REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4379/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. J., B., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo ... Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-221/2021-2 od 14. srpnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-420/2017-34 od 30. studenog 2020., u sjednici održanoj 28. prosinca 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbacuje se kao nedopušten.
II. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-221/2021-2 od 14. srpnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-420/2017-34 od 30. studenog 2020. radi pravnih pitanja navedenih u prijedlogu.
2. Tuženica je u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predložila prijedlog odbaciti kao nedopušten.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio sljedeća pravna pitanja:
„1. Smatra li se da je tuženik kao poslodavac vodio evidenciju o radnom vremenu tužitelja na pravno relevantan način sukladno čl. 4.st.1. i st.2. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) odnosno čl. 5.st.1. ZR/14 i čl. 8. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencija o radnicima (NN 37/11) ukoliko je tužitelj odnosno djelatnik vlastoručno na poleđini same evidencije prigovarao njezinom sadržaju kao netočnom, te koje prigovore je ponovio tijekom parničnog postupka prigovarajući evidencijama radnog vremena tuženika kao nepotpunim, netočnim i nevjerodostojnim budući su neuredno vođene (ne prikazuju stvarno radno vrijeme na terenima, ne iskazuju prekovremeni rad kad isti proizlazi iz upisanog radnog vremena ili pak iskazuje prekovremene sate za upisano radno vrijeme od 08,00 h do 16,00 h, ne upisuju vrijeme završetka radnog vremena i sl.) te je li slijedom takvih evidencija radnog vremena pravilno shvaćanje suda da službena evidencija poslodavca, ima snažniju dokaznu snagu i uvjerljivost od manje uvjerljivih iskaza tužitelja i svjedoka koji su prema ocjeni suda dani općenito i nakon dugog proteka vremena od događaja koje upisuju?
2. Jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev 4029/2019-2 od 26. siječnja 2021. godine po kojemu se ostvareni prekovremeni sati imaju umanjiti za korištene slobodne dane u Evidenciji radnog vremena, ako se u konkretnom slučaju dio iskorištenih slobodnih dana odnosi na sate prekovremenog rada koji nisu odrađeni na terenu pa time uopće nisu obračunati u nalazu vještaka (konkretno 82 h prekovremenog rada) te je li slijedom navedenog pravilno sate prekovremenog rada na terenu odrađene u utuženom razdoblju umanjiti još jedanput i za razmjeran broj slobodnih dana koji tužitelju pripadaju s osnove 82 h u nalazu vještaka neobračunatog prekovremenog rada?
3. Može li se smatrati pravilnim shvaćanje suda da se u parnici kod obračuna visine neisplaćenih dodataka na plaću u utuženom razdoblju s osnove rada na terenu treba oduzeti sve slobodne dane iskorištene u utuženom razdoblju, uključujući i one slobodne dane koji su iskorišteni prije nego li je prekovremeni rad u utuženom razdoblju realiziran ili pak treba pretpostaviti da se slobodni dani iskorišteni prije nego li su ostvareni prvi prekovremeni sati u utuženom razdoblju odnose na neki raniji radni angažman koji nije predmet spora i takvim ranije korištenim slobodnim danima ne umanjivati prekovremeni rad koji je kasnije realiziran?“
6. U prvom postavljenom pitanju tužitelj problematizira način vođenja i sadržaj evidencija tuženika o radnom vremenu tužitelja, kao i dokaznu snagu predmetnih evidencija o radnom vremenu tužitelja u odnosu na iskaze tužitelja i svjedoka koji su dani tokom trajanja prvostupanjskog postupka. Međutim, takvo pitanje je činjenične naravi i vezano je za utvrđene okolnosti ovog pojedinačnog slučaja te se njime ne može uspostaviti opći standard primjenjiv na sve buduće slučajeve. Slijedom navedenog, takvo pitanje nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, već pitanje koje se odnosi na činjenične okolnosti konkretnog predmeta, pa samim time nije važno pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. U odnosu na sadržajno slično pitanje ovaj sud je na isti način kao u ovom rješenju već odlučio u predmetu poslovni broj Revd 283/2021-2 od 27. travnja 2021. Tužitelj kroz zadnja dva postavljena pitanja prikazuje odlučno činjenično stanje drukčijim od onog kako je utvrđeno u pobijanoj odluci te pri tome osporava nalaz i mišljenje vještaka iz prvostupanjskog postupka. Naime, u postupku koji je prethodio revizijskom, utvrđeno je da su tužitelju za odrađeni prekovremeni rad od strane tuženice priznati slobodni dani te da tužitelj nije ni tvrdio da se radilo o slobodnim danima koji su mu dodijeljeni po nekoj drugoj osnovi, a ne radi prekovremenog rada, kao što nije tvrdio niti to da je dobio manje slobodnih dana nego što mu je pripadalo s obzirom na broj odrađenih prekovremenih sati. Slijedom navedenog, niti navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da činjenična utvrđenja koja se impliciraju navedenim pitanjima ne korespondiraju s činjeničnim utvrđenjima iz pobijane odluke, pa predmetna pitanja nisu od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari.
7. S obzirom na gore navedeno, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP i čl. 392. st. 1. ZPP riješio kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
8. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice, a sve u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP te je slijedom navedenog odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.
Zagreb, 28. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v.r.
