazne i izlazne naknade:

- 22.08.2008. u iznosu od 1.218,91 kn/ 161,77 EUR (3,40% iznosa kredita 9014033600)

- 10.12.2009. naknada za prijevremenu otplatu kredita 9014033600 u iznosu od 530,34 kn/70,38 EUR

- 04.01.2010. u iznosu od 5.369,17 kn/ 712,61 EUR (1,50% iznosa kredita 9014758149)

- 02.03.2017. u iznosu od 650,00 kn/86,26 EUR (1,30% iznosa kredita 9021232823) 3. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o naknadama i odredbe Općih akata i Tarifa o naknadama tuženika, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu „uzmi ili ostavi“ i isti kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne.

4. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da odredbe o ulaznim i izlaznim naknadama nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da su ništetne odredbe predmetnog ugovora, kao i ostalih akata tuženika kojima je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, primjenom kojih je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznose naplaćenih naknada sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate. Tužitelj se obratio tuženiku 19.01.2026. sa zahtjevom za mirnim rješenjem, dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada, temeljem kojeg je tuženik dostavio dio kreditne dokumentacije i podatke. Predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška i pripadajućih kamata.

5. U svom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe da prigovara istaknutoj vrijednosti predmeta spora. Smatra da je vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.400,00 EUR, očito suviše visoko naznačena. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Prednje je i stav VSRH izražen u presudi Rev 688/2000-2 od 07.01.2004. godine kao i rješenju VSRH Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. godine.

6. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Naime, tužitelj se poziva na ništetnost odredbi ugovora o kreditu, čija namjena nije poznata. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba. Međutim, nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Tuženik smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznim naknadama za obradu kredita nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite. Ovo osobito iz razloga što je u ovom predmetu riječ o dva nenamjenska kredita, dakle kreditima čiju namjenu ne znamo te tužitelj nije dokazao da su isti podignuti u potrošačke svrhe. Stoga se poziva tužitelj na dostavu dokaza kojim dokazuje da su sredstva iz kredita potrošena za potrošačke potrebe.

7. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće: „Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl 371. ZOO. a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovori o kreditu sklopljeni 19.08.2008., 29.12.2009. i 28.02.2017. godine, potraživanja iz tužbe neminovno su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi resitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“ „Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. “ Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost. Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP. U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje. Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Ista stajališta izražena su i u mišljenjima danim od strane prof.dr.sc. ZČ te prof. dr. sc. RČ koja mišljenja se dostavljaju u prilogu ovog odgovora na tužbu.

8. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bile jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP- a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

9. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporne odredbe mogle utvrditi ništetnim. Dodatno, nije sporna odredba članka 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tužitelj je potpisom ugovora o kreditu broj: 9021232823 u odredbi točke 2. Ugovora jasno potvrdio da se ukupan trošak kredita sastoji, između ostalog, i sada sporne naknade za obradu, a koja mu je uredno bila prikazana u otplatnoj tablici koja je činila sastavni dio ugovora o kreditu i na koju je svjesno pristao. Dakle, ne može se tužitelj pozivati na to da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice kad se radi o naknadi koja je utvrđena u fiksnom iznosu i plaća se odmah prilikom isplate kredita. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu. Također, tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je navedenu zakonsku odredbu upravo člancima 8. i 6.1. ugovora o kreditu i ispoštovao, te je tužitelj bio od početka upoznat s navedenim naknadama. Stoga, iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporne odredbe imaju smatrati valjanima. Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja izričito navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača.

10. Povrh navedenog, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade. Povrh navedenog, sve da je i dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine koja se analogno ima primijeniti i na ovaj postupak:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“

11. Sve navedeno u odnosu na odredbu za ulaznu naknadu, ima se jednako primijeniti i u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U prilog navedenom govori i presuda Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. godine kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očiti nije tražio da se mijenjaju. Uzmimo da Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknada u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju.

12. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu smatra da je izvođenje ovog dokaza potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.): „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom naprijed navedenoga, tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

13. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao dopis tuženika od 27.01.2026. (list 4-5 spisa), Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 10 spisa), financijsku dokumentaciju (list 15 spisa), Ugovor o kreditu (list 16-21 spisa), financijsku dokumentaciju (list 22-25 spisa), Ugovor o stambenom kreditu (list 31 spisa), financijsku dokumentaciju (list 32-45 spisa), sudsku praksu (list 63-113 spisa) te iskaz tužitelja osobno dan na ročištu koje je održano dana 03. lipnja 2026. godine (list 121-122 spisa).

14. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

15. Sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9014033600 od 19.08.2008. godine te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Ugovor je sklopljen na iznos do 5.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i to kao nenamjenski kredit s početnom kamatnom stopom od 7,50 % te s rokom otplate od 28 mjeseca. Odredbom čl. 13.3 Ugovora, korisnik kredita se obvezao prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini do 3,40 % od iznosa kredita. Nadalje, odredbom čl. 11.2 Ugovora određeno je da u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

16. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9021232823 od 28.02.2017. godine ste je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Ugovor je sklopljen na iznos do 50.000,00 HRK i to kao nenamjenski kredit s početnom kamatnom stopom od 7,21 % te s rokom otplate od 60 mjeseci. Odredbom čl. 14.2 Ugovora, korisnik kredita se obvezao prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini do 1,30 % od iznosa kredita. Nadalje, odredbom čl. 11.2 Ugovora određeno je da u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

17. Sud je izvršio uvid u Ugovor o stambenom kreditu broj 9014758149 od 29.12.2009. godine ste je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Ugovor je sklopljen na iznos do 49.000,00 EUR i to kao stambeni kredit s početnom kamatnom stopom od 6,50 % te s rokom otplate od 240 mjeseci. Odredbom čl. 13.3 Ugovora, korisnik kredita se obvezao prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini do 1,30 % od iznosa kredita. Nadalje, odredbom čl. 11.2 Ugovora određeno je da u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

18. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 03. lipnja 2026. godine tužitelj MČ je izjavio da je predmetni kredit iz 2008. na 5.000,00 EUR podigao sam u svrhu kupnje auta, a kreditom iz 2010. je kupio stan. Tamo je živio i nije imao firmu niti obrt na sebi. Ugovor iz 2017. godine je podigao za osobne potrebe u smislu financiranja plaćanja različitih troškova života i slično. Banku tuženika odabrao je obzirom da tamo prima plaću. Vezano uz prvi kredit on je morao vezano uz taj kredit platiti sve što se tiče ulazne i izlazne naknade, a sam ugovor o kreditu je napisala banka sama. On je samo dobio taj ugovor pročitao ga i potpisao. Što se tiče druga dva kredita on je primijetio odredbe o naknadama te su mu te naknade naplaćene odmah kad je dobio kredit i tu je banka sama napisala ugovore. Nije više siguran kod kojeg od dignutih kredita je postavio pitanje ali zna da je jednom pitao da li mora baš platiti tu naknadu jer mu je svaki euro bio bitan no službenica mu je rekla da je to tako te je jednostavno mogao ili prihvatiti ili odbiti ugovor. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Zna da je Išao kod javnog bilježnika ovjeriti svoj potpis a više se ne sjeća da li mu je bilježnik šta govorio. On radi kao zaposlenik u jednoj velikoj firmi čiji nije vlasnik.

19. Sud je iz provedenih dokaza, a ponajprije iz iskaza tužitelja sobno utvrdio da je navedene kredita tužiteljpodignuo za zadovoljenje osobnih potreba u prvom redu kupnje automobila i stana koje je koristio za osobne potrebe. Slijedom navedenog su je utvrdio da se radi o potrošačkim kreditima. Vezano uz pitanje naknada sud je utvrdio da je ugovore napisao tuženik i da je on unio u iste odredbe o naknadama. Isto tako je sud utvrdio da je tužitelj pokušao upitati da dobije ugovor bez naknade ali da mu je službenica banke rekla da je to tako i da mora napisane ugovore ili prihvatiti ili ne.

