REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2609/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari ovrhovoditelja SBK ART LLC, OIB 43441435050, iz Rusije, Moskva, 6 Shodneskaya Str, Int City Ter. KP Municipal District, zastupan po punomoćniku Darku Markušiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika NP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe, odlučujući o prijedlogu ovrhovoditelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-653/2025-6 od 1. listopada 2025., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Ovr-eu-1/2025-2 od 10. travnja 2025., u sjednici održanoj 30. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog ovrhovoditelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pitanja.

II. Prijedlog ovrhovoditelja se odbacuje u odnosu na povredu temeljnih prava.

III. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Ovrhovoditelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-653/2025-6 od 1. listopada 2025. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Ovr-eu-1/2025-2 od 10. travnja 2025.

2. U prijedlogu naznačuje tri pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1. Je li sud ovlašten odbaciti prijedlog za ovrhu pozivajući se na nedostatno dokazivanje iznimke iz čl. 2. st. 2. Uredbe Vijeća (EU) br. 269/2014, ili je sud dužan ući u meritum te ocijeniti utječe li sankcijski režim na mogućnost priljeva sredstava na zamrznuti račun ovršenika, osobito imajući u vidu da čl. 4. st. 8. Zakona o mjerama ograničavanja ne sprječava priljev sredstava trećih osoba na zamrznuti račun, pod uvjetom da takvi priljevi ostaju zamrznuti, te da u sudskoj praksi postoji suprotno drugostupanjsko stajalište kojim se o istom pravnom pitanju odlučuje meritorno?

2. Je li sud ovlašten odbaciti prijedlog za ovrhu pozivajući se na zabranu raspolaganja sredstvima sukladno Uredbi (EU) br. 269/2014, bez prethodnog ispitivanja i primjene čl. 4. st. 8. Zakona o mjerama ograničavanja, koji izričito dopušta priljev sredstava trećih osoba na zamrznuti račun pod uvjetom da takvi priljevi ostaju zamrznuti?

3. Je li sud ovlašten, u rješenju kojim odbacuje prijedlog za ovrhu na nekretninama, istim aktom donijeti zaključak kojim određuje upis zabilježbe odbačenog prijedloga za ovrhu na nekretninama, iako protiv zaključka nije dopuštena žalba prema odredbama ZPP-a, te time onemogućiti ovrhovoditelju pristup djelotvornom pravnom lijeku, ili je sud dužan omogućiti odvojeno i učinkovito sudsko preispitivanje odluke o brisanju zabilježbe?“.

2.1. U opravdanju razloga važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž Ovr-265/2025 od 4. svibnja 2025. uz tvrdnju da je shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci suprotno navedenom shvaćanju pa su time ispunjenje pretpostavke za dopuštenje revizije.

3. Predlagatelj prijedlog podnosi na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz tvrdnju da mu je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo jednakosti pred zakonom i to čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. Ustava i čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), pravo na pristup sudu i pravo na sudsku zaštitu iz čl. 29. st. 1. Ustava te načela lojalne suradnje i učinkovitosti iz čl. 5. i 141.c Ustava.

4. Stoga predlaže dopustiti podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-653/2025-6 od 1. listopada 2025.

5. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije ovršenik se protivi navodima prijedloga te predlaže prijedlog odbiti kao neosnovan budući da se u povodu prijedloga ne može očekivati odluka o pravnim pitanjima koja su nižestupanjski sudovi razmatrali u ovom postupku, a koja su važna za odluku u ovom postupku i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, odnosno odbaciti jer ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno kakvo temeljno pravo. Potražuje trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije.

6. Prijedlog je neosnovan u odnosu na postavljena pitanja i nedopušten u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.

7. Odredbom čl. 387. st. 2. ZPP-a propisano je da prijedlog za dopuštenje revizije mora sadržavati određeno naznačeno pravno pitanje iz čl. 385.a st. 1. tog Zakona i jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.

8. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravom pitanju koji su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koja je važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je utvrdio da su u odnosu na postavljena pitanja izneseni neodgovarajući razlozi važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer se shvaćanjem iznesenim u odlukama naznačenim kao razlog važnosti ne odgovara na postavljena pitanja, pa utoliko za postavljena pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti. Osim toga iz prijedloga nije moguće nedvojbeno utvrditi zašto bi postavljena pitanja bila važna za odluku u ovom postupku, a osobito zašto bi rješenje istih pitanja bilo važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime iz sadržaja postavljenih pitanja te navoda iznijetih u prijedlogu proizlazi da predlagatelj prijedlog podnosi ne zato jer smatra da bi odluka revizijskog suda bila važna za jedinstvenu primjenu prava ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, već isključivo zato što nije zadovoljan odlukom drugostupanjskog suda koja ne ide u njegovu korist.

10. Tvrdnje predlagatelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja u potpunosti se svode na preispitivanje vlastitih navoda iznesenih u žalbi. Naime, postavljenim pitanjima i pozivanjem na pogrešnu primjenu materijalnog prava predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije zapravo samo iznosi svoja pravna shvaćanja o tim pitanjima, čime u biti samo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava iznoseći svoje shvaćanje o tome kako je u konkretnom slučaju trebalo odlučiti.

11. Pogrešno je i shvaćanje predlagatelja da odluka na koju se kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva (Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž Ovr- 265/2025 od 4. studenoga 2025.) u opravdanju postavljenih pitanja usporediva s pobijanim drugostupanjskim rješenjem u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima o kojima postoji neujednačena praksa viših sudova. Naime, navedena odluka ne može biti razlog važnosti postavljenih pitanja jer se radi o rješenju koj im je ukinuto prvostupanjsko rješenje, pa taj sud nije vezan, u ponovljenom rješavanju, za ranije izneseno pravno shvaćanje te iz tog razloga niti takva (ukidna) odluka nije razlog važnosti naznačenim pitanjima. Ovo tim više što je rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž Ovr-265/2025-2 od 4. studenoga 2025. ukinuto prvostupanjsko rješenje poslovni Ovr-eu-2/2025-8 od 16. srpnja 2025., ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj Ovr-eu-2/2025-9 od 17. srpnja 2025. jer je ovrhovoditelju onemogućeno raspravljanje pred sudom. Stoga ta odluka ne daje značaj važnosti postavljenim pitanjima niti je pozivanjem na navedenu odluku ovrhovoditelj opravdano značaj važnosti postavljenih pitanja.

12. S obzirom na izloženo valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i st. 2. ZPP-a odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja i riješiti kao u točki I. izreke rješenja.

13. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP - a valja reći da ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

14. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom slučaju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja), shvaćanje suda izraženo u pobijanom rješenju te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je, da predlagatelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskim rješenjem. Naime, činjenica da ovrhovoditelj nije uspio u predmetom postupku, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačije pravno shvaćanje i različito ocjenjuje dokaze i činjenice od ovrhovoditelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

15. Glede navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, treba reći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava po pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna što ovdje nije bio slučaj.

16. Ovaj sud smatra da je ovrhovoditelju bilo omogućeno izjasniti o zahtjevima i navodima ovršenika i iznositi činjenice i predlagati dokaze da ispunjenje zahtjeva nije zabranjeno prema odredbi čl. 11. st. 2. Uredbe, a što isti prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova nije učinio. U svojim rješenjima nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode kako ovrhovoditelja tako i ovršenika . Te odluke su detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da ovrhovoditelj nije imao pravično i pošteno suđenje.

17. Sama činjenica da je u nekom drugom predmetu donesena ukidna odluka, kojom je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ne znači da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, niti znači da pobijane odluke u ovom predmetu arbitrarne. Pri tome ovrhovoditelj zanemaruje činjenicu da ukidnom odlukom na koju se poziva nije pravomoćno odlučeno da je njegov prijedlog za ovrhu nedopušten ili neosnovan, nego je samo naloženo prvostupanjskom sudu ispitati određena pitanja koja daju dodatno obrazloženje s obzirom da je ocjena suda da je ovrhovoditelj onemogućen u raspravljanju pred sudom.

17.1. U odnosu na navedene povrede prava na djelotvoran pravni lijek valja reći da ovrhovoditelj također nije učinio vjerojatnim postojanje takve povrede. Naime ovrhovoditelj je u ovom postupku imao mogućnosti i koristio je djelotvoran pravni lijek protiv prvostupanjskog rješenja, a onda i protiv drugostupanjske odluke. Okolnost što ovrhovoditelj nije uspio s tim pravnim lijekovima ne znači da oni nisu bili djelotvorni ili da mu nisu bili dostupni.

18. Pri tome, valja dodati da su u ovom predmetu nižestupanjski sudovi svoje odluke temeljili na jasnim odredbama Uredbe (EU) 269/2014, osobito čl . 2. i čl. 11., te su zato izneseni razumni i pravno održivi razlozi. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti navedenih odluka.

19. U odnosu na dužnost pokretanja prethodnog postupka pred Sudom europske unije valja reći da nacionalni sud nije dužan uputiti prethodno pitanje samo zato što stranka nije zadovoljna s primjenom jasne odredbe prava EU. U ovom predmetu mjerodavne odredbe Uredbe (EU) 269/2014 dovoljno su jasne i nedvosmislene te su iste preispitane i potvrđene u postupku koji je vođen pred nadležnim sudom Europske unije u predmetu T-102/2023 (SBK Art OOO protiv Vijeća Europske unije). Nacionalni sudovi stoga nisu povrijedili pravo EU kada su odbili mogućnost p rovedbe ovrhe koja bi za posljedicu mogla imati upravo ono što se mjerama ograničavanja nastoji spriječiti.

20. Slijedom iznesenog predlagatelju nisu povrijeđena temeljna prava na koja ukazuje sadržajem prijedloga za dopuštenje revizije, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a valjalo odbaciti taj dio prijedloga predlagatelja.

21. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o trošku koji nije potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

Zagreb, 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil