Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 P-1095/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice A. Š., Z. 149, V., OIB: …., 2. tužitelja Z. Š., D. V. 6/1, V. B., OIB: …., 3. tužiteljice S. K., Z. 149, V., OIB: …., 4. tužiteljice K. Š.-S., R. B. 20a, V., OIB: …. i 5. tužiteljice A. M., Z. 143a, V., OIB: ….., svi zastupani po punomoćnicima iz O. d. K. & R. iz V., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., R. c. 50, OIB: …., zastupanog po punomoćnici P. V., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 11. studenoga 2022. u prisutnosti 1. tužiteljice i 2. tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, te objave presude 22. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe na način kako je to istaknuto u podnesku tužiteljice od 12. rujna 2022.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: ….., solemniziranog po javnom bilježniku J. V.-S. iz V. dana 23. rujna 2005., pod posl.br. OU-…./2005-1 i to u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezanoj uz valutu CHF.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi članka 1., članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu izvan dijelova navedenih u točki I/ izreke.

III/ Nalaže se tuženiku P. banci Z. d.d., Z., R. cesta 50, OIB: …., da 1. tužiteljici A. Š., Z. 149, V., OIB: ….., isplati iznos od 39.239,79 kn / 5.208,02 EUR (trideset devet tisuća dvjesto trideset devet kuna i sedamdeset devet lipa / pet tisuća dvjesto osam eura i dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 312,72 kuna od 01.01.2009.

- na iznos od 648,76 kuna od 01.02.2009.

- na iznos od 2.104,12 kuna od 01.04.2009.

- na iznos od 36.174,19 kuna od 30.04.2009.

pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje polugodišnje, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. da 1. tužiteljici A. Š. naknadi parnične troškove u iznosu od 11.675,00 kn / 1.549,54 E. (jedanaest tisuća šesto sedamdeset pet kuna / tisuću petsto četrdeset devet eura i pedeset četiri centa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V/ U odnosu na tužbeni zahtjev 2. do 5. tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba članka 1., članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 12. lipnja 2019. podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate protiv tuženika P. b. Z. d.d., u kojoj navode da je 22. rujna 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: ….., solemniziran po javnom bilježniku J. V.-S. iz V. dana 23. rujna 2005. pod brojem OU-……/2005-1 i to između prvotužiteljice kao korisnice kredita i založnog dužnika, drugotužitelja kao solidarnog dužnika i založnog dužnika, trećetužitelja kao založnog dužnika, četvrtotužitelja kao solidarnog jamca i petotužitelja kao solidarnog jamca te s druge strane tuženika kao davatelja kredita. Ovim je ugovorom tuženik odobrio i stavio na raspolaganje prvotužiteljici iznos od 139.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 300 mjeseci te se otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja čini sastavni dio ugovora. Odredbom članka 4. predmetnog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita jednostranom odlukom u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope i to od 31. siječnja 2007. (4,15%), od 31. kolovoza 2007. (5,15%), od 29. veljače 2008. (5,90%) i od 31. srpnja 2008. (6,10 %). Kredit je u potpunosti otplaćen 29. travnja 2009. Tužitelji navode da predmetnu tužbu podnose iz razloga povrede potrošačkih prava tužitelja budući da je tuženik prilikom sklapanja ugovora koristio nedopuštene i nepoštene odredbe i to što se tiče ugovaranja mogućnosti jednostrane izmjene kamatne stope kao i u pogledu ugovorene valutne klauzule. Navode da je cjelokupno postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominju da su povrede ugovornih obveza na koje ukazuju u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenom u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga "Potrošač" protiv osam banaka, uključivši i tuženika. U bitnome tužitelji navode da je ugovor o kreditu sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog obrasca za sve korisnike kredita koji tako nisu imali mogućnosti ugovoriti bilo što osim onoga što je bio ponuđeno, pa se temeljem zakonske presumpcije smatra da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tako niti tužitelji nisu imali utjecaja na njihov sadržaj. Na taj je način u konkretnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa te način njezine promjene. Tuženik je unošenjem u ugovor odredbe kojom je omogućio vlastiti povoljniji položaj i stjecanje nepripadnog profita u vidu jednostranog definiranja uvjeta kredita i to bez mogućnosti ikakvog pregovora bilo prije sklapanja ugovora, bilo tokom njegova trajanja, postupio suprotno prisilnim propisima Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, te, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača/2003 i Zakona o obveznim odnosima, tužitelji ističu da je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Što se tiče ugovaranja valutne klauzule izražene u CHF, tužitelji ističu kako je nesporno da je zakonom dozvoljena mogućnost primjene takve klauzule, ali uz uvažavanje pravila instituta obveznog prava, potrošačkog kreditiranja i zaštite potrošača. Tužitelji navode da je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a što se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na CHF te banka kao trgovac raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužitelji kao potrošači nisu imali mogućnosti uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz toga mogle proizaći. Upravo suprotno banka je prilikom ugovaranja predmetnog kredita sporne kreditne proizvode s valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljnije, te su tužitelji, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatili tako prezentirane činjenice kao točne. Dodatno se napominje da tuženik kao banka nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, slijedom čega tužitelji nisu imali na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi bilo moguće procijeniti koji je kredit uistinu povoljniji. Tužitelji napominju da se radilo o kreditnim proizvodima koji su prikazani kao gotovi, unaprijed pripremljeni proizvodi o kojima nije postojala apsolutno nikakva mogućnost pregovora. Ističu da je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača tuženik bio dužan potrošačima u pisanom obliku staviti na raspolaganje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu uz koju je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja kao i sve druge podatke potrebne da bi potrošač donio informiranu odluku. Ujedno dužnost je tuženika bila i da prije sklapanja ugovora tužiteljima pruži odgovarajuća objašnjenja kako bi omogućio da procijene je li ugovor o kreditu prilagođen njihovim potrebama te financijskoj situaciji i pojasniti bitne značajke predloženog kredita i posebne učinke koje isti može imati za korisnike, a svi ovi bitni podaci trebali su činiti sastavni dio ugovora, što proizlazi iz odredaba Zakona o kreditnim opcijama, općih načela obveznog prava, posebno načela savjesnosti i poštenja s primjenom dužne profesionalne pažnje, načela jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zlouporabe prava i načelom zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Zbog propusta tuženika kao banke da postupi u skladu s navedenim obvezama, tužitelji u trenutku sklapanja ugovora nisu raspolagali svim potrebnim informacijama za donošenje informirane odluke. Tužitelji također smatraju da je primjena valutne klauzule CHF, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena budući da je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF s u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, a o kojoj mogućnosti tužitelji nisu bili unaprijed upozoreni, zbog čega je tuženica na štetu tužitelja stekla nezakonitu korist. Ovakvim nezakonitim postupanjem banke tuženik je, prema izračunu tužitelja, bez osnove stekao iznos od 32.905,48 kn temeljem nezakonito ugovorene promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog tužitelji predlažu da sud utvrdi ništetnima odredbe članka 1., članka 4. i članka 7.2. ugovora o kreditu koje citiraju u cijelosti, te da naloži tuženiku da prvotužiteljici A. Š. isplati navedeni preplaćeni iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i da tužiteljima solidarno naknadi parnične troškove sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu smatrajući da isti nije određeno postavljen te predlaže tužbu odbaciti kao neurednu budući da je ista nerazumljiva, neodređena i nepodobna za postupanje. Podredno predlaže tužbu odbiti te u cijelosti osporava tužbu, osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja pozivajući se na opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za koji navodi da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude broj Revx -183/11-2 počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Osim toga poziva se i na članak 226. Zakona o obveznim odnosima navodeći da se u predmetnom slučaju radilo o iznosima koji su plaćani u anuitetima, te da tražbine povremenih davanja tj. anuiteta zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Smatra da podnošenjem kolektivne tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne može doći do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO jer se ne radi o pojedinačnom sporu između korisnika kredita i banke te nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je naveo i VSRH u odluci Rev- 2245/17. Ističe i da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom te da je svako suprotno stajalište suprotno zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Podredno, ističe da sukladno članku 215. stavak 1. ZOO pravomoćnim okončanjem predmeta po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ponovo teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate zbog jednostrano promjenjive kamatne stope te je stoga rok zastare istekao 14. lipnja 2019.

2.3. Tuženik nadalje u bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te citira dio obrazloženja navedene presude iz kojeg proizlazi da je u tom postupku mjerodavan samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama, pa je stoga u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se, kao apstraktnoj osobi, raspravljalo u kolektivnom sporu. Tuženik ističe da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u kolektivnom sporu. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnih ugovora zbog čega su presude iz kolektivnog spora irelevantne za ovaj postupak. Osim toga tuženik ističe da je kredit zatvoren 30. travnja 2009., dakle ugovor je u potpunosti konzumiran i isplaćen, pa je ugovorni odnos prestao te ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Stoga sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. nije osnovano pozivanje na utvrđenje iz kolektivnog spora.

2.4. Što se tiče ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik u bitnom navodi kako je bilo zakonito ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i njezino ugovaranje sukladno odluci tuženika. Do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2014. nisu postojale zakonske obveze tuženika u smislu definiranja parametara promjenjivosti, no ističe da je ugovoreno kako se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja te obrazlaže koji su to elementi utjecali na kamatnu stopu, a nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka te ističe da se kamatna stopa mijenjala isključivo zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Ističe da volja stranaka nije bilo ugovaranje fiksne kamatne stope niti je presudom u kolektivnom sporu bilo utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nezakonita, već je utvrđeno da je nepošten dio odredbe o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Tuženik naglašava da je ugovaranje kredita upravo s promjenjivom kamatnom stopom bila volja ugovornih strana, da se svojstvo promjenjivosti ne može odvajati od ugovorene kamatne stope, posebno stoga što ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno, a time niti ništetnom. Primjenom kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijelo ugovorno razdoblje, dakle stope koja je jednaka fiksnoj kamatnoj stopi, odstupa se kako od ugovornog odnosa, tako i od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita, te bi pretvaranjem takvog ugovora o kreditu u kredit s fiksnom kamatnom stopom bilo povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Pri tome tuženik ističe da presudom Pž-7129/13 nije utvrđeno da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba odnosno dio odredbe o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu.

2.5. U pogledu sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli također ističe da je prema članku 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedenog smatra i da su ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima koje su odraz zakonskih odredbi isključene iz primjene Direktive i 93/13 što proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-81/19, pa se stoga ne može ispitivati jesu li te odredbe nepoštene, a zbog čega odluku VSRH broj Rev–2221/18 i odluku VTSRH broj Pž-6632/17 smatra nekonzistentnima s pravom Europske unije te bi ih sud trebao kao takve zanemariti sukladno odluci Suda EU broj C-173/09. Tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama, već je jasno određeno da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici u kojoj su anuiteti također izraženi isključivo u CHF. Ističe i da ova ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome navodi da je u članku 12.9. Ugovora navedeno kako korisnik kredita, solidarni dužnik, založni dužnik i solidarni jamci izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalim uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF te su ove odredbe jasne, unesene na uočljivim mjestima te nisu pisane manjim slovima od ostatka ugovora. Tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od njih u odnosu na kunu nije jednak. Navodi da je donošenje odluke o kreditnom zaduženju prilično značajna novčana obveza koja se ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, tako i iz ostalih sredstava informiranja te je tužitelj prije sklapanja ugovora mogao od tuženika zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja. Osim toga, s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF tužitelj je bio upoznat i kroz priopćenja HNB te mu nije moglo ostati nepoznato da HNB štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR, ali ne i u odnosu na valutu CHF, što tuženik smatra općepoznatom činjenicom. Stoga spornu ugovornu odredbu tuženik smatra jasnom, lako uočljivom i razumljivom pa ocjena poštenosti iste nije dopuštena. Navodi i da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te da u vrijeme sklapanja ugovora nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati u pogledu informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Navodi i da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj je imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti. Tuženik i ostale banke nisu znali ni mogli previdjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, te se ta vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće institute kao što su pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti

2.6. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ukazuje na odredbu članka 57. Zakona o javnom bilježništvu navodeći da će javni bilježnik pročitati ugovor strankama i uvjeriti se odgovara li sadržaj javnobilježničkog akta volji stranaka.

2.7. Tuženik se protivi uz tužbu dostavljenom izračunu kao i tužiteljevom prijedlogu za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku navodeći da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zbog čega su stranke pristale i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF pa tužitelj ne može tražiti da se pretplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik smatra da bi se eventualna preplata mogla računati na način da se ugovor o kreditu usporedi s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna takva preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita.

2.8. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže isti odbiti uz nadoknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U podnesku od 12. travnja 2022., kojim su se očitovali na odgovor na tužbu, tužitelji osporavaju navode tuženikovog odgovora na tužbu. Ističu da konkretan ugovor o kreditu sadržava upravo one povrede potrošačkih prava koje su definirane presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te ukazuju na obveznu primjenu te presude u pojedinačnim parnicama povodom zahtjeva potrošača sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku kao i sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, a što proizlazi i iz obrazloženja presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu dodatno ističu da su te odredbe bile nerazumljive tužitelju budući da mu nisu na valjani način objašnjene posljedice istih pri čemu ukazuju na dio obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Naime, tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (na što ukazuje i odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.). Ističu i da iz rješenja Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. proizlazi da se banke nisu same izložile valutnom tj. tečajnom riziku u CHF, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Što se tiče promjenjive kamatne stope, tužitelji dodatno ističu da ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao i precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupati kako je htio. Iako je ugovorna odredba kojem se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i lako uočljiva, ista nije razumljiva jer je jedino sigurno i izvjesno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pritom se ne navode ikakvi kriteriji i uvjeti promijene, već se promjena visine stope veže jedino i isključivo za odluku banke, a u ugovoru nije navedeno podrazumijeva li odluka banke i primjenu nekih kriterija. Prema presudi Europskog suda pravde broj C 26/13 od 30. travnja 2014. ugovorna odredba potrošaču mora biti ne samo gramatički razumljiva, već su tužitelju morali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna odredba ugovora, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista na taj način uzrokuje neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nepostojanje propisa koji nalaže bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Slijedom navedenog tužitelji ističu da je tuženik od samog trenutka ugovaranja postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, neovisno o činjenici što ugovaranje valutne klauzule odnosno promjenjive kamatne stope nije bilo zakonom zabranjeno. Tužitelji navode da činjenica solemnizacije ni na koji način ne utječe na pitanje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe budući da javni bilježnici, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu, potpisnicima ugovora obrazlažu smisao i posljedice ugovora, a ne pojedinih ugovornih odredbi. U odnosu na tuženikov prigovor zastare tužitelji se pozivaju na odluku VTS RH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u predmetu broj P–1401/2012) dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva te zastara počinje teći iznova danom pravomoćnosti presude u navedenom predmetu, dakle 13. lipnja 2014., a predmetna tužba podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina.

4. Na pripremnom ročištu 14. travnja 2022., na kojem su tužitelji predali podnesak kojim su se očitovali na odgovor na tužbu, tuženik je predložio odgodu tog ročišta radi očitovanja na zaprimljeni podnesak, no sud je taj prijedlog odbio budući da u tom podnesku tužitelji nisu istaknuli nikakve nove činjenične navode osim onih koji su navedeni u tužbi, već su isticali svoja pravna stajališta podupirući ih stajalištem sudske prakse, a osim toga sud je uvažio i navode naknadno dostavljenog podneska kojim je tuženik iznio svoja pravna shvaćanja (podnesak od 8. rujna 2022.). Na istom ročištu tuženik ponovno ističe, u odnosu na predloženo financijsko vještačenje, da vještak ne može fiksirati kamatnu stopu kroz cijeli ugovorni odnos jer nije bila ugovorena fiksna, već promjenjiva kamatna stopa, a ugovaranje kamatne stope nije ništetno, već je sporan način promjene. Sukladno tome, tuženik se istome protivi i ističe da ne postoje zapreke za pravilan i točan izračun promjenjive kamatne stope za ovaj konkretni ugovorni odnos, odnosno tužitelj pogrešno smatra da je poznata samo ona kamatna stopa koja se primjenjivala na dan sklapanja ugovora o kreditu kao promjenjiva, jer se ugovorena promjenjiva kamatna stopa može izračunati temeljem parametra koji su javno objavljeni i utječu na promjenu kamatne stope. Isto tako navodi da vještak ne može pretvarati kredit s valutnom klauzulom u kunski jer isti nije bio ugovoren, a ugovaranje valutne klauzule nije utvrđeno ništetnim.

5. U podnesku od 8. rujna 2022. tuženik, osim što iznosi prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje (koji će sadržaj podneska biti iznesen i obrazložen u kasnijem dijelu obrazloženja presude), ponavlja te dodatno detaljno i opširno elaborira svoj prigovor zastare (u bitnome da pokretanje postupka po kolektivnoj tužbi ne prekida zastaru za individualne restitucijske zahtjeve) kao i prigovor da se presuda iz kolektivnog spora ne može primijeniti na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja odnosno navode o ugovaranju promjenjive kamatne stope kao volje ugovornih strana. Ističe da je u kolektivnom sporu nesporno utvrđeno da tuženik nije ostvario nikakav ekstraprofit na temelju valutne klauzule u CHF, već je i sam bio zadužen u istoj valuti. Navodi da je tuženik pružio tužitelju informacije o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je i sam imao saznanja jer u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Ponovo ističe da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja te da je cilj kolektivne zaštite potrošača preventivne prirode, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata kao i da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je odlučivano u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i predmetnih ugovornih odredbi, zbog čega se tužitelji ne mogu pozivati na tu presudu.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i to u Ugovor o kreditu broj …… od 22. rujna 2005., solemniziran kod javnog bilježnika J.

V.-S. iz V. pod brojem OU-…./2005-1 dana 23. rujna 2005. s prilozima ugovoru (zk izvadak i potvrda), početni otplatni plan, izvadak računa po kreditu za 2005. godinu, za 2007. godinu i za 2008. godinu, plan otplate (s prikazom promjene kamatne stope), knjigovodstvenu karticu od 16. svibnja 2019., izračun više plaćenog kredita na zahtjev A. Š., Opće uvjete poslovanja s građanima … d.d. iz listopada 2004., Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama broj 12 od 25. kolovoza 2006., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo C. p. a. d.o.o. iz Č., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 11. kolovoza 2022. i pisano očitovanje vještaka od 26. listopada 2022. te je provedeno saslušanje vještaka (N. J. kao zakonske zastupnice vještaka C. p. a. d.o.o.) kao i prvotužiteljice i drugotužitelja na raspravi 11. studenoga 2022., dok su od dokaznog prijedloga za saslušanje ostalih tužitelja tužitelji odustali. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu i stručne članke dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

7.1. Iako je tuženik predlagao tužbu odbaciti kao neurednu, sud smatra da ista nije nerazumljiva, neodređena i nepodobna za postupanje budući da sadrži sve elemente koje tužba mora sadržavati sukladno članku 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), pa je taj prijedlog tuženika neosnovan.

7.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelji su podneskom od 12. rujna 2022. svoj tužbeni zahtjev radi isplate uskladili s nalazom i mišljenjem vještaka tako da potražuju ukupni iznos od 39.239,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Budući da su time tužitelji povećali tužbeni zahtjev radi isplate, u tom su smislu preinačili tužbu sukladno čl. 191. st. 1. ZPP pri čemu se napominje i da sukladno članku 190. stavak 2. ZPP tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, s time da je sukladno članku 190. stavak 3. ZPP nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika. Budući da se tuženik, nakon što mu je dostavljen navedeni podnesak tužitelja kojim je tužba preinačena, preinaci nije usprotivio, sukladno članku 190. stavak 4. ZPP smatra se da postoji njegov pristanak na preinaku ako se tuženik upusti u raspravljanje u glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. Osim toga napominje se i da sukladno članku 191. stavak 3. ZPP, čak i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a u ovom slučaju radi se o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao i valutna klauzula i to odredbe članka 1., članka 4. i članka 7. Ugovora kao i potraživanje prvotužiteljice A. Š. preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih odredbi.

10. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to utvrđeno i uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i prvotužiteljica A. Š. kao korisnica kredita (i založni dužnik), drugotužitelj Z. Š. kao solidarni dužnik (i založni dužnik), treće tužiteljica S. K. kao založni dužnik, četvrtotužiteljica K. Š.-S. kao solidarni jamac i petotužiteljica A. M. kao solidarni jamac, dana 23. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj ….. kojim je banka prvotužiteljici kao korisnici kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 139.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,35% godišnje (članak 4.1. ugovora) koja se kamata obračunava u CHF te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, kao i da je ugovorena valutna klauzula tako da je korisniku kredita stavljena na raspolaganje kunska protuvrijednost iznosa izraženog u CHF te je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja (članci 1. i 7.2. ugovora), kao što je nesporno i da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za dogradnju stambenog objekta i refinanciranje kredita u …. d.d. (članak 2. Ugovora). Nadalje, u članku 12.8. Ugovora ugovorena je, na sve što nije regulirano ovim ugovorom, primjena akata banke kojima je regulirano kreditiranje građana, između ostaloga i Općih uvjeta poslovanja … d.d. s građanima (dalje: Opći uvjeti), a uvidom u navedene Opće uvjete utvrđeno je da u istima nema nikakvih odredaba vezanih uz valutnu klauzulu, dok su u točki 3.6. Općih uvjeta propisani uvjeti pod kojima se mogu mijenjati stope redovne kamate tijekom korištenja odnosno otplate kredita na način da ih banka može mijenjati na temelju ponude i potražnje na financijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutarnih kretanja kao i drugih makroekonomskih parametara te rizika naplate, te se kamatne stope mijenjaju odlukom banke o čemu banka obavještava klijente.

11. Sporno je, u bitnome, radi li se o tužiteljima kao prosječnim potrošačima, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i je li tuženik tužiteljima dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o spornim ugovornim odredbama. Sporna je i primjena presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u ovom postupku, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja prvotužiteljice.

12.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Vezano uz tuženikov prigovor da se utvrđenja iz presuda donesenih u prednje spomenutom sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 22. rujna 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, kao i kamatna stopa koja je tijekom razdoblja otplate kredita promjenjiva i to sukladno odluci banke, te se radilo o odredbama unaprijed formuliranog ugovora pripremljenog od strane tuženika, o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.1. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te općenito zakonitosti postupanja tuženika (pri čemu se napominje da navedeno niti nije sporno, već je sporan način ugovaranja spornih odredaba, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu), o objektivnim razlozima promjene (povećanja) kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran odnosno kako tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit, kao i navode o otplati kredita odnosno prestanku ugovornog odnosa budući da isto ne sprječava da tužitelji traže individualnu pravnu zaštitu utvrđenjem ništetnosti odredaba konkretnog ugovora o kreditu kao i isplatu temeljem ništetnosti tih odredbi.

15.2. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika o nepostojanju interesa za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP koji interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, naime odredba čl. 131. ZZP/07 odnosi se na pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u ovom predmetu ne radi se o takvom postupku, već o sporu individualnog potrošača protiv pojedinog trgovca radi isplate.

16. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja (pri čemu ne definira kojeg od tužitelja) obavijestio i dao mu sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, međutim na ovu spornu okolnost tuženik nije predložio provođenje nikakvih personalnih dokaza, a teret dokaza te činjenice je upravo na njemu.

17.1. U svom iskazu drugotužitelj Z. Š. navodi da su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu on i prvotužiteljica gradili kuću te su tada već imali jedan raniji kredit kod … no kako im je trebalo još sredstava za dovršetak kuće, uzeli su ovdje predmetni ugovor o kreditu kojim su zatvorili raniji te su ostatak novčanih sredstava upotrijebili za dovršetak kuće. Radi se o njihovoj obiteljskoj kući u kojoj žive zajedno s obitelji. U to vrijeme, a niti kasnije nije se bavio nikakvim poduzetničkim aktivnostima, kao niti njegova supruga A., nisu imali nikakav obrt, a niti trgovačka društva. On je do 2007. radio u Hrvatskoj pošti u Varaždinu, a nakon toga pa do danas radi u HAKOM-u u Zagrebu. Što se tiče samog sklapanja ugovora, tražili su gdje mogu dobiti najpovoljniji kredit, te su tako i sklopili onaj prvi ugovor o kreditu kod .., a ovdje predmetni ugovor bio je radi refinanciranja. I raniji ugovor o kreditu bio je u CHF kao i ovdje predmetni. Prije sklapanja predmetnog ugovora u banci su im rekli da je to najpovoljniji kredit te su se oni za taj kredit odlučili na preporuku banke kad su vidjeli kolike su rate. Koliko se sjeća, nisu im ponuđene nikakve druge opcije kredita u drugim valutama, a niti su vezano uz ovdje sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ugovaranju valutne klauzule s bankom išta pregovarali. U banci im nisu objašnjeni ni predočeni bilo kakvi parametri promjene kamatne stope, niti su upozoreni na rizike valutne klauzule u CHF, već im je rečeno da je to tada bio najpovoljniji kredit. Iako je po struci diplomirani ekonomist, ne bavi se tim područjem, radio je tada u HP, a kasnije u HAKOM-u te s tim nema doticaja, tako da nije mogao predvidjeti da će im rate narasti u toj mjeri, naime rata je skočila sa 4.300,00 - 4.400,00 kn na iznos od oko 7.000,00 kn što im je predstavljalo problem za plaćanje, a da su znali da će se to dogoditi, sigurno bi razmišljali da li će sklopiti takav ugovor, vjerojatno ne bi. Upravo zbog problema u plaćanju prijevremeno su otplatili ovaj kredit i to tako da su uzeli drugi stambeni kredit kod druge banke koji im je bilo lakše vraćati. Bili su na solemnizaciji ugovora kod javnog bilježnika, ali ne sjeća se da bi ih tamo netko upozoravao na bilo kakve rizike u vezi kamatne stope ili valutne klauzule. Koliko se sjeća, radilo se o tipskom ugovoru u smislu odredbi o kamatnoj stopi. Iskazuje da je valjda pročitao ugovor prije potpisivanja, pri čemu ističe da kad čita ugovor, bitno mu je koliko su rate, koliki je iznos i koliko traje ugovor.

17.2. U svom iskazu prvotužiteljica A. Š. u cijelosti potvrđuje kao točan iskaz svojeg supruga. Iskazuje da im je kredit trebao da bi završili obiteljsku kuću koju koriste za stanovanje obitelji. U vrijeme sklapanja tog ugovora i njegove otplate nije se bavila nikakvim poduzetničkim aktivnostima, a tek je naknadno i to u travnju ove godine otvorila svoj obrt te je na toj adresi gdje se nalazi kuća prijavila sjedište obrta. U vrijeme kada je kredit sklopljen, radila je u Hrvatskoj pošti kao operater na šalteru. U to vrijeme Hrvatska pošta nije se bavila kreditima pa iako je ekonomist, nije imala doticaj s kreditima, a tek nakon više godina od sklapanja predmetnog ugovora Hrvatska pošta počela je raditi i kredite, te joj je po tome poznato, kad su prolazili edukaciju za to, da im je bilo rečeno da klijentima ne preporučuju kredite koji bi za njih bili najpovoljniji kao što se to nekada radilo, a poučeni upravo iskustvima kredita u CHF. Tako je i njima u banci bilo rečeno, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da je kredit u CHF najpovoljniji i da ga uzmu, a ne sjeća se da su dobili bilo kakve druge informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule odnosno o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope. U to vrijeme nije niti bila upoznata s problematikom ugovaranja valutne klauzule i promjene kamatne stope jer je na poslu tek kasnije počela raditi s kreditima, osim toga kod sklapanja ugovora o kreditu bitno im je bilo koliko je iznos kredita, rata kredita i rok otplate, a nisu razgovarali o drugim odredbama kredita. Kod javnog bilježnika ugovor je pročitan, ali ne sjeća se detalja koje su im informacije dane vezano uz ugovorne odredbe.

17.3. Iskaze prvotužiteljice i drugotužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da su iskazivali međusobno suglasno, realno, uvjerljivo i logično. Iako je tuženik prigovorio vjerodostojnosti iskaza oba tužitelja zbog proteka vremena od skoro 18 godina smatrajući nelogičnim da se tužitelji sjećaju svih detalja oko sklapanja ugovora, sud ocjenjuje ove navode neosnovanima smatrajući da bi se tužitelji, u slučaju da im je od strane djelatnika tuženika skrenuta pažnja na rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (i to takve rizike koji bi predstavljali znatno veće financijsko opterećenje za tužitelje, pogotovo imajući u vidu dugotrajnost kreditnog obvezivanja tužitelja – 300 mjeseci) zasigurno takva upozorenja dobro upamtili, odnosno, kako to isti iskazuju, upitno je bi li predmetni ugovor uopće i sklopili, a najvjerojatnije niti ne bi.

17.4. Nakon davanja iskaza prvotužiteljice tuženik je istaknuo da je u obrtnom registru vidljivo da je obrt registriran na adresi kuće, te ukazuje na odluku Sud EU broj C-630/17 sukladno kojoj dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge ne može se smatrati potrošačem. Međutim, iako prvotužiteljica i sama potvrđuje da je vlasnica obrta i to registriranog na adresi obiteljske kuće radi čijeg je dovršetka podignut kredit, ista navodi da je tek ove godine otvorila i registrirala obrt na toj adresi, dok je ugovor o kreditu sklopljen 2005., te je isti u cijelosti zatvoren 2009., što su među strankama nesporne činjenice, pa s obzirom na navedeno, sud utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu nema nikakve veze s obavljanjem poslovne aktivnosti prvotužiteljice u koju je svrhu otvoren obrt 13 godina nakon zatvaranja kredita, zbog čega sud smatra neosnovanima ove navode tuženika kojima prvotužiteljici negira svojstvo potrošača.

17.5. Ovdje valja reći da u odredbi članka 12.9. Ugovora stoji da korisnik kredita, solidarni dužnik, založni dužnik i solidarni jamci potpisom ovog ugovora izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, no valja naglasiti da iz iskaza prvo i drugo tužitelja proizlazi suprotno, odnosno da od strane tuženika nisu bili informirani ni o kakvim posljedicama odnosno rizicima promjene tečaja CHF. Pri tome iz njihovog iskaza proizlazi kako nisu imali mogućnosti utjecaja na bilo koju odredbu ugovora koji je, a što je nesporna činjenica, tipski unaprijed od strane tuženika pripremljen ugovor, te ga je korisnik kredita odnosno drugi potpisnici (solidarni dužnik i jamac i založni dužnik) ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavili novčana sredstva radi kojih im je kredit bio potreban. Štoviše iz iskaza prvo i drugo tužitelja proizlazi da im je upravo u banci rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu te im je preporučeno da ga uzmu, pri čemu nisu dobili nikakve informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S druge strane tuženik na tu spornu okolnost davanja potrebnih informacija tužiteljima nije predložio saslušanje nikakvih svjedoka npr. službenika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, a koji bi iskazivao o ovdje spornim činjenicama odnosno o okolnosti je li djelatnik banke doista prilikom sklapanja ugovora tužitelje informirao o rizicima i posljedicama promjene tečaja CHF. Niti pozivanje tuženika na javne objave od strane HNB, po stavu ovoga suda, ne može osloboditi tuženika kao trgovca njegove obveze da potrošače neposredno, prije sklapanja ugovora, u potpunosti informira o svim, pa tako i ovdje spornim odredbama ugovora koje sklapa s potrošačima.

18. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošačima objasniti parametre promjene kamatne stope odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.).

19.1. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelji od strane tuženika, kao specijalizirane financijske institucije, nisu bili informirani o potrebnim parametrima promjene kamatne stope i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelji utječu na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti parametri promjene kamatne stope, a što vrijedi i za naprijed citiranu odredbu Općih uvjeta ( točka 3.6 Općih uvjeta), koja govori o uvjetima promjene stope redovne kamate, budući da je ista nerazumljiva prosječnom potrošaču koji nema posebnih, visoko specijaliziranih stručnih znanja (uključujući i tužitelje koji su po struci ekonomisti, ali se u svom poslu u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu bavili kreditima, već drugom vrstom poslova) niti ista sadrži konkretne provjerljive parametre promjene (npr. referentnu stopu o kojoj ovisi promjena kamatne stope), a niti su u konkretnom slučaju tužitelji prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njima razumljiv i transparentan način bili informirani o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njih mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošače kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nisu bili niti svjesni, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

19.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

20. Međutim, valja reći da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne cijele ugovorne odredbe kojima se ugovara iznos kredita (članak 1. predmetnog ugovora o kreditu), odnosno kamata na kredit (cijeli članak 4. i to 4.1. i 4.2. predmetnog ugovora) kao i cijela ugovorna odredba koja govori o otplati kredita i to ne samo plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF već i o otplati u jednakim mjesečnim anuitetima te o broju anuiteta, već iz postupka kolektivne zaštite potrošača proizlazi da je nepošten, a time i ništetan onaj dio ugovorne odredbe kojim je visina promjenjive kamatne stope (čije je ugovaranje samo po sebi zakonito) vezana uz jednostranu odluku banke (odluka banke o kreditiranju građana) budući da pri tome nisu navedeni točni parametri promjene, sve na način kako je to ranije obrazloženo. Drugim riječima ne može se utvrditi ništetnom cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti je ništetan dio odredbe da ista na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje budući da je ta visina sasvim određena i jasna potrošaču. Također ne može se utvrditi ništetnom cijela odredba članka 1. Ugovora o kreditu budući da bi time bila utvrđena ništetnom odredba koja određuje iznos kredita, kao jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu bez kojeg ugovor ne može egzistirati, niti je ništetno ugovaranje otplate kredita u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, što je dio odredbe članka 7.2. Ugovora, već iz postupka kolektivne zaštite potrošača i u njemu donesene presude proizlazi samo da je ništetno ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve iz razloga kao što je to naprijed obrazloženo. Slijedom navedenog sud je ocijenio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže da se odredbe članka 1., članka 4. i članka 7.2. Ugovora utvrde ništetnima u cijelosti, te je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne samo u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, zbog čega je i odlučio kao u točkama

I/ i II/ izreke presude.

21. U pogledu tuženikovog prigovora zastare u odnosu na potraživanje prvotužiteljice radi isplate valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Što se tiče povišenja tužbenog zahtjeva, valja reći da i u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, s obzirom da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da se povišenje tužbenog zahtjeva odnosi na razliku s osnova valutne klauzule, a ne jednostrano promjenjive kamatne stope (točka 23.4. obrazloženja).

22. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku C. p. a. d.o.o. iz Č. koji je u svom nalazu i mišljenju od 11. kolovoza 2022. izvršio vještačenje temeljem dokumentacije u spisu, postupajući po rješenju suda broj P-…/2019-10 od 23. svibnja 2022. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještak primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita izvršio izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužitelju, koja preplata po toj osnovi iznosi 28.525,51 kn, a s osnova promjene kamatnih stopa u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu utvrdio je preplatu u iznosu od 10.714,28 kn, odnosno ukupnu preplatu u iznosu od 39.239,79 kn, pri čemu vještak navodi i kako je u jednom razdoblju otplate kredita tečaj bio niži od tečaja na dan korištenja i kamatna stopa je bila niža od kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, što je uzeto u obzir kod izračuna razlike prezentirane u tabeli 3 nalaza. Stoga iznos iskazane preplate od 39.239,79 kn već uključuje umanjenje za manje plaćene iznose po tom osnovu. Vještak iskazuje i pojedinačne mjesečne iznose i datume pretplata.

23.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelji su podneskom od 12. rujna 2022., očitujući se da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćaju, svoj tužbeni zahtjev uskladili u dijelu u kojem prvotužiteljica potražuje isplatu u cijelosti s nalazom i mišljenjem vještaka, na način kako je to navedeno u točki III/ izreke presude.

23.2. Tuženik u podnesku od 8. rujna 2022. ponavlja i dodatno obrazlaže svoje ranije iznesene prigovore o ugovaranju promjenjive kamatne stope kao volje ugovornih strana i njezinoj dopuštenosti, a koje se svojstvo promjenjivosti ne može odvajati od ugovorene kamatne stope jer bi u suprotnom, pretvaranjem ugovora o kreditu u kredit s fiksnom kamatnom stopom bilo povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba te bi bio promijenjen ugovorni odnos na štetu jedne ugovorne strane budući da bi tuženik bio stavljen u neravnopravan položaj, a tužitelj u znatno povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Ističe da je cilj postupka da se ugovorne strane stave u jednak položaj i da se stvori ravnoteža među strankama bez primjene nepoštenih ugovornih odredbi, a ne da se promjenom prirode ugovora o kreditu stvara nepostojeći ugovorni odnos. Stoga smatra da vještak treba dopuniti svoj nalaz i mišljenje uzimajući u obzir ove prigovore tuženika. U odnosu na izračun razlike s osnova valutne klauzule, tuženik smatra da predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora budući da je izračun izrađen na način kao da je ugovoren kunski kredit iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF, te ponavlja navode o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule. Navodi da su uvjeti kreditiranja za kredite u kunama bili posve drugačiji od uvjeta kredita za valutnu klauzulu, pa je ovakav izračun suprotan volji ugovornih strana. Ovakvim izračunom tuženik se stavlja u nepovoljniji položaj te je narušeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Tuženik nadalje ističe da, ako se promatraju samo pozitivni iznosi razlike u kojem izračunu vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, na taj način se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF kakva nije ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK, tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača, obveza se povećava. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se izvrši dopuna nalaza i mišljenja na način da se usporedi ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom te izračuna eventualna preplata.

23.3. U pisanom očitovanju od 26. listopada 2022. na prigovore tuženika vještak navodi da su u izračunu u nalazu u obzir uzeta i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita – tzv. "negativne razlike" te radi boljeg razjašnjenja ponovo prezentira tabelu 3 iz nalaza i mišljenja gdje su u koloni nazvanoj "od toga valuta" u razdobljima kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita navedeni negativni brojevi odnosno razlika u tim razdobljima ide u korist tuženika.

23.4. Saslušana na ročištu 11. studenoga 2022. zakonska zastupnica vještaka N. J. iskazala je da u cijelosti ostaje kod svojeg pisanog nalaza i mišljenja od 11. kolovoza 2022. te kod svojeg pisanog očitovanja na prigovore tuženika od 26. listopada 2022. Ponovo ističe da su u izračun uključena i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a što je vidljivo u tabeli 2 nalaza gdje su kao razlike navedeni negativni brojevi. Nadalje objašnjava da je razlika u njezinom izračunu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe od 12. lipnja 2019. proizašla iz razlike u tečaju CHF (valutna klauzula), a ne iz promjene kamatne stope.

23.5. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještak izradio svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji mu je dan od strane suda, te je isti kako pismeno, tako i usmeno valjano obrazložio, pri čemu je otklonio prigovor tuženika u pogledu neuzimanja u obzir negativnih razlika, sud njegov nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Što se tiče ostalih prigovora tuženika iz podneska od 8. rujna 2022., isti su pravne naravi te se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. U odnosu na te prigovore tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate (zbog čega je sud i odbio dio tužbenog zahtjeva u kojem se traži utvrđenje ništetnosti cijele te odredbe), već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,35% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate zbog ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošače, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je prvotužiteljici kao korisnici kredita isplaćen odobreni iznos kredita. Slijedom svega navedenog, sud nije smatrao potrebnim provođenje dopunskog vještačenja kako je to predložio tuženik (zbog čega je i odlučio da se, osim već provedenih dokaza, drugi dokazi će provoditi).

24. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate prvotužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana preplate koje nakon izvršenog izračuna u svom nalazu i mišljenju navodi vještak za svaki pojedini preplaćeni novčani iznos sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

25. Napominje se da je o svim spornim pitanjima koja su se postavila tijekom ovog postupka brojna sudska praksa u Republici Hrvatskoj zauzela stajališta u bitnome istovjetna kako je to navedeno u ovoj odluci, a što se pogotovo ističe u pogledu pitanja zastare na koje posebno upire tuženik, o kojem je pitanju, kako je naprijed obrazloženo, i sam Vrhovni sud RH zauzeo svoje shvaćanje, kao sud kojem je jedna od temeljnih zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske – "Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 25/14 članak 20. točka 1. Zakona o sudovima – "Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22).

26.1. Što se tiče odluke o naknadi troškova postupka, imajući u vidu da su drugo do peto tužitelji tužbenim zahtjevom tražili samo utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a s kojim su tužbenim zahtjevom djelomično uspjeli, na način kako je to ranije obrazloženo i odlučeno u točkama I/ i II/ presude, sud je u odnosu na iste o troškovima postupka odlučio sukladno odredbi članka 154. stavak 4. ZPP te je, ocjenjujući da su s jedne strane drugo do peto tužitelj, a s druge strane tuženik u parnici djelomično uspjeli u približno jednakim dijelovima jer je utvrđena djelomična ništetnost spornih ugovornih odredbi (a ne njihova ništetnost u cjelini), odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

26.2. Što se tiče prvotužiteljice koja je osim zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi postavila i zahtjev za isplatu, a njezin je konačno postavljeni zahtjev radi isplate sud ocijenio u cijelosti osnovanim, sud je o naknadi troškova odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak stavak 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužiteljica nije uspjela s dijelom svog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti cjelokupnih spornih odredbi, već je s tim zahtjevom djelomično uspjela, pa sud utvrđuje da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog istog nisu nastali posebni troškovi.

26.3. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je prvotužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kn sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), podneska od 12. travnja 2022. kojim se očitovala na odgovor na tužbu i podneska od 12. rujna 2022. kojim se očitovala nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka u iznosima od po 1.500,00 kn za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima od 14. travnja 2022. i 11. studenoga 2022. u iznosima od po 1.500,00 kn za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove i to u iznosu od ukupno 1.875,00 kn. Prvotužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 350,00 kn i na presudu u zatraženom iznosu od 700,00 kn, sve sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), te trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn.

26.4. Na taj način prvotužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 11.675,00 kn koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Varaždinu, 22. prosinca 2022.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelji po punomoćnicima iz OD K. & R. iz V.

2. Tuženik po punomoćnici P. V., odvjetnici iz Z.