REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5028/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja GO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice UO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koje zastupa punomoćnica Kristina Cerin Načinović, odvjetnica u Rovinju protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o prijedlogu 1. i 2. tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-639/2024-2 od 10. travnja 2025., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-2141/2019-40 od 12. travnja 2024., na sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbijaju se prijedlozi 1. i 2. tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuju se prijedlozi 1. i 2. tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. 1. i 2. tužitelj i tuženik su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-639/2024-2 od 10. travnja 2025., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-2141/2019-40 od 12. travnja 2024.

1.2. Tužitelji su postavili pitanje koje drže važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:

„Ima li potrošač pravo na punu restituciju svega što je preplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, koji je sklopljen u valutnoj klauzuli u CHF, a u vezi kojeg je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno izričitim i prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK), pa tako i pravo na razliku glavnice koju je vještak izračunao u simuliranom planu otplate u valuti kune na dan provedbe konverzije i one utvrđene sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu?˝

1.3. Tužitelji su naveli da su im povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17- dalje EKLJP) – pravo vlasništva (imovine) i pravo na zaštitu legitimnih očekivanja (članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

1.4. Tuženik je postavio devet pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:

„1. Može li sud, primjenom čl. 502.c ZPP-a u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženik, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu nije donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako i jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

3. Ima li korisnik kredita valjanu pravnu osnovu na temelju koje može zahtijevati isplatu zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi unatoč tomu što su te odredbe retroaktivno izmijenjene Aneksom koji je sklopljen na temelju ispravne primjene Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i unatoč tomu što njegov tužbeni zahtjev nije utemeljen na općem razlogu ništetnosti, neovisnom o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15)?

4. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

5. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a ne podnošenja zahtjeva?

6. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

8. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

9. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“

1.5. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom, sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) – pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku (čl. 29. Ustava), pravo na jednakost pred zakonom i ravnopravnost (čl. 14. st. 2. i 26. Ustava).

2. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.

3.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja su tužitelji postavili u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.2. Postavljeno pitanje tužitelja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer pobijana odluka, u dijelu koji se odnosi na postavljeno pitanje, ne odstupa od sudske prakse i pravnog shvaćanja izraženog u odlukama ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i sl., a ovaj sud ne nalazi razloga preispitivati tu ustaljenu sudsku praksu.

3.3. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tužitelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrde u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). Legitimno očekivanje nema neovisno postojanje već ono mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu tj. ono se mora temeljiti na pravnoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka. Tužitelji u navedenom smislu nisu u prijedlogu obrazložili u čemu bi se sastojalo njihovo legitimno očekivanje. Pritom, treba još reći u vezi navoda prijedloga i da se prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava eventualne razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske nije razlog kojim bi tužitelji učinili vjerojatnim da bi im zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje.

3.4. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnog pitanja koje tužitelji smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

4.1. U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer prvo i drugo postavljeno pitanje polaze od pogrešne pretpostavke da je sud tijekom postupka propustio izvesti adekvatne dokaze jer je sud izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju dok je tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika tuženika, svjedokinje GOM.

4.2. U odnosu na treće do deveto postavljeno pitanje valja reći kako je drugostupanjskom odlukom prvostupanjska presuda, u dijelu za isplatu iznosa od 21.810,94 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu iznosa od 3.473,17 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a djelomično ukinuta, za iznos od 18.337,77 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i predmet je vraćen na ponovno suđenje pa postavljena pitanja nisu važna za dio odluke u odnosu na koji je prijedlog podnesen.

4.3. Prema ocjeni ovoga suda, tuženik nije učinio vjerojatnim da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (točka 1.5.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze i istakne, između ostalo i prigovor zastare, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi samo po sebi do povrede prava na pravično suđenje.

4.4. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić