Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 13 P-919/2019-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice V. N., Rab, Palit 451, OIB:……, zastupane po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V., protiv tuženika P. b. Zagreb d.d., R. c. 50, Z., OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 11. studenoga 2022. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te zamjenice punomoćnice tuženika, te objave presude 22. prosinca 2022.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 70,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
i p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d., OIB: …. da tužiteljici V. N., OIB: …… isplati iznos od 84.282,26 kn / 11.186,18 EUR (osamdeset četiri tisuće dvjesto osamdeset dvije kune i dvadeset šest lipa / jedanaest tisuća sto osamdeset šest eura i osamnaest centi) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 932,68 kuna s kamatom od 1.12.2009. do plaćanja;
- na iznos od 209,34 kuna s kamatom od 1.1.2010. do plaćanja;
- na iznos od 256,03 kuna s kamatom od 1.2.2010. do plaćanja;
- na iznos od 786,03 kuna s kamatom od 1.3.2010. do plaćanja;
- na iznos od 279,52 kuna s kamatom od 1.4.2010. do plaćanja;
- na iznos od 309,30 kuna s kamatom od 1.5.2010. do plaćanja;
- na iznos od 363,88 kuna s kamatom od 1.6.2010. do plaćanja;
- na iznos od 375,57 kuna s kamatom od 1.7.2010. do plaćanja;
- na iznos od 598,58 kuna s kamatom od 1.8.2010. do plaćanja;
- na iznos od 437,57 kuna s kamatom od 1.9.2010. do plaćanja;
- na iznos od 33,58 kuna s kamatom od 1.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 1.233,58 kuna s kamatom od 1.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 511,00 kuna s kamatom od 1.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 754,58 kuna s kamatom od 1.1.2011. do plaćanja;
- na iznos od 673,58 kuna s kamatom od 1.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 593,58 kuna s kamatom od 1.3.2011. do plaćanja;
- na iznos od 133,58 kuna s kamatom od 1.4.2011. do plaćanja;
- na iznos od 591,78 kuna s kamatom od 1.5.2011. do plaćanja;
- na iznos od 464,07 kuna s kamatom od 1.6.2011. do plaćanja;
- na iznos od 764,59 kuna s kamatom od 1.7.2011. do plaćanja;
- na iznos od 1.793,16 kuna s kamatom od 1.9.2011. do plaćanja;
- na iznos od 90,67 kuna s kamatom od 1.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 228,03 kuna s kamatom od 1.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 499,38 kuna s kamatom od 1.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 520,37 kuna s kamatom od 1.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 503,60 kuna s kamatom od 1.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 497,00 kuna s kamatom od 1.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 477,26 kuna s kamatom od 1.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 490,59 kuna s kamatom od 1.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 524,69 kuna s kamatom od 1.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 510,29 kuna s kamatom od 1.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 511,36 kuna s kamatom od 1.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 522,46 kuna s kamatom od 1.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 817,27 kuna s kamatom od 1.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 697,74 kuna s kamatom od 1.4.2014. do plaćanja;
- na iznos od 525,55 kuna s kamatom od 1.5.2014. do plaćanja;
- na iznos od 518,09 kuna s kamatom od 1.6.2014. do plaćanja;
- na iznos od 515,44 kuna s kamatom od 1.7.2014. do plaćanja;
- na iznos od 523,82 kuna s kamatom od 1.8.2014. do plaćanja;
- na iznos od 533,64 kuna s kamatom od 1.9.2014. do plaćanja;
- na iznos od 62.679,45 kuna s kamatom od 2.9.2014. do plaćanja;
i to po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d, da tužiteljici V. N. naknadi parnične troškove u iznosu od 16.245,75 kn / 2.156,18 EUR (šesnaest tisuća dvjesto četrdeset pet kuna i sedamdeset pet lipa / dvije tisuće sto pedeset šest eura i osamnaest centi)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica V. N. podnijela je 11. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika P. b Z. d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 1. rujna 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj …. kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos kunske protuvrijednosti od 51.428,75 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužiteljica je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplatila u listopadu 2014.
1.2. U članku 4. Ugovora bilo je ugovoreno da se na kredit korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila je 4,35% godišnje. Tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, o čemu je tužiteljicu obavještavao dopisima povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta. Na taj način tuženik je jednostrano i suprotno načelu savjesnosti i poštenja temeljem ugovornih odredbi koje je sam unaprijed formulirao, a o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, niti joj je pojasnio parametre promjene kamatne stope, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa stoga dijelovi odredbe članka 4. Ugovora kojima se kamatna stopa određuje kao promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana odnosno eventualno drugih relevantnih odredaba ugovora kojima se omogućuje promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve ništetne, sve sukladno članku 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača/03 te članaka 296., 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima.
1.3. Nadalje, u članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) na način da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tuženik prilikom sklapanja ugovora nije obavijestio tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti joj je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredbi Ugovora. Tako je osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz CHF, o razlozima zašto se kredit veže uz ovu valutu kao niti da je CHF tzv. „valuta utočišta“ odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način kako to štiti primjerice u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je tužiteljicu kao i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF navodeći da se radi o sigurnoj valuti i o najpovoljnijem kreditu. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu koje je kredit primila i u cijelosti otplatila u hrvatskim kunama, čime je učinio neizvjesnom njezinu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica nije ekonomski stručnjak, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na njezinu štetu propuštajući joj pružiti potrebne informacije za donošenje informirane i valjanje odluke. Stoga se i kod odredbi članka 7. i drugih relevantnih odredbi Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj CHF na dan plaćanja, a o čemu tuženik također nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti joj pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne.
1.4. Tužiteljica se, osim toga, poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. ZZP/07.
1.5. Tužiteljica navodi kako je prije podnošenja tužbe zatražila od tuženika da joj dostavi potrebnu dokumentaciju, no ista joj nije dostavljena do dana podnošenja tužbe iako su protekli zakonom određeni rokovi za dostavu takve dokumentacije. Ističe da je putem službenog e-maila tuženika dobila obavijest tuženika da će joj dokumentacija biti dostavljena tek nakon proteka zastarnog roka za dio njezina potraživanja. Slijedom navedenog tužiteljica prvenstveno predlaže da sud u smislu članka 186.b stavak 3. i stavak 4. te članka 325.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku naloži tuženiku da dostavi predloženu dokumentaciju te tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos čiju će visinu odrediti u naknadnom roku, nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju, i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.
2. U podnesku od 15. listopada 2019. tužiteljica obavještava da je tuženik nakon podnošenja tužbe dostavio traženu dokumentaciju, slijedom čega specificira tužbeni zahtjev potražujući ukupni iznos od 84.353,12 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve to temeljem članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije predložio tužbu odbaciti kao neurednu, navodeći da tužbeni zahtjev nije postavljen sukladno članku 186.b Zakona o parničnom postupku. Ističe kako je tužitelj prema svim podacima koje je imao mogao postaviti urednu tužbu te tužbeni zahtjev koji bi bio određen i podoban za odlučivanje. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 15. listopada 2019. ističe da se protivi preinaci tužbe te predlaže da sud ne dozvoli ovu preinaku. Ukoliko sud i dopusti preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na iznose koji su utuženi dana 15. listopada 2019. budući da je parnica u pogledu tih zahtjeva počela teći od 9. studenoga 2020. kada su ti zahtjevi dostavljeni tuženiku.
2.2. Podredno, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom i to kako u osnovi, tako i u visini te predlaže isti odbiti. Osporava da bi u konkretnom slučaju koristio nepošteni nedopuštene odredbe kako to navodi tužitelj u tužbi.
2.3. Tuženik nadalje iznosi navode o nemogućnosti pozivanja na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača navodeći da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan ovdje predmetnom zahtjevu tužitelja odnosno da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne s onima o kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu te nema objektivnog identiteta istih. Osim toga smatra da se tužitelj ne može pozivati na presudu iz kolektivnog spora i sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku jer je to moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi isplate zbog stjecanja bez osnove kao što je ovdje slučaj. Ističe i da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa iz članka 131. ZZP/2009 podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP te se odluke povodom kolektivne tužbe odnose na ugovorne odnose koji su na snazi, a konkretni ugovorni odnos je okončan to je isti u cijelosti prestao isplatom kredita te ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti.
2.4. Tuženik navodi kako je zakonom izričito propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule te obrazlaže njezin smisao. Ističe da je u konkretnom slučaju tužitelj mogao birati koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba te da je tužitelju u cijelosti bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule. Upravo je ugovaranje valutne klauzule bila volja ugovornih strana te sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Ukazuje i da je u ugovoru o kreditu tužitelj potvrdio da je upoznat s općim uvjetima poslovanja tuženika da pristaje na njihovu primjenu te da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, kao što potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12. Ugovora), te je izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je banka uručila otplatnu tablicu, a ukazuje i na članak 7. Ugovora. Osporava navode tužitelja da ga je propustio u cijelosti informirati o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke budući da je tužitelj upravo suprotno izjavio i potpisao. Pri tome ističe i da je prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog ukazujući i da se, s obzirom da se radi o javnobilježničkom aktu koji ima snagu javne isprave, u parničnom postupku ne može utvrđivati njegova ništetnost. Navodi da tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja, iz čega se može zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne, a ukazuje i da je sam tužitelj kao sudionik obveznog odnosa trebao uložiti dužnu pažnju. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako i za postupanje poslovno sposobnog suugovaratelja, a banka nudi različite vrste usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara. Navodi da se pregovori vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje mogućnost dobivanja kredita, opseg i obim usluge koja se ugovara, duljina i način otplate, visina kredita, osiguranja, valuta i trajanje ugovornog odnosa te se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, kao što je to bilo učinjeno i prilikom sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.
2.5. Vezano uz spornu ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, tuženik ističe da je ista jasna i razumljiva za korisnike kredita, te da sukladno važećoj zakonskoj regulativi nije dopušteno ocjenjivati poštenost takvih odredbi koje su jasne, lako razumljive i uočljive. Osporava i da bi došlo do neravnoteže u odnosima između stranaka na štetu tužitelja, što isti ničime nije dokazao. Tužitelj je u ugovoru o kreditu izjavio je da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom kao i da je zaprimio otplatnu tablicu te da je upoznat s promjenama iznosa anuiteta i općim uvjetima poslovanja tuženika. Tuženik ističe da je zakonito ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao i ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu, a obveza plaćanja takve kamate nije neodrediva. Predmetni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za tu promjenu sadržani su u Općim uvjetima poslovanja zbog čega je ta činidba određena odnosno odrediva, te su ovi Opći uvjeti bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama te putem internetskih stranica banke, te je pored toga tuženik tužitelja informirao o promjenama kamatnih stopa i o novoj visini anuiteta. Tuženik ističe da kamatna stopa nije bila nezakonita s obzirom da nije bila viša od zakonom najviše dopuštene stope ugovorne kamate, a pri tome detaljno obrazlaže ekonomsku opravdanost ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i objektivne kriterije i parametre koji utječu na njezinu promjenu. Ukazuje da je upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope bila volja ugovornih strana, da je tužitelj svjesno i svojevoljno ušao u rizik promjene kamatne stope, te da nema mjesta primjeni drukčije – fiksne kamatne stope koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi, jer bi to dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka odnosno do povrede načela jednake vrijednosti činidaba, odredaba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odnosa, te bi to značilo kreiranje odnosa koji ne postoji niti ikada postojao, niti je odraz volje ugovornih strana.
2.6. Navodi da je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s tada važećom zakonskom regulativom koja uređuje poslovanje banaka, tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o obveznim odnosima te Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., zbog čega nema nikakve protupravnosti u postupanju tuženika niti je tuženik promjenama kamatne stope povrijedio bilo kakve kolektivne ili individualne interese, već je tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvarivao u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja i tržišnim okolnostima te nema nikakve protupravnosti u njegovom postupanju.
2.8. Tuženik smatra kako tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaze iz kojih proizlazi koja je to kamata koja bi bila nepošteno i protuzakonito naplaćena te se protivi provođenju financijskog vještačenja kako to predlaže tužitelj.
2.9. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/2007 te ističe, također opreza radi, prigovor prijeboja napominjući da osnova za isplatu nema. Ističe prigovor zastare navodeći da se radi o zahtjevu za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period od zakonom predviđenog za tu vrstu potraživanja, a zastara nije prekinuta u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima.
3.1. U podnesku od 3. prosinca 2020., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica ponovno ističe kako je 24. svibnja 2019. od tuženika zatražila kreditnu dokumentaciju kojom nije raspolagala, dakle dokumentaciju kojom u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku tuženik raspolaže, koju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa bio dužan dati tužiteljici i koja se smatra zajedničkom za obje stranke, a koja sadrži osobne podatke tužiteljice u odnosu na koje ima pravo pristupa u smislu odredbe čl. 15. Opće uredbe o zaštiti podataka. Kako tuženik to nije učinio pravovremeno, već je tužiteljicu dopisom od 7. lipnja 2019. obavijestio kako će istu dostaviti naknadno, ali ne ranije od 21. lipnja 2019., tužiteljica je bila prisiljena radi očuvanja svojih prava podnijeti tužbu na temelju čl. 186.b st. 3. ZPP koja je sadržavala manifestacijski zahtjev prema tuženiku radi predaje dokumentacije. Tuženik je predmetnu dokumentaciju poslao tužiteljici tek 12. rujna 2019. za što joj je uredno naplatio i naknadu. Tužiteljica je po primitku tražene dokumentacije zatražila nalaz i mišljenje od sudskog vještaka financijske struke, te je po primitku nalaza i mišljenja te u skladu s istim, podneskom od 15. listopada 2019. odredila tužbeni zahtjev u skladu s čl. 186.b st. 3. ZPP. Sve navedeno ukazuje da je postupanje tužiteljice isključivo bilo uvjetovano propuštanjem tuženika da pravovremeno tužiteljici osigura pristup njezinim osobnim podacima, kao i podacima koje je prema sadržaju građanskopravnog odnosa bio dužan dati i kojima je raspolagao, a da je tužiteljica iskoristila procesna ovlaštenja koja su u takvim okolnostima predviđena zakonom. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra u cijelosti o neosnovanima prigovore tuženika, time da se u konkretnom slučaju ne radi ni o preinaci tužbe, kako to tuženik pogrešno tumači, već o određivanju tužbenog zahtjeva u skladu s odredbom čl. 186.b ZPP.
3.2. Protivi se opsežnim tuženikovim navodima kojima on nastoji ponovno pokrenuti raspravu o pitanju nedopuštenosti načina ugovaranja spornih ugovornih odredaba te posljedično njihove ništetnosti, kako je to utvrđeno pravomoćnim odlukama u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača. Ukazuje na obrazloženje rješenja VSRH-a broj Rev-18/2018 od 26.05.2020. u kojem se upućuje i na pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev-3142/2018 od 19.03.2019., čija je ustavnost potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10.06.2020. Tužiteljica smatra paušalnim prigovor tuženika da tužiteljica ne bi bila potrošač ukazujući na pravno shvaćanje VSRH u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.05.2020. Navodi da je već iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo da je namjena kredita bila otplata ranije realiziranog kredita i adaptacija vlastitog stambenog prostora. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica skreće pažnju da je u pogledu početka, trajanja, roka i tijeka zastare VSRH zauzeo pravno shvaćanje u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., time da je ustavnost takvog pravnog shvaćanja potvrđena i presudom USRH broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. gdje je izraženo shvaćanje da pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i da ona počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu za vraćanje stečenog bez osnove, te se stoga primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je prekinut tijek zastare, podnesena je 4. travnja 2012. te je time prekinut tijek zastare za sva potraživanja nastala nakon 4. travnja 2007. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivosti ugovorenih kamata postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti načina ugovaranja valutne klauzule 14. lipnja 2018., te da od navedenih datuma ponovno počinju teći zastarni rokovi, dok je tužba u ovome predmetu podnesena 11. lipnja 2019., proizlazi kako nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Posebno ukazuje i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. koje utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ta ništetnost.
4.1. U podnesku od 3. prosinca 2020. tuženik ponavlja i dodatno obrazlaže navode svog odgovora na tužbu, posebno prigovor vezan uz tužiteljevo svojstvo potrošača pozivajući se na praksu Suda EU vezano uz Direktivu 93/13, kao i prigovor zastare protiveći se pravnom stavu da je došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (od strane treće osobe koja nije sudionik u konkretnom obveznom odnosu) navodeći da ne postoji zakonska odredba koja izričito uređuje pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.
4.2. U podnesku od 14. prosinca 2020. tuženik ustraje kod svih iznesenih navoda i prigovora koje ponavlja i u ovom podnesku, a posebno se protivi vještačenju kako je predloženo od strane tužitelja jer ne odgovara ugovornom odnosu stranaka i njihovoj pravoj volji. Smatra da sud ne treba mijenjati ugovorenu valutnu klauzulu čije je ugovaranje dopušteno, ističe da tužitelj nije odabrao kredit u kunama koji ima sasvim drugačije uvjete od kredita s valutnom klauzulom, a vještačenje kako je predloženo od strane tužitelja zapravo pretvara predmetni kredit u kredit u kunama koji nikako nije mogao, niti može imati iste uvjete kao kredit s valutnom klauzulom te se time stranke stavljaju u neravnopravan položaj, i kreira se odnos i proizvod koji nije postojao, naročito ne u vrijeme sklapanja spornog ugovora. Stoga tuženik predlaže, ako se odredi vještačenje, da se isto prilagodi na način da se primijeni usporedba s drugima kreditom s drugom valutom i njezinom promjenom, a ne u odnosu na kunu jer je tužitelj ugovorio kredit s valutnom klauzulom. Ako vještak izradi nalaz na način da pretvori kredit u kunski kredit, tuženik tada predlaže da se primjene i svi uvjeti koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ugovora.
4.3. I u podnesku od 1. veljače 2021. tuženik ustraje u svim iznesenim navodima i prigovorima, te vezano uz predloženo vještačenje ponovo ističe da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja nije nepoštena, već sam način njezine promjene, te da traženje fiksiranja kamatne stope nema temelja ni u jednoj odluci donesenoj u sporu po kolektivnoj tužbi, a niti u ugovornom odnosu stranaka. Navodi da je potrebno utvrditi koja bi to u konkretnom slučaju bila kamatna stopa koja je promjenjiva, a koja je poštena odnosno objektivna za ovu predmetnu vrstu kredita i njegovo trajanje. Ističe da je nepošteno stvaranje ugovornog odnosa koji niti nije postao i to kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom i to kamatnom stopom koja nikada nije postojala na tu vrstu kredita. U tom slučaju tužitelj bi bio stavljen u znatno povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita koji takve kredite nisu mogli ugovoriti. Stoga smatra da bi vještak trebao izraditi nalaz sukladan ugovornom odnosu stranaka tako da izračuna poštenu odnosno objektivnu, tržišnu kamatnu stopu koja može biti promjenjiva i bazirana na objektivno mjerljivim parametrima za konkretnu vrstu i trajanje kredita, pri čemu navodi koji su to objektivni kriterij koji utječu na promjene kamatnih stopa. Opreza radi tuženik ističe prigovor prijeboja u odnosu na sve niže periode tečaja i plaćanja od onog koji se potražuje.
4.4. U podnescima od 22. ožujka 2021. te 28. svibnja 2021. tuženik ponavlja svoje ranije iznesene navode koje još detaljnije elaborira, a posebno protiveći se provođenju vještačenja na način kako je predložio tužitelj te navode vezane uz prigovor zastare.
4.5. U podnesku od 22. ožujka 2022. tuženik posebno ukazuje i na praksu Suda EU o tome kako sud nema ovlast mijenjati dopuštenu ugovornu odredbu o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je Sud Europske unije naglasio kako je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj, te ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć. Tuženik smatra da je pitanje načina izračuna kamatne stope, ukoliko se ugovorna odredba utvrdi ništetnom, od važnosti za uspostavljanje stvarne ravnoteže među ugovornim stranama. Slijedom navedenog dostavlja dokumentaciju (Sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za PBZ d.d. i Analizu tužbenog zahtjeva izrađenu po financijskim savjetnicima) koja, po njegovom mišljenju, prikazuje izračun kamatne stope koju bi valjalo primijeniti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u ovom postupku.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, i to u: Ugovor o kreditu broj …… od 1. rujna 2005, solemniziran kod javnog bilježnika …. iz Varaždina pod brojem OU-…./2005-1 dana 1. rujna 2005., zahtjev za izdavanje dokumentacije te email od 24. svibnja 2019., odgovor na zahtjev za izdavanje dokumentacije (e-mail od 7. lipnja 2019.), otplatnu tablicu, knjigovodstvenu karticu od 16. srpnja 2019., pregled uplata po kreditu na dan 16. srpnja 2019., izračun vještakinje ……, naloge klijenta od 12. rujna 2019., Sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za …. d.d. i Analizu tužbenog zahtjeva izrađenu po Grubišić i partneri u veljači 2021., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo N. J. iz Č., pročitan je njezin nalaz i mišljenje od 13. lipnja 2021. i pisano očitovanje vještakinje od 26. listopada 2022. na prigovore tuženika te je provedeno saslušanje vještakinje i tužiteljice na glavnoj raspravi 11. studenoga 2022., na kojoj je pročitan i zapisnik od 4. ožujka 2021. s iskazima ranije saslušanih svjedoka M. D. i M. K., dok je od saslušanja predložene svjedokinje L. P. tuženik odustao (na ročištu 4. ožujka 2021.). Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu te stručne članke dostavljene uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju sporne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno.
6.1. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 26. siječnja 2022. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 84.282,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukla tužbu, o čemu se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužiteljice nije očitovao, zbog čega je sukladno čl. 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, odlučeno kao u izreci rješenja.
6.2. Iako je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da se protivi preinaci tužbe iz podneska od 15. listopada 2019. kojim je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev, ističe se da je prema odredbi članka 190. stavak 3. ZPP za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika tek nakon dostave tužbe tuženiku, a u konkretnom slučaju tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev specificirala podneskom od 15. listopada 2019. prije nego što je tužba dostavljena tuženiku. Osim toga, kao što to ističe tužiteljica, ne radi se o preinaci tužbe u smislu članka 191. stavak 1. ZPP budući da tužiteljica nije promijenila istovjetnost zahtjeva, niti je povećala postojeći odnosno istaknula drugi zahtjev uz postojeći, već je ista svoj tužbeni zahtjev određeno označila u smislu članka 186.b ZPP nakon što joj je tuženik dostavio za to potrebnu dokumentaciju. Pri tome se ističe kako sud smatra u cijelosti osnovanima navode tužiteljice iz podneska od 3. prosinca 2020. u pogledu nepravovremenog dostavljanja dokumentacije od strane tuženika i vezano uz to podnošenja tužbe i naknadnog postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Nakon što je na taj način, dakle podneskom od 15. listopada 2019., tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev, tužba sadrži sve što je propisano u članku 186. stavak 1. ZPP, zbog čega je neosnovan i prijedlog tuženika da se ista odbaci kao neuredna odnosno nepodobna za raspravljanje.
7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.
8. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te valutna klauzula.
9. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita dana 1. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj …. kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.428,75 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) uz ugovorenu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,35% godišnje (članak 4. Ugovora) te se tužiteljica navedeni iznos obvezala tuženiku platiti u 180 mjesečnih anuiteta (članak 7. Ugovora). Nesporno je i da je ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja (članak 7.2. Ugovora), te da je u članku 7.2. Ugovora navedeno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita, te su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Nadalje, u članku 12.8. Ugovora ugovorne strane izjavile su da su suglasne s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu tako da je, na sve što nije regulirano ovim ugovorom, ugovorena primjena ovih Općih uvjeta i ostalih akata banke kojima je regulirano kreditiranje građana. U članku 12.10. Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je banka uručila otplatnu tablicu, a u točki 12.9. Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
10. Sporno je, u bitnome, tužiteljičino svojstvo potrošača, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li o njima pojedinačno pregovarano, kao i je li tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o spornim ugovornim odredbama. Sporna je i primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u ovom postupku, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.
11.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13.1. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je isto moguće samo u parnicama za naknadu štete. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) doista je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
13.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
13.3. Slijedom svega navedenog te s obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 1. rujna 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora, kao standardnog ugovora unaprijed formuliranog od strane banke kao trgovca, ugovorena promjenjiva kamatna stopa čija promjena ovisi o jednostranoj odluci banke, bez navođenja preciznih parametara promjene, te valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
13.4. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika kako interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, naime odredba čl. 131. ZZP/07 odnosi se na pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u ovom predmetu ne radi se o takvom postupku, već o sporu individualnog potrošača protiv pojedinog trgovca radi isplate, kao što su neosnovani i navodi tuženika o tome da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen jer ta činjenica ne utječe na pravo tužiteljice da se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora i da na temelju toga potražuje isplatu u pojedinačnoj parnici.
14. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi, međutim, da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužiteljicu obavijestio i dao joj sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju upravo predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je na ovu spornu okolnost provedeno saslušanje svjedoka M. D. i M. K. te tužiteljice.
15.1. Iz iskaza svjedoka M. K., djelatnika tuženika, proizlazi da se ne sjeća tužiteljice, te da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora on i nije radio sa strankama, već su radili osobni bankari, a on je bio voditelj poslovnice. Stoga je iskazivao o generalnoj praksi, ali nije mogao svjedočiti o konkretnom slučaju. Pri tome iskazuje da, koliko se sjeća, 2005. su se klijentima koji su tražili kredite ponudili krediti u CHF i u EUR, upoznati su sa svim opcijama, mogućnostima i osiguranjem, a na strani klijenata je bilo da se odluče koju varijantu, odnosno kredit žele uzeti. Pretežno su tada ljudi birali kredite u CHF, zbog manje kamatne stope i utjecaja na kreditnu sposobnost. Slijedom navedenog, odnosno budući da je svjedok iskazao kako o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu nema saznanja, njegov iskaz sud ne ocjenjuje relevantnim za ovaj spor. Na isti način, odnosno kao irelevantan za konkretan spor, sud ocjenjuje i iskaz svjedokinje M. D., javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, a to budući da je i ona iskazala kako se ne sjeća tužiteljice, a u pogledu postupka solemnizacije iskazuje da je uvijek isti način rada i to tako da se strankama pročita ugovor i protumači im se ukoliko im nešto nije jasno te stranke na svakoj stranici parafiraju ugovor.
15.2. Što se tiče iskaza tužiteljice, ona je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopila 2005. u svrhu refinanciranja kredita koji je imala u Eurima, čula je od kolegica da u P.-u može napraviti povoljan reprogram kredita te su joj ponudili kredit u CHF, i to kao da je kredit "na akciji", kao najbolji proizvod. Ne sjeća se je li s osobnim bankarom bilo riječi o promjenjivoj kamati. U vrijeme kad je uzela kredit, mogla ga je otplaćivati jer joj je rata bila nekih 1.800,00 kn, no kasnije joj je rata narasla na mjesečno 2.500,00 kn što više nije mogla plaćati te je iz te situacije izašla tako što je prodala auto i stan te zatvorila kredit. Iskazuje da nikada nije čula da bi se s bankom moglo pregovarati o visini ili uvjetima kredita, oni su nudili tipske ugovore. Ugovor je prije potpisivanja vjerojatno pročitala, osobni bankar joj je objasnio i promjenjivost kamate i valutnu klauzulu, a budući da je već reprogramirala kredit iz Eura u CHF, shvaćala je što je to, ali nije znala da će CHF toliko narasti kao što jest i smatrala je da će biti stabilniji, kao što je bio kredit u Eurima. Nadalje iskazuje da je u banci niti kod javnog bilježnika nitko nije upozorio na neke parametre promjene kamatne stope ili kakve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno u banci su joj rekli da će to sigurno biti tako, da bude sigurna da će sve biti u redu, a ako bude kakvih problema, da može zatvoriti kredit i uzeti kredit u EUR, a kad je došlo do problema te je pokušala pitati može li dići kredit u eurima, rekli su joj da najprije mora zatvoriti kredit u CHF, pa onda uzeti u EUR. Što se tiče solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, s obzirom na protek vremena ne može se izjasniti je li joj tamo netko nešto objašnjavao i upozoravao ju na rizike tečaja i promjene kamatne stope i parametre promjene. Kredit je uzela radi adaptacije stana koji je dobila od bake te je u njemu živjela sa svojom djecom, a kredit je i iskoristila za adaptaciju stana, postavljanje novih instalacija, centralnog grijanja, prozora, pregradnih zidova, radilo se o manjem stanu od 33 m2. Stan je prodala 2014. te je tim dobivenim novčanim sredstvima zatvorila kredit. Po zanimanju je upravni birotehničar te je tada radila na Trgovačkom sudu u Varaždinu.
15.3. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, ne nalazeći u istome namjeru konstruiranja iskaza u svoju korist budući da je iskazivala realno, uvjerljivo i logično. Iz njezinog iskaza proizlazi, dakle, da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu budući da u istom nema nikakvih naznaka da bi ga tužiteljica kao korisnik kredita sklapala u bilo kakve poslovne svrhe, te se u Ugovoru kao namjena kredita navodi otplata ranije realiziranog stambenog kredita i adaptacija, što je sukladno iskazu tužiteljice o svrsi ugovaranja predmetnog kredita. Stoga su u tom smislu neosnovani suprotni navodi tuženika kojima on tužiteljici osporava svojstvo potrošača, a time i primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.
15.4
. Ovdje valja reći da u odredbi članka 12.9. Ugovora, na koju ukazuje tuženik, stoji da korisnik kredita potpisom ovog ugovora izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, no valja naglasiti da iz iskaza tužiteljice proizlazi suprotno, odnosno da tužiteljica, iako je bila svjesna valutne klauzule, od strane tuženika nije bila informirana ni o kakvim posljedicama odnosno rizicima promjene tečaja CHF. Pri tome iz njezinog iskaza proizlazi kako ona nije imala mogućnosti utjecaja na bilo koju odredbu ugovora koji je, a što je nesporna činjenica, tipski unaprijed od strane tuženika pripremljen ugovor, te ga je korisnik kredita ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva radi kojih mu je kredit bio potreban. S druge strane saslušani djelatnik banke nije imao neposredna saznanja o sklapanju upravo ovdje predmetnog Ugovora o kreditu odnosno o tome jesu li djelatnici tuženika doista prilikom sklapanja ugovora tužiteljicu informirali i o kojim rizicima i posljedicama promjene tečaja CHF. Stoga sud ne smatra da je samom činjenicom da je u tipski ugovor o kreditu unesena odredba članka 12. točka 9. tuženik dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljici doista i dao sve potrebne informacije o posljedicama i rizicima vezanim uz ugovorenu valutnu klauzulu, a niti se iz ove ugovorne odredbe može zaključiti koje bi to točno bile posljedice i rizici o kojima je tuženik, kako se to navodi, informirao tužiteljicu prije sklapanja ugovora, kako bi sud mogao utvrditi je li time tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu odgovarajućeg informiranja potrošača.
15.5. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF i parametre promjene kamatne stope koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), što proizlazi i iz iskaza kako same javne bilježnice koja je sudjelovala u solemnizaciji predmetnog ugovora, tako i iz iskaza tužiteljice. Što se tiče navoda tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te kako se radi o javnobilježničkom aktu čija se ništetnost ne može utvrđivati, valja reći da sud ne smatra ove navode osnovanima jer niti jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.
15.6. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoju struku i zanimanje (upravni birotehničar) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i parametrima promjene kamatne stope koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljica proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je od strane samog tuženika upućena na sklapanje upravo predmetnog ugovora kao tada najpovoljnijeg, pri čemu, kako je rečeno, nije bila informirana ni o kakvim rizicima takvog ugovaranja, te je tužiteljica očigledno postupala s povjerenjem u banku kao specijaliziranu financijsku instituciju od koje se kao takve i očekuje postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na potrošače kao slabiju ugovornu stranu. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke i o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene kamatne stope kao ni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
15.7. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
16. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope (sukladno odluci tuženika) i valutne klauzule (pri čemu se napominje da navedeno niti nije sporno, već je sporan način ugovaranja spornih odredaba, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu), kao i o objektivnim razlozima promjene (povećanja) kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.
17. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Pri tome valja reći da sud smatra neosnovanim tuženikovo isticanje prigovora zastare s obzirom na specificiranje tužbenog zahtjeva u podnesku od 15. listopada 2019. budući da se ovdje, kako je ranije obrazloženo, ne radi o preinaci tužbe, nego o određenom postavljanju tužbenog zahtjeva sukladno članku 186.b ZPP nakon što je tužiteljici, koja je u tužbi postavila manifestacijski zahtjev iz članka 186.b stavak 3. ZPP, tuženik dostavio dokumentaciju potrebnu za preciziranje tužbenog zahtjeva u pogledu njegove visine.
18. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji N. J. iz Č. koja je u svom nalazu i mišljenju od 13. lipnja 2022. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-…/2019-18 od 8. ožujka 2021. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (korištenja kredita) izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužiteljici, te izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu na koji je način utvrdila ukupnu preplatu u iznosu od 84.282,26 kn, pri čemu je vještakinja naznačila i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume preplate. Također napominje da je u jednom razdoblju otplate kredita tečaj bio niži od tečaja na dan korištenja kredita i kamatna stopa je bila niža od kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a što je uzeto u obzir kod izračuna razlike u tabeli 3 nalaza te iznos od 84.282,26 kn već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose po tim osnovama.
19.1. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica se podneskom od 26. siječnja 2022. očitovala da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća te u skladu s istim precizirala tužbeni zahtjev.
19.2. S druge strane tuženik je u podnesku od 3. veljače 2022. prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i prema dokumentaciji u spisu, navodeći da je u predmetnom Ugovoru o kreditu početno ugovorena kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a ne kao fiksna, te da kredit nije odobren u kunama da bi se otplata vršila u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama, dakle bez valutne klauzule, pa se tako vještačenje temelji na parametrima koji nisu ugovoreni. Predlaže da se vještak očituje iz koje dokumentacije navodi početno ugovorenu kamatnu stopu i kredit pretvara u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik iznosi koji parametri odnosno kriteriji utječu na promjenu kamatnih stopa te postavlja pitanje vještaku odstupa li navedeni izračun od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita. Predlaže da vještak dopuni nalaz na način da odredi koliko bi tužitelj plaćao da je uzeo istu vrstu kredita i istog trajanja s valutnom klauzulom te primjenom promjenjivih kamatnih stopa za tu vrstu kredita i tog trajanja odnosno napravi usporedbu s kreditom u EUR. Ponavlja sve ranije iznesene navode kao i prigovor prijeboja za sve niže periode tečaja i plaćanja od onih koji se potražuju predlažući da vještak iskaže u brojci iznose za period kada su isti bili niži. Postavlja pitanje metode i formula kojima se vještak koristio prilikom izračuna navodeći da je sam način obračuna i metodologija nejasna, netransparentna i nerazumljiva, sve s obzirom na Ugovor o kreditu. Navodi da nalaz i mišljenje ne korespondira s dokumentacijom u spisu te dovodi do stvaranja nepostojećeg kreditnog odnosa. Postavlja pitanje je li kamatna stopa koja se koristi od strane tužitelja odnosno u vještačenju postojala za ovu vrstu kredita i ovu valutu u trenutku sklapanja ugovora na tržištu u Republici Hrvatskoj, kao i da vještak navede koje je točno marža odnosno zarada banke korištena prilikom izračuna. Predlaže da se vještak očituje, poštujući parametre iz ugovora, na okolnost kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na promjenu kamatne stope u periodu otplate i to za ovu vrstu kredita, te da vještak primjeni te objektivne kriterije za određivanje kamatne stope i za ovaj kredit.
19.3. U pisanom očitovanju na prigovore tuženika od 26. listopada 2022. vještakinja je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja, a vezano uz prigovore tuženika koji se odnose na metodologiju izrade nalaza navodi da je nalaz izrađen u skladu s nalogom koji je zadan od strane suda. Što se tiče tzv. „negativnih razlika“, navodi da je u izračunu u svom nalazu mišljenju uzela u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, te radi boljeg razjašnjenja ponovo prezentira tabelu 3 iz nalaza i mišljenja u kojoj je vidljivo da su u koloni nazvanoj „razlika više uplaćeno (+)
manje uplaćeno(-)" u razdobljima kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita navedeni negativni brojevi odnosno razlika u tim razdobljima ide u korist tuženika.
19.4. Saslušana na ročištu 11. studenoga 2022. vještakinja N. J. ostala je u cijelosti kod nalaza i mišljenja te pisanog očitovanja na prigovore tuženika od 26. listopada 2022. Što se tiče prigovora tuženika vezano uz korištenu metodologiju, formule te iz koje je dokumentacije navela početno ugovorenu kamatnu stopu, navodi da je za izračun koristila kamatnu stopu od 4,35% koja je izrijekom bila navedena u rješenju o određivanju vještačenja i postavljena kao zadatak vještaku. Iz tog razloga nije vršila nikakve izračune niti utvrđivala bilo koju drugu vrijednost kamatne stope. Tuženik u svom prigovoru navodi da nije uzela u obzir razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, što nije točno jer je u tabeli 3 nalaza vidljivo da su kao razlike navedeni i negativni brojevi, a to se upravo odnosi na razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, i kada je razlika išla u korist tuženika. Kamatna stopa tijekom otplate kredita nije bila niža od kamatne stope na dan sklapanja ugovora, pa po toj osnovi nema negativnih razlika. Kada se radi o izračunu anuiteta, koristila je istu metodu koju je koristio i tuženik (dekurzivni izračun). Vještakinja obrazlaže da je do razlike u pojedinačnim mjesečnim iznosima kako su isti postavljeni tužbenim zahtjevom od 15. listopada 2019. u odnosu na iznose izražene u nalazu i mišljenju vještakinje, došlo iz razloga što je u svom nalazu u izračun uključila i tzv. negativne razlike, te je uplatama tužiteljice prvo podmirivala takve negativne razlike, da bi pojedinačne iznose za obračun zatezne kamate iskazala tek od datuma kada su više plaćeni iznosi od strane tužiteljice došli do pozitivnih brojeva. Iz istog proizlazi da se razlike odnose isključivo na promjenu tečaja CHF, odnosno valutne klauzule.
19.5. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti kako pismeno, tako i usmeno valjano obrazložila, pri čemu je otklonila prigovor tuženika u pogledu neuzimanja u obzir negativnih razlika (što i kao prigovor prijeboja tuženik ističe tijekom postupka), sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Što se tiče ostalih prigovora tuženika, isti su pravne naravi te se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. U odnosu na te prigovore tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih strana, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, kako to ističe i sam tuženik. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,35% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate zbog ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošače, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici kao korisnici kredita isplaćen odobreni iznos kredita. Slijedom svega navedenog, sud nije smatrao potrebnim provođenje dopunskog vještačenja kako je to predložio tuženik (zbog čega je i odlučio da se, osim već provedenih dokaza, drugi dokazi će provoditi). Posebno se napominje da su u konačni izračun preplate, kako je to obrazloženo, uključene i tzv. negativne razlike u korist tuženika što je isti isticao tijekom postupka kao prigovor prijeboja, a s kojim se izračunom tužitelj suglasio.
22. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještakinje, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa, koje kao datume preplate, nakon izvršenog izračuna, navodi vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.
23.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.
23.2. Slijedom navedenog sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn sukladno vrijednosti predmeta spora te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), podneska od 3. prosinca 2020. kojim se očitovala na odgovor na tužbu te podneska od 26. siječnja 2022. kojim se očitovala nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka u zatraženim iznosima od po 1.500,00 kn za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 5. prosinca 2020., 4. ožujka 2021. i 11. studenoga 2022. u zatraženim iznosima od po 1.500,00 kn za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Priznat je i trošak podneska od 15. listopada 2019. kojim je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev nakon dostave dokumentacije, ali ne u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn, već u iznosu od 375,00 kn sukladno tbr. 8. toč. 3. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 9. studenoga 2020. budući da se takav podnesak ne nalazi u spisu. Na naprijed priznate troškove u ukupnom iznosu od 9.375,00 kn priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife u ukupnom iznosu od 2.343,75 kn. Tužiteljici su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu u zatraženom iznosu od 400,00 kn i na presudu u iznosu od 1.193,00 kn sukladno preciziranoj VPS nakon vještačenja te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19). Nadalje, tužiteljici je priznat zatraženi trošak preliminarnog vještačenja u zatraženom iznosu od 1.300,00 kn čiju je visinu dokazala priloženim računom, a koji je izračun izvršio sudski vještak kao za to stručna osoba prije podnošenja tužbe, s očiglednom svrhom da na temelju istog tužiteljica postavi precizirani tužbeni zahtjev, zbog čega sud ocjenjuje da se radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, imajući u vidu da prema članku 180. stavak 1. ZPP tužba mora sadržavati određeni zahtjev, a iz istih razloga priznat je i trošak pribave dokumentacije od tuženika, potrebne za ovaj postupak, u iznosu od 134,00 kn koji je trošak tužiteljica također dokazala priloženim nalogom za plaćanje od 12. rujna 2019. Priznat je i trošak vještačenja provedenog tijekom ovog postupka u iznosu od 1.500,00 kn.
23.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 16.245,75 kn koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.
U Varaždinu, 22. prosinca 2022.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljica po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V.
2. Tuženik po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z.
