REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-1579/2019-29
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Š. B., OIB, iz N., D., S. B. 59, zastupane po
punomoćnicima u OD M. & M. d.o.o., odvjetnicima iz O., Z. trg 4,
protiv tuženika R. A. d.d., OIB, Z., M.
cesta 69, zastupan po punomoćnicima O. P., G. i dr., odvjetnicima iz R., radi utvrđenja ništetnosti,, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 07. studenog 2022. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 21. prosinca 2022. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku R. A. d.d., M. cesta 69,
Z. (G. Z.), OIB: da tužitelju B. Š., D., S.
B. 59, N., OIB: isplati iznos od 40.607,00
kuna/5.389,48€[1] , a koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB i izmjenama odluke o kamatnim stopama tekućem na iznose od:
5,73 kn/0,76€ od dana 30.11.2007. pa do isplate,
37,75 kn/5,01€ od dana 31.12.2007. pa do isplate,
59,24 kn/7,86€ od dana 31.01.2008. pa do isplate,
71,06 kn/9,43€ od dana 29.02.2008. pa do isplate,
91,30 kn/12,12€ od dana 31.03.2008. pa do isplate,
60,88 kn/8,08€ od dana 30.04.2008. pa do isplate,
63,94 kn/8,49€ od dana 31.05.2008. pa do isplate,
78,95 kn/10,48€ od dana 30.06.2008. pa do isplate,
56,92 kn/7,55€ od dana 31.07.2008. pa do isplate,
58,01 kn/7,70€ od dana 31.08.2008. pa do isplate,
71,07 kn/9,43€ od dana 30.09.2008. pa do isplate,
170,00 kn/22,56€ od dana 31.10.2008. pa do isplate,
103,72 kn/13,77€ od dana 30.11.2008. pa do isplate,
187,97 kn/24,95€ od dana 31.12.2008. pa do isplate,
200,91 kn/26,67€ od dana 31.01.2009. pa do isplate,
206,77 kn/27,44€ od dana 28.02.2009. pa do isplate,
242,32 kn/32,16€ od dana 31.03.2009. pa do isplate,
245,51 kn/32,58€ od dana 30.04.2009. pa do isplate,
219,89 kn/29,18€ od dana 31.05.2009. pa do isplate,
201,03 kn/26,68€ od dana 30.06.2009. pa do isplate,
206,05 kn/27,35€ od dana 31.07.2009. pa do isplate,
215,99 kn/28,67€ od dana 31.08.2009. pa do isplate,
215,13 kn/28,55€ od dana 30.09.2009. pa do isplate,
205,08 kn/27,22€ od dana 31.10.2009. pa do isplate,
223,94 kn/29,72€ od dana 30.11.2009. pa do isplate,
239,06 kn/31,73€ od dana 31.12.2009. pa do isplate,
260,57 kn/34,58€ od dana 31.01.2010. pa do isplate,
255,63 kn/33,93€ od dana 28.02.2010. pa do isplate,
284,82 kn/37,80€ od dana 31.03.2010. pa do isplate,
279,29 kn/37,07€ od dana 30.04.2010. pa do isplate,
290,08 kn/38,50€ od dana 31.05.2010. pa do isplate,
383,50 kn/50,90€ od dana 30.06.2010. pa do isplate,
364,26 kn/48,35€ od dana 31.07.2010. pa do isplate,
423,02 kn/56,14€ od dana 31.08.2010. pa do isplate,
402,72 kn/53,45€ od dana 30.09.2010. pa do isplate,
370,07 kn/49,12€ od dana 31.10.2010. pa do isplate,
438,96 kn/58,26€ od dana 30.11.2010. pa do isplate,
526,60 kn/69,89€ od dana 31.12.2010. pa do isplate,
464,54 kn/61,66€ od dana 31.01.2011. pa do isplate,
486,30 kn/64,54€ od dana 28.02.2011. pa do isplate,
458,62 kn/60,87€ od dana 31.03.2011. pa do isplate,
463,60 kn/61,53€ od dana 30.04.2011. pa do isplate,
581,08 kn/77,12€ od dana 31.05.2011. pa do isplate,
592,53 kn/78,64€ od dana 30.06.2011. pa do isplate,
677,66 kn/89,94€ od dana 31.07.2011. pa do isplate,
627,59 kn/83,30€ od dana 31.08.2011. pa do isplate,
572,79 kn/76,02€ od dana 30.09.2011. pa do isplate,
531,74 kn/70,57€ od dana 31.10.2011. pa do isplate,
527,61 kn/70,03€ od dana 30.11.2011. pa do isplate,
553,21 kn/73,42€ od dana 31.12.2011. pa do isplate,
575,53 kn/76,39 od dana 31.01.2012. pa do isplate,
578,52 kn/76,78€ od dana 29.02.2012. pa do isplate,
563,08 kn/74,73€ od dana 31.03.2012. pa do isplate,
573,50 kn/76,12€ od dana 30.04.2012. pa do isplate,
580,64 kn/77,06€ od dana 31.05.2012. pa do isplate,
568,64 kn/75,47€ od dana 30.06.2012. pa do isplate,
22.612,19 kn/3,001,16€ od dana 16.07.2012. pa do isplate,
a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.034,30 kn/1.464,51 € zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
i
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 128-50-4290343, sklopljen dana 30.07.2007. godine između tužitelja B. Š., D., S. B. 59,
N., OIB: kao korisnika kredita i tuženika R. A.
d.d., M. cesta 69, Z. (G. Z.), OIB: kao kreditora
ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke- tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak."
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 05. lipnja 2019. godine radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tvrdi da su tužitelj i tuženik dana 30. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 128-50-4290343 ovjerenog kod javnog bilježnika Ž. K. iz U. 31. srpnja 2007. godine od brojem OV-9876/07,
a kojim kreditom da je tužitelju odobren iznos od 21.213,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate, sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom banke. U Ugovoru da je tuženik ugradio odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što da je protivnom čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i u vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Ističe da, osim što je kamatna stopa nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača da je i neodrediva na temelju Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe da uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što da je propisano čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Također da je ugovorena i valutna klauzula u CHF koja da je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što da je isto tako protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i u vrijeme njegovog izvršavanja s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj se poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH kojima su proglašene ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi (posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018.god., a koje da obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Tvrdi da se granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu na predmet ovog spora budući da se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Postupak u kojem su donesene citirane presude vodio se radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Iz obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Imajući na umu odredbe čl. 81. – 85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.
Dalje tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista glasi:
„1./prvo/IZNOS KREDITA
Kunska protuvrijednost CHF 21.213,23 …. po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“ 7./sedmo/NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“ Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 21.213,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj dio kredita vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF, a preostali dio u jednom anuitetu zadnjeg mjeseca ugovorenog roka otplate također u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužitelju je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Ujedno je tužitelju kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: 062/62-62-62.“ Dakle, već iz toga proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“ Stoga je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što mu je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora? Je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu? Zašto nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne? Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule.
Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno čl. 84. ZZP/03. U konkretnom slučaju, tužitelj je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Kod tuženika je uvijek moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli budući tuženik nudi više opcija, a zatim klijent, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti bira jednu od ponuđenih opcija. Tužitelj je odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. 3. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bio dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. I u odnosu na ovu ugovornu odredbu, tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“ Dalje tvrdi, da je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan. Navedeno nije osporeno niti u tužbi. Tuženik je mijenjao kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužitelj je potpisom Ugovora o kreditu prihvatio primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa. U trenutku zaključenja i ispunjenja ugovora nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi, tuženik je mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara. Konačno odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ U konkretnom slučaju radi se o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila. Navedeno je svakako bitno kada se ima na umu obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koji na str. 60. navodi: „Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud sukladno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača na temelju iskaza niza svjedoka u smislu odredbe članka 83. ZZP-a 03 i članka 98. ZZP-a 09 utvrdio da su ugovori o kreditu koji - 60 - 43. Pž-7129/13-4 sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača zaključeni radi kupnje stana, koji je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kad su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije.“ Definicija potrošača kao iscrpljenog i nestrpljivog je protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Pored toga, vrlo bitno je da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodno bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja (što dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu i na predmet ovog spora).Tužitelj sasvim sigurno nije bio iscrpljen, nestrpljiv i očajan, te nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirao kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan. Tužitelj nije morao uopće kupiti automobil, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj je ovim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje. Dakle, imao je mnogo opcija, a izabrao je ovu ne zato što je morao nego zato jer je tako htio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva. U odnosu na posljedice eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnjeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope, što posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu ima da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 5,50 % godišnje jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom! Dakle, za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada je na tužitelju bio teret dokaza da preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Isto se odnosi i na promjenu tečaja valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženik nije utjecao niti je mogao utjecati. Istakao je prigovor zastare potraživanja.
3. Tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev kojim, u odnosu na isplatu, potražuje iznos od 40.607,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne anuitete od uplate pojedinog anuiteta pa do isplate, a koji novčani iznosi se odnose zbog ništetnosti odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak.
4. Tuženik se podneskom od 27. travnja 2022. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva, istakao je prigovor zastare i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.
5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je, u odnosu na isplatu, uredio tužbeni zahtjev, koji se smatra preinačenim, te je sud sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) dopustio tu preinaku, jer je i po stavu ovog suda to svrsihodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a posebice zato što je tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogao postaviti precizirani zahtjev za isplatu. To proizlazi iz Zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV- 162/2021 od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem."
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: zahtjev (7), Ugovor o kreditu (8- 12), prijepis knjigovodstvene kartice (23-26), Pravilnike o obračunu kamata i naknada (46-471), uvjerenje Policijske uprave Istarske (491), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije L. J., te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (492-504) i očitovanje vještaka (531-532). Druge dokaze sud nije provodio, budući su na temelju provedenih dokaza utvrđene sve potrebne činjenice za donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari.
Tužitelj se pisanim zahtjevom obratio tuženiku za dostavu dokumentacije vezano za potrebe podnošenja tužbe i specificiranja tužbenog zahtjeva, a koji zahtjev je tuženik zaprimio 21. svibnja 2019. godine (list 7). U vrijeme podnošenja tužbe 05. lipnja 2019. godine tuženik još nije dostavio tužitelju svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje bi tužitelj mogao specificirati tužbeni zahtjev za isplatu. Zato je tužitelj tek podneskom od 19. lipnja 2019. godine specificirao tužbeni zahtjev za isplatu.
7. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi vezanim za promjenu kamatne stope i ugovorene valutne klauzule nisu dopušteni budući da je sud zaključio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena, a o čemu će biti kasnije riječi.
Tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu s osnova preplaćenog tečaja CHF valute i s osnova preplaćene kamate je osnovan.
8. Dakle, u ovoj pravnoj stvari sporni su i osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je i da li je tužitelj potrošač budući da tuženik tvrdi da je tužitelj kredit podigao za kupnju vozila, a to da predstavlja luksuz, a da predmetnim kreditom nije kupio stan kojim bi osigurao stambeno pitanje. Zato tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača.
9. Između stranaka nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 30. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju (za kupnju vozila) iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.213,23 CHF, po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,49% godišnje i to stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
10. Tuženik u tijeku postupka je osporio tužitelju status potrošača.
11. Tužitelj ima položaj potrošača.
12. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.
13. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje automobila.
15. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
16. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog automobila, te ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za kupnju osobnog automobila je na tuženiku, a isti niti jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni Ugovor iskoristio u neke druge svrhe. Tuženik nije dokazao ni dokaznim prijedlogom - upitom u PP Poreč, jer iz potvrde PP Poreč to nije ni bilo moguće utvrditi.
17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga, se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
18. Prema odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrđena su utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u utuženom razdoblju, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. A Presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača, te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti Udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Slijedom toga, tužitelj se može pozivati na postupak P-1401/2012. Dakle, prema utvrđenjima iz naprijed navedenih presuda povrijeđeni su interesi tužitelja time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
19. Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 30. srpnja 2007. godine u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora, zato se i na njega odnose Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
20. Prema navedenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene jer se u njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.
21. Zbog toga, u ovom postupku nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a sve to pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojim odlukama posl.br. Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.
22. Zbog svega navedenog sud je mišljenja da tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. A i odredba čl. 502. c ZPP-a propisuje kako se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. A tužitelj se pozvao na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda. Osim toga, prema čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošaka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
23. Prema takvom stavu pozivanje na utvrđenje iz sudske odluke koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Zato sud smatra da tužitelj ne može ponovno podnijeti istovrsan zahtjev. Zbog toga je sud, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojoj je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s odlukom kamatnih stopa kreditora, sud je zaključio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom odredbe čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena.
24. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo L.
J. dipl. oec. iz R..
25. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka u kojem je vještak uzeo u obzir osnovne ugovorne odredbe odnosno u predmetni Ugovor o kreditu, otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF i knjigovodstvenu karticu banke, utvrđivanje obveza po Ugovoru o kreditu, otplatni plan kredita prema predmetnom Ugovoru i razliku u odnosu na ugovoreno i uplaćeno. Tako je u tablici broj 1 opisao razliku ugovorenog iznosa i izvršenih uplata, u tablici broj 2 razliku u promjeni kamatne stope, te u tablici 3 pregled više/manje uplaćenih iznosa po mjesecima zbog promjene kamatne stope i u tablici broj 4 izračun razlike zbog promjene tečaja. Konačno u tablici broj 5 i prikazao je preplatu po osnovu promjene kamatne stope i promjene tečaja. U odnosu na razliku o promjeni kamatne stope iznio je da je 30. rujna 2007. visina kamatne stope iznosila 5,49%, dana 30. studenog 2007. godine 6,45%, dana 31. svibnja 2008. godine 6,75%, dana 31. ožujka 2009. godine 7,75%, dana 31. srpnja 2011. godine 7,5% i dana 31. listopada 2011. godine 6,75%. Zaključak vještaka je da je na dan 16. srpnja 2012. godine, ukoliko bi kamatna stopa ostala ista koja je bila ugovorena, da je tužiteljica uplatila više iznos od 10.554,75 HRK. Zatim, da je na dan 16. srpnja 2012. godine, ukoliko bi tečaj ostao isti koji je bio ugovoren, da je tužiteljica uplatila više iznos od 30.052,25 HRK. A ukoliko bi se uzelo u obzir i promjena kamatne stope i promjena tečaja tada da je ukupna razlika više uplaćenog 40.607,00 kuna i to prema mjesečnim anuitetima kako je prikazano u tablici 4 i 5 nalaza i mišljenja vještaka.
26. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i sukladno tome je predložio da se tuženiku naloži isplata iznosa kako je to i u nalazu i mišljenju vještaka odnosno u točki I tužbenog zahtjeva iz podneska od 18. ožujka 2022. godine.
27. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u podnesku od 08. travnja 2022. godine u kojem navodi da je provođenjem financijskog vještačenja faktično zamijenjena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj su se stranke suglasile prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi. Dakle, ističe da je vještak uzeo u obzir kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, a nesporno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. A u odnosu na valutnu klauzulu navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi osnovanost stava tuženika da predmetna ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije ništetna. Valutna klauzula da je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tečaj valute CHF da je padao u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita i tako da je tužitelj na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta i iz toga da proizlazi da ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa zato da nije nepoštena. Zbrajanjem samo pozitivnih razlika da se dobiva simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Dalje navodi da je vještačenje izvršeno pod primjenom pretpostavke da je ugovorena jednostrana valutna klauzula u CHF, te da ne daje odgovor na pitanje koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule.
Vještak se očitovao na primjedbe tuženika ističući da je postupio u skladu sa zadatkom suda i da u suprotnom bi prekoračio dodijeljeni mu zadatak. Po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen, a koji je iznosio 1 CHF=4,458972 HRK i isti se mijenjao tijekom otplate, te je vještak utvrdio da je preplaćen iznos 30.052,25 HRK.
28. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti i istog smatra objektivnim, argumentiranim i sačinjenim u skladu sa pravilima struke.
29. Tuženik je na nalaz i mišljenje, te očitovanje vještaka, stavio prigovore pravne prirode budući da osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva. Sud smatra navode tuženika neosnovanim, a niti postoji odgovarajući zahtjev tuženika u okviru kojeg bi se moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužitelj bio dužan uplatiti po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.
30. S obzirom na naprijed navedeno glede ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005 dalje: ZOO-a) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je tuženik primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope. Dakle, kako je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do promjene kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka i srednjeg tečaja HNB za švicarski franak na dan isplate Ugovora o kreditu 30. srpnja 2007. godine.
31. Iz materijalnih dokaza u spisu, te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta, te mu pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika.
32. Od 15. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05) po stopi od 15% godišnje. Od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9%, a od 01. srpnja 2011. iznosila je 7%. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ovdje ne radi odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15), kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05 i 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.
33. Prigovor zastare tuženika u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu nije osnovan.
34. Obzirom na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovni sud RH je 01. ožujka 2022. godine u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.", prigovor zastare nije osnovan.
35. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, prigovor zastare nije osnovan jer od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine (glede kamatne stope) i pravomoćnosti Presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-4 od 14. lipnja 2018. godine, pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 05. lipnja 2019. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa osnovan.
36. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci ove Presude.
37. I tužitelj i tuženik podnijeli su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka. Tužitelj je u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu uspio u cijelosti, tužitelj nije uspio samo u dijelu koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu zbog čega nisu nastali posebni troškovi, zato je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u cijelosti, pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi sa PDV-om i to za sastav tužbe 1.250,00 kn, za sastav podneska od 18. lipnja 2019. godine 1.250,00 kn, za zastupanje na ročištu 17. siječnja 2022. godine 1.250,00 kn, za sastav podneska od 18. ožujka 2022. godine 1.250,00 kn, za zastupanje na ročištu 02. lipnja 2022. godine 1.250,00 kn, za zastupanje na ročištu 07. studenog 2022. godine 1.875,00 kn. Zatim trošak sudske pristojbe na tužbu 500,00 kn, sudske pristojbe na presudu 400,00 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 2.009,30 kn, a što ukupno iznosi 11.034,30 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9. i 42. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate na priznate troškove, na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da naknadi troškove parničnog postupka tužitelju u ukupnom iznosu od 11.034,30 kn/1.464,51€ sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate.
38. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 21. prosinca 2022. godine.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
