REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 624/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. V. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 29. srpnja 2020. broj K-8/2020-8, u sjednici održanoj 21. prosinca 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika braniteljice optuženog S. V. odvjetnice P. R. odvjetnika A. N.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. V. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu proglašen je krivim optuženi S. V. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., te je, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom u trajanju od 26. srpnja 2019. do 27. srpnja 2019.

1.2. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika je oduzet nož ukupne dužine 31,5 cm, s drvenom drškom, koji će se po pravomoćnosti presude dostaviti policijskom muzeju na čuvanje.

I Kž 624/2020-7

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08.-19., i to nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika, što će biti određeno posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi S. V. po branitelju, odvjetniku D. G. zbog „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni“, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi od kaznene odgovornosti, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“. Optuženik je žalbu podnio i po braniteljici, odvjetnici P. R. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem. Ujedno su branitelji optuženika zahtijevali da ih se, zajedno s optuženikom, pozove na sjednicu vijeća.

3. Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu optuženika.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.)., održana u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog S. V. te branitelja optuženika, odvjetnika D. G., koji su svi, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalba nije osnovana.

7. Optuženi S. V. bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi u činjenici što u obrazloženju pobijane presude nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama tvrdeći da prvostupanjski sud nije obrazložio je li nož koji je kritične zgode u ruci držao optuženik pogodno sredstvo za izvršenje ubojstva te jesu li ozljede koje je oštećenik tom prilikom pretrpio mogle dovesti do životne ugroze, zbog čega je, po mišljenju žalitelja, pobijana presuda nerazumljiva i međusobno proturječna te se ne da ispitati, sugerirajući na taj način ostvarenje bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.

7.1. Međutim, iako je točno da se u obrazloženju pobijane presude doista eksplicite ne navodi da je nož koji je u ruci držao optuženik kritične zgode „pogodno sredstvo za izvršenje ubojstva“, kada se ima u vidu nedvojbeno utvrđena činjenica da se radilo o kuhinjskom nožu ukupne dužine od 31,5 cm i dužine oštrice 19,5 cm te kada se imaju u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda da je optuženik, zamahnuo u tri navrata

I Kž 624/2020-7

iz neposredne blizine nožem duljine oštrice od 19,5 cm pri čemu je, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, pristao da oštećenika usmrti, tada je evidentno da je sud prvog stupnja, iako to nije izričito naveo, takav nož doista smatrao podobnim sredstvom da se njime nanese i najteža odnosno smrtna posljedica. Stoga, po ocjeni suda drugog stupnja, nije ostvarena žalbom istaknuta postupovna povreda, a kako to pogrešno smatra žalitelj.

7.2. U odnosu na tvrdnje da prvostupanjski sud nije obrazložio jesu li ozljede koje je tom prigodom zadobio oštećenik mogle dovesti do njegove životne ugroze, valja napomenuti kako je optuženi S. V. proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju pa se eventualni izostanak odgovarajućih razloga u pobijanoj presudi mora odnositi isključivo na odlučne činjenice, dakle, one činjenice koje čine bitna obilježja predmetne inkriminacije. Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, to ovdje nije slučaj.

7.3. Prema zakonskom opisu kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, optuženi S. V. je s namjerom da drugoga ubije poduzeo radnju koja vremenski i prostorno neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela ubojstva. U kontekstu tako definiranih činjenica koje čine bitne sastavnice inkriminiranog kaznenog djela, izostanak obrazloženja kvalifikacije zadobivenih ozljeda u prvostupanjskoj presudi, a na koji se ukazuje ovim dijelom žalbe, ne odnosi se na odlučne činjenice i nije takve naravi da bi onemogućavao ispitivanje prvostupanjske presude.

7.4. Naime, u odnosu na navedeno kazneno djelo optuženik je činjeničnim opisom izreke pobijane presude proglašen krivim što je „kuhinjskim nožem dužine 31,5 cm, oštrice 19,5 cm, više puta zamahnuo prema D. Ć. govoreći mu da će ga ubiti i pokušao ga ubosti u predjelu trbuha i prsnog koša, ali u tome nije uspio jer mu je nož oduzeo B. N., a D. Ć. je uspio pobjeći iz haustora“. Dakle, iz samog činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim ne proizlazi da je isti protupravnim postupanjem oštećeniku zadao bilo kakvu tjelesnu ozljedu, već ga je samo „... pokušao ubosti u predjelu trbuha i prsnog koša, ali u tome nije uspio ...“. Prema tome evidentno je da inkriminirano postupanje optuženika nije imalo za posljedicu nanošenja oštećeniku teže ili lakše ozljede, a pitanje naravi ozljede koju je oštećenik eventualno zadobio u prvom dijelu verbalnog i fizičkog sukoba (prije uzimanja noža, kada je korišten metalni okvir), a koji je prethodio radnjama koje predstavljaju obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju, ne predstavljaju odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu i nije uopće od tolike važnosti i značaja kako se to nastoji prikazati žalbom optuženika.

7.5. Prema tome, pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredbe kaznenog postupaka na koju ukazuje optuženik, a niti njezinim ispitivanjem, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Iako optuženi S. V. u uvodu svoje žalbe ističe kako se žali i zbog povrede kaznenog zakona, u nastavku izjavljene žalbe ne precizira i ne obrazlaže o kojoj povredi kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08.-19. bi se u konkretnom slučaju

I Kž 624/2020-7

radilo te na koji način je prvostupanjski sud ostvario navedenu povredu. Stoga je pobijana presuda ispitana po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 2 ZKP/08.-22., no niti pri tome nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Prema tome, nije osnovana žalba optuženika niti zbog povrede kaznenog zakona.

9. Kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj u žalbi ne navodi koje je to odlučne činjenice sud prvog stupnja u provedenom dokaznom postupku propustio utvrditi pa će se stoga svi istaknuti žalbeni prigovori podneseni iz obje ove osnove cijeniti samo u okviru žalbene osnove pogrešno, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik tvrdi kako prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na iskazima ispitanih svjedoka D. Ć., N. N. i B. N., iako su navedeni svjedoci tijekom istrage i na raspravi o inkriminiranom događaju na različite načine iskazivali pa je uslijed toga, po mišljenju žalitelja, ostalo nejasno na koji način je oštećenik zadobio ozljede, je li pao na tlo i je li ga tada optuženik nastavio udarati metalnim okvirom dok se nalazio na tlu te je li ga potom pokušao ubosti nožem. Smatra da je zbog navedenog tijekom dokaznog postupka trebalo provesti sudsko-medicinsko vještačenje na okolnost kvalifikacije i mehanizma nastanka ozljeda koje je kritične zgode pretrpio oštećenik te na okolnost jesu li navedene ozljede mogle dovesti do smrtnog ishoda.

9.2. Međutim, navedenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda. Naime, prvostupanjski je sud temeljito i savjesno analizirao cjelokupni dokazni postupak te je vrlo ozbiljno i s potrebnom kritičnošću osobito pristupio ocjeni iskaza oštećenika i ispitanih svjedoka N. N. i B. N., a koji su u bitnome, u pogledu dinamike inkriminiranog događaja, iskazivali identično u istrazi i na raspravi, a njihovi iskazi su potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu predmeta, nakon čega je prvostupanjski sud na temelju brižljive i kritičke analize izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dovodeći iste u vezu s obranom optuženika, pravilno zaključio da je isti, ostvarujući svojim radnjama objektivni element inkriminiranog mu kaznenog djela, postupao s neizravnom namjerom da oštećenika ubije. Što se tiče tvrdnje da je radi pravilnosti utvrđenih činjenica u odnosu na kvalifikaciju i mehanizam nastanka ozljeda kod oštećenika trebalo provesti sudsko-medicinsko vještačenje, o tome je bilo govora u točki 7.4. ove odluke pa se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio drugostupanjske odluke.

9.3. Također nije u pravu žalitelj kada smatra da je tijekom dokaznog postupka trebalo provesti toksikološko vještačenje na okolnost može li se oštećenik pravilno sjećati čitavog događaja, s obzirom da mu je neposredno nakon događaja utvrđena koncentracija alkohola od 2,03 g/kg apsolutnog alkohola u krvi.

9.4. Nije sporno da je kod oštećenika nakon inkriminiranog događaja utvrđena navedena koncentracija alkohola u krvi. Međutim, kada se ima u vidu činjenica da je oštećeni D. Ć. u bitnim dijelovima svog iskaza, kako u istrazi, tako i na raspravi, o

I Kž 624/2020-7

samom događaju i sukobu s optuženikom iskazivao na jasan, precizan i uvjerljiv način u odnosu na sve odlučne činjenice, a s obzirom da je takav njegov iskaz potvrđen i iskazima svjedoka očevidaca ovog događaja, N. N. i B. N., te materijalnom dokumentacijom koja je pročitana tijekom dokaznog postupka, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je više nego evidentno kako je oštećenik tijekom iskazivanja bio u mogućnosti prisjetiti se cjelokupnog tijeka događanja i o tome jasno i suvislo iskazivati. Stoga je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud s pravom odbio kao nevažan prijedlog obrane da se u odnosu na ove okolnosti provede toksikološko vještačenje, kao što je s pravom odbio i prijedlog obrane da se provede sudsko- medicinsko vještačenje ozljeda oštećenika, budući se predloženim vještačenjima ne bi utvrdila niti jedna odlučna činjenica.

9.5. Isto tako nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako je optuženik kritične zgode postupao s neizravnom namjerom odnosno pristajući da ubije oštećenika, s obzirom da nitko nije vidio da bi on s nožem napao oštećenika, već mu je samo prijetio i sa njime zamahivao. Smatra da se takvo postupanje, s obzirom da je stajao na udaljenosti od 1,5 do 2 m od oštećenika, može shvatiti više kao prijetnja, a manje kao napad na život i tijelo druge osobe.

9.6. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, u svojim utvrđenjima vezanima za samu dinamiku događaja, prvostupanjski sud pravilno polazi od činjenice da u ovom konkretnom slučaju nije sporno kako je najprije došlo do verbalnog i fizičkog sukoba između optuženika i oštećenika, kojom prigodom je optuženik s metalnim okvirom udario oštećenika u predjelu tjemena glave, uslijed čega je ovaj pao na tlo i kada mu je uspio oteti navedeni okvir tada je optuženik otišao u stan svoje majke te se na mjesto sukoba vratio s kuhinjskim nožem, nakon čega se fizički sukob nastavio. Pritom, iz iskaza oštećenog D. Ć. te svjedoka N. N. i B. N., neposrednih očevidaca cjelokupnog događaja, proizlazi da je optuženik ne samo verbalno prijetio oštećeniku da će ga ubiti, već je u više navrata iz neposredne blizine kuhinjskim nožem koji je držao u ruci zamahivao u pravcu trbuha i prsnog koša oštećenika, međutim nije ga uspio ubosti, a u njegovom daljnjem postupanju spriječio ga je upravo svjedok B. N., držeći ga za ruku u kojoj je isti imao nož, a što je onda iskoristio oštećenik te je uspio pobjeći s mjesta događaja. Stoga, tvrdnja optuženika kako je on samo prijetio oštećeniku te da je zamahivao s nožem kako bi ga zastrašio nije osnovana i uvjerljiva, a kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, te je očito usmjerena na otklanjanje odgovornosti za počinjeno kazneno djelo. Naime, da nije bilo upravo ovakve reakcije svjedoka B. N. koji je spriječio optuženika u daljnjem nasrtaju na oštećenika, a što je ovaj iskoristio kako bi pobjegao iz haustora u kojem se dogodio ovaj sukob, optuženik zasigurno ne bi odustao od svoje namjere da s predmetnim nožem i nadalje napada i nasrće na oštećenika.

9.7. Prema tome, baratanje nožem na način kako je to učinio optuženik kritičnog dana, na način da je s nožem dužine oštrice 19,5 cm više puta zamahnuo u smjeru trbuha i prsnog koša oštećenika (vitalnih dijelova tijela), u namjeri da ga ubode, u utvrđenim okolnostima, nije moguće životno i logično drugačije protumačiti nego kao pokušaj ubojstva i to, kako to prvostupanjski sud utvrđuje, s neizravnom namjerom.

I Kž 624/2020-7

9.8. Stoga, a imajući u vidu cjelokupno ponašanje optuženika inkriminirane zgode, zajedno s vrstom i karakterom uporabljenog sredstva, načinom zamahivanja predmetnim nožem, kao i dijelove tijela oštećenika prema kojima je nož bio usmjeren te cijeneći pri svemu tome i okolnosti cijelog događaja in concreto, u cijelosti su neosnovani i neprihvatljivi žalbeni navodi optuženika da se njegovo ponašanje više može shvatiti kao prijetnja, a manje kao napad na život i tijelo druge osobe.

9.9. I na koncu nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je metalni okvir dimenzija 35x134 cm sredstvo podobno za ubojstvo, a što bi, po njegovom mišljenju, proizlazilo iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude gdje je navedeno kako je optuženik „...pristajući da usmrti oštećenika nasrnuo na njega te ga udario metalnim okvirom...“. Naime, žalitelj zanemaruje činjenicu da ovaj događaj odnosno sukob koji se odigrao između optuženika i oštećenika, kada je korišten ovaj metalni okvir, ne treba promatrati izolirano i zasebno u odnosu na nastavak sukoba koji se dogodio nakon što je optuženik otišao u stan svoje majke i iz njega se vratio s kuhinjskim nožem, s obzirom da se, gledajući logično i životno, radi o jednom jedinstvenom događaju i sukobu koji se odigrao u jednom vremenskom kontinuitetu i na istom mjestu (haustor zgrade), pri čemu su korištena različita sredstva (metalni okvir i kuhinjski nož). Međutim, pritom je potrebno naglasiti kako je upravo uporaba kuhinjskog noža od strane optuženika, na način kako je to opisano u činjeničnom djelu izreke pobijane presude, a ne metalnog okvira, osnova inkriminacije za počinjenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju, za koje je optuženik i proglašen krivim, o čemu je i sud prvog stupnja dao jasne, detaljne i dostatne razloge u obrazloženju pobijane presude, a koje kao takve prihvaća i ovaj sud (stranica 3., 6. odlomak odozgo, stranica 4., 1. odlomak odozgo i stranica 5., 3. i 4. odlomak odozgo). Stoga je, i u ovom dijelu, neosnovana žalba optuženika jer namjera optuženika da usmrti oštećenika ne dovodi se u vezu s uporabom metalnog okvira, već isključivo s uporabom kuhinjskog noža.

9.10. Slijedom svega navedenog, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik u žalbi ističe kako je kazna prestroga i da u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud nije s dovoljno pažnje i kritičnosti cijenio činjenicu da se radi o osobi starije srednje životne dobi koji do sada nikada nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi kazneni postupak te da se ne radi o osobi koja je sklona ekscesnom ponašanju.

10.1. Međutim, žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

10.2. Naime, prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski je sud optuženiku pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne. Tako je olakotnom okolnosti cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost i sudjelovanje u Domovinskom ratu, dok otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije našao.

10.3. Kada se pored iznesenih okolnosti koje su optuženiku cijenjene kao olakotne okolnosti, ima na umu i to da sam zakon izričito propisuje da se počinitelj ovog kaznenog djela može i blaže kazniti jer je djelo ostao u pokušaju, prvostupanjski je

I Kž 624/2020-7

sud optuženika s pravom osudio na maksimalno ublaženu kaznu, koliko je to uopće moguće po zakonu (članak 49. stavak 1. točka 2. KZ/11.), smatrajući da će se svrha kažnjavanja, kako ju zakon propisuje, u cijelosti ostvariti izricanjem kazne zatvora u trajanju od dvije godine. Pri tome je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da će se ovako dosuđenom kaznom u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor zbog počinjenog djela te će se utjecati na optuženika da shvati neprihvatljivost i nedopustivost vlastitog postupka, a istovremeno će se njome upozoriti i druge građane da se klone ovakvih i sličnih ponašanja.

10.4. Slijedom navedenog, budući da se optuženiku za kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim niti ne može po zakonu izreći blaža kazna od one koja je izrečena, žalba zbog odluke o kazni također nije osnovana.

11. Optuženi S. V. u žalbi posebno ne ističe da se žali i zbog odluke o oduzimanju predmeta niti za to sadržajno iznosi bilo kakve argumente, međutim, takva je žalba u smislu članka 478. ZKP/08.-19. sadržana u njegovoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud opravdano i u skladu sa zakonom od optuženog S. V. oduzeo jedan nož s drvenom drškom, ukupne dužine 31,5 cm, budući da se radi o predmetu koji je uporabljen za počinjenje ovog kaznenog djela.

12. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 21. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.