Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-763/2020-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Pražić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz B. b., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku u O., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:…, Ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: Pr-232/2018-17 od 5. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se žalba tužene, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: Pr-232/2018-17 od 5. svibnja 2020., u točkama I i III izreke.

II./ Odbijaju se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i zahtjev tužene za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom tuženoj naloženo tužitelju isplatiti na ime uvećanja plaće za rad koji je za jedan sat duži od punog radnog vremena, kojeg je tužitelj odradio radeći u turnusima u 2013., 2014., 2015., 2016. i 2017. i 2018. godini, bruto iznos od 16.248,45 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u pogledu čega je tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 8.750,00 kn.

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude žalbu podnosi tužena pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava žalbene navode te predlaže potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike plaće za rad u turnusima za razdoblje od rujna 2013. do ožujka 2018., za jedan sat duži od punog radnog vremena, koji se zahtjev temelji na odredbi čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 104/13. - dalje KU/).

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 52. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR/09) odnosno čl. 73. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR/14) te odredbe čl. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13, dalje: KU).

7. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da je tužitelj djelatnik MUP RH, Policijska uprava, Policijska postaja D., Granični prijelaz E.;

- da je u utuženom razdoblju tužitelj radio u turnusima po 12 sati neprekidno;

- da je tuženik kao poslodavac onemogućio tužitelja u korištenju dnevne stanke u trajanju od jednog sata;

- da je visina tužbenog zahtjeva nesporna, a utvrđena provedenim vještačenjem.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada tražena isplata, jer iz odredbe čl. 10. KU nedvojbeno proizlazi pravo na stanku, koje je pravo propisano i odredbom čl. 52. ZR/09 odnosno čl. 73. ZR/14.

9. Naime, čl. 10. KU utvrđeno je pravo službenika i namještenika koji rade u turnusima, na dnevni odmor u trajanju od 60 minuta, odnosno 2 puta po 30 minuta ovisno o naravi i potrebama posla.

10. Pravo na odmor odnosno stanku regulirano je i odredbom čl. 52. ZR/09, odnosno čl. 73. ZR/14 prema kojoj radnik koji radi najmanje 6 sati dnevno ime svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje 30 minuta, osim ako posebnim Zakonom nije drugačije određeno, s time da se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme.

11. Kako je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju radio u turnusima po dvanaest sati i da ga je tuženik kao poslodavac onemogućio u korištenju dnevne stanke u trajanju od jednog sata, te je tužitelj radio i u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelju pripada utužena naknada.

12. Valja istaknuti da je osnovano prvostupanjski sud, u nedostatku materijalne dokumentacije, jer tužena nije vodila evidenciju korištenja dnevnog odmora, svoj stav utemeljio na iskazu tužitelja i saslušanih svjedoka.

13. Ujedno se dodaje, obzirom na istaknute žalbene navode, da upravo iskazi svjedoka D. D. i M. T. jasno proizlazi da je se radnicima to pravo na dnevni odmor priznaje, odnosno omogućuje tek nakon što su pokrenuti postupci radi isplate s tog osnova. Također ističe se da prvostupanjski sud svoj pravni stav ispravno temelji na citiranim odredbama KU te ZR-a, a ne na odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15.,dalje ZOO), koji regulira institut stjecanja bez osnove, na što tužena ukazuje žalbom.

14. Budući da je visina tužbenog zahtjeva, koja je utvrđena nalazom vještaka, nesporna pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.428,45 kn.

15. Tuženoj koja nije uspjela u žalbenom postupku nije priznat trošak sastava žalbe, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

16. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, budući da se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a).

17. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Odluka iz točke II. izreke prvostupanjske presude, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 27. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec