Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 14 Gž-783/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Gašparuš – Horvat člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja: 1. I. C., OIB: …, iz S., i 2. N. C., OIB: …, iz S., (nasljednici prvotnog tužitelja, sada pokojnog F. C., OIB: …, iz S.,), oboje zastupani po punomoćnici V. J., odvjetnici iz B., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo …, Porezna uprava Područni ured Z., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužene Republike Hrvatske protiv presude Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P- 2102/2020-68 od 25. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene Republike Hrvatske te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P- 2102/2020-68 od 25. svibnja 2021. u dijelu pod točkom I. izreke kojim se proglašava da nije dopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pagu poslovni broj Ovr-189/13 od 19. studenog 2013. radi naplate tražbine ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstvo …,[1] Porezne uprave Područnog ureda u Z. u iznosu od 251.778,56 kn/ 33.416,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2012. do konačne isplate kao i naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn/ 331,80 eur, prodajom nekretnina u suvlasništvu tužitelja I. C. i N. C., upisanih u zk. ul. 2863 k. o. K., kč. br. 2480/1.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom I. izreke u dijelu kojim se proglašava da nije dopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pagu poslovni broj Ovr-189/13 od 19. studenog 2013. radi naplate tražbine ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstvo …, Porezne uprave Područnog ureda Z. u iznosu od 77.004,22 kn/ 10.220,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2012. do konačne isplate prodajom nekretnina u suvlasništvu tužitelja I. C. i N. C., upisanih u zk. ul. 2863 k. o. K., kč. br. 2480/1 i u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odlučeno o parničnom trošku, do ukupno dosuđenog iznosa od 19.961,50 kn/ 2.649,28 eur, na način da se sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja I. C. i N. C. kao djelomično neosnovan za proglašenjem da nije dopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pagu poslovni broj Ovr-189/13 od 19. studenog 2013. radi naplate tražbine ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstvo …, Porezne uprave Područnog ureda Z. u iznosu od 77.004,22 kn/ 10.220,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2012. do konačne isplate prodajom nekretnina u suvlasništvu tužitelja I. C. i N. C., upisanih u zk. ul. 2863 k. o. K., kč. br. 2480/1.

2. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima I. C. i N. C. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.139,00 kn/ 2.540,18 eur, u roku od 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja I. C. i N. C. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 822,50 kn/ 109,16 eur.

III. Nalaže se tužiteljima I. C. i N. C. da tuženoj Republici Hrvatskoj naknade trošak sastava žalbe u iznosu od 219,56 kn/ 29,14 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.030,44 kn/ 136,76 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja proglašava se da nije dopuštena ovrha ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstvo …, Porezne uprave Područnog ureda Z., protiv ovršenika I. C. i N. C. određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pagu broj Ovr-189/13 od 19. studenog 2013. radi naplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 328.782,78 kn (glavnica 173.893,11 kn i kamata u iznosu od 154.889,67 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na glavnicu od 30. travnja 2012. do konačne isplate kao i naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, prodajom nekretnina tužitelja upisanih u zk. ul. 2863 k. o. K. na kč. br. 2480/1 upisana u zemljišne knjige u 1/8 suvlasničkog dijela na ime C. N. i u 1/8 dijela na ime I. C. (točka I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju pod 1. naknadi trošak postupka u iznosu od 1.760,00 kn te da tužitelju pod 2. iznos od 18.201,50 kn, dok se zahtjev za naknadom troška tužitelja u dijelu zatraženom višem od dosuđenog odbija kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu je podnijela tužena Republika Hrvatska (dalje: tužena). Ističe žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja I. C. i N. C. (dalje: tužitelji) protiv tužene radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pagu poslovni broj Ovr-189/13 od 19. studenog 2013. koja ovrha se vodi radi naplate tražbine ovrhovoditelja (ovdje tužene) u iznosu od 328.728,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2012. do isplate kao i naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, prodajom nekretnina u suvlasništvu tužitelja, upisanih u zk. ul. 2863 k. o. K..

5. Tijekom ove parnice prvotni tužitelj F. C. (ovršenik u predmetnom ovršnom postupku) je umro pa je sud prvog stupnja donio rješenje o prekidu parničnog postupka od 3. studenog 2016., a potom je rješenjem od 2. prosinca 2016. postupak nastavljen te su nasljednici prvotnog tužitelja F. C., sin I. C. i supruga N. C. pozvani da preuzmu postupak, što su oni i učinili. Prvotni tužitelj F. C. (prednik tužitelja I. C. i N. C.) u tužbi navodi da je predmetna tražbina zastarjela u smislu "čl. 96. Općeg poreznog zakona", da iz predmetnog rješenja o utvrđivanju poreznog duga proizlazi kako se radi o naplati po rješenjima tužene koja datiraju iz 2005. pa da isto ne predstavlja rješenje o ovrsi. Nadalje, da je u tijeku već i prisilna naplata na pokretninama ovršenika i da je naplaćen iznos od 2.358,00 kn, pa ističe prigovor dvostruke litispendencije jer da tužena nema zakonskog osnova istovremeno provoditi ovrhu na više sredstava odnosno predmeta ovrhe.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu, unutar žalbenih razloga te po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da sud prvog stupnja donošenjem iste nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP, na koje povrede je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti. Djelomično je osnovan žalbeni navod kojim tužena tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Sud prvog stupnja, naime, nije naveo sve jasne razloge u pogledu utvrđenja određenih odlučnih činjenica o čemu će detaljniji razlozi uslijediti u nastavku ove odluke. Sud prvog stupnja je, osim toga, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo na što djelomično osnovano ukazuje žaliteljica.

6. Sud prvog stupnja je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrdio:

- da je Općinski sud u Pagu donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-189/13 od 19. studenog 2013., na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja Ministarstva …, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostava S. od 18. travnja 2012. u kojem je to tijelo utvrdilo da porezni dužnik C. F., prednik tužitelja, na ime poreznog duga na dan 18. travnja 2012. duguje iznos od 328.782,78 kn i to glavnicu od 173.893,11 kn i kamatu od 154.889,67 kn,

- da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja o ovrsi ovršenik F. C. podnio žalbu te je Općinski sud u Pagu rješenjem poslovni broj Ovr-189/13-20 od 16. veljače 2015. uputio ovršenika da u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe zbog žalbenih razloga "iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. do 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ)",

- da je ovrhovoditelj, ovdje tužena, pokrenuo ovrhu na pokretninama ovršenika F. C. i da se sa te osnove namirio u iznosu od 2.350,00 kn, pa da navedeni iznos koji je dobiven iz ovrhe na pokretninama nije bio dostatan za namirenje navedenog duga, stoga da prigovor dvostruke litispendencije tužitelja nije osnovan,

- također da nije osnovan niti prigovor tužitelja da predmetno Rješenje Ministarstva …, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostava S. temeljem kojeg je određena ovrha, nije isprava temeljem koje se može pokrenuti ovrha jer da se radi o rješenju kojim je utvrđen porez, a koje da u smislu „čl. 127/128 Općeg poreznog zakona“ predstavlja ovršnu ispravu,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo K. B. od 26. srpnja 2017. proizlazi da su potraživanja tužene iz predmetnog poreznog rješenja od 18. travnja 2012., iskazana u ukupnom iznosu od 328.782,78 kn utvrđena prema podacima knjigovodstvenih evidencija Porezne uprave S. koje su vođene na financijskim karticama pojedinih računa za dužnika F. C. za razdoblje od 2003. do 2012., da na temelju analize prometa po tim financijskim karticama proizlazi da je njegovo dugovanje neopravdano iskazano za iznos od 4.995,18 kn koji se odnosi na dug za porez na dohodak, dug za kamate na porez na dohodak, dug za paušalni doprinos Hrvatske obrtničke komore (dalje: HOK) i dug na paušalni doprinos HOK, na potraživanja za novčane kazne u iznosu od 6.600,00 kn (tužitelji su nasljednici poreznog dužnika) pa da potraživanja tužene iznose ukupno 317.187,60 kn,

- da iz prve dopune navedenog nalaza i mišljenja od dana 16. prosinca 2017. proizlazi da su izmijenjeni iznosi po pitanju duga s osnove doprinosa za mirovinsko osiguranje, a koje je dugovanje sada utvrđeno sa 56.140,29 kn (po prijašnjem izračunu dug je iznosio 158.821,68 kn), odnosno dugovanje je smanjeno, pa je tako utvrđen ukupni dug za glavnicu u iznosu od 143.833,10 kn,

- da iz druge dopune nalaza i mišljenja imenovanog sudskog vještaka sačinjene 16. lipnja 2018., a koja je sačinjena po nalogu prvostupanjskog suda da se utvrdi visina predmetnog duga za razdoblje od 18. travnja 2006. do 18. travnja 2012. proizlazi da dugovanje tužitelja za razdoblje od 18. travnja 2006. do 18. travnja 2012. iznosi 60.915,99 kn, a da ga čine glavnica u iznosu od 36.212,03 kn i kamate u iznosu od 24.703,96 kn.

- da iz treće dopune nalaza i mišljenja sačinjene 23. srpnja 2018. proizlazi da je Porezna uprava Z., Ispostava S. donijela rješenje od 13. listopada 2017. kojim je utvrđeno da je porezni dužnik F. C. na dan smrti 17. travnja 2015. dugovao iznos od 61.993,79 kn te da njegov pravni slijednik N. C. na ime poreznog duga – porezno dužničkog odnosa sa pravnim prednikom F. C. duguje na dan 17. travnja 2015. iznos od 46.495,34 kn glavnica (3/4 dijela), a pravni slijednik I. C. iznos od 15.498,45 kn glavnice (1/4 dijela) i to prema pojedinoj vrsti državnih prihoda te da su ta dugovanja nastala u razdoblju od 2003. – 2008. koja međutim nisu detaljno specificirana u navedenim rješenjima.

7. Uzimajući u obzir dokaze izvedene tijekom postupka, a posebno nalaz i mišljenje imenovanog vještaka financijske struke kao i sve navedene dopune istog, sud prvog stupnja zaključuje da je prigovor zastare predmetnog potraživanja kojeg su tužitelji istaknuli u predmetnom ovršnom postupku u cijelosti osnovan. Pritom sud navodi da zastara predmetne tražbine, budući da se odnosi na poreze i doprinose, iako je utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem nadležnog državnog tijela (rješenje Ministarstva …, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostava S. od 18. travnja 2012.), ne zastarijeva u roku od deset godina u smislu odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) već da se zastara računa prema odredbi čl. 96. st. 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16 – dalje: OPZ) prema kojoj da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara prvi put počela teći. Sud prvog stupnja, naime, utvrđuje da budući je od vremena dospijeća svake pojedine tražbine, specificirane u nalazu i mišljenju vještaka, do dana "pokretanja ovrhe 19. studenog 2013." proteklo više od 6 godina, to da je nastupila apsolutna zastara. Stoga da je predmetna ovrha nedopuštena za cjelokupan iznos od 328.782,78 kn, jer da niti jedna tražbina nije dospjela "poslije 19. studenog 2007."

8. Navedena činjenično pravna utvrđenja prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje djelomično prihvatljivima. Osnovano, naime, žaliteljica u žalbi navodi da je utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja da "niti jedna od predmetnih tražbina nije dospjela poslije 19. studenog 2007.", suprotno stanju spisa. Iz navedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka odnosno njegove druge dopune sačinjene 16. lipnja 2018. (listovi 204-213.) proizlazi da su neke od tražbina tužene, prema izričitom navodu sudskog vještaka, dospjele nakon 19. studenog 2007. Radi se o tražbini na ime poreza na tvrtku (račun 1732) u iznosu od 260,00 kn (godišnji obračun poreza za 2008.) te potraživanju zatezne kamate na taj iznos od 75,14 kn. Nadalje, prema izričitom utvrđenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, nakon 19. studenog 2007. dospjela su potraživanja tužene na ime doprinosa za Hrvatsku obrtničku komoru, račun 5236 (od 30. studenog 2007. do 30. studenog 2008.), na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje (od 15. prosinca 2007. do 15. prosinca 2008.), na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje račun 8478 (od 17. prosinca 2007. do 15. prosinca 2008.), na ime doprinosa zaštite na radu račun 8591 (od 15. siječnja 2008. do 15. siječnja 2009.).

9. Budući se radi o bitnoj okolnosti koja je odlučna za ocjenu osnovanosti prigovora zastare kojeg su u predmetnom ovršnom postupku istaknuli tužitelji odnosno njihov prednik, ovaj drugostupanjski sud je, koristeći ovlaštenje propisano odredbom čl. 373.a ZPP, na temelju dokaza odnosno isprava koje se nalaze u spisu, sam utvrdio bitne činjenice u pogledu čega ovaj sud izlaže razloge kako slijedi u nastavku obrazloženja ove odluke.

10. Naime, prema odredbi čl. 94. st. 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16) koji se u konkretnom slučaju, s obzirom na nastanak poreznog duga, primjenjuje pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Prema stavku 2. tog članka zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate. Prema stavku 6. tog članka, zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe. Prema stavku 7. tog članka zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat. Prema stavku 8. tog članka u vrijeme zastare računa se i vrijeme koje je proteklo u korist prednika poreznog obveznika dok prema stavku 9. tog članka, ukoliko se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

11. Prema odredbi čl. 95. st. 1. OPZ tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, prema stavku 2. tog članka tijek zastare prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata i troškova ovrhe dok prema stavku 3. tog članka nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. tog članka, zastarni rok počinje ponovno teći. Odredbom čl. 94. st. 1. i čl. 95. st. 1. OPZ uređen je institut relativne zastare.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. OPZ apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama čl. 94. st. 3. 4. i 5. tog Zakona.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo K. B. od 26. srpnja 2017. tj. njegove dopune od 16. lipnja 2018. (listovi 205-213. spisa), koji dokaz ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i stručno kompetentan, proizlazi da je potraživanje tužene na ime poreza na dodanu vrijednost koja porezna obveza prednika tužitelja je prema stanju u spisu i osnovnom nalazu i mišljenju od 26. srpnja 2017. (listovi 55-71.) utvrđena od strane poreznog tijela tijekom 2006. u ukupnom iznosu od 3.646,72 kn. Vještak je za tu tražbinu kao datum „valute“ naveo 28. veljače 2007. Iz osnovnog nalaza i mišljenja od 26. srpnja 2017. (listovi 55-71.) proizlazi da se radi o poreznoj obvezi prednika tužitelja koja je utvrđena od strane poreznog tijela tijekom 2006. u ukupnom iznosu od 3.646,72 kn. U smislu odredbe čl. 94. st. 6. OPZ zastara te tražbine počinje teći od isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu (istekom 2006.) Vještak je dan valute odnosno dospjelosti navedene obveze naznačio vodeći računa da je ista utvrđena rješenjem poreznog tijela navedenog u nalazu koje je dostavljeno predniku tužitelja i u kojem je rješenju navedeno da taj iznos mora podmiriti u određenom roku koji u konkretnom slučaju ističe 27. veljače 2007. Stoga, od toga dana s obzirom na konkretno stanje u spisu, a vodeći računa o odredbi čl. 94. st. 6. OPZ o određivanju tijeka zastarnog roka, i prema ocjeni ovog suda, treba uzeti da počinje teći zastarni rok u konkretnom slučaju. Kako je od 28. veljače 2007. do pokretanja predmetnog ovršnog postupka (12. rujna 2013. kada je sudu podnesen predmetni ovršni prijedlog, a ne do 19. studenog 2007. kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud) proteklo više od šest godina, to je za navedenu tražbinu s osnova poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 3.646,72 kn (račun 1201, list 207. spisa) i za zateznu kamatu na istu u iznosu od 2.841,81 kn nastupila apsolutna zastara. Jednako tako, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. OPZ, apsolutna zastara je nastupila u odnosu na sve utužene tražbine na ime tog poreza koje su dospjele u smislu odredbe čl. 94. st. 6. OPZ prije 28. veljače 2007. (navedene u osnovnom nalazu od 26. srpnja 2017. (listovi 55-71.), a u smislu odredbe čl. 96. st. 1. OPZ.

14. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da se potraživanje na ime poreza na tvrtku (račun 1732, list 208. spisa) odnosi na obračun tog poreza za 2006. u iznosu od 260,00 kn, obračun tog poreza za 2007. u iznosu od 260,00 kn te obračun tog poreza za 2008. u iznosu od 260,00 kn. Kako sukladno odredbi čl. 94. st. 6. OPZ zastarni rok počinje teći od isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, to je za potraživanje tužene u iznosu od 260,00 kn koje se odnosi na 2006. (zastara počinje teći istekom 2006.) i za zateznu kamatu u iznosu od 100,34 kn u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara temeljem čl. 96. st. 1. OPZ, kako to pravilno i utvrđuje sud prvog stupnja. Međutim, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda zastara nije nastupila u odnosu na potraživanje tog poreza koja obveza je utvrđena 2007. u iznosu od 260,00 kn (zastara počinje teći po isteku 2007.) kao i na potraživanje tog poreza koja obveza je utvrđena za 2008. u iznosu od 260,00 kn (zastara počinje teći po isteku 2008.), ukupno u iznosu od 520,00 kn kao i na zatezne kamate u iznosu od 392,27 kn. Također je pravilno utvrđenje suda da je nastupila apsolutna zastara za sve preostale tražbine navedene u osnovnom nalazu i mišljenju s osnove poreza na tvrtku koje su utvrđene prije 2006. odnosno za koje je u smislu odredbe čl. 94. st. 1. i st. 6. OPZ zastara počela teći prije isteka 2006.

15. U odnosu na potraživanja s osnova doprinosa dospjela u razdoblju od travnja 2006. do travnja 2012. (za Hrvatsku odvjetničku komoru, za mirovinsko osiguranje, za zdravstveno osiguranje, za zaštitu na radu, listovi 209-212. spisa) sud prvog stupnja utvrđuje da je za ista također nastupila apsolutna zastara jer da je prošlo više od šest godina od dana dospjelosti tih potraživanja specificiranih u navedenoj dopuni nalaza i mišljenja do dana pokretanja ovršnog postupka „19. studenog 2007.“

16. Međutim, donošenjem pobijane odluke u tom dijelu sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo na što osnovano ukazuje žaliteljica u žalbi. Prema odredbi čl. 230. Zakona o doprinosima ("Narodne novine", broj 152/08, 84/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14, dalje: ZOD), koji je važio u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o ovrsi, apsolutni rok zastare prava na obračun obveze doprinosa i kamata i na naplatu doprinosa, kamata i troškova ovrhe, kao i zastare prava obveznika na povrat više plaćenih doprinosa, kamata i troškova ovrhe nastupa za deset godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

17. Stoga, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda u pobijanoj presudi, za sva potraživanja s osnova doprinosa utvrđena u dopuni nalaza i mišljenja od 16. lipnja 2018. nije nastupila apsolutna zastara. Radi se o potraživanju s osnova doprinosa za Hrvatsku obrtničku komoru u iznosu od 2.079,00 kn glavnice te zateznih kamata u iznosu od 1.325,87 kn, doprinosa za mirovinsko osiguranje u iznosu od 27.467,88 kn glavnice i zateznih kamata u iznosu od 17.389,91 kn, doprinosa za zdravstveno osiguranje u iznosