REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-850/2021-21
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B., S. M. zastupan po punomoćniku M.
B., odvjetniku u U., protiv tuženika R. A. d.d., Z.,
M. cesta 69, zastupan po Odvjetničkom uredu P.,
G. i drugi iz Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 14. studenog 2022. godine u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. prosinca 2022. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.937,17 kuna/1.584,33€[1] , sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:
5,15 kuna/0,68€ od 31.08.2006. do isplate,
6,14 kuna/0,81€ od 30.09.2006. do isplate,
3,97 kuna/0,53€ od 31.10.2006. do isplate,
64,84 kuna/8,61€ od 31.10.2008. do isplate,
84,21 kuna/11,18€ od 31.12.2008. do isplate,
98,16 kuna/13,03€ od 31.01.2009. do isplate,
104,47 kuna/13,87€ od 28.02.2009. do isplate,
87,82 kuna/11,66€ od 31.03.2009. do isplate,
91,16 kuna/12,10€ od 30.04.2009. do isplate,
64,36 kuna/8,54€ od 31.05.2009. do isplate,
44,63 kuna/5,92€ od 10.07.2009. do isplate,
49,88 kuna/6,62€ od 10.08.2009. do isplate,
60,28 kuna/8,00€ od 10.09.2009. do isplate,
59,37 kuna/7,88€ od 09.10.2009. do isplate,
48,86 kuna/6,48€ od 10.11.2009. do isplate,
68,59 kuna/9,10€ od 10.12.2009. do isplate,
84,41 kuna/11,20€ od 08.01.2010. do isplate,
106,91 kuna/14,19€ od 10.02.2010. do isplate,
101,75 kuna/13,50€ od 10.03.2010. do isplate,
132,29 kuna/17,56€ od 09.04.2010. do isplate,
126,50 kuna/16,79€ od 10.05.2010. do isplate,
137,78 kuna/18,29€ od 09.07.2010. do isplate,
235,52 kuna/31,26€ od 10.08.2010. do isplate,
215,40 kuna/28,59€ od 10.09.2010. do isplate,
276,86 kuna/36,74€ od 07.10.2010. do isplate,
255,63 kuna/33,93€ od 07.10.2010. do isplate,
221,47 kuna/29,39€ od 10.11.2010. do isplate,
293,54 kuna/38,96€ od 10.12.2010. do isplate,
385,23 kuna/51,13€ od 10.02.2011. do isplate,
320,30 kuna/42,51€ od 10.03.2011. do isplate,
343,07 kuna/45,53€ od 12.04.2011. do isplate,
314,11 kuna/41,69€ od 12.04.2011. do isplate,
319,31 kuna/42,38€ od 10.05.2011. do isplate,
442,23 kuna/58,69€ od 09.06.2011. do isplate,
454,20 kuna/60,28€ od 12.07.2011. do isplate,
556,89 kuna/73,91€ od 10.08.2011. do isplate,
504,14 kuna/66,91€ od 09.09.2011. do isplate,
446,39 kuna/59,25€ od 10.10.2011. do isplate,
439,20 kuna/58,29€ od 10.11.2011. do isplate,
434,76 kuna/57,70€ od 09.12.2011. do isplate,
462,24 kuna/61,35€ od 10.01.2012. do isplate,
486,20 kuna/64,53€ od 10.02.2012. do isplate,
489,41 kuna/64,96€ od 09.03.2012. do isplate,
472,84 kuna/62,76€ od 10.04.2012. do isplate,
484,03 kuna/64,24€ od 08.06.2012. do isplate,
491,68 kuna/65,26€ od 10.07.2012. do isplate,
478,80 kuna/63,55€ od 10.07.2012. do isplate,
482,19 kuna/64,00 od 13.08.2012. do isplate,
u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 7.650,00 kn/ 1.015,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška., i
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 128-50-3542764 zaključenog dana 28.6.2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te potvrđenog kod Javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem ovjere OU-577/06-1, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF)."
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 08. studenog 2021. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 128-50-3542764 dana 28.6.2006. za iznos od 17.106,48 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci (volji) jednog ugovaratelja – tuženika (banke), bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ('NN' 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, te se stoga do 31.12.2013. godine, i zakonodavčeve intervencije (ZPK), ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i koja je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 6,50 %. Također, iznos kredita u prednjem Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena (ništetna) je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ('NN' 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj je na temelju isprava iz toč. I. tužbe izradio izračun u kojem je izračunao iznose koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime ništetne kamatne stope, tj. preplate nastale zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i fiksne kamatne stope u naznačenom iznosu sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, odnosno na ime ništetne valutne klauzule, tj. preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF u protuvrijednosti kuna po navedenom tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na obroke-rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema navedenom tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Konačno tužitelj na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno (već) riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda naprijed navedenim. Sukladno č. 12. ZPP ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice imajući na umu da je temeljem odredbe čl. 6. st.3. Zakona o sudovima ('NN' 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Također, sudovi su dužni temeljem odredbe čl. 327. st.1. ZOO na ništetnost paziti ex officio.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, u cijelosti kao neosnovan. Tuženik ne osporava da su tuženik i tužitelj zaključili predmetni Ugovor o kreditu, u svrhu kupnje automobila, kao što ne osporava da su donijete presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, kao i Vrhovnog suda RH na koje se tužitelj poziva. Međutim, tvrdi da granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu se na predmet ovog spora budući se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Naglašava da se postupak u kojem su donesene navedene presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku da sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tako upućuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik se dalje poziva odredbe čl. 81. st. 1., čl. 83., čl. 84., čl. 85. ZZP/03. Smatra da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužiteljici kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Dalje navodi da su odredbe sadržane u članku 1. i 7. Ugovora jasne, uočljive, razumljive i da je tim odredbama tužitelju jasno obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Također, tužitelju da je već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Tužitelju da su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Kod zaključenja ugovora tužitelju je predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tuženik da je tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika, te se tuženik poziva na odredbu članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998). Tuženik je uvijek nudio više mogućnosti glede valutne klauzule (u EUR, USD, CHF ili kune) ovisno o vremenu zaključenja pojedinog ugovora, kod tuženika je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli te ovisno o željama i kreditnoj sposobnosti pojedinog klijenta odabrati jednu od ponuđenih opcija. Tužitelj je pristao i odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Dalje navodi da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Tuženik tvrdi da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Tuženik tvrdi da je imao opravdan razlog za promjenu kamatne stope, a što da proizlazi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je u čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja za vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, povećao ju je manje nego što je po tim parametrima trebao. Tuženik tvrdi da tužitelj nije morao kupiti auto, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj da je predmetnim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, a zbog čega nije bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Tuženik konačno osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva. U cijelosti osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Isto se odnosi i na promjenu tečaja valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženik nije utjecao niti je mogao utjecati.
Konačno, ističe prigovor zastare potraživanja.
3. Tužitelj je podneskom od 08. ožujka 2022. godine povukao tužbu u odnosu na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tuženik ovlašten svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate iste, kao i za isplatu utuženog iznosa koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.
4. Podneskom od 25. ožujka 2022. godine tuženik je pristao na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva pod točkom I i II petita tužbe, te je potraživao trošak za sastav odgovora na tužbu i sastav tog podneska s PDV-om.
5. Rješenjem posl.br. 31 P-850/2021-8 od 07. rujna 2022. godine utvrđeno je da je tužba tužitelja u odnosu na točku I i II tužbenog zahtjeva povučena, te da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 kn/82,95 eura, u roku 15 dana.
6. Slijedom navedenog, predmet raspravljanja i odlučivanja u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku, te isplata ukupnog iznosa od 11.937,17 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, pojedinačno po mjesecima, a sve po osnovi ništetnosti ugovorene valutne klauzule.
7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: otplatni plan (9-11), prijepis knjigovodstvene kartice (12-16), Ugovor o kreditu (17-23), Pravilnike o obračunu kamata i naknada (406-833), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku G. Š. M., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (848-859),
te je saslušan tužitelj kao parnična stranka. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka A. D..
Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.
8. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na novčanu tražbinu je osnovan.
9. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu nije osnovan, odnosno pozivom na naprijed navedene pravomoćne Presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe te odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a radi se o presuđenoj stvari, o čemu će riječi biti kasnije, pa je u tom dijelu tužba tužitelja odbačena.
10. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 28. lipnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 128-50-3542764 novčanog iznosa od 17.106,48 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate 72 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 6,50% godišnje.
11. Tužitelj ima položaj potrošača.
12. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.
13. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje rabljenih automobila.
15. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
16. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog automobila (rabljenog), te ima svojstvo potrošača. Iz iskaza tužitelja, kome je sud u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da je tužitelj kupio automobil Peugeot, pa se ne može zaključiti, kako tvrdi tuženik, da se radi o automobilu kao luksuzu, već o nužnoj potrebi.
17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
18. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju.
19. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Zato se tužitelj (nakon povlačenja tužbe u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu) poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi tako što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
20. Ugovor o kreditu od 28. lipnja 2006. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
21. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi – koja nije predmet spora) su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.
22. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Zato tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio istovrsan zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, o čemu je već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena tj. riješeno je kao u izreci Rješenja.
23. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
24. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da li je nastupila zastara potraživanja.
25. Prigovor tuženika o nastupu zastare nije osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine i od 01. ožujka 2022. godine kada je donio Zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno je okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, to znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 09. studenog 2021. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.
26. Tužitelj je iskazao je 2006. godine tražio kredit za kupnju auta i kada je išao u banku da je mislio da će mu ponuditi kredit u kunama ili eurima, jer zapravo je sa tom namjenom otišao se raspitati za podizanje kredita. U banci su mu ponudili kredit u CHF i rekli su mu da je to povoljniji kredit i da je akcija za kredite u CHF. Budući da je bio zainteresiran za kredit, prihvatio je kredit po najpovoljnijim uvjetima. Kredit je uredno isplatio u roku od 6 godina na koji rok je bio i sklopljen Ugovor o kreditu. Rečeno mu je da je kredit u CHF najpovoljniji, da svi više-manje podižu kredit u CHF i koliko se sjeća kamatna stopa je iznosila 6,5%. Kako je imao namjeru kupiti auto tim kreditom u auto kući mu je rečeno da ta firma radi sa Raiffeisenbankom. Auto da je kupio tim kreditom, za svoje vlastite potrebe, izričito tvrdi za vlastite potrebe jer se ne bavi nikakvom djelatnošću. Ugovor o kreditu vjerojatno je sastavio netko iz banke. Nije mu dostavljen Ugovor u smislu da ga se pita da li ima neke primjedbe na njega. Nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora. Jedino na što je mogao utjecati je to da izreče koji iznos kredita želi. Nisu mu objasnili cijeli sadržaj Ugovora o kreditu. Rekli su mu da je to šablonski ugovor i da svi potpisuju takav ugovor. Nitko mu nije objasnio rizike vezano za valutnu klauzulu u CHF. On je pročitao Ugovor o kreditu, ali neke odredbe je letimično pročitao, ali kako mu je rečeno da je to standardni obrazac ugovora o kreditu nije smatrao potrebnim detaljno čitati, a niti je stručnjak da bi u potpunosti razumio sve što u Ugovoru piše. Početna rata kredita iznosila mu je oko 1.300,00 kn mjesečno, a najveći iznos rate koji je platio iznosio je oko 1.900,00 kn mjesečno. Ne bi bio podigao predmetni kredit da je znao da će mu mjesečna rata narasti do oko 1.900,00 kn mjesečno. Prije predmetnog Ugovora o kreditu, nije imao drugog ugovora o kreditu koji bi bio vezan za stranu valutu. Imao je kunski kredit radi adaptacije kuće, kod Z. banke d.d., ali taj kredit je bio takav da je mogao ići u trgovinu podići građevni materijal i to bi direktno bilo plaćeno od dijela kredita. Jedan dio kredita bio je gotovinski, a drugi za kupnju građevnog materijala. Bio je svjestan da se valuta, valutna klauzula, može promijeniti, ali ni u snu nije mogao pomisliti da bi se promijenila toliko da bi mu rata bila povećana za 50%. Da je to znao takav ugovor ne bi nikada potpisao. Nakon toga, bio je kupio auto Peugeot, a sada posljednje kupio je Toyota Jaris, ali nikada nije imao takvih problema kao sa spornim kreditom. Oduvijek je zaposlenik u R., sadašnjem V. i nikada
ništa privatno nije radio.
Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja kada je iskazivao da je predmetnim kreditom kupio auto i da nije bio u potpunosti informiran i obaviješten o mogućnosti tako znatnih promjena rasta tečaja CHF i u odnosu na navedeno da mu od strane službenika banke to nije niti objašnjeno. Dakle, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača, da je predmetni kredit iskoristio za kupnju automobila, te konačno da nije bio u potpunosti informiran o svim rizicima i posljedicama koje mogu nastati sklapanjem predmetnog Ugovora.
27. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku G. Š. M.,
stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 25. rujna 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, otplatni planovi, knjigovodstvena kartica banke) utvrđeno je da je vještak iznio elemente i metodologiju izračuna, te je u tablicama prikazao: u tablici 1 tečajnu listu tuženika broj 125 s primjenom od 01. do 03. srpnja 2006., u tablici 2 Prikaz realiziranog otplatnog plana kredita, u tablici 3 izračun preplate anuiteta s osnova valutne klauzule (porasta tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj kredita), te je dao mišljenje da po anuitetima pozitivne tečajne razlike i to kao pozitivne razlike između plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja i tih istih anuiteta obračunatih po tečaju na dan isplate kredita ukupno iznose 11.937,17 HRK/1.584,34 eur.
28. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti.
29. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da u odnosu na valutnu klauzulu da je stav tuženika osnovan tj. da predmetna ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije ništetna. Valutna klauzula da je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tečaj valute CHF da je padao u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita i tako da je tužitelj na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta i stoga da ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dalje, navodi da je vještak u svom nalazu i mišljenju prikazao samo pozitivne razlike, a tuženik to smatra pogrešnim jer zbrajanjem samo pozitivnih razlika se dobiva simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Zato tuženik ne prihvaća takav način izračuna. U ovoj pravnoj stvari sud ukazuje da je predmet tužbenog zahtjeva samo isplata koja se odnosi na valutnu klauzulu.
30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je isti razumljiv, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke.
31. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovani iz razloga jer je predmet tužbenog zahtjeva za isplatu iznos koji je tužitelj preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate. A tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u okviru kojeg bi se moglo odlučivati.
32. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.
33. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, kako je to opisano u točki I izreke Presude.
34. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.
35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka (i njezin umješač) imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom za isplatu, a nije uspio samo u dijelu koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, ali zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištu 07. rujna 2022. godine 500,00 kn, za sastav podneska od 14. listopada 2022. godine 1.000,00 kn i za zastupanje na ročištu 14. studenog 2022. godine 1.500,00 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn i trošak sudske pristojbe na tužbu 250,00 kn i sudske pristojbe na presudu 400,00 kn, a što ukupno iznosi 7.650,00 kn. Tužitelju nije priznat trošak za radnje izvršene prije 05. studenog 2022. godine za 1 bod po 15,00 kn (već je za 1 bod priznata vrijednost 10,00 kn), budući da do 05. studenog 2022. godine vrijednost 1 boda iznosila je 10,00 kn, a tek od 05. studenog 2022. godine vrijednost 1 boda je 15,00 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8. i 9. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi. Tuženik nije uspio u ovom postupku, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.
36. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno i riješeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 28. prosinca 2022. godine.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
