REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-1282/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB 23759810849, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, Selska cesta 136, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022., 29. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022. u točki III. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuju se kao nedopuštene tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2258/18 od 10. siječnja 2022. i tuženikova žalba izjavljena protiv točke II. izreke te presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presude označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.207,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke presude) te je rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2022. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude dok je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.741,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točke II. i III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku Azri Huršidić-Radulović utvrdio da su ozljede koje je osiguranik tužitelja Petar Tomić zadobio u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. koju je prouzročio Đorđe Gusić upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika uzrokovale umirovljenje tužiteljeva osiguranika u omjeru od maksimalno 10%. S obzirom na to da je tužitelj potraživao naknadu štete na ime 40% isplaćenih mirovina, a tuženik je prije pokretanja spora podmirio tužitelju štetu u omjeru od 20%, to je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud odbio tužbeni zahtjev jer je sud proveo medicinsko vještačenje po sudskom vještaku koji je ustvrdio da je prometna nezgoda utjecala na ukupnu invalidnost osiguranika tužitelja 10%, no takav je zaključak suprotan zaključcima iz nalaza i mišljenja priloženih tužbi odnosno nalazu i mišljenju vještaka Ranka Počuča od 17. veljače 2009. i reviziji nalaza i mišljenja od 26. veljače 2009. po vještacima-članovima vijeća Nadi Turčić, Štefici Valent, Nevii Buković te Vinki Luetić Herman. Žalitelj smatra da se sukladno članku 12. Zakona o parničnom postupku ne smije preispitivati pravo priznato u upravnom postupku, a upravo je dopuštenjem naslova da provede medicinsko vještačenje po sudskom vještaku prekršeno to pravilo. Naime, izrekom pravomoćnog rješenja u upravnom postupku je utvrđeno da je uzrok invalidnosti ozljeda na radu 40% i 60% bolest, a rješenje je zasnovano na nalazima i mišljenjima vještaka Zavoda od 17. veljače 2009. koji su pregledali osiguranika i donijeli svoje zaključke i to kako u prvom stupnju vještačenja tako i u reviziji istog od 26. veljače 2009.. Sud je narušio pravnu sigurnost i time što je u drugom predmetu (koji se vodio pod poslovnim brojem P-1054/16) također dopušteno vještačenje te je po vještaku Damiru Vodopivcu utvrdio da je ozljeda iz 2001. godine imala udjela 20%, a sukladno upravo tom nalazu tuženik je kao nesporni iznos platio iznos od 10.207,20 kn, slijedom čega je i tuženik bio na strani mišljenja vještaka Vodopivca koji je utvrdio postotak od 20%. Žalitelj postavlja pitanje tko je sada tu u pravu – da li vještaci Zavoda koji smatraju da su uzrok invalidnosti ozljede u prometnoj nesreći u omjeru od 40%, vještak Vodopivec koji u spisu poslovni broj P-1054/16 za ranije razdoblje štete navodi da je uzrok 20% ili vještakinja Huršidić-Radulović koja tvrdi da je uzrok štete samo 10%. Žalitelj smatra da sud prema članku 12. Zakona o parničnom postupku ne smije zalaziti u nadležnost upravnog postupka te stoga predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uvaži njegovu žalbu kao osnovanu i preinači pobijanu presudu, odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik žalbom pobija odluku o parničnom trošku u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da mu sud neosnovano nije priznao trošak sastava podneska od 3. travnja 2019. u punom iznosu jer nije riječ o podnesku prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) te da mu sud nije priznao trošak sastava podneska od 24. studenog 2020. primjenom odredbe članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, no sud je propustio odlučiti o trošku za pristup na ročište 26. studenoga 2021. Žalitelj smatra da su podnesci od 3. travnja 2019. i 24. studenoga 2020. potrebni za vođenje postupka jer je tim podnescima tuženik pravovremeno obavijestio sud o nemogućnosti pristupa na zakazana ročišta te je pisanim putem iznio svoje navode vezano za postupak i daljnje procesne radnje, kao i zamolbu suda da održi ročište unatoč odsutnosti stranke tuženika. Ti podnesci nisu istovjetni jer u njima stoje različiti navodi tuženika bitni za postupak pa je nejasno na temelju čega sud ne priznaje uopće sastav podneska od 24. studenoga 2020. ni po čemu je taj podnesak istovjetan podnesku od 3. travnja 2019. kada je jasno da se navodi ne ponavljaju. Žalitelj ponavlja da je sud propustio odlučiti o trošku tuženika za pristup na ročište od 26. studenoga 2021. pa predlaže da drugostupanjski sud uvažavajući žalbene razloge preinači odluku o trošku odnosno da je ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz priznanje tuženiku troška žalbenog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke pa do isplate.

Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Tužiteljeva i tuženikova žalba djelomično nisu osnovane, a djelomično nisu dopuštene.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da je osiguranik tužitelja Petar Tomić ozlijeđen u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2021., a koju prometnu nezgodu je prouzročio Đorđe Gusić koji je upravljao motornim vozilom osiguranim kod tuženika i koji je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gvozdu poslovni broj K-2/02 od 12. prosinca 2020. proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nezgode. Nadalje, iz spisa proizlazi, a što također između stranaka nije sporno, da je rješenjem tužitelja Klasa: 141-02/09-1, Ur. broj: 341-25-05/3-09-094599 od 2. rujna 2009. osiguraniku Petru Tomiću priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed opće nesposobnosti za rad i to zbog ozljede na radu (40%) i bolesti (60%), kao i da je tužitelj isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 1. listopada 2015. do 30. lipnja 2018. ukupan iznos invalidske mirovine od 51.036,00 kn, slijedom čega je tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao od tuženika 40% ukupno isplaćenog iznosa invalidske mirovine, odnosno iznos od 20.414,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Međutim, prije pokretanja ovog spora tuženik je isplatio tužitelju iznos od 10.207,20 kn (koliko iznosi odgovornosti za štetu u omjeru od 20%, a kojeg je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim); činjenicu da je tuženik netom prije pokretanja spora uplatio tužitelju iznos od 10.207,20 kn tužitelj je istaknuo u podnesku od 25. rujna 2018. u kojem je podnesku i djelomično povukao tužbu na način da je potraživao iznos od 10.207,20 kn s pripadajućom zateznom kamatom (str. 18. spisa). Slijedom navedenog, u ovom postupku je između stranaka samo sporan preostali omjer odgovornosti za štetu, i to u omjeru koji prelazi od strane tuženika priznati omjer od 20%; dakle, sporan je preostali omjer odgovornosti za štetu koji predstavlja razliku između 40% za kojeg tužitelj tvrdi da su ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2001. uzrokovale umirovljenje njegova osiguranika i od strane tuženika priznati omjer odgovornosti za štetu od 20%. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja točnog omjera u kojem su ozljede osiguranika tužitelja zadobivene u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. uzrokovale njegovo umirovljenje po prijedlogu tuženika proveo dokaz medicinskim vještačenjem, i to po sudskom vještaku medicine rada Azri Huršidić-Radulović koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju sa str. 60. - 66. spisa i na ročištu za glavnu raspravu od 26. studenoga 2021. sa str. 86. - 87. spisa navela da su ozljede koje je osiguranik tužitelja (trzajna ozljeda vrata koja je utjecala na degenerativne promjene kralježnice) samo u 10% uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja, budući da je osiguranik tužitelja osam godina nakon prometne nezgode obavljao svoje poslove te kasnije otišao na bolovanje prvenstveno radi bolova u donjem dijelu kralježnice te drugih problema koje je imao, a koji nisu povezani s prometnom nezgodom te je odatle upućen u invalidsku mirovinu. Nadalje, premda je tužitelj osporavao nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicine rada Azre Huršidić-Radulović, između ostalog, i pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka Damira Vodopiveca iz predmeta koji se pred istim prvostupanjskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1054/16, a prema kojem postoji uzročno-posljedična veza između ozljeda koje je Petar Tomić zadobio u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. i njegova umirovljenja u omjeru od 20%, sud prvog stupnja pravilno nije koristio dokaze iz navedenog predmeta jer nije postojala suglasnost stranaka za korištenje dokaza provedenih u tom predmetu – naime, upravo se tužitelj na pripremnom ročištu 25. studenoga 2020. protivio priklopu spisa poslovni broj P-1054/16. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da je, na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicine rada Azre Huršidić-Radišić ocijenio da su ozljede koje je osiguranik tužitelja Petar Tomić zadobio u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2001. samo u omjeru od 10% uzrokovale njegovo umirovljenje, a ne u omjeru od 40% kako je to smatrao tužitelj, pozivajući se pri tome na svoje rješenje Klasa: 141-02/09-1, Ur. broj: 341-25-05/3-09-094599 od 2. rujna 2009. Slijedom navedenog, kao i zato što je tuženik nesporno prije pokretanja ovog spora isplatio tužitelju naknadu štete u iznosu od 10.207,20 kn (koliko iznosi 20% iznosa isplaćene mirovine Petru Tomiću u razdoblju od 1. listopada 2015. do 30. lipnja 2018.), to je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Naime, u odnosu na tužiteljeve žalbene navode, a koji se u bitnom svode na to da tužitelj smatra kako sud u parničnom postupku ne može preispitivati u upravnom postupku (pravomoćnim rješenjem) priznato pravo tužiteljeva osiguranika, ovaj sud napominje da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, ali u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, o kakvoj se parnici predmetno radi, sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanka opće nesposobnosti za rad i, posljedično tome, priznatom pravu na invalidsku mirovinu tužiteljeva osiguranika. Prema tome, budući da je tuženik osporavao uzročno-posljedičnu vezu između posljedica prometne nezgode koju je prouzrokovao osiguranik tuženika i invalidnosti osiguranika tužitelja u omjeru od 40% smatrajući da je taj omjer manji (najviše 20% u odnosu na kojeg je podmirio tužitelju nastalu štetu), to je predmetna činjenica odlučna za odluku suda o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Zbog toga, a i zbog načela neposrednosti izvođenja dokaza, prvostupanjski sud je u ovom sporu mogao (i morao) ispitivati između stranaka spornu odlučnu činjenicu postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001. i njegova umirovljenja, odnosno jesu li upravo ozljede zadobivene u predmetnoj prometnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženika uzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja u omjeru koji premašuje od strane tuženika priznati omjer od 20%.

S obzirom na to da je sud prvog stupnja provedenim medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku Azri Huršidić-Radišić utvrdio da su ozljede koje je osiguranik tužitelja Petar Tomić zadobio u prometnoj nezgodi od 26. ožujka 2001. samo u omjeru od 10% uzrokovale njegovo umirovljenje (dakle, čak i manje od 20% koji omjer je tuženik priznao u odgovoru na tužbu i koji dio štete je tuženik prije pokretanja ovog spora podmirio tužitelju), to je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu podnesenu protiv točke I. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi tu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Jednako tako, prvostupanjski je sud donio i pravilne odluke o troškovima postupka. Naime, u odnosu na tuženikov žalbeni navod da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o dijelu njegova zahtjeva za naknadu troška na ime zastupanja na ročištu 26. studenoga 2021., ovaj sud napominje da tuženik u svom zahtjevu za naknadu troška sa str. 90. spisa nije određeno postavio zahtjev za naknadu tog troška. Ovo iz razloga jer tuženik u odnosu na tu postupovnu radnju nije naveo iznos troška kojeg potražuje. Naime, da bi sud mogao odlučivati o zahtjevu za naknadu parničnih troškova taj zahtjev u smislu odredbe članka 164. stavka 2. Zakona o parničnom postupku mora biti određen. To znači da je tuženik u odnosu na poduzetu parničnu radnju zastupanja na ročištu 26. studenoga 2021. u svom zahtjevu za naknadu parničnog troška morao, osim naznake te parnične radnje za koju potražuje naknadu, određeno navesti i svotu koju potražuje za tu parničnu radnju. Međutim, upravo zbog toga što tuženik to nije učinio, to sud nije ni mogao odlučiti o njegovu zahtjevu za naknadu parničnog troška na ime zastupanja na ročištu 26. studenoga 2021.

Nadalje, pogrešno tuženik smatra da mu za trošak sastava podneska od 3. travnja 2019. pripada naknada troška u visini određenoj Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne prema Tbr. 8. točki 3. te Tarife, kako je to ocijenio prvostupanjski sud. Naprotiv, uvidom u taj tuženikov podnesak sa str. 32. spisa vidljivo je da se ne radi o podnesku iz Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga, obrazloženi podnesak kojim se odgovara na navode iz prigovora ili odgovora na tužbu, podnesak kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka). Prema tome, premda je navedeni podnesak bio potreban za vođenjem spora jer je tim podneskom tuženik, između ostalog, predložio provođenje vještačenja po vještaku medicine rada na okolnost uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 2001. godine i umirovljenja osiguranika tužitelja Petra Tomića, tuženik na ime sastava tog podneska osnovano potražuje samo trošak u iznosu od 250,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednost), a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud.

Jednako tako, prvostupanjski sud pravilno tuženiku nije priznao trošak sastava podneska od 24. studenoga 2020. smatrajući da taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog spora. Naime, uvidom u taj podnesak sa str. 48. spisa proizlazi da je tuženik u tom podnesku, osim što je obavijestio sud da on, odnosno njegov punomoćnik neće moći prisustvovati ročištu 25. studenoga 2020. zbog službene spriječenosti, ponovio da predlaže provođenje vještačenja po vještaku medicine rada na okolnost uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 2001. godine i umirovljenja osiguranika tužitelja Petra Tomića. Upravo zbog navedenog, taj podnesak nije bio potreban za vođenjem spora u smislu članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Stoga je tuženikovu žalbu podnesenu protiv točke III. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi tu točku presude, a na temelju odredbe članka 380. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude (kojim je tužitelju naloženo da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.062,50 kn s pripadajućim kamatama) i u dijelu u kojem tužitelj pobija točku III. izreke te presude (kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.741,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama), ovaj sud nalazi da oba žalitelja nemaju pravni interes pobijati te dijelove prvostupanjske presude, budući da su oni (svaki u navedenom dijelu) uspjeli u sporu te stoga oni ne bi žalbom postigli povoljniju pravnu zaštitu od one koju im je pružio prvostupanjski sud. Upravo zbog navedenog, tužiteljeva žalba u dijelu u kojem pobija točku III. izreke presude i tuženikova žalba u dijelu u kojem pobija točku II. izreke presude su nedopuštene u smislu članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, pa ih je zato kao takve valjalo odbaciti primjenom odredbe članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 29. prosinca 2022.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, v.r.