20. Sud je izvršio uvid u potvrdu banke od 19.01.2026. godine te je temeljem te potvrde i očitavanja stanaka na ročištu održanom dana 20.04.2026. godine utvrdio da je tuženik kao banka naplatila tužitelju kao korisniku kredita određene ulazne i izlazne naknade i to:

- 22.08.2008. u iznosu od 1.218,91 kn/ 161,77 EUR (3,40% iznosa kredita 9014033600)

- 10.12.2009. naknada za prijevremenu otplatu kredita 9014033600 u iznosu od 530,34 kn/70,38 EUR

- 04.01.2010. u iznosu od 5.369,17 kn/ 712,61 EUR (1,50% iznosa kredita 9014758149)

- 02.03.2017. u iznosu od 650,00 kn/86,26 EUR (1,30% iznosa kredita 9021232823). Time je sud utvrdio vrstu naknade, iznose istih i kada je tuženik iste naplatio tužitelju. Navedeno su stranke učinile nespornim na ročištu koje je održano dana 20.04.2026. godine.

21. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade iz čl. 13.3 i 14.2 naprijed citiranih Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

22. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 13.3 i 14.2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

23. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

25. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

26. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 13.3 i 14.2 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznose i to iznose od:

- 161,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22.08.2008. godine pa do isplate,

- 70,38 EUE sa zakonskim zateznim kamatama od 10.12.2008. godine pa do isplate,

- 712,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 04.01.2010. godine pa do isplate,

- 86,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od o 02.03.2017. godine pa do isplate, obzirom da je do tog datuma navedena naknada naplaćena.

27. Sve što je naprijed navedeno odnosi se i na tzv. izlaznu naknadu iz čl. 11.2 naprijed citiranog Ugovora. Naime, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da se niti o toj odredbi nje pojedinačno pregovarala te da je istu u Ugovor jednostrano unijela banka. Ovdje je važno za napomenuti da tužitelju kao stranci u momentu sklapanja ugovora niti nisu bili spoznati elementi koji utječu na visinu te naknade jer se o noj odlučilo temeljem jednostrano donesenih pravnih akata koje je donio sam tuženik i koji su bili na snazi u vrijeme prijevremene otplate Ugovora. Stoga je po ocjeni ovog suda i ova odredba ništetna te je stoga sud odlučio o njoj kao u izreci ove presude. Visina, odnosno iznos koje je sud dosudio tužitelju je naznačen u tč. 26. obrazloženja ove presude.

28. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

29. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

30. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

31. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena obzirom da sud smatra da je VPS realno određen.

32. Naime, a vezano uz prigovor tuženika oko vrijednosti predmeta spora valja naglasiti da je prema ocjeni ovog sud ista određena od strane tužitelja sukladno Tbr. 45. OT kojim je određeno: U neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužbe na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom i tijelima iste razine u visini 100 bodova. Dakle, Tarifa je u konkretnom slučaju jasna i tužitelj je VPS naznačio u iznosu od 1.400,00 EUR da isti bude u skladu sa pravilom o 100 bodova za svaku poduzetu radnju pred općinskim sudom (tj. da uđe u razred od 1.327,01 do 13.272,00 EUR). Za istaknuti je kako je Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, a članak 19. tog zakona određuje kako u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Stoga sud nije prihvatio ovaj prigovor tuženika.

33. Sud je tužitelju priznao trošak zahtjeva u mirnom postupku sa 200,00 EUR, trošak sastava tužbe od 10.02.2026. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 31.03.2026. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 10.04.2026. i 03.06.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), što daje iznos od 1.000,00 EUR. Nadalje, sud je tužitelju dosudio trošak PDV-a od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu do 26,55 EUR te na presudu od 53,09 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.329,64 EUR te je taj trošak dosuđen tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

34. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 08. srpnja 2026. godine pa do isplate.

35. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 08. srpnja 2026. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.