Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. 8 P-230/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, sudac Melita Tomaković, na prijedlog sudskog savjetnika Željka Samardžića, u pravnoj stvari tužiteljice J. C.-B., OIB: …, Đ., zastupana po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., zastupan po odvjetnicima kao punomoćnicima iz OD K.1 i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. prosinca 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 29. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu br. …, sklopljen dana 14. siječnja 2008., solemniziran kod javnog bilježnika N. B. iz Đ. dana 16. siječnja 2008. pod brojem OV-962/2008, a koja glasi: „ Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, što potvrđuje svojim potpisom na Ugovoru.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. st. 3. Ugovora o kreditu br. …, sklopljen dana 14. siječnja 2008., solemniziran kod javnog bilježnika N. B. iz Đ. dana 16. siječnja 2008. pod brojem OV-962/2008, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećanu za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljici J. C. B. iz Đ., OIB: …, isplati iznos od 22.950 kuna/ 3.045,99 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana i to na:

- iznos od 85,56 kuna/ 11,36 eura[1] počev od 01.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 99,41 kuna/ 13,19 eura[1] počev od 01.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 106,54 kuna/ 14,14 eura[1] počev od 01.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 92,23 kuna/ 12,24 eura[1] počev od 01.05.2009. pa do isplate,

- iznos od 91,69 kuna/ 12,17 eura[1] počev od 01.06.2009. pa do isplate,

- iznos od 72,19 kuna/ 9,58 eura[1] počev od 01.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 55,04 kuna/ 7,31 eura[1] počev od 01.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 61,03 kuna/ 8,10 eura[1] počev od 01.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 73,76 kuna/ 9,79 eura[1] počev od 01.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 66,50 kuna/ 8,83 eura[1] počev od 01.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 59,43 kuna/ 7,89 eura[1] počev od 01.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 75,66 kuna/ 10,04 eura[1] počev od 01.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 91,04 kuna/ 12,08 eura[1] počev od 01.02.2010. pa do isplate,

- iznos od 107,22 kuna/ 14,23 eura[1] počev od 01.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 102,98 kuna/ 13,67 eura[1] počev od 01.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 130,23 kuna/ 17,28 eura[1] počev od 01.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 123,20 kuna/ 16,35 eura[1] počev od 01.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 136,91 kuna/ 18,17 eura[1] počev od 01.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 214,10 kuna/ 28,42 eura[1] počev od 01.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 196,54 kuna/ 26,09 eura[1] počev od 01.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 262,43 kuna/ 34,83 eura[1] počev od 01.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 227,67 kuna/ 30,22 eura[1] počev od 01.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 201,53 kuna/ 26,75 eura[1] počev od 01.12.2010. pa do isplate,

- iznos od 281,03 kuna/ 37,30 eura[1] počev od 01.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 330,19 kuna/ 43,82 eura[1] počev od 01.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 294,55 kuna/ 39,09 eura[1] počev od 01.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 299,78 kuna/ 39,79 eura[1] počev od 01.04.2011. pa do isplate,

- iznos od 274,18 kuna/ 36,39 eura[1] počev od 01.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 282,08 kuna/ 37,44 eura[1] počev od 01.06.2011. pa do isplate,

- iznos od 369,11 kuna/ 48,99 eura[1] počev od 01.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 381,34 kuna/ 50,61 eura[1] počev od 01.08.2011. pa do isplate,

- iznos od 477,67 kuna/ 63,40 eura[1] počev od 01.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 442,69 kuna/ 58,76 eura[1] počev od 01.10.2011. pa do isplate,

- iznos od 388,21 kuna/ 51,52 eura[1] počev od 01.11.2011. pa do isplate,

- iznos od 386,78 kuna/ 51,33 eura[1] počev od 01.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 380,83 kuna/ 50,54 eura[1] počev od 01.01.2012. pa do isplate,

- iznos od 400,61 kuna/ 53,17 eura[1] počev od 01.02.2012. pa do isplate,

- iznos od 422,39 kuna/ 56,06 eura[1] počev od 01.03.2012. pa do isplate,

- iznos od 423,05 kuna/ 56,15 eura[1] počev od 01.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 409,35 kuna/ 54,33 eura[1] počev od 01.05.2012. pa do isplate,

- iznos od 414,92 kuna/ 55,07 eura[1] počev od 01.06.2012. pa do isplate,

- iznos od 423,08 kuna/ 56,15 eura[1] počev od 01.07.2012. pa do isplate,

- iznos od 414,28 kuna/ 54,98 eura[1] počev od 01.08.2012. pa do isplate,

- iznos od 415,03 kuna/ 55,08 eura[1] počev od 01.09.2012. pa do isplate,

- iznos od 406,91 kuna/ 54,01 eura[1] počev od 01.10.2012. pa do isplate,

- iznos od 391,89 kuna/ 52,01 eura[1] počev od 01.11.2012. pa do isplate,

- iznos od 410,21 kuna/ 54,44 eura[1] počev od 01.12.2012. pa do isplate,

- iznos od 416,86 kuna/ 55,33 eura[1] počev od 01.01.2013. pa do isplate,

- iznos od 414,20 kuna/ 54,97 eura[1] počev od 01.02.2013. pa do isplate,

- iznos od 387,45 kuna/ 51,42 eura[1] počev od 01.03.2013. pa do isplate,

- iznos od 405,99 kuna/ 53,88 eura[1] počev od 01.04.2013. pa do isplate,

- iznos od 410,24 kuna/ 54,45 eura[1] počev od 01.05.2013. pa do isplate,

- iznos od 401,90 kuna/ 53,34 eura[1] počev od 01.06.2013. pa do isplate,

- iznos od 377,24 kuna/ 50,07 eura[1] počev od 01.07.2013. pa do isplate,

- iznos od 361,94 kuna/ 48,04 eura[1] počev od 01.08.2013. pa do isplate,

- iznos od 375,51 kuna/ 49,84 eura[1] počev od 01.09.2013. pa do isplate,

- iznos od 384,86 kuna/ 51,08 eura[1] počev od 01.10.2013. pa do isplate,

- iznos od 408,74 kuna/ 54,25 eura[1] počev od 01.11.2013. pa do isplate,

- iznos od 395,59 kuna/ 52,50 eura[1] počev od 01.12.2013. pa do isplate,

- iznos od 401,47 kuna/ 53,28 eura[1] počev od 01.01.2014. pa do isplate,

- iznos od 406,29 kuna/ 53,92 eura[1] počev od 01.02.2014. pa do isplate,

- iznos od 415,47 kuna/ 55,14 eura[1] počev od 01.03.2014. pa do isplate,

- iznos od 425,09 kuna/ 56,42 eura[1] počev od 01.04.2014. pa do isplate,

- iznos od 410,55 kuna/ 54,49 eura[1] počev od 01.06.2014. pa do isplate,

- iznos od 406,22 kuna/ 53,91 eura[1] počev od 01.07.2014. pa do isplate,

- iznos od 408,11 kuna/ 54,17 eura[1] počev od 01.08.2014. pa do isplate,

- iznos od 420,21 kuna/ 55,77 eura[1] počev od 01.09.2014. pa do isplate,

- iznos od 432,55 kuna/ 57,41 eura[1] počev od 01.10.2014. pa do isplate,

- iznos od 431,45 kuna/ 57,26 eura[1] počev od 01.11.2014. pa do isplate,

- iznos od 437,65 kuna/ 58,09 eura[1] počev od 01.12.2014. pa do isplate,

- iznos od 446,56 kuna/ 59,27 eura[1] počev od 01.01.2015. pa do isplate,

- iznos od 442,93 kuna/ 58,79 eura[1] počev od 01.02.2015. pa do isplate,

- iznos od 451,72 kuna/ 59,95 eura[1] počev od 01.03.2015. pa do isplate,

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 2.854,79 kuna.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.551,02 kuna/ 1.665,81 eura[1] sa zateznim kamatama počevši od 29. prosinca 2022. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27. kolovoza 2020. navodi kako je s pravnim prednikom tuženika 14. siječnja 2008. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … na iznos od 15.970,00 CHF sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina. Navodi kako se čl. 4. Ugovora obvezala tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Izmjenama i dopunama Odluke o kamatnoj stopi kreditora, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora. Navodi kako je tuženik tijekom postojanja obveze iz Ugovora jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope i to obračunom veće kamatne stope od ugovorene, čime je tuženik povrijedio odredbe čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koje se odnose na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, te na savjesnost i poštenje, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, potrošač se poziva na presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od strane Udruge potrošač, te navodi kako su iste primjenjive na sve ugovore o kreditu s promjenjivim kamatnim stopama, te se tužiteljica sukladno čl. 502.c tada važećeg Zakona o parničnom postupku, poziva na utvrđenja iz navedenih presuda u ovom individualnom postupku. Nadalje, tužiteljica navodi kako se čl. 3. st. 3. Ugovora obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, a isti kredit se podmiruje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Dakle, tuženik je na taj način inkoporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu koja čini predmet Ugovora o kreditu vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica vezala za valutu švicarski franak bile tužiteljici kao prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i time ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužiteljicu o općem riziku vezanom u valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da uzimajući u obzir odredbe čl. 81. st. 2. i 3. i čl. 84. ZZP/03, odredbe čl. 96. i 99. ZZP/07, te povrh svega odredbu čl. 3. ZOO-a, i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske unije, u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti kako je tuženik ugovaranjem valutne klauzule i ovakvog načina promjene kamatne stope postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u Ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno u potpunosti prešutivši ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. Tužiteljica smatra, uvažavajući dosadašnje stavove sudske prakse, kako je odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Slijedom svega, tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom bi utvrdio ništetnima odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 25.804,79 kn zajedno sa zateznim kamatama na pojedine specificirane iznose.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe nedostatak pravnog interesa s obzirom da se od 01. siječnja 2014. na predmetni Ugovor primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, tuženik navodi kako je tijekom cijele ugovorne obveze postupao u skladu s kogentnim zakonskim propisima, te ističe kako se o svakoj pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i lako razumljiva. Također, navodi kako je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužiteljici, te ju informirao o istoj, a i sama volja ugovornih strana je bila sklopiti Ugovor s takvom odredbom. Navodi da se i o valutnoj klauzuli također pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a sklapanje Ugovora s takvom klauzulom je bio izbor tužiteljice. Nadalje, tuženik navodi kako nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF iz čega proizlazi da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega, predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužiteljice radi nedostatka pravnog interesa, a podredno tužbeni zahtjev odbiti, te obvezati tužiteljicu na naknadu troškova.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti pretplate svakomjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio na dan korištenja kredita, tužiteljica podneskom od 29. rujna 2022. konačno uređuje tužbeni zahtjev pa tako uz utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. i čl. 3. st. 3. Ugovora, potražuje isplatu iznosa od 22.950,00 kn na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Dakle, u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.804,79 kn, tužiteljica povlači tužbeni zahtjev za iznos od 2.854,79 kn. Uzimajući u obzir da tuženik podneskom od 29. studenog 2022. na isto povlačenje pristaje, sud je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP) odlučio kao pod toč. I. izreke rješenja.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … (str. 8-16 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa (str. 17 spisa), Otplatni plan i specifikacija uplata (str. 18-26 spisa), dokumentacija uz Odgovor na tužbu (str. 49-168 spisa), Nalaz i mišljenje vještaka (str. 227-236 spisa), te su saslušani tužiteljica J. C.-B. i svjedokinja A. K..

5. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika N. B. iz Đ. budući javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora upozorava stranku na pravne posljedice ugovora, a ne na ekonomske, pa bi isti dokazni prijedlog vodio ka odugovlačenju i neekonomičnosti ovoga postupka, a i činjenično stanje u ovome postupku je utvrđeno u dovoljnoj mjeri radi donošenja konačne odluke. Također, odbijen je dokazni prijedlog tuženika radi dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da se na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje kamatna stopa koja je vrijedila za Ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog Ugovora (8,42%) i to iz razloga što je sama posljedica ništetnosti, vraćanje tužiteljice u činjenično i pravno stanje kao da ništetnih ugovornih odredaba nije niti bilo, pa je sud već izrađeni nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao vjerodostojan sukladno danoj mu uputi i zadatku.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika S. b. d.d. O. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … dana 14. siječnja 2008. u iznosu od 15.970,00 CHF s rokom otplate od 7 godina. Također, nije sporno da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu potrošač. Naime, među strankama je sporno jesu li u predmetnom Ugovoru inkorporirane odredbe u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, pa postoji obveza tuženika na isplatu na ime stečenog bez osnove i to konkretno obveza tuženika na isplatu na ime potencijalno ništetne valutne klauzule kako to tužiteljica u svom tužbenom zahtjevu i potražuje. Obzirom na prigovore tuženika, sporno je mogu li se na konkretan predmet primjenjivati pravna shvaćanja iznesena u presudama iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, je li dopušteno ispitivati poštenost spornih ugovornih odredbi, kao i je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine. Dakle, sporna je i osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj …, utvrđeno je da je tužiteljica kao korisnica kredita s prednikom tuženika S. b. d.d. O. 14. siječnja 2008. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita u iznosu od 15.970,00 CHF s rokom otplate od 7 godina. Kredit je realiziran radi kupnje osobnog automobila uz Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke. Odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno Izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora. Također, čl. 3. st. 3. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 08. rujna 2022., a zadatak kojeg vještaka je bio očitovati se o svakomjesečnoj razlici između plaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila da je obaveza u valuti CHF bila plaćena po tečaju početka korištenja kredita, utvrđeno je kako je nastala pretplata tužiteljice u iznosu od 22.950,00 kn.

10. Tužiteljica J. C.-B., saslušana je na ročištu od 30. lipnja 2022. te je navela kako je predmetni Ugovor sklopila radi kupnje osobnog automobila koji joj je trebao za svakodnevne potrebe. Navela je kako su je djelatnici u Auto kući u kojoj je izabrala željeno vozilo uputili u banku prednika tuženika radi sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje, navela je kako su joj djelatnici banke rekli kako je najpovoljnija opcija sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, te su joj prilikom odabira opcije kredita u CHF već dali sastavljeni Ugovor o kreditu na potpis pa o ostalim odredbama niti nije mogla pregovarati. Ponavlja kako su je djelatnici nagovorili na sklapanje ugovora u valuti CHF, te joj pri tome uopće nisu pojašnjavali parametre o čemu bi mogla ovisiti promjena kamatne stope ili rizik sklapanja kredita u valuti CHF. Također, predmetni Ugovor je pročitala, te isti sama u cijelosti isplatila.

11. Svjedokinja A. K., također je saslušana na ročištu od 30. lipnja 2022. na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora, te je ista navela kako nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora. Tijekom 2008. godine bila je zaposlena u poslovnici prednika tuženika u V. na radnom mjestu kreditnog referenta, te nije upoznata s realizacijom ugovora o kreditu pri kojima Auto kuće sudjeluju kao posrednici. Također, navela je kako nema saznanja o čemu su klijeti pričali i pregovarali s djelatnicima Auto kuće, a u predmetno vrijeme nije imala informaciju na koji način će se kretati tečaj CHF, a niti su drugi imali ta saznanja.

12. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući se ista ne odnosi na odlučne činjenice radi donošenja konačne odluke u ovome postupku.

13. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao vjerodostojan i istinit budući je isti izrađen od strane stručne i nepristrane osobe, te u potpunosti udovoljava zadatku danom mu od strane suda. Naime, na isti nalaz tuženik iznosi prigovore samo pravne prirode, a također navodi da je potrebno uračunati i manje plaćene iznose budući je tečaj valute CHF u određenom periodu tijekom otplate bio niži nego li u trenutku sklapanja Ugovora. Takav prigovor tuženika je neosnovan i bespredmetan budući je zadatak vještaka bio izračunati i pozitivnu i negativnu razliku, a tužiteljica je podneskom od 29. rujna 2022. kojim je konačno uredila tužbeni zahtjev, već uračunala manje plaćene iznose u sljedeće dospjele pozitivne iznose i time visinu tužbenog zahtjeva izjednačila sa izračunom iz nalaza i mišljenja vještaka.

14. Sud prihvaća kao istinite iskaze tužiteljice i svjedokinje budući su isti dani logično i uvjerljivo. Dakle, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice kojem je sud priklonio vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora, o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Suprotno navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom kao potrošačem, pregovarao o spornim odredbama, niti je tužiteljicu u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ista prilikom sklapanja Ugovora nije upozorena na rizike koje donosi ugovaranje valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što ju je ponukalo na sklapanje takvog ugovora, te u dijelu u kojem navodi kako se radi o već sastavljenom, odnosno tipskom ugovoru. Nadalje, njezin iskaz je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, a iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla. Također, predloženi svjedok od strane tuženika ne potkrjepljuje navode istoga budući ista navodi kako niti nije sudjelovala u sklapanju spornog ugovora, a također nije niti upoznata o postupku realizacije ugovora o kreditu pri kojima Auto kuće sudjeluju kao posrednici.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike suda broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. godine, utvrđeno je da je tužena A. B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača, pa je time tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača 07 (Narodne novine 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine utvrđeno je da je petotužena A. B. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena A. B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena A. B. d.d. postupila suprotno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje ZZP-03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Gore navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a istog zakona odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj. Stoga nije osnovan prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Također, nije pravno odlučno što nekadašnja S. b. d.d. O. nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima jer je H. A.-A. B. d.d. Z., koja pod tvrtkom A. B. d.d. posluje od 11. srpnja 2016., bila stranka kolektivnog spora, te je tuženik pripajanjem S. b. 2009. godine kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze S. b. d.d. kao pripojenog društva. Pored toga, S. b. d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženiku radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženika neovisno o tome je li ona ili pak S. b. d.d. zaključila ugovor s tužiteljicom.

19. No, bez obzira na prethodno, sud je stava da su predmetne sporne odredbe Ugovora, nepoštene ugovorne odredbe.

20. Odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima.

21. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Prema stavu suda, u konkretnom su slučaju ispunjeni navedeni kriteriji. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi određena su u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.

23. S obzirom na sve navedeno, sud je utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 4. i 3. st. 3. Ugovora nepoštene temeljem čl. 96. i 97. ZZP-a, a sukladno čl. 102. istog Zakona i ništetne, radi čega je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

24. Nije cijenjen osnovanim prigovor tuženika da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, jer suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik nije sudu predložio adekvatne dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Naime, tuženik je pregovaranje o spornoj odredbi mogao dokazati jedino i isključivo predlaganjem osobe koja je u njegovo ime s tužiteljicom dogovarala uvjete sklopljenog kredita, no tuženik je predložio saslušanje svjedoka koji je naveo kako uopće nije sudjelovao u realizaciji predmetnog Ugovora, a niti mu je poznata procedura sklapanja istih. Također, nije cijenjen osnovanim niti prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenje ove tužbe budući se pravo na isticanje ništetnosti ne glasi, a kao posljedica ništetnosti za tužiteljicu podrazumijeva isplatu određenog novčanog iznosa.

25. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO), je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

26. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Stoga, kako su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule utvrđena ništetnima, a kako je tužiteljica zatražila isplatu samo s osnove ništetne valutne klauzule, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju takve ništetne odredbe.

28. Glede visine tužbenog zahtjeva, tužiteljica je isti postavila sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka od 08. rujna 2022., te je podneskom od 29. rujna 2022. konačno uredila tužbeni zahtjev i postavila isti na način da je sukladno nalazu uzela u obzir i manje plaćene anuitete pa je tako uračunala manje plaćene iznose u sljedeće dospjele pozitivne iznose i time visinu tužbenog zahtjeva izjednačila sa izračunom iz nalaza i mišljenja vještaka. Također, sud smatra bespredmetnim prigovor tuženika kojim navodi kako novouređeni tužbeni zahtjev nije razumljiv niti određen iz razloga što tužiteljica podneskom od 29. rujna 2022. kojim uređuje tužbeni zahtjev nakon nalaza i mišljenja vještaka, ukupan traženi iznos i pojedine iznose navodi osim u kunama i u eurima. Naime, s obzirom na obvezu sudova da u svojim odlukama u kojima strankama nalažu plaćanje novčanog iznosa, dvojno iskazuju takve iznose, tužiteljica samo preračunava tražene iznose sukladno prihvaćenom fiksnom tečaju konverzije od 7,53450.

29. Pri donošenju odluke o visini tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 22.950,00 kn na način kako je navedeno u izreci presude pod točkom III., a što čini zbroj pojedinih iznosa u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno razliku više i manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF tijekom čitavog razdoblja otplate kredita. Dakle, kako je sud prethodno utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o valutnoj klauzuli, a razlika je utvrđena provedenim vještačenjem, sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev, na način kako je naznačeno u izreci presude pod točkom III.

30. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavila tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude.

31. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice radi potraživanja na ime ništetne odredbe. Naime, tužiteljica u predmetnoj tužbi prema tuženiku ima potraživanje samo s osnove valutne klauzule. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/2017 od 20. veljače 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO (dakle 4. travnja 2012. godine) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (dakle od 14. lipnja 2018. godine). Tužba u ovom predmetu podnesena je 27. kolovoza 2020., te nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a, odnosno opći zastarni rok od pet godina, pa stoga nije nastupila zastara potraživanja.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., a u svezi s čl. 158. st. 1. ZPP-a. Odlučujući o trošku sud je krenuo od činjenice da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina zahtjeva. Tužiteljica je u odnosu na osnovanost uspjela u cijelosti (100%) dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspjela sa 89% (od zatraženih 25.804,79 kn, dosuđeno 22.950,00 kn). Tužiteljičin uspjeh u postupku je stoga 94,5% (189%/2), a tuženikov 5,5%.

33. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

34. Dakle, tužiteljici je uvažavajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva priznato 89% opravdanih troškova postupka (94,5% – 5,5%).

35. Slijedom navedenog, a u skladu s vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kn (tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 29. rujna 2020. u iznosu od 1.500,00 kn (tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak pristupu ročištu od 04. veljače 2021. u iznosu od 750,00 kn (tbr. 9. toč. 2. OT- a), trošak pristupu ročištu od 30. lipnja 2022. u iznosu od 1.500,00 kn (tbr. 9. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 29. rujna 2022. u iznosu od 1.500,00 kn (tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 11. studenog 2022. u iznosu od 375,00 kn (tbr. 8. toč. 3. OT-a), trošak pristupu ročištu od 06. prosinca 2022. u iznosu od 1.500,00 kn (tbr. 9. toč. 1. OT-a), trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 750,00 kn (tbr. 9. toč. 3. OT-a), a sve uvećano za PDV od 25% ukupno čini iznos od 11.718,75 kn. Također, tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 304,02 kn i pristojbe na presudu u iznosu od 579,50 kn. Dakle, sve navedeno ukupno iznosi 14.102,27 kn.

36. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir uspjeh tužiteljice u sporu od 89%, tužiteljici je dosuđen trošak u iznosu od 12.551,02 kn, pa je odlučeno kao pod toč. II. izreke rješenja.

U Đakovu 29. prosinca 2022.

SUDAC

Melita Tomaković, v. r.

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku