REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 39 Pž-4527/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branke Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja P.M.C. 2009 d.o.o., Gajeva 18, Split, OIB 27071764184, kojeg zastupa punomoćnik Darko Medak, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tuženika ARAN YACHT INVESTMENT s.r.o., Križna 44, Bratislava 821 08, Slovačka Republika i 2. tuženika BEATA HLAVAČKOVA, Mliekarenska 16011/11, 82019 Bratislava, Slovačka Republika, koje zastupa punomoćnica Ksenija Grba, odvjetnica iz Rijeke, radi isplate 4.961,93 EUR / 37.385,64 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-86/22-13 od 7. rujna 2022., 28. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-86/22-13 od 7. rujna 2022. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O naknadi troškova žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 37.385,64 kn / 4.961,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom II. izreke naloženo je tuženicima, solidarno u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 11.555,00 kn / 1.533,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave koje prileže spisu i iskaza saslušanih zakonskih zastupnika stranaka prvostupanjski je sud utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, sukladno odredbama čl. 292. st. 4., čl. 844., čl. 845. st. 1. i čl. 847. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), čl. 10. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 137/09, 146/08, 118/03, 121/99 i 152/11; dalje: ZTD), čl. 15. st. 1. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina („Narodne novine“ broj 107/07). Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tuženici su podnijeli žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom ovome sudu, pobijanu presudu preinačiti podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelji u bitnome navode da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Žalitelji navode da je odredbom čl. 15. st. 2. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina koji se ovdje primjenjuje kao lex specialis, („Narodne novine“ broj: 107/07, 144/12, 14/14 i 32/19), propisano kako se ugovor o posredovanju sklapa u pisanom obliku i na određeno vrijeme te tvrdi da stranke nisu potpisale ugovor o posredovanju u prometu nekretnina, niti je iz dokaznog postupka proizašlo da su dogovorile uvjete istoga, stoga proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je drugo tužena bila nalogodavac te kako su stranke sklopile ugovor o posredovanju u prometu nekretnina. Kako u predmetnom slučaju ne postoji pisana forma ugovora, a još manje potpis stranaka, isti nikada nije niti bio zaključen. Ostvaren je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe Zakona o obveznim odnosima o utvrđivanju da je među strankama ipak sklopljen konkretni ugovor, a zanemarivanje izričitih i jasnih odredbi Zakona o posredovanju u prometu nekretninama.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj je osporio žalbene navode, predložio odbiti žalbu, potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu, na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredbe iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u sporovima male vrijednosti (čl. 502. ZPP-a), kakav je predmetni spor, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a.

8. Ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 370. ZPP-a. Stoga sve žalbene navode koji se odnose na utvrđivanje pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije ovlašten razmatrati. Žalbeni navodi sadržajno se u cijelosti odnose na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje iznosa naknade za posredovanje temeljem računa br. 31-1-1/2014 od 20. studenog 2014., s danom dospijeća 27. studenog 2014. na iznos od 37.385,64 kn / 4.961,93 EUR.

10. Tužitelj tvrdi da je s drugotuženicom, sklopio ugovor o posredovanju u prometu nekretnina. Budući da tuženici osporavaju da su s tužiteljem sklopili pisani ugovor o posredovanju nekretnina, iz razloga jer nisu dogovorili uvjete posredovanja koji se odnose na posredničku naknadu, a posebno što drugotuženica u ovom poslu između tužitelja i vlasnice nekretnine Maje Kiš, nastupa kao treća osoba koja sukladno Zakonu o posredovanju nije obveznik plaćanja provizije, kao prijeporno bilo za utvrditi da li je sklopljen između stranaka ugovor o posredovanju te da li tužitelj osnovano potražuje ugovorenu naknadu.

11. U obrazloženju prvostupanjski sud kao nesporno navodi da je

- prvotuženik trgovačko društvo koje je u vrijeme sklapanja ovog pravnog posla bilo u isključivom vlasništvu drugotuženice te je drugotuženica ujedno bila i jedini zastupnik po zakonu prvotuženika,

- drugotuženica u tijeku pregovaranja vezano za kupnju nekretnine na Lastovu, nastupala u ime i za račun prvotuženika, te se osnovano tužitelj poziva na primjenu čl. 10. st. 3. ZTD-a da je drugotuženica zloupotrijebila okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obaveze društva, za kupnju predmetne nekretnine jer je iskoristila društvo da bi oštetila tužitelja kao vjerovnika na način da nije platila naknadu za posredovanje pri kupnji nekretnine na Lastovu, a koju nekretninu je drugotuženica kao zastupnik po zakonu prvotuženika kupila temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 30. listopada 2014. kojeg je sklopila s prodavateljicom Majom Kiš iz Zagreba.

12. Odredba čl. 10. st. 2. ZTD-a („Narodne novine“ broj: 137/09, 146/08, 118/03, 121/99 i 152/11) propisuje da članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkog društva i komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obaveze društva izuzev kada je to određeno ovim Zakonom. U stavku 3. je propisano da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obaveze društva ne može se pozivati na to da po zakonu ne odgovara za te obaveze. U stavku 4. je propisano da se smatra da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovog članka naročito: 1) ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2) ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, 3) ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4) ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da onom neće moći podmiriti svoje obaveze.

13. Odredba čl. 15. st. 1 Zakona o posredovanju u prometu nekretnina („Narodne novine“ broj 107/07) koji propisuje da se ugovorom o posredovanju u prometu nekretnina obvezuje posrednik da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi pregovaranja i sklapanja određenog pravnog posla o prijenosu ili osnivanju određenog prava na nekretnini, a nalogodavac se obvezuje da će mu isplatiti određenu posredničku naknadu ako taj pravni posao bude sklopljen. U stavku 2. je propisano da ugovor o posredovanju u prometu nekretnina sklapa se u pisanom obliku i na određeno vrijeme. U stavku 4. je propisano da ako nije drukčije propisano ovim Zakonom na obvezni odnos između posrednika i nalogodavca primjenjuju se odredbe općeg propisa obveznog prava. U stavku 5. je propisano da ugovorom se odredbe ovog Zakona ne mogu isključiti odnosno ograničiti, osim ako je u vezi s pojedinom odredbom izričito dopušten drukčiji dogovor ugovornih strana, odnosno drukčiji dogovor u očitom interesu nalogodavca. U stavku 6. je propisano da u ugovoru zaključenom između posrednika i nalogodavca moraju osobito biti navedeni podaci o posredniku, nalogodavcu, vrsti i bitnom sadržaju posla za koje posrednik posreduje, o posredničkoj naknadi te o mogućim dodatnim troškovima koji nastanu kad posrednik u dogovoru s naručiteljem obavlja za njega i druge usluge u vezi s poslom koji je predmet posredovanja.

14. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda prvotuženik kao kupac, zastupan po drugotuženoj, sklopio je kupoprodajni ugovor upravo za navedenu nekretninu na Lastovu, 13. listopada 2014. s prodavateljicom Majom Kiš, te je prodavateljica tužitelju platila posredničku proviziju 20. listopada 2014. u iznosu od 37.345,28 HRK.

15. Zaključak je prvostupanjskog suda da je postojao ugovor o posredovanju između stranaka te da je sklopljen ugovor o posredovanju za nekretnine na Lastovu, time da se drugotužena, prvotno predstavljala kao posrednik prema trećim osobama, pri čemu je ugovorena provizija od 1,5% ukoliko ista nađe kupca za nekretninu koju je tužitelj kao agent prodavao u ime vlasnika Maje Kiš. Iz e-mail prepiske nespornim proizlazi da je bila poznata posrednička naknada koja je između drugotužene i tužitelja ugovorena od 3%, time da drugotuženici pripadne iznos od 1,5% provizije ukoliko ista nađe kupca, međutim kako se drugotuženica pojavila kao kupac odnosno zakonski zastupnik prvotuženika, osnovano tužitelj potražuje posredničku proviziju od 3%.

16. Međutim, iz obrazloženja nije vidljivo kad je ugovor sklopljen, s obzirom da isti vrijedi 12 mjeseci na temelju odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina, ako nije sklopljen na određeno vrijeme. Slijedom toga ne zna se kada je ugovor sklopljen i do kada je važio, da bi se mogla ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva. Također, nije jasno zašto je prvotuženik obvezan na plaćanje jer on nije bio ugovorna strana ugovora o proviziji, već tužitelj i drugotuženik.

17. Dalje, ako je drugotužena kao fizička osoba sklopila ugovor, tada zatezna kamata ne može biti referentna stopa uvećana za pet postotnih poena već pravilno uvećana za tri postotna poena.

18. Nadalje, ako nešto nije ugovoreno ugovorom o posredovanju, važe odredbe općeg propisa obveznog prava (čl. 15. st. 4. ZOPUPN) ili Zakona o obveznim odnosima.

19. Iz podataka u spisu nije sporno da je tužitelj sklopio ugovor o posredovanju s vlasnicom Majom Kiš i da je nakon prodaje nekretnine, ista platila 3% provizije, što dokazuje i bankovni izvadak. Istu proviziju tužitelj želi naplatiti i od druge strane. Međutim, odredba čl. 847. ZOO-a propisuje da posrednik može od svake strane tražiti ½ provizije, odnosno od Maje Kiš 1,5%, a od drugotužene 1,5% provizije, a ne puni iznos provizije. Prvostupanjski sud obrazlaže da provizija nije ugovorena i u tom slučaju je ona ista kao i za Maju Kiš. Međutim, to nije točno. Kada je Maja Kiš sklopila ugovor o posredovanju s provizijom od 3%, nije se znalo tko će bit kupac nekretnine. Budući da je, kako sud navodi, sklopljen ugovor o posredovanju i s drugotuženicom, znači da tužitelj zastupa obje ugovorne strane pa ima pravo samo na 3% provizije ukupno, a ne od svake strane po 3% provizije.

20. Nejasno je zašto sud smatra da drugotuženica svjesno izbjegava plaćanje provizije zato što je nekretninu kupila na prvotuženika. Sloboda ugovaranja je jedno od osnovnih načela obveznog prava. Činjenica da je nekretnina kupljena na trgovačko društvo drugotužene, ne znači izbjegavanje plaćanja provizije i primjenu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a. Upravo suprotno drugotužena je samo u obvezi platiti dio provizije do 1,5%, neovisno što je nekretninu kupila njeno društvo, jer društvo nije samo došlo do podataka o predmetnoj nekretnini već preko drugotužene koja je sklopila ugovor o posredovanju. Stoga nema osnove za primjenu odredbe čl. 10. ZTD-a, već ZOPUPN-a i ZOO-a, koji obvezuje drugotuženu platiti proviziju nakon kupnje nekretnine od nje same ili od društva.

21. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju odnosno sadrži nejasne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev. 22. Kako pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ili su nejasni, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pobijanu presudu valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako odluka o trošku ovisi o odluci o glavnoj stvari valjalo ju je ukinuti te predmet i u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Sud će i o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

23. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje ovaj sud, tako što će u okviru dokaznih prijedloga stranaka utvrditi odlučne činjenice sukladno čl. 8. ZPP-a, pasivnu legitimaciju prvotuženika, visinu provizije s obzirom na odredbu čl. 847. st. 1. ZOO, visinu stope zatezne kamate te koje je materijalne propise primijenio, a potom donijeti pravilnu, zakonitu i valjano obrazloženu odluku.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u izreci ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 28. prosinca 2022.

Sudac

Branka Šabarić Zovko