REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2243/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dinko Kulaš, odvjetnik u Dugom Selu, protiv tuženika FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i dr., odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-715/2025-5 od 4. prosinca 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2709/2019-59 od 1. srpnja 2025., u sjednici održanoj 26. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje i u odnosu na postavljena pitanja i u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-715/2025-5 od 4. prosinca 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2709/2019-59 od 1. srpnja 2025.

2. Prijedlog podnosi zbog tri pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni uz tvrdnju da o postavljenim pravnim pitanjima nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske niti se ta pitanja pojavljuju pred višim sudovima, pa predlaže dopustiti podnošenje revizije protiv pobijane drugostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.

3. Prijedlog podnosi i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) uz tvrdnju da mu je u ovom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

5. Prijedlog je nedopušten.

6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena tri pravna pitanja, međutim u prijedlogu uopće nije iznesen ni jedan razlog važnosti naznačenih pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Stoga, iako su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena pravna pitanja za navedena pitanja nisu uopće izneseni razlozi njihove važnosti zbog kojih bi postavljena pitanja bila važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, a uz to tužitelj u prijedlogu i ne tvrdi da o pravnim pitanjima postoje različita praksa drugostupanjskih sudova niti tvrdi da pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda, Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava, zbog čega se ne radi o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovog suda. Postavljenim pitanjima i pozivanjem na bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije zapravo samo iznosi svoja pravna shvaćanja o tim pitanjima, čime u biti samo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i promjenjivost primjene materijalnog prava iznoseći svoja shvaćanja o tome kako je u konkretnom slučaju trebalo suditi.

9. U odnosu na postavljena pitanja također valja ukazati da podnositelj pitanjima ukazuje na eventualnu pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenog pred nižestupanjskim sudovima, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu odredbe čl. 382. ZPP, jer je u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualna počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanom odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

10. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. u vezi sa čl. 385.a st. 1. ZPP riješeno kao u izreci, u odnosu na postavljena pitanja.

11. U prijedlogu za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo iz čl. 29. st. Ustava i čl. 6. toč. 1. Konvencije, a koje se odnosi na pravo na pošteno suđenje koje uključuje i načelo jednakosti oružja parničnih stranaka.

12. Sadržaj tužiteljevog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na prigovore o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzeto rijetkim slučajevima.

13. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

14. Ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode kako tužitelja tako i tuženika. Te presude su dovoljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pošteno i pravično suđenje. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Isto tako, to što nižestupanjski sudovi zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

15. Slijedom navedenog, ocjena ovog suda je da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.

16. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil