REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5024/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Darka Milkovića i Marine Paulić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivana Dunger Dalbello, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Dom zdravlja Zagreb-Zapad, OIB 66896155710, Zagreb, Prilaz baruna Filipovića 11, kojeg zastupa punomoćnik Snježana Posavec Mitrov, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-104/2025-2 od 21. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1610/2023-16 od 13. svibnja 2025., na sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-104/2025-2 od 21. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1610/2023-16 od 13. svibnja 2025. pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s tvrdnjom da su mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena prava zajamčena čl. 29. i čl. 48. i 49. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) te pravo iz čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija). Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja i tri pitanja čime se sadržajno poziva na odredbu čl. 385.a st. 1. ZPP- a.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje, revizije tuženik predlaže da se prijedlog odbaci uz naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP -a, revizijski je sud ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
4. Postavljenim pitanjima tužitelj polazi od drugačijih činjeničnih utvrđenja od onih iznesenih u pobijanoj odluci. Postavljenim pitanjima naime, tužitelj problematizira mogućnost donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bez prethodnog savjetovanja sa Radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom koji bi imao prava i obveze Radničkoga vijeća; zakonitost otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, a bez mogućnosti davanja obrane radniku, odnosno bez navođenja okolnosti koje bi ga oslobodile te dužnosti i zakonitost otkaza ugovora o radu poslodavca zbog skrivljenog ponašanja radnika ukoliko je poslodavac propustio pisano upozoriti radnika na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastanka povrede te obveze, odnosno ne obrazlaganje mogućnosti oslobađanja tuženika te dužnosti. Međutim, suprotno činjenicama od kojih polaze postavljena pitanja, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi: da je tuženik kao poslodavac donio opomenu pred otkaz ugovora o radu u odnosu na tužitelja i pisano ga upozorio na obveze iz ugovora o radu, a sve prethodno donošenju sporne odluke o otkazu ugovora o radu, a pored navedenoga i da su teške povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio, dovele do potpunog gubitka povjerenja tuženika u tužitelja, a iz kojeg razloga radni odnos tužitelja kod tuženika više nije moguć, a čime da su se ispunile pretpostavke za otkaz ugovora o radu i bez obzira na pisano upozorenje na povrede iz radnog odnosa; i konačno utvrđeno je da je tuženik ispunio svoju obvezu iz čl. 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) jer je tužitelju otkazan ugovor o radu uz uz prethodno savjetovanje sa Samostalnim sindikatom zdravstva i socijalne skrbi (s obzirom na to da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće) te da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane, odnosno očitovanja na otkaz.
5. Nadalje, podredno se navodi i to da je u odnosu na prva dva postavljena pitanja tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije, propustio određeno navesti razloge zbog kojih smatra da bi upravo ta pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu da je ukazao na možebitno postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tom pitanjima (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odluka zauzeto pravno shvaćanje suprotno onome iz pobijane odluke) ili iznijeti druge važne razloge u skladu sa navedenim propisom , zbog kojih bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, a što je nužan preduvjet za dopuštenje prijedloga. U odnosu na treće postavljeno pitanje i pozivanje tužitelja na sudske odluke ovoga suda navodi se da je ta praksa neodgovarajuća, jer su odluke na koje se tužitelj poziva donesene u drugačijim činjeničnim okolnostima od onih u predmetnom slučaju.
6. Nadalje, prema shvaćanju ovoga suda tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava , povrijeđena prava na pravično suđenje te pravo na mirno uživanje vlasništva, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenično utvrđenje u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom postupku ne mogu biti predmet preispitivanja) shvaćanje suda izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom. Nadalje, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Jednako tako, to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
7. Slijedom svega navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a, prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude valjalo na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti te riješiti kao u izreci pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u izreci pod točkom II. izreke.
8. Prijedlog tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbijen, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.
Zagreb, 1. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
