Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1464/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice GB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Holjar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika BKS Bank AG, Austrija, A-9020 Klagenfurt, St. Veiter Ring 43, OIB: 02138784111, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-143/2025-6 od 8. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-143/2025-6 od 8. travnja 2026.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o dugoročnom kreditu sa sporazumom o osiguranju povrata pod brojem kreditnog računa 51016-489, sklopljen između Kvarner banke d.d. Rijeka (sada BKS BANK AG, OIB: 02138784111, St. Veiter Ring 43, A-9020 Klagenfurt) kao Vjerovnika i Weltinger d.o.o. za proizvodnju i trgovinu i zastupstvo, [adresa], kao Korisnika kredita te GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĆB, iz [adresa], kao založnih dužnika, solemniziranog kod javnog bilježnika Dušana Dobrile, pod brojem OU- 434/2000 od dana 04. svibnja 2000. godine, ništetan te da isti ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti uknjižbu brisanja prava vlasništva na nekretnini: k. č. br. [katastarska čestica] kuća, radiona, garaža, cisterna i dvorište ukupne površine 909 m2, sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa] i to na način da se na navedenoj nekretnini uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje upisom prava vlasništva u korist tužiteljice GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.201,25 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući tu odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno odluku preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen.

3.U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti i potvrditi predmetnu presudu.

4.Žalba nije osnovana.

5.Prije svega, glede prijedloga žalitelja za odlučivanje po žalbi, treba navesti kako je u istom postupku, rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj poslovni broj Gž-3374/2024 od 15. siječnja 2025. ukinuta presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1460/2017 od 24. rujna 2024. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je u ovom žalbenom stadiju postupka, u smislu članka 366. a ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud vezan zakonskom zabranom ponovnog ukidanja prvostupanjske presude uz vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim Ugovora o dugoročnom kreditu sa sporazumom o osiguranju povrata, broj kreditnog računa 51016-489, koji ugovor je sklopljen između tuženikova pravnog prednika Kvarner banke d.d. Rijeka, kao vjerovnika i tvrtke Weltinger d.o.o., kao korisnika kredita te GB i ĆB, od 4. svibnja 2000., kao i zahjtev na nalog zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti brisanje prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], ZU [broj ZK uloška], KO [katastarska općina]- [adresa] i na uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja upisom prava vlasništva u korist tužiteljice GB.

7.Među strankama nije sporno kako su tužiteljica, kao založni dužnik i tuženikov prednik, kao banka i vjerovnik, 4. svibnja 2000. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu sa Sporazumom o osiguranja povratka, koji Ugovor je i solemniziran kod javnog bilježnika 4. svibnja 2000. i kojim je korisniku kredita trgovačkom društvu Weltinger d.o.o. [adresa] kao korisniku kredita, isplaćen iznos od tadašnjih 74.750,00 DEM-a, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju davatelja kredita, Kvarner banke d.d. Rijeka, kako je tužiteljica sa sada pokojnom ĆB Ugovor potpisala kao založni dužnik te je Ugovorom dala u zalog nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-[adresa], k. č. br. [katastarska čestica], koje u naravi predstavljaju kuću, radionicu, garažu, cisternu i dvorište, površine 909 m2.

8.Prema stanju u spisu, u postupku koji je prethodio odlučivanju u bitnom je utvrđeno:

-kako tužiteljica u tužbi od 29. svibnja 2017. ne osporava da joj je predmetnim Ugovorom o dugoročnom kreditu isplaćen iznos od 74.750 DEM-a, u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika i to uz redovitu kamatnu stopu od 8 % godišnje, dok su zatezne kamate u vrijeme sklapanja Ugovora 4. svibnja 2000. iznosile 18 % godišnje, navodeći i da visina potraživanja tuženika nije zakonita uslijed primjene viših kamatnih stopa redovite i zatezne kamate,

-kako je tuženik u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući da je tuženik 2000. godine odobravao kredite pravnim osobama uz kamatnu stopu od 18 % te uz zatezne kamate od 31 %, dok je ovaj konkretni kredit odobren korisniku kredita Weltinger d.o.o. [adresa] po programu suradnje s Primorsko-goranskom županijom s kamatom stopom od 8 %,

-kako je između tuženikova pravnog prednika Kvarner banke d.d. Rijeka, kao vjerovnika i društva Weltinger d.o.o., kao korisnika kredita te GB i ĆB sklopljen predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu sa sporazumom o osiguranju povrata pod brojem kreditnog računa 51016-489, dana 4. svibnja 2000.,

-kako je u trenutku sklapanja predmetnoga Ugovora vrijednost založene nekretnine utvrđena u iznosu od 456.000,00 tadašnjih DEM-a, a odredbama članka 2. stavak 2. Ugovora ugovorena kamata u visini od 8% godišnje, a koja se imala početi obračunavati od dana prvog korištenja kredita i po dospijeću kredita, kako je kredit odobren uz poček plaćanja od 12 mjeseci počevši od dana prvog korištenja kredita, s tim što se ima smatrati kako je kredit korišten isplatom zadnje tranše kredita, a što su stranke morale zapisnički utvrditi pred javnim bilježnikom,

-kako je Zapisnikom o utvrđivanja dana početka korištenja kredita javnog bilježnika Dušana Dobrile u Rijeci pod brojem OU-434/2000, potvrđeno kako je korisnik kredita isti koristio u dvije tranše, jednu tranšu u iznosu od 261.982,42 kuna koristio 6. lipnja 2000., a drugu tranšu u iznosu od 31.085,05 kuna koristio 8. lipnja 2000., odnosno da je korisnik koristio kredit u iznosu od 293.067,47 kuna te kako se dan 8. lipnja 2000. ima smatrati „danom korištenja kredita“ s kojim danom je tuženik stekao pravo korisniku kredita obračunavati ugovorene kamate, a od kojeg dana je počeo teći daljnji rok od 12 mjeseci za otplatu kredita nakon kojeg je isteka razdoblja počeka kredita korisnik bio u obvezi vraćati glavnicu,

-kako nije sporno da je odredbama članka 3. Ugovora utvrđena zatezna kamata u visini od 31% godišnje od dana dospijeća do naplate za sve dospjele, a na vrijeme nenamirene obveze po osnovi vraćanja rata glavnog duga, plaćanja kamata ili naknada za obavljanje bankarskih usluga iz ugovora o kreditu,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za financije i bankarstvo Goranki Šmer Maraš, koja je dala pisani nalaz i mišljenje od 17. studenoga 2023.,

-kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su Ugovor o dugoročnom kreditu sa sporazumom o osiguranju povrata broj 51016- 489 Weltinger d.o.o. [adresa] u svojstvu korisnika kredita, GB u svojstvu založnog dužnika, ĆB u svojstvu založnog dužnika i Kvarner banka d.d. Rijeka (sada: BKS BANK) sklopili dana 4. svibnja 2000. te je ugovoreno da se, sukladno Ugovoru o zajedničkom kreditiranju programa razvoja malog i srednjeg poduzetništva na području Primorsko-goranske županije sklopljenoga 26. travnja 1999. između Primorsko-goranske županije i Kvarner banke d.d. Rijeka, korisniku kredita odobrava dugoročni investicijski kredit u iznosu od 74.750,00 DEM-a u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke kreditora koji se primjenjuje na dan korištenja svake tranše kredita i zbroj tako utvrđenih iznosa kredita u deviznoj protuvrijednosti predstavlja iznos zaduženja korisnika kredita kod banke kreditora,

-kako je prema nalazu vještaka iznos kredita kreditor stavio korisniku na raspolaganje u više tranši, s tim što će banka kreditor i korisnik kredita sporazumno utvrditi dan isplate i iznos svake tranše, točne dane i iznose prijenosa sredstava s računa banke stranke će utvrditi zapisnički pred Javnim bilježnikom, a Zapisnik je sastavni dio Ugovora, ugovoreno je da se kredit odobrava uz uvjete: a) korisnik kredita se obvezuje prije početka korištenja kredita platiti banci kreditoru naknadu za obradu zahtjeva u visini 2,0% iznosa odobrenog kredita, b) korisnik kredita se obvezuje vratiti cjelokupni iznos glavnice kredita u iznosima i u rokovima utvrđenim planom otplate kredita, koji će korisniku kredita biti dostavljen nakon dana zadnjeg korištenja kredita, odnosno najkasnije po isteku roka korištenja kredita, krajnji rok otplate kredita ne može biti dulji od 5 godina od stavljanja kredita u otplatu, uključivši i poček, odobreni poček 12 mjeseci od dana prvog korištenja kredita, Otplatni plan utvrđen u DEM preračunava se u kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju banke kreditora za DEM na dan dospijeća svake pojedine obveze, korisnik kredita se obvezuje plaćati banci kreditoru svaki mjesec kamatu u visini 8,0% godišnje na iznos nedospjele glavnice kredita iskazane u DEM počevši od dana prvog korištenja kredita i po dospijeću kredita odnosno konačne otplate kredit, u skladu s dostavljenim mu otplatnim planom, kamata se obračunava primjenom komforne metode obračuna, a mjesečno obračunata kamata za prethodni mjesec dospijeva na plaćanje prvim kalendarskim danom u tekućem mjesecu, kao i da je u članku 3. ugovoreno kako korisnik kredita pristaje da banka obračunava i naplaćuje kamatu u visini 31% godišnje od dana dospijeća do naplate za sve dospjele, a na vrijeme nenamirene obveze po osnovi vraćanja rata glavnog duga, plaćanja kamata ili naknada za obavljanje bankarskih usluga iz ovog Ugovora,

-kako je vještak utvrdio i da je korisnik kredita cjelokupni iznos glavnice kredita od 74.750,00 DEM-a dobio na korištenje, u dvije tranše, prvu tranšu u iznosu od 261.982,42 HRK dana 6. lipnja 2000., drugu tranšu u iznosu od 31.085,05 HRK dana 8. lipnja 2000., odnosno u ukupnom iznosu od 293.067,47 HRK, a spisu nije priložen otplatni plan po Ugovoru o kreditu, da se tuženikova Odluka broj 12 i izmjeni i dopuni odluke o kamatnim stopama, temeljem podataka iz tuženikovog dokumenta Odluka broj 12 i izmjeni i dopuni odluke o kamatnim stopama koja je stupila na snagu 01.01.1998., primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te se na kredite odobrene gospodarstvu primjenjivala kamatna stopa od 18,00% p.a., a na dospjela potraživanja tuženik je obračunavao zateznu kamatu po stopi 31% p.a.,

-kako je vještak utvrdio po kreditnoj partiji 020-51000067 tuženikovo potraživanje od 1.201.315,79 kn, da je tužiteljica s tuženikom (uz ĆB) dana 14. listopada 2008. sklopila Ugovor o izvansudskoj nagodbi temeljem kojeg je vještak utvrdio tražbinu tuženika na dan 30. travnja 2008. godine u iznosu od 808.449,53 kn, a prema Ugovoru o izvansudskoj nagodbi tuženik potražuje i sudske i ovršne troškove u iznosu od 67.944,00 HRK, dok je Ugovorom o izvansudskoj nagodbi trebalo biti uplaćeno 417.344,75 HRK do 15. studenoga 2008., a nakon čega bi se tuženik smatrao u cijelosti namirenim,

-kako je vještak citirao, u svezi s obračunom zatezne kamate, propise koji su bili na snazi i to Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine br. 28/96 od 12.04.1996.) koji u čl. 2. st. 1. propisuje da "dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi koju uredbom propisuje Vlada Republike Hrvatske.“, u članku 3. tog Zakona propisano je da se kamate za razdoblje kraće od godinu dana utvrđuju primjenom konformnog načina obračuna, članak 3. st.1. Zakona o zateznim kamatama (Narodne novine br. 58/04) definira kako se za razdoblje duže od godinu dana ne može primjenjivati konformni način obračuna, već se primjenjuje proporcionalni (prosti način obračuna), Zakon o kamatama (Narodne novine 94/04 od 12.07.2004.) koji u članku 3. propisuje da se zatezna kamata obračunava primjenom dekurzivnog jednostavnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu bez pripisa zatezne kamate istekom obračunskog razdoblja, a u odnosu na visinu kamatne stope ističe kako su iste su bile utvrđene Uredbama o visini stope zatezne kamate, dok se prema članku 29. Zakona o obveznim odnosima kamatna stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za 8 postotnih poena, a u ostalim odnosima za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. mijenja se članak 29. te se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a metodu obračuna zateznih kamata određuju propisi Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04 od 12.07.2004.) koji je stupio na snagu 20.07.2004., a koji u članku 3. propisuje da se zatezna kamata obračunava primjenom dekurzivnog jednostavnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu bez pripisa zatezne kamate istekom obračunskog razdoblja,

-kako je tuženik za otplatu kredita po Ugovoru o kreditu primijenio otplatu u jednakim mjesečnim ratama, primijenio srednji tečaj za DEM na dan dospijeća kako je ugovoreno, a za kojeg je vještak utvrdio da je odgovarao srednjem tečaju HNB za DEM, po kreditu je izvršena otplata kako je prikazao u stupcu 6. Tabele br. 2 u ukupnom iznosu od 11.411,43 HRK, od čega je podmireno 560,32 HRK zatezne kamate i 10.851,11 HRK redovite kamate, kako je tuženik pri namirenju tražbina poštovao propise Zakona o obveznim odnosima glede redoslijeda uračunavanja, a kredit učinio dospjelim uslijed neuredne otplate dana 2. kolovoza 2001., a zateznu kamatu obračunavao na iznos dospjele glavnice, dospjele redovite kamate i dospjelog troška, u cijelom razdoblju, kako je ugovoreno Ugovorom o kreditu,

-kako je tuženik redovitu kamatu obračunavao po kamatnoj stopi od 8,0% p.a. konformnom metodom uz dekurzivni obračun na nedospjeli iznos glavnice (bez pripisa kamate glavnici) kako je i ugovoreno Ugovorom o kreditu, formulom za dane: stvarni broj dana u kamatnom razdoblju /365 (366) dana u godini, da je tuženik zateznu kamatu obračunavao konformnom metodom uz dekurzivni obračun bez pripisa kamate osnovici po godišnjoj stopi od 31,0% u razdoblju do stupanja na snagu Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04 od 12.07.2004.) u srpnju 2004., koji je propisao da se zatezna kamata obračunava primjenom proporcionalnog dekurzivnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu (bez pripisa zatezne kamate istekom obračunskog razdoblja), od srpnja 2004. godine do 18. travnja 2020., do kojeg datuma je vještak raspolagao podatcima, primjenjivao zakonske važeće stope zatezne kamate (pregled stopa je prikazao u Tabeli br. 1) i vršio obračun zatezne kamate proporcionalnom metodom uz dekurzivni obračun,

-kako je vještak zaključio da je tuženik je za otplatu kredita primijenio otplatu u jednakim mjesečnim ratama, primijenio srednji tečaj za DEM na dan dospijeća kako je ugovoreno, a za kojeg je utvrdio da je odgovarao srednjem tečaju HNB za DEM, otplata kredita izvršena u ukupnom iznosu od 11.411,43 HRK od čega je podmireno 560,32 HRK zatezne kamate i 10.851,11 HRK redovite kamate, pri namirenju tražbina da je poštovao propise Zakona o obveznim odnosima glede redoslijeda uračunavanja, kredit učinio dospjelim uslijed neuredne otplate, a zateznu kamatu u cijelom razdoblju obračunavao na iznos dospjele glavnice, dospjele redovne kamate i dospjelog troška, kako je ugovoreno Ugovorom o kreditu, a redovitu kamatu obračunavao po kamatnoj stopi od 8,0% p.a. konformnom metodom uz dekurzivni obračun na nedospjeli iznos glavnice (bez pripisa kamate glavnici) kako je i ugovoreno Ugovorom o kreditu, formulom za dane: stvarni broj dana u kamatnom razdoblju /365 (366) dana u godini, kao i kako je zateznu kamatu obračunavao konformnom metodom uz dekurzivni obračun bez pripisa kamate osnovici po godišnjoj stopi od 31,0% u razdoblju do stupanja na snagu Zakona o kamatama u srpnju 2004. koji je propisao da se zatezna kamata obračunava primjenom proporcionalnog dekurzivnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu (bez pripisa zatezne kamate istekom obračunskog razdoblja), a od srpnja 2004. do 18. travnja 2020. primjenjivao zakonske važeće stope zatezne kamate i vršio obračun zatezne kamate proporcionalnom metodom uz dekurzivni obračun.

-kako je vještakinja na primjedbe tužiteljice pisano se očitovala 28. veljače 2024. te usmeno 23. svibnja 2024., navodeći kako ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja, da je maksimalna zakonska stopa zatezne kamate koja se primjenjivala u vrijeme davanja kredita društvu Weltinger iznosila 18 %, dok je stopa zakonske kamate obračunavana 31% godišnje do 30. rujna 2001., a nije joj poznato koliko je iznosila zakonska zatezna kamata na temelju Uredbe Vlade 2002., istu nije primjenjivala pri izradi nalaza, već je koristila stopu koji je primjenjivao tuženik, kako je tuženik koristio konformnu metodu do 20. srpnja 2004., a nakon toga proporcionalnu, u pogledu metode obračuna zakonske zatezne kamate da je do 20. srpnja 2004. obračunavana konformnom metodom tako što se kamata pripisuje glavnicu, a što uvećava glavnicu za daljnji obračun na tako povećani iznos, dok se proporcionalnim obračunom kamate zatezna kamata obračunava samo na iznos glavnice bez pripisa kamate.

9.Imajući u vidu navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je ugovaranje zatezne kamate u visini od 31% protivno Uredbi Vlade RH o visini stope zatezne kamate od 11. rujna 1996. (Narodne novine broj 76/1996), a kojom je određeno kako zatezna kamata iznosi 18% godišnje pa i kako je ugovaranje i obračun zakonskih kamata po stopi od 31% ništetno. S obzirom da je Uredba Vlade RH prisilni propis te je ugovorena stopa zatezne kamate u izravnoj suprotnosti s tim propisom, a radi se o razlici visine od 13%, odnosno za svakih 1,00 EUR-a zakonskih zateznih kamata koje je tuženik bio ovlašten obračunati temeljem zakona, obračunao je 1,72 EUR-a, tuženik da je nezakonitim obračunom zatezne kamate za sebe stekao nerazmjernu korist tako što je na iznos glavnice kredita od 293.067,47 kuna obračunao zatezne kamate u visini od preko 900.000,00 kuna, pri čemu je i primijenio pogrješnu metodu izračuna zakonske zatezne kamate. Na temelju takvog nezakonitog i potpuno nerealnog dugovanja u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem Ovr-3319/2001 tuženik da je i stekao vlasništvo založne nekretnine u vlasništvu tužiteljice, čija je procijenjena vrijednost iznosila 2.319.139,40 kuna, odnosno dva puta veća od cjelokupnog potraživanja tuženika. Nadalje, kako je tuženik bankarska institucija koja se „mora ophoditi s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika“ kod svakog ugovaranja kredita ili drugog bankarskog poslovanja, osobito ako bi time drugu ugovornu stranu stavila u nepovoljniji položaj ili položaj prekomjernog oštećenja te je, kao bankarska i kreditna institucija, morao znati da je tada važećim propisima RH propisana zakonska zatezna kamata po stopi od 18% dok je isti, kako iz stanja spisa „nesporno proizlazi“, kao neuredan i nesavjestan gospodarstvenik tužiteljici, uz odabir pogrješne metode obračuna kamata, dodatno ugovorio te obračunao zateznu kamatu po stopi od 31%, iako je takva stopa bila gotovo dvostruko veća od zakonom dopuštene. Pritom prvostupanjski sud ističe i kako ovaj zaključak potvrđuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4423/2023-2 od dana 11. lipnja 2024., gdje sud navodi da je tuženik banka koja je u okviru svoje profesionalne djelatnosti i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a ne samo prilikom njegova ispunjenja, morala postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) u smislu čl. 10. st. 2. ZOO-a, to znači da je tuženik i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i u vrijeme kasnijeg ispunjenja ugovora od strane korisnika kredita (plaćanja svakog pojedinog anuiteta) morao znati za ništetne i nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula CHF.“ Stoga kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu stopu zatezne kamate nedvojbeno bile protivne prisilne propisima, što dovodi do ništetnosti cijelog ugovora sukladno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08, 103/15 i 29/18, dalje ZOO).

10.Nadalje, prvostupanjski sud obrazlažući odluku navodi i kako tužiteljica kao fizička osoba, za razliku od tuženika kao bankarske institucije, nije morala biti upoznata s dopuštenim visinama stopa zateznih kamata, dok ih je s druge strane tuženik morao poznavati, te je tuženik na taj način iskoristio nedovoljno iskustvo i/ili lakomislenost tužiteljice kako bi isti za sebe, podredno za sebi povezano društvo BKS NEKRETNINE d.o.o. koje je temeljem toga ništetnog potraživanja steklo vlasništvo nekretnine tužiteljice, odnosno ostvarilo nerazmjernu korist na štetu tužiteljice. Ugovorena korist je u očitom nerazmjeru onoga što je tuženik dao, budući da je tuženik isplatio 293.000,00 kuna, a potraživao trostruko veći iznos samo na ime kamata, odnosno zakonska zatezna kamata iznosi 917.884,64 kn, što je 76,40 % iznosa od ukupne visine potraživanja tuženika u iznosu od 1.201.315,79 kn, kako proizlazi Nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš pa kako je tuženik očito iskoristio lakovjernost i nedovoljno iskustvo tužiteljice te je za sebe ugovorio korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što joj je dao, čime su kumulativno zadovoljeni svi uvjeti iz odredaba ZOO-a da bi se ovaj ugovor smatrao ništetnim zelenaškim (lihvarskim) ugovorom. Kako članak 324. st.1. ZOO-a propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a sud smatra da u konkretnom slučaju ugovor ne može opstati bez ništetne odredbe, budući je najveći dio tražbine tuženika utemeljen na nezakonitom ugovaranju stope zatezne kamate i pogrešnom obračunu ugovorene kamate, a nezakonita stopa zatezne kamate je preuzela primarnu gospodarsku ulogu u mjeri u kojoj je ugovor bez te ništetne odredbe pravno i ekonomski neodrživ, a ako bi ugovor ostao na snazi, odnos međusobnih prava i obveza stranaka bi bio značajno drukčiji, a tuženik ne bi u ovrsi mogao steći vlasništvo nekretnine tužiteljice, što je imalo izrazito otegotan i štetan učinak za istu, a Ugovor je „svakako ništetan jer je nezakonito ugovorena stope zatezne kamate bila odlučujuća pobuda tuženika za sklapanje ugovora“. Ugovaranjem nezakonite stope zatezne kamate od 31%, banka da je ostvarila daleko veći prihod nego bilo kojom drugom odredbom ugovora te je ta odredba bila ekonomski ključan element, kojom je banka osiguravala svoje očekivano povećanje prinosa i kontrolu rizika naplate, a osnovna i legitimna svrha bankarskog poslovanja jest ostvarivanje dobiti kroz naplatu kamata i naknada, to upravo ona ugovorna odredba koja banci osigurava najveći izvor dobiti predstavlja odlučujuću pobudu za sklapanje ugovor, odnosno da predmetna zatezna kamata nije bila ugovorena u nezakonitoj visini, ugovor uopće ne bi bio sklopljen pod istim uvjetima. Naposljetku, prvostupanjski sud se pozvao i na odluke hrvatske sudske prakse u sličnim slučajevima i zaključujući kako je tuženik grubim nerazmjerom prouzročio očiglednu neravnopravnost između stranaka te je svojim postupanjem ostvario objektivni element zelenaškog ugovora iz članka 329. ZOO-a, a posljedično i ništetnost cijelog ugovora te je tužbeni zahtjev prihvaćen.

11.Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj sud utvrđuje kako u prvostupanjskom postupku nije počinjenja bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koju ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna povreda postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost presude može ispitati.

12.Člankom 322. ZOO-a propisano kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.Iz članka 324. stavak 1. ZOO-a proizlazi kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. tog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14.Člankom 329. stavak 1. istog Zakona propisano je kako je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

15.I u ovom žalbenom stadiju postupka, dakle, sporno je pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, odnosno pitanje ništetnosti cijeloga Ugovora o dugoročnom kreditu sa sporazumom o osiguranju, s tim što tužiteljica tvrdi da je ugovor ništetan navodeći i kako visina potraživanja tuženika nije zakonita uslijed primjene viših kamatnih stopa redovite i zatezne kamate, odnosno da se radi o ugovornim odredbama koje su protivne prisilnim propisima u smislu citiranih odredaba članka 322. ZOO-a. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja kao pravilna u ovom stadiju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, cijeneći u tom pogledu posebno i to što, kako to izrijekom ističe i prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga te je sud odlučio ponovnom ocjenom već izvedenih dokaza temeljem članka 8. ZPP-a, i ovaj sud prihvaća zaključke i pravni stav prvostupanjskog suda prema kojima je tuženik grubim nerazmjerom, ugovarajući izrazito visoku stopu zatezne kamate, prouzročio očiglednu neravnopravnost između stranaka te je tuženik svojim postupanjem ostvario objektivni element zelenaškog ugovora iz članka 329. ZOO-a, što upućuje i na zaključak kako je cijeli ugovor ništetan. Tužena banka je ugovaranjem nezakonite stope zatezne kamate od 31%, ostvarila značajno veći prihod od onoga koji bi ostvarila ugovaranjem tada važeće stope zatezne kamate, u konačnici na teret tužiteljice te je nedvojbeno ta i takva odredba bila, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud, ekonomski ključan element kojom je banka osiguravala svoje očekivano povećanje prinosa i kontrolu rizika naplate. Ovakvi zaključci detaljno su navedeni pod točkama 9. i 10. obrazloženja ove drugostupanjske presude i jasno ukazuju kako su odredbe predmetnoga ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu stopu zatezne kamate bile protivne prisilne propisima, što je u konkretnom slučaju dovelo i do ništetnosti cijelog ugovora.

16.Glede žalbenih navoda valja navesti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. Prvostupanjski sud, suprotno tvrdnji tuženika, nije bio ovlašten izvoditi druge dokaze osim onih koje su stranke predložile, a kako je već rečeno u ponovljenom postupku stranke nisu imale dokaznih prijedloga te je sud odlučio ponovnom ocjenom već izvedenih dokaza. U pogledu navoda kako je u međuvremenu tuženik primjenjivao promijenjenu stapu zateznih kamata valja odgovoriti da je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a iz stanja u spisu proizlazi nedvojben zaključak prema kojemu je tuženik nezakonitim obračunom zatezne kamate na iznos glavnice kredita od 293.067,47 kuna obračunao zatezne kamate u visini od preko 900.000,00 kuna, pri čemu je i primijenio pogrješnu metodu izračuna zakonske zatezne kamate, na temelju takvog nezakonitog dugovanja u ovršnom postupku je i stekao vlasništvo založne nekretnine u vlasništvu tužiteljice, čija je procijenjena vrijednost iznosila 2.319.139,40 kuna, dva puta veća od cjelokupnog potraživanja tuženika, odnosno na taj način je stekao nerazmjernu korist koja je utvrđena pobijanom presudom.

17.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju. Ovdje valja dodati i kako, suprotno tvrdnji tuženika, svi navedeni zaključci proizlaze i u okolnostima kada se radi o trgovačkom društvu kao korisniku kredita (odnosno kada se ne radi o statusu tužiteljice kao potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača), s obzirom da je tužiteljica u predmetnom pravnom poslu sudjelovala kao fizička osoba i navedene pravne posljedice dotičnog ugovora isključivo se odnose na nju kao fizičku osobu. Naposljetku, činjenica na koju ukazuje žalitelj kako predmetni iznos kredita kreditoru nikada nije vraćen, također ne utječe na navedene zaključke jer je tuženik sva svoja možebitna potraživanja mogao naplatiti prisilnim putem i u sudskom postupku i ta potraživanja nisu predmet odlučivanja u ovom postupku.

18.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao u bitnom valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

19.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20.Prvostupanjska odluka o trošku postupka donijeta je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Naime, ovdje valja navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju određeno i ne navodi kako bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku.

21.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu i prvostupanjsku odluku o trošku postupka potvrditi.

22.Tužiteljičin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

23.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić