REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

Poslovni broj: Ref 29 P : P-6193/2019-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja M. R. L., S., OIB: …. zastupanog po

punomoćniku T. V., odvjetnik u S. protiv tuženika R.

H., OIB ….Zagreb zastupanog po punomoćniku ODO

S., radi Obvezno - isplata, dana 22. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena R. H. u roku od 15 dana i pod prijetnjom

ovrhe, isplatiti tužitelju M. R. L. pok. A. iz S., OIB: …., iznos od 15.422,80 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na iznos od 670,56 kuna za razdoblje od mjeseca:

listopad 2016. godine teku od 5. studeni 2016. godine pa do isplate,

studeni 2016. godine teku od 5. prosinca 2016. godine pa do isplate,

prosinac 2016. godine teku od 5. siječnja 2017. godine pa do isplate,

siječanj 2017. godine teku od 5. veljače 2017. godine pa do isplate,

veljača 2017. godine teku od 5. ožujka 2017. godine pa do isplate,

ožujak 2017. godine teku od 5. travnja 2017. godine pa do isplate,

travanj 2017. godine teku od 5. svibnja 2017, godine pa do isplate,

svibanj 2017. godine teku od 5. lipnja 2017. godine pa do isplate,

lipanj 2017. godine teku od 5. srpnja 2017. godine pa do isplate,

srpanj 2017. godine teku od 5. kolovoza 2017. godine pa do isplate,

kolovoz 2017. godine teku od 5. rujna 2017. godine pa do isplate,

rujan 2017. godine teku od 5. listopad 2017. godine pa do isplate,

listopad 2017. godine teku od 5. studeni 2017. godine pa do isplate,

studeni 2017. godine teku od 5. prosinca 2017. godine pa do isplate,

prosinac 2017. godine teku od 5. siječnja 2017. godine pa do isplate,

siječanj 2018. godine teku od 5. veljače 2018. godine pa do isplate,

veljaču 2018. godine teku od 5. ožujka 2018. godine pa do isplate,

ožujak 2018. godine teku od 5. travnja 2018. godine pa do isplate,

travanj 2018. godine teku od 5. svibnja 2018. godine pa do isplate,

svibanj 2018. godine teku od 5. lipnja 2018. godine pa do isplate,

lipanj 2018. godine teku od 5. srpnja 2018. godine pa do isplate,

srpanj 2018. godine teku od 5. kolovoza 2018. godine pa do isplate,

kolovoz 2018. godine teku od 5. rujna 2018. godine pa do isplate,

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 6.633,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, počevši od dana presuđenja pa do isplate.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 16. Prosinca 2019. Godine tužba tužitelja M. R. L. protiv tuženika R. H. radi isplate.

U tužbi navodi da je tužitelj vlasnik stana S. na adresi …ukupne korisne površine 69,36 m2, smještenog na prvom katu zgrade položene na

česi zgr. 4094 i čest. zem. 9068/6. poduložak 2, z.u. 8044, k.o. S., a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine tužitelju je mjesečno bio u obvezi isplaćivati počevši od 1.11.2005. do 8.5.2008. godine iznos od 163,76 kuna, od 9.5.2008. do 4.9.2012. godine iznos od 181,28 kuna, od 9.5.2012. pa ubuduće iznos od 187,27 kuna.

Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. protiv R. H. br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine, utvrđeno

je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realna mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Stan podnositelja zahtjeva površine je 69,36 m2, a njegovim iznajmljivanjem na tržištu može se ostvariti prosječna mjesečna zarada od 670,56 kuna. Naime, taj iznos naknade je tužitelju priznat pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, br. P- 8367/15 od 21.12.2017. g.

S obzirom da je navedenom presudom tužitelju nadoknađena šteta u razdoblju od mjeseca travnja 2012. g, pa do mjeseca kolovoza 2015. g., a uzevši u obzir priznati trogodišnji zastrani rok to je evidentno da tužitelju zakonski do stupanja na snagu odredbi ZID ZNS-a početkom mjeseca rujna 2019. g. pripada pravo na naknadu štete u naznačenom mjesečnom iznosu kroz 23 mjeseca (670,56 kuna x 23

mjeseca=15.422,80 kuna). Iz toga razloga s pozivom na odredbe članka 186.a ZPP-

a tužitelj se stoga obratio tuženiku za mirno rješenje spora, međutim, tuženik je tu ponudu odbio. Uzevši u obzir navedeno predlaže se da sud donese slijedeću:

presudu

Dužna je tužena R. H. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe,

isplatiti tužitelju M. R. L. pok. A. iz S., OIB: …..iznos od 15.422,80 kuna, zajedno sa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na iznos od 670,56 kuna za razdoblje od mjeseca:

listopad 2016. godine teku od 5. studeni 2016. godine pa do isplate,

studeni 2016. godine teku od 5. prosinca 2016. godine pa do isplate,

prosinac 2016. godine teku od 5. sijcčnja 2017. godine pa do isplate,

siječanj 2017. godine teku od 5. veljače 2017. godine pa do isplate,

veljaču 2017. godine teku od 5. ožujka 2017. godine pa do isplate,

ožujak 2017. godine teku od 5. travnja 2017. godine pa do isplate,

travanj 2017. godine teku od 5. svibnja 2017, godine pa do isplate,

svibanj 2017. godine teku od 5. lipnja 2017. godine pa do isplate,

lipanj 2017. godine teku od 5. srpnja 2017. godine pa do isplate,

srpanj 2017. godine teku od 5. kolovoza 2017. godine pa do isplate,

kolovoz 2017. godine teku od 5. rujna 2017. godine pa do isplate,

rujan 2017. godine teku od 5. listopad 2017. godine pa do isplate,

listopad 2017. godine teku od 5. studeni 2017. godine pa do isplate,

studeni 2017. godine teku od 5. prosinca 2017. godine pa do isplate,

prosinac 2017. godine teku od 5. siječnja 2017. godine pa do isplate,

siječanj 2018. godine teku od 5. veljače 2018. godine pa do isplate,

veljaču 2018. godine teku od 5. ožujka 2018. godine pa do isplate,

ožujak 2018. godine teku od 5. travnja 2018. godine pa do isplate,

travanj 2018. godine teku od 5. svibnja 2018. godine pa do isplate,

svibanj 2018. godine teku od 5. lipnja 2018. godine pa do isplate,

lipanj 2018. godine teku od 5. srpnja 2018. godine pa do isplate,

srpanj 2018. godine teku od 5. kolovoza 2018. godine pa do isplate,

kolovoz 2018, godine teku od 5. rujna 2018. godine pa do isplate,

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, počevši od dana presuđenja pa do isplate.

U odgovoru na tužbu tužena navodi da se o istoj protivi u cijelosti. Predmetnom tužbom tužitelj potražuje ukupan iznos od 15.422,80 kn (mjesečno iznos od 670,56 kn) sa pripadajućim zz kamatama s osnove naknade štete, na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine za stan u njegovom vlasništvu, za razdoblje od listopada 2016.god. do kolovoza 2018.god.

Nesporno je da je presudom Općinskog suda u Splitu posl. br. P-8367/15 od 21. prosinca 2017.god. potvrđene presudom Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-88/2018-2 od 07. ožujka 2019.god. tužitelju po istoj osnovi dosuđen iznos od 26.822,40 kn sa pripadajućim zz kamatama za razdoblje od mjeseca ožujka 2012.

god. do lipnja 2015.god. Međutim, isto tako nesporno je da je tuženik protiv predmetne drugostupanjske presude izjavio izvanrednu reviziju o kojoj do danas nije odlučeno od strane revizijskog suda.

Naime, u podnesenoj reviziji postavljena su materijalnopravna pitanja, između ostalog i pitanje predstavlja li predmetno potraživanje povremenu tražbinu u smislu čl.226. ZOO-a te slijedom toga i zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, predstavlja li donošenje Zakona o najmu stanova (kojim ograničeno pravo vlasništva) štetnu radnju na osnove čega tužitelj ovlašten i zahtijevati naknadu štete sukladno čl. 1045 ZOO-a te je li tužitelj kao vlasnik stana u postupku iz kojeg proistječe pravomoćna presuda koja nadomješta ugovor o zaštićenom najmu bio dužan osporavati visinu zaštićene najamnine a sve kako bi umanjio štetu za koju navodi da mu je nastala.

Dakle, tužena i dalje drži da se u konkretnom radi o povremenim tražbinama te da je nastupila zastara samog prava koja regulirana odredbom čl. 373. st 1.ZOO-a ( NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) sada čl.227.( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

Isto tako, ustraje se u prigovoru da u konkretnom nisu ispunjene pretpostavke za zasnivanje obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu.

Naime, u postupanju tužene nema protupravnosti jer je vlasniku stana opterećenog zaštićenim najmom pravo vlasništva ograničeno temeljem Zakona o najmu stanova, a donošenje Zakona o najmu stanova ne može tretirati kao štetna radnja slijedom čega nema ni uzročno posljedične veze.

I VSRH u odluci Rev-1332/1 od 16. srpnja 2003.god. zauzeo je stajalište da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju.

Također je važno istaknuti da je tužitelj već u postupku posl. br. P-1497/01 trebao poduzeti odgovarajuće radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca o kojima u značajnoj mjeri ovisi visina zaštićene najamnine što uključuje imaju li isti odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kakvog su imovnog stanja.

U tom smislu ukazuje se na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-604/2016 od 04. listopada 2017. i U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018.god.nadovezujući se na pravno stajalište VSRH u presudi Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016.god. ,u predmetu u kojem najmoprimac protiv vlasnika stana traži da sud donese presudu koja nadomješta ugovor o najmu stana, sud zauzeo stajalište da je u tim postupcima potrebno utvrditi "platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca", a u taj obračun ulazi i tržišna vrijednost svih nekretnina u vlasništvu istih (dakle i nekretnine izvan općine u kojoj najmoprimci žive, vikend kuće, kuće za odmor i sl., koje nisu imale sve preduvjete za stalno stanovanje).

Navedeno je na tragu stajališta ESLJP u predmetu G. protiv RH u kojem navedeno da čak i ako najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini, a njegovi članovi obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe, vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed istog odnosno isti je ovlašten odbiti sklopiti ugovor iz navedenih razloga.

Nadalje, tužena ponovno ukazuje na stajalište izraženo u presudi ŽS Split br. Gž-1016/2016 od 10. lipnja 2016.god. prema kojem je vlasnik stana trebao protiv presude koja nadomješta ugovor o najmu stana te se utvrđuje i visina zaštićene najamnine, ukoliko je smatrao da je takvom presudom došlo do povrede njegovih vlasničkih prava, podnijeti odgovarajuće pravne lijekove nadležnim instancama (Ustavni sud RH, ESLJP ) koje bi takvu povredu mogle utvrditi, a što u konkretnom nije učinjeno od strane tužitelja čime je isti i pristao na visinu najamnine utvrđene presudom pa niti tužena ne može biti odgovorna za štetu koju time trpi tužitelj jer prethodno nisu iscrpljena sva pravna sredstva koja su bila na raspolaganju radi pribavljanja posjeda stana tj. bar ishođenja veće najamnine.

Odgovarajućom primjerenom najamninom u smislu pravične naknade mogla bi se eventualno smatrati slobodno ugovorena najamnina u visini određenoj čl.II. Odluke Vlade RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine(NN 120/00) koji glasi: “Visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz čl. 30. st.2. Zakona o najmu stanova, a koji na temelju čl.31.st.2. Zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje se u iznosu od 15,00 kn /m2 stambene površine”.

Od tako utvrđene najamnine odbio bi se iznos plaćen po osnovi zaštićene najamnine.

Zaključno se ističe da je tužena u smislu ispunjenja njezine obveze za osiguranjem ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i najmodavaca upravo i donijela Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 68/18).

Slijedom svega navedenog predlaže se odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženoj.

Podneskom od 10. studenoga 2022. godine punomoćnik tuženika navodi kako tuženik u svom odgovoru na tužbu od 25.2.2020. g. napominje kako se za potrebe odlučivanja ovoj pravnoj stvari ne bi trebala uvažavati pravomoćna presuda koja je između istih stranaka povodom istog potraživanja ali za ranije razdoblje odnesen pod poslovnim brojem P-8367/15 od 21.12.2017.g. jer je protiv nje podnesena izvanredna revizija koja se još uvijek nalazi u postupku odlučivanja.

U tom pravom lijeku problematizira se pitanje predstavlja li potraživanje s osnova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u vidu razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastale zbog pretjeranog ograničenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu, koje mu je ograničenje nametnuto

Zakonom o najmu stanova, budući da istim ne može raspolagati slobodno s obzirom da se u tom stanu nalaze osobe sa statusom zaštićenog najmoprimca, povremenu tražbinu, u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima? Osim toga, traži se odgovor na pitanja da li zastarijeva samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine s obzirom da je ta tražbina u konkretnom roku dospjela, a nije bila ispunjena u razdoblju od 5 godina, slijedim čega tužitelj gubi pravo ne samo da zahtjeva buduće povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare, sukladno članku 227. ZOO-a? Također tuženik od VSRH traži odgovor na pitanja da li tužitelj uživa pravo na naknadu s osnova izmakle koristi od tuženika kao zakonodavca koji je donio ZNS kojim se ograničava pravo vlasništva, odnosno predstavlja li donošenje zakona RH štetu radnju na osnovu koje tužitelj može tražiti naknadu štete sukladno članku 1045. ZOO-a?

Tuženi naglašava da je u pitanju izvanredni pravni lijek koji zakonski nama utjecaja na rješavanja ove pravne stvari. Međutim, odgovore na ova pitanja već iskazao Vrhovni sud RH u svom rješenju br. Revd-2181/2022 od 14. lipnja 2022. g., a pri tom se pozivao na svoje ranije odluke br. Rev-x-388/16 od 21.4.2021. g. Rev- 2920/18 od 26.11.2019. g., te Revd-3630/21 od 14.12.2021. g. Suština tih odluka je da VSRH nije dao za pravo da ta pitanja mogu utjecati na umanjenje ili isključenja prava vlasnika stanova koji su zbog pretrpljene štete uslijed lošeg zakonskog rješenja inicirali ovu vrstu postupaka, tako da se taj dio odgovora na tužbu tuženika čini deplasiran.

Tužitelji svakako napominje kako ne stoji konstatacija da postupanje tužene u utuženom periodu ne bi sadržalo elemente protupravnosti koji bi je obavezivali na naknadu nastale štete. Naime, ne samo da je iz tog razloga donesena presuda

Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv R. H. br. br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine, već je isti sud, povodom identične problematike, nakon toga donio i presude u predmetima B. i dr. protiv RH br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41588/12 i 48914/12 od 15. studenog 2016. godine i A. protiv RH. Bez obzira što su jasni razlozi donošenja ZNS-a nakon što je prestao važiti Zakon o stambenim odnosima (ZSO), kao i činjenica da odredbe članak 16. Ustava RH, kao uostalom i odredbe članka I Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, u iznimnim prilikama omogućavaju zakonodavcu ograničavanje vlasničkih prava, ipak navedene odluke Europskog suda potvrđuje da se odredbe ZNS-a koje se koriste za izračunavanje visine zaštićene najamnine ne čine u skladu sa spomenutim člankom Konvencije jer nameću prevelik teret ograničenja vlasnicima stanova zbog čega se to zakonsko rješenje ne može smatrati prihvatljivim. Drugim riječima, u pitanju su odredbe ZNS koje su propisane zakonom, službe odgovarajućem legitimnom cilju (društvena zaštita određena kategorije stanara), ali je u nerazmjeru sa svrhom koju nastoji postići jer se u cilju zaštite društvenog interesa u nerealnom omjeru materijalno zakida vlasnika stana i na taj način previše opterećuje, zbog čega je to zakonsko rješenje po mišljenju EU suda u predmetu S. potrebno mijenjati s obzirom da nanosi izravnu štetu vlasnicima stanova koji se nalaze u režimu zaštićenog najma uskraćujući im bezrazložno pripadajuću zaradu. Stoga, iako država ima autonomiju uređivanja prava mirnog uživanja vlasništva na način kako to po njoj zahtjeva opći interes zbog čega je ovlaštena nametati i ograničenja (vidi odluku P. i T. protiv RH, br. 17124 i 17126/05 od 3. rujna 2009. godine), ipak je za regulativu o kojoj se raspravlja u ovom postupku je pravomoćno utvrđeno da je u suprotnosti sa sadržajem članka 1. Protokola I. EU Konvencije. Navedenom teretu doprinosi i činjenica što najmodavci imaju neznatan ili nikakav utjecaj na izbor najmoprimca i bitne sastojke ugovora kojim se uređuje njihov odnos, uključujući i na trajanje i uvjete otkaza ugovora o zaštićenom najmu i činjenicu da status zaštićenog najma nasljeđuju članovi domaćinstva nositelja, a što znači da ne postoje odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenog najmoprimca i najmodavaca poput tužiteljice. Navedenom doprinosi i obveza podmirenja pričuve koji de facto anulira gotovo svaku mogućnost zarade u čiju visinu nemaju upliva za razliku od tuženika.

Uostalom, Vlada RH je priznala u navedenom predmetu da je pokušala donijeti izmjene i dopune tog Zakona upravo kako bi se otklonila spomenuta manjkavost, a to je u predmetu S. potvrdio i Pučki pravobranitelj, a što se desilo tek 4.8.2018. g. kada su na snagu stupile odredbe ZID ZNS-a na koji način potvrđuje i vlastitu odgovornost za nastalu štetu vlasnicima stanova u režim zaštićenog najma.

Čak štoviše, iz izvješća Pravobranitelja koje je pribavljano za potrebe odlučivanja EU suda proizlazi da su najmodavci slabijeg imovnog stanja iako plaćaju i porez na dohodak od iznos primljene najamnine u stvari subvencionirali stanovanje radno sposobnih najmoprimaca koji primaju plaću kao što su to korisnici stana tužitelja. Sve te ograničavajuće komponente vlasništva, kao nizak iznos zaštićene najamnine koja do nedavno (a svakako u utuženom razdoblju), nije imalo neko zakonsko vremensko ograničenje ne može se smatrati ni u konkretnom slučaju opravdanim jer ona dokazuju da sporne odredbe ZNS-a nisu vodile brigu o pravednoj raspodjeli socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme stambenog sektora i odgovarajućeg režima stambenog zbrinjavanja, a koje je kreator RH. Očito da je tuženik zanemario da sve od moment ratifikacije Konvencije pa nadalje sve radnje i propusti države trebaju biti u skladu sa Konvencijom (vidi predmet B. protiv R., br. 59532/00). U konačnici, u presudi donesenoj u predmetu S. je EU sud upravo zbog konstatiranih manjkavosti istakao kako tužena RH treba poduzeti odgovarajuće i/ili druge zakonodavne mjere kako bi osigurao ravnotežu koja uključuje pravo na dobit zaštićenih najmodavaca s tim da taj sud nema zadaću odrediti način na koji bi se identificirali zakonodavni problema koji utječu na neadekvatnu visinu zaštićene najamnine već je to obveza države.

S obzirom da tuženik u svom odgovoru na tužbu apelira na potrebu pravične raspodjele tereta to proizlazi da računajući od dana donošenja presude u predmetu

S. nije trebalo čekati cca 4 godine koliko je R. H. trebalo da

donese Zakon o izmjenama i dopunama ZNS-a. Međutim, ta ista država koju zastupa tuženik nakon donošenja odluke Ustavnog suda RH br. U-I-3242/18 od 14.9.2020. g. (N.N. 105/20), kojom su ukinute odredbe članka od 28.a do 28.n. ZNS-a, te članak 6. ZID ZNS-a i zaštićena najamnina vraćena na nivo naknade koji je postojao prije donošenja presude u predmetu S., a R. do danas nije bila u stanju ponuditi novo zakonsko rješenje kojim bi se osigurala primjerena raspodjela tereta između društva i vlasnika stanova koji se voljom tuženika nalaze u režimu zaštićenog najma s mizernom najamninom. Stoga je neozbiljno kada tuženik upozorava na nesrazmjer kojeg je sam uzrokovao jer će taj pasivan pristup zakonodavca kojeg manifestira tuženik i ubuduće dovoditi do podnošenja identičnih tužbi.

Pored toga, tuženik u svom odgovoru na tužbu upozorava da je tužitelj kao vlasnik stana u cilju umanjenja štete bio dužan osporiti visinu zaštićene najamnine u postupku iz kojeg proistječe pravomoćna presuda koja nadomješta ugovor o zaštićenom najmu br. P-1497/01, te dokazati platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, a u koji obračun ulazi i tržišna vrijednost svih nekretnina koje se nalaze u njihovom vlasništvu. Za naglasiti je da je u tom predmetu pravomoćna presude donesena sukladno pribavljenim dokazima, a ukoliko tuženik drži da oni ne odgovaraju istini onda bi temeljem odredbi članka 7. ZPP-a trebalo dostaviti dokaz koji bi potvrdio da su se imovinske prilike korisnika stana u utuženom periodu izmijenile i da oni raspolažu sa vlasništvom drugih nekretnine jer tužitelju te okolnosti nisu poznate. Uostalom, ta okolnost nije bila prepreka za donošenje odluke u predmetu S. protiv RH, kao i u čitavom nizu pravomoćnih presuda koje su do sada donesene po identičnom pravnom osnovu poput presude Županijskog suda u

Varaždinu – Stalna služba Koprivnica br. Gž-889/17-2 od 18.1.2018. g., Županijskog suda u Dubrovniku 8Gž-935/2016-2 od 22.11.2017. g. i Gž-181/2020 od 17.11.2021. g., Županijskog suda u Vukovaru, Gž-511/18-3 od 25.7.2018. g. i Županijskog suda u Varaždinu, br. Gz-304/2020 od 4.3.2021. g. i Gž-1632/19 od 28.10.2021. g., te Županijskog suda u Sisku, br. Gž-576/21 od 2.12.2021. g. i dr.

Tužena strana nadalje drži da tuženi u citiranom predmetu nije iskoristio sve raspoložive pravne lijekove pa je on zbog toga pristao na visinu najamnine utvrđene spomenutom pravomoćnom presudom tako da tužena ne odgovara za štetu koju on navodno trpi. Za naglasiti da je prema tadašnjoj pravnoj praksi nije bilo koristi od bilo kojeg pravnog lijeka koji je stajao na raspolaganju po donošenju te presude, a niti je raspolagala sa dokazima koji su se mogli reflektirati na njen sadržaj. Uostalom, presuda u predmetu S. koja je uslijedila odnosila se na nerealno visoku naknadu zbog povrede odredbi članka 1. Protokola I. Konvencije, a ne i na visinu zaštićenog najma koje su određivala nadležna javna tijela.

U konačnici, tuženi drži da tužitelju može pripasti samo pravična naknada koju predstavlja slobodno ugovorena najamnina u visini članka II. Odluke Vlade RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine (N.N. 120/00), a koja se utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m2. Međutim, kada je riječ o visini zatražene naknade tužitelj naglašava da je Vrhovni sud RH u rješenju br. VSRH br. Rev-2364/2016-3 od 19.12.2018. g. i najnovijim Revd-2693/2022 od 6.7.2022. g. izričito istaknuo da vlasnici stanova sa zaštićenom najmoprimcem imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, kao i pravo na novčanu naknadu neimovinske štete. Pri tom je pojašnjeno da vlasnik stana nije dužan dokazivati da bi svoju nekretninu iznajmljivao i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od njega da dokaže nemogućnost s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo. Stoga naslovni sud ne bi mogao honorirati primjedbu tuženika kao se u konkretnom slučaju visini zatražene naknade štete koji tužitelj evidentno trpi zbog nemogućnosti korištenja, odnosno iznajmljivanja svoje nekretnine trebala odrediti u visini od 15k/m2, kako to ističe citirana Odluka jer se ovdje radi o tržišnoj naknadi umanjenoj za zaštićeni najam.. Pored toga, istaknuti stav VSRH ukazuje da nema potrebe da se posebno utvrđuje stanje upotrebljivosti predmetnog stana pogotovo što tuženik bez ikakvog dokaza pretpostavlja da se on neodržavan i kao takav nije uvjetan za korištenje premda ne osporava da u njemu živi zaštićeni najmoprimac zajedno sa članovima svoje obitelji. Svakako da treba naglasiti da je Županijski sud u Varaždinu u presudi br. Gž-861/2020 od 13.7.2020. g. obrazlažući prvo na naknadu štete vlasnika stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac uz najam koji se koristi u svrhu stanovanja prizna i najam u svrhu turističkog dnevnog boravka tijekom ljetnih mjeseci. Nesumnjivo je da takva mogućnost korištenja nekretnine postoji i u slučaju stana tužitelja koji je lociran na atraktivnoj lokaciji turističkog grada u RH, a na čemu on nije inzistirao.

U dokaznom postupku sud je pregledao zk izvadak ZU 8044 K.O. S.,

izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 18.2.2015 godine, presudu ovog suda od 21.12.2017 godine, presudu ŽS U Karlovcu Gž-88/2018 od 7.3.2019., zahtjev od 19.9.2019., te dopis ODO-a S. od 3.12.2019 godine.

Punomoćnici stranaka potpisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 15.422,80 kn za razliku između tržišne najamnine i najamnine određene u presudi ovog suda broj II P 1497/01 od 10. lipnja 2002. godine, te presude Županijskog suda u Splitu broj Gž 621/03 od 5. listopada 2004. godine, i to za razdoblje od listopada 2016. godine do kolovoza 2018. godine.

Pregledom pravomoćne i ovršne presude ovog suda broj P 8367/15 od 21. Prosinca 2017. Godine vidljivo je da je u pravnoj stvari tužitelja M. R. L. iz S. protiv tuženika R. H. donesena presuda kojom je

naloženo tuženoj R. H. da u roku od 15 dana na ime manje

zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine stana u S., na adresi …

ukupne korisne površine 69,36 m2, smještenog na prvom katu zgrade položene na čest. zgr. 4094 i čest. zem. 9068/6, poduložak 2, z.u. 8044, k.o. S., isplatiti tužitelju ukupan iznos od 26.822,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 670,56 kuna i to za period od travnja 2012. do srpnja 2015..

U obrazloženju citirane odluke ovaj sud između ostalog navodi sljedeće:

"Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između 50% tržišne najamnine za stan i zaštićene najamnine koju mu plaća zaštićeni najmoprimac.

U ovom postupku su mjerodavne niže citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, nadalje: ZV), Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, nadalje: ZNS), Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (nadalje: Konvencija) i Ustava Republike Hrvatske.

U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

Prema očitovanju tužene od 26. ožujka 2015. proizlazi da je tužitelj prije podnošenja ove tužbe poštivao proceduru predviđenu čl. 186.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 81/07, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP). Iako se tužitelj u tužbi poziva na svoj zahtjev za mirno rješenje spora, isti nije dostavio u spis pa sud nije mogao utvrditi kada je taj zahtjev podnesen nadležnom općinskom državnom odvjetništvu, slijedom čega će sud kao datum njegovog podnošenja uzeti dan 26. ožujka 2015. (dan očitovanja tužene) budući da postoji mogućnost da je nadležno državno odvjetništvo odgovorilo tužitelju isti dan.

Iz izvatka iz zemljišne knjige ZU 8044 je razvidno da je tužitelj upisan kao vlasnik stana u zgradi izgrađenoj na čest. zgr. 4094.

Uvidom u izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 18. veljače 2015. je utvrđeno da je tužitelj najmodavac, dok da je A. S. L. najmoprimac, da

korisna površina predmetnog stana iznosi 69,36 m2 te da zaštićena mjesečna najamnina od 9. svibnja 2008. do 4. rujna 2012. iznosi 181,28 kuna, a od 5. rujna 2012. pa nadalje 187,27 kuna. Tužitelj priznaje da je navedene iznose od zaštićenog najmoprimca uredno primao pa kao predmet spora potražuje naprijed navedenu razliku.

Prema agencijskoj procjeni predmetnog stana za zadnjih šest godina od 20. svibnja 2015. proizlazi da tužitelj može postići mjesečnu najamninu od 350 EUR-a mjesečno u protuvrijednosti u kunama, dok iz dopisa Porezne uprave od 3. listopada 2017. proizlazi da se najamnina za stambene prostore u II. zoni (G. ulica i susjedne ulice) kreće u rasponu od 700,00 kuna do 3.340,00 kuna (aritmetička sredina bi po izračunu ovog suda bila 2.020,00 kuna) pa sud smatra da bi upravo ovaj iznos od 2.020,00 kuna tužitelj mogao postići kao mjesečnu najamninu.

U činjenično i pravno istovjetnom predmetu Županijsku sud u Splitu je presudom Gž-1016/16 od 10. lipnja 2016. potvrdio prvostupanjsku presudu ovog suda br. Pmal-492/14 od 26. studenog 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev vlasnika stana da mu R. H. isplati razliku između zaštićene i tržišne najamnine. U toj odluci je drugostupanjski sud istaknuo kako je tužitelj (vlasnik stana) trebao zaštitu svojih prava tražiti u parničnom postupku u kojem je presudom nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

Pregledom presude ovog suda br. IIP-1497/01 od 10. lipnja 2002., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-621/03 od 5. listopada 2004., utvrđeno je da je A. S. A. 14. travnja 1998. tužio tužitelja radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a tužitelj se takvom tužbenom zahtjevu usprotivio. Sud je citiranom presudom prihvatio tužbeni zahtjev.

Nedvojbeno je kako je tužitelj svaki mjesec osiromašen za iznos od 1.838,72 kuna (2.020,00 kn – 181,28 kn), odnosno za iznos od 1.832,73 kuna (2.020,00 kn – 187,27 kn) koji predstavlja razliku između tržišne najamnine i iznosa koji dobiva na ime zaštićene najamnine pa je kao glavno pitanje u ovom postupku valjalo utvrditi treba li tužena naknaditi tužitelju razliku između zatraženih 50% iznosa tržišne najamnine i zaštićene najamnine

U ZNS-u doista ne postoji zakonska odredba koja bi određivala takvu obvezu tužene, međutim sud nije vezan pravnom osnovom već činjenicama navedenim u tužbi.

U predmetu S. protiv H. (nadalje: S.), koji je činjenično bitno

istovjetan ovom predmetu, ESLJP je zaključio da je u tom predmetu došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije, između ostalog, i zbog niskog iznosa zaštićene najamnine koju je podnositelj zahtijeva imao pravo primati (toč. 143. obrazloženja). I podnositelj zahtjeva iz citiranog predmeta i tužitelj iz ovog predmeta su vlasnici stanova u kojima žive osobe koje imaju status zaštićenog najmoprimca, a oni kao najmodavci primaju mjesečno zaštićenu najamninu između 100,00 – 180,00 kuna.

Istina je što tvrdi tužena da presude ESLJP-a nisu formalni izvor u Republici Hrvatskoj, međutim to ne znači da sudovi trebaju ignorirati stajališta tog suda. Osim toga, Konvencija je prema čl. 141. Ustava Republike Hrvatske iznad zakona po pravnoj snazi, a prema čl. 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

Dakle, ovaj sud zaključuje da na strani tužitelja postoji povreda prava na mirno uživanje svog vlasništva jer ne može u punom opsegu ostvariti prihode od svoje imovine.

Po mišljenju ovog suda, drugačije onom izrečenom u odluci Županijskog suda u Splitu (presuda br. Gž-1016/16 od 10. lipnja 2016.), na strani tužene postoji protupravnost koja je utemeljena na ponašanju suprotnom čl. 8. ZOO-a koji govori o suzdržavanju od postupaka kojima se može prouzročiti šteta drugome i čl. 2 st. 4. Ustava Republike Hrvatske koji govori da Hrvatski sabor odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj.

U toč. 165. obrazloženja citirane odluke S. ESLJP je naglasio da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u ovom konkretnom slučaju te da sud smatra da bi tužena država trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu s načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji.

Kako je ustavna zadaća Hrvatskog sabora uređivati gospodarske i pravne odnose, prema ocjeni ovog suda Hrvatski sabor je svojom pasivnošću počinio protupravnu štetnu radnju time što je propustio da nakon donošenja presude S. uredi odnose najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca na način da osigura ravnotežu. Naravno, ovaj propust je država činila i prije donošenja presude S. što proizlazi iz činjenice da je utvrđeno postojanje povrede čl. 1. Protokola I

Konvencije.

Slijedom navedenog, sud je mišljenja da bi tuženik temeljem čl. 1045. st. 1. u vezi s čl. 8. ZOO-a, a sve u svezi s čl. 2 st. 4. Ustava Republike Hrvatske trebao naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio s ljudskim pravom na mirno uživanje vlasništva.

Što se tiče zastare, treba reći da se ovdje primjenjuje čl. 230. st. 1. ZOO-a i trogodišnji zastarni rok. Kako je presudom ovog suda br. IIP-1497/01 od 10. lipnja 2002. nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, može se zaključiti da je tužitelj već tada doznao (ili mogao doznati) da je tuženik kao donositelj propisa štetnik, odnosno krivac zbog kojeg on prima minoran iznos zaštićene najamnine. Potraživanje naknade štete izmakle koristi (izgubljene dobiti) nastaje protekom svakog mjeseca pa to znači da je istekom travnja 2010. tužitelj doznao da mu je nastala šteta i da mu je istu prouzročio tuženik te je 1. svibnja 2010. (potraživanje za travanj 2010.) počeo teći trogodišnji zastarni rok koji je istekao do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (26. ožujka 2015.). Dakle, do dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora su zastarjela sva tužiteljeva potraživanje koja se odnose na razdoblje od travnja 2010. do veljače 2012. (23 mjeseca). Stoga je u pogledu iznosa od 34.643,06 kuna (1.506,22 x 23) koji se odnosi na ovo razdoblje trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

Potraživanja za razdoblje od ožujka 2012. do lipnja 2015. (40 mjeseci) nisu zastarjela.

Što se tiče visine naknade štete treba reći sljedeće. Tužitelj pogrešno shvaća da bi tuženik njemu trebao naknaditi bar 50% u odnosu na razlike između tržišne i zaštićene najamnine. Takvu razliku nije ni ESLJP dosudio podnositelju zahtijeva u predmetu S. Naime, dotičnom je taj sud za razdoblje od 101 mjesec dosudio

na ime imovinske štete iznos od 8.200,00 EUR-a, odnosno 81,19 EUR-a mjesečno. Pritom je taj sud uzeo u obzir da je dotični primao od 100,00 -180,00 kuna na ime zaštićene najamnine i da se tržišna najamnina za stan od 66,76 m2 kretala u iznosima od 1.000,00 do 5.104,40 kuna. S obzirom da je tužitelj iz ovog predmeta primao u spornom razdoblju približno isti iznos zaštićene najamnine to se može reći da bi primjerena naknada štete u smislu čl. 1089. ZOO-a bio mjesečni iznos od 613,84 kuna što je protuvrijednost 81,19 EUR-a prema središnjem tečaju HNB-a na dan zaključenja glavne rasprave (1 EUR = 7,560523). Kako je ESLJP odredio da se dosuđeni iznos u predmetu S. treba uvećati za sve poreze koji bi se mogli zaračunati onda bi iznos od 613,84 kuna trebalo uvećati za porez na dohodak od 12% i prirez od 10% koji je tada bio na snazi u G. S. gdje prebiva tužitelj. Sukladno čl. 27. i 50. st. 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 117/04, 73/08, 80/10, 114/2011, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15), odnosno čl. 57. i 62. st. 1. danas važećeg Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16), valjalo je tužitelju priznati izdatak od 184,15 kuna (30% od 613,84 kn) pa je mjesečna osnovica predujma poreza i prireza na dohodak od imovine 429,69 kuna. Na ovu osnovicu se obračunava porez u visini od 12% te prirez u visini od 10%, odnosno sveukupno u visini od 13,2%, pa ukupne obveze tužitelja iznose mjesečno 56,72 kuna. Kada se iznos od 613,84 kuna zbroji sa iznosom od 56,72 kuna dobije se iznos od 670,56 kuna koliko bi tužitelju tuženik trebao platiti za svaki mjesec na ime naknade štete.

Stoga je u pogledu iznosa od 26.822,40 kuna (mjesečno 670,56 kn), koji se odnosi na razdoblje od 40 mjeseci, valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, dok je za više traženi iznos od 33.222,74 kuna (mjesečno 835,66 kn, odnosno 829,67 kn) odbijen tužbeni zahtjev.

Što se tiče zateznih kamata, iste su temeljem čl. 29. ZOO-a, a na traženje tužitelja, dosuđene od svakog 5-tog u mjesecu pa do isplate budući da je tuženik svakako u zakašnjenju od tog dana. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima."

Budući se u citiranoj presudi radi o identičnoj pravnoj stvari među istim strankama i iz istog pravnog i činjeničnog osnova samo za raniji period ovaj sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za period od listopada 2016. Godine do kolovoza 2018. Godine kako je to navedeno u tužbi.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tužitelju je sukladno VPS-u, odvjetničkoj Tarifi i popisanom trošku trebalo obistiniti trošak sastava tužbe 1.500,00 kn, sastava jednog podneske 1.500,00 kuna

za zastupanje po punomoćniku na jednom ročištu 1.500,00 kn, ukupno 4.500,00 kn. Utvrđeni iznos potrebno je uvećati za 25 % PDV-a za 1.125,00 kn i trošak pristojbe tužbe i presude od po 504,00 kn, ukupno 6.633,00 kuna.

U Splitu, 22. prosinca 2022.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana

od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.