P-4219/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S. po sucu ovog suda D. R., kao sucu

pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. I. S., P. 35, OIB: … zastupane po punomoćniku S. K. odvjetniku u S. protiv

tuženika P. banka Z., d.d- R. .., Z., OIB: …

zastupanima po punomoćnicima odvjetnicima u OD M. B. & V. iz

S., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 01. prosinca 2022 u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. K. odvjetnika u S. te punomoćnika tuženika B. B. odvjetnice u S., na ročištu za objavu dana 29.prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu br… od 25.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti 55.400,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6. u dijelu u kojem se kreditu iznosu 55.400,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja,prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4Ugovora o kreditu broj …. od 25.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate, odnosno u dijelu u kojem je obavijest o tome sastavni dio ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od … EUR-a, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., a od1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope .. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate,obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od:

6,64 kn 31.07.2007.

226,67 kn 31.08.2007.

197,66 kn 30.09.2007.

202,99 kn 31.10.2007.

204,42 kn 30.11.2007.

202,17 kn 31.12.2007.

232,33 kn 31.01.2008.

393,40 kn 29.02.2008.

461,05 kn 31.03.2008.

373,16 kn 30.04.2008.

366,73 kn 31.05.2008.

376,94 kn 30.06.2008.

340,89 kn 31.07.2008.

340,02 kn 31.08.2008.

354,65 kn 30.09.2008.

596,93 kn 31.10.2008.

425,28 kn 30.11.2008.

602,22 kn 31.12.2008.

626,30 kn 31.01.2009.

588,65 kn 28.02.2009.

597,08 kn 31.03.2009.

585,22 kn 30.04.2009.

552,09 kn 31.05.2009.

497,81 kn 30.06.2009.

517,23 kn 31.07.2009.

551,57 kn 31.08.2009.

518,38 kn 30.09.2009.

508,40 kn 31.10.2009.

531,38 kn 30.11.2009.

570,80 kn 31.12.2009.

613,62 kn 31.01.2010.

556,26 kn 28.02.2010.

654,68 kn 31.03.2010.

9.068,16 kn 23.04.2010.

198,28 kn 30.04.2010.

459,37 kn 31.05.2010.

566,24 kn 30.06.2010.

537,05 kn 31.07.2010.

625,93 kn 31.08.2010.

552,47 kn 30.09.2010.

577,69 kn 31.10.2010.

531,06 kn 30.11.2010.

651,63 kn 31.12.2010.

609,98 kn 31.01.2011.

599,91 kn 28.02.2011.

596,02 kn 31.03.2011.

588,07 kn 30.04.2011.

703,28 kn 31.05.2011.

698,41 kn 30.06.2011.

837,20 kn 31.07.2011.

755,09 kn 31.08.2011.

630,98 kn 30.09.2011.

788,90 kn 31.10.2011.

628,22 kn 30.11.2011.

678,14 kn 31.12.2011.

702,70 kn 31.01.2012.

682,24 kn 29.02.2012.

49.321,20 kn 26.03.2012.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od … EUR-a sa zateznom kamatom od dana presuđenja

29. prosinca 2022 pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1.U svojoj tužbi od 13. lipnja 2019 tužitelj je naveo:

Stranke su dana 25. svibnja 2007 g. sklopile Ugovor o kreditu br. 9012535507 kojim Ugovorom su za slučaj spora ugovorili mjesnu nadležnost suda u S. . Citiranim ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.400,00 CHF uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila od 4,55% godišnje . Tužiteljica je uredno vraćala kredit sukladno ugovorenoj dinamici plaćanja i dostavljenim obavijestima Banke u iznosu svakog pojedinog mjesečnog obroka, te u ugovoreni iznos kredita isplatila u cijelosti. Unatoč ugovorenom načinu plaćanja po ocjeni tužiteljice kamatne stope iznad stope od 4,55% godišnje te način obračuna i naplate tako ugovorenih kamata ništetni su i ne proizvode pravni učinak. Naime, kamata je cijena i kao takva bitni sastojak ugovora. U predmetnom slučaju ta cijena je neodrediva što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz kojih razloga je odredba o promjenjivoj kamati ništetna. Radi se o djelomičnoj ništetnosti citiranih ugovornih odredbi o kojoj se sudska praksa već izjasnila uključujući i Vrhovni sud RH, koja ništetnost nastupa po samom zakonu te stoga ne proizvodi pravni učinak među strankama. Kod takvog stanja stvari proizlazi da su kamate koje je tužiteljica plaćala na način i u visini kako je to određivao tuženik,a preko ugovorene kamatne stope od 4,55% naplaćene primjenom ništetnih odredbi citiranog Ugovora. Dakle ne postoji valjani pravni osnov za plaćanje tih i takvih kamata i tečajnih razlika iz čega proizlazi da je tužiteljica platila daleko više naime kamata i tečajnih razlika od iznosa koji bi morala platiti po fiksnoj kamatnoj stopi. Koliko je više platila tužiteljica nije u mogućnosti navesti jer ne raspolaže svim potrebnim podacima , a tuženik se oglušava na svako njeno traženje po tom osnovu.

2. U svom odgovoru na tužbu od 20. ožujka 2020 tuženik je naveo:

Tuženik se protivi tužbi tužitelja kao neurednoj i nepodobnoj za raspravljanje, a tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga tužbu odbaciti, odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe i prigovor zastare .Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu za sada neodređenoga iznosa na ime pretplate u iznosima mjesečnih anuiteta na ime ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute u CHF, sve uvećano za pripadajući iznos zakonskih zateznih kamata tekućima na pojedinačne mjesečne iznosa od datuma dospijeća pa do isplate, a koje iznose će tužitelj specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Z., P-….

odnosno presudi V. trgovačkog suda u Z., Pž-…., presuda VS RH

Revt …, i dr., utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a, Zakona o zaštiti potrošača i u odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga:Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj …. dana

19. svibnja 2006.godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.750,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,75 % godišnje. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare .Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2015.godine.Tužitelj je stoga prekludiran pozivati se na ništetnosti Ugovora o kreditu iz 2006.g. kao što je i u prekluziji obzirom na protek zastarnog roka. Nadalje, da bi presuda na koje se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu .Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14:„Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan .Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno .Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća --- EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi:„Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… Ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno D. V. 93/13 .. od

05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje:(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi:„Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“I Ustavni sud u svojoj odluci U-… od 17.06.2009.

navodi:„Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj:„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza.Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima .Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju .Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u P., Gž-… navodi:„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora!U odnosu na prigovor zastare:Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu V. suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime,

odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te

c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07.

– dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev od 6. svibnja 2015., Rev-.. od 22. veljače 2006, Rev-x ,

od 12. rujna 2012.Prema čl. 117. st. 3. Ustava R. “sudovi sude na temelju ustava i zakona”.Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”.Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije!Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine.Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao Ugovor o kreditu od 25. svibnja 2007, otplatni plan, pregled uplata, knjigovodstvenu karticu, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu dana 25. svibnja 2007 u kunskoj protuvrijednosti od. . CHF t eda je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF.

8. Tuženik u svom odgovoru predlaže tužbu tužiteljice odbaciti kao neurednu i nepodobnu za raspravljanje pa je kao prvo kazati kako se radi o institutu "stupnjevite tužbe" predviđene odredbama Zakona o parničnom postupku, stoga tužba nije neuredna i podobna je za raspravljanje, a tužiteljica će ponovno odrediti vrijednost predmeta spora i urediti visinu svog tužbenog zahtjeva nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sve kako je to predviđeno odredbama zakona i navedeno u tužbi.

9.U identičnim sporovima protiv istog tuženika - d.d.,

postoji već opsežna sudska praksa kojom se svi navodi tuženikova odgovora na tužbu otklanjaju. No, tužiteljica neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već će samo citirati i priložiti određene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova kojima u bitnome:ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na tužbu;

10. V. sud R. H. zauzima izričiti stav prema kojem je dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr. saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd.) jednako kao i postavljanje takvog petita.

V. sud R. H. svojom odlukom posl.br. Rev- od 19.

ožujka 2019. posredno utvrđuje kao neosnovane prigovore i navode iz tuženikova odgovora na tužbu (pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.) te ističe kako niže stupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

11.Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-…, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.

12.Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-,…, Rev-

i Rev-,,, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka

za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog odjela V. suda R. H. revidirano je naprijed navedeno shvaćanje

donošenjem Zaključka koji glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

13.Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je naglasiti kako je V. sud R. H. u svojoj presudi br. Rev- od

20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu … protiv …… ….. SA u spojenim predmetima C-.., C-.. i C-.. koja

glase:

- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo,

- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,

- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno, tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:

promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata početkom otplate,valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno u tužbi.

Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

14. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti valjano inkorporirani u ugovor. Trgovački sud u … u presudi P-… se o

tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Na isti način o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Revt- …, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

15. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici.

Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi V. trgovačkog suda P.-… nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

16. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na… . . nedvojbeno i jasno proklamira

ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem… . . koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je

istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne nadležnosti protiv istog tuženika.

17.Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice

što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-.. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.

18. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda

U-III… od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja V. suda R.

H. br. Rev. . -11 od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s valutom.

19. U svom nalazu i mišljenju od 11. lipnja 2021sudski vještak je naveo. Vještvo je napravljeno sukladno u S. od 21. svibnja 2021 godine u predmetu koji se vodi pod brojem P…..

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam. Tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj …. U razdoblju od 01 08.2007 do konačne otplate 27.03.2012 tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu te je za plaćanje rata korišten tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 01.08.2007 do 27.03.2012 platio veće iznose rata od rata koje bi bile plaćene da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnim iznosu 14.827,91 kn. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju od 31.07.2007 do 27.03.2012 platio veće iznose rata od rata koje bi bile plaćene da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 72.133,95 kn. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Ukupan iznos više plaćenih rata zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF iznosi 86.961,86 kn.

20.Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju od 20.12.2021 je naveo:

Tuženik je u podnesku od 30. kolovoza prigovorio na izračun vještaka i to zbog pogrešno utvrđenog ostatka glavnice nakon djelomične prijevremene otplate kredita na dan 23.04.21010. Naime tvrdi kako je nedospjela glavnica umanjena za iznos prijevremene otplate iz kolone 3, ali i za iznos kamate iz kolone 4 a po mišljenju tuženika je nedospjelu glavnicu trebalo umanjiti samo za iznos iz kolone 3.

Prigovor tuženika je netočan. Iz tablice obračuna kredita je vidljivo da je 23.04.2010 u koloni 3 prikazana ukupna uplata u korist kredita i to iza iznos 14.412,09 CHF.ukupna je uplata razdijeljena na dio za plaćanje kamate za razdoblje od 31.03.2010 do 23.04.2010 u iznosu od 131,53 CHF i dio za otplatu glavnice u iznosu 14.280,55 CHF koji je prikazan u stupcu broj 5 s tablice. Ostatak glavnice je umanjen upravo za iznos otplate glavnice iz stupca 5tj. 14.280,55 koji je manji od ukupne uplate upravo za iznos obračunate kamate.

Ostatak glavnice na dan 31.03.2010

= 45.878.18 CHF

Iznos otplate glavnice (stupac 5) 23.04.2010 =14.280,55 CHF

Ostatak glavnice na dan 23.04.2010

= 31.597,63 CHF

Zaključno u cijelosti ostajem pri svom nalazu i mišljenju.

20.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. J. koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je prilikom izrade vještva koristio dokumentaciju dostavljenu u sudski spis te da je tužitelj platio više zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja C. u razdoblju do 29.02.2008 do 01.09.2015 iznos od 86.961,86 kn.

Sud također poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i u skladu s dokumentacijom dostavljenomu sudski spis.

21.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

22.Odluka o troška temelji se na odredbi članka 154. st 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe - 100 bodova, sastav podneska od 18.03.2021 - 100 bodova, sastav podneska od 06.05.2021-100 bodova, zastupanja na ročištu od 23.03.2021-100 bodova, zastupanja na ročištu od 21.05.2021-100 bodova, sastava podneska od 07.09.2021-100 bodova, sastav podneska od 21.10.2021-100 bodova, zastupanja na ročištu od 05.11.2021-100 bodova, sastav podneska od 21.09.2022.- 100 bodova, zastupanja na ročištu od 05.10.2022-100 bodova, zastupanja na ročištu od 01.12.2022-100 bodova, odnosno ukupno 1100 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 15 kuna daje iznos od 16.500,00 kn koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a odnos 4.125,00 kn pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 20.625,00 kn koji iznos je uvećan naime pristojbe tužbe 400,00 kn , pristojba presude 1.219,61 kn , troškova vještačenja2000,00 kn pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa do 24.244,61 kn.

U Splitu, 29. prosinca 2022.

SUDAC

Dragan Ramljak, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud. (Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.)

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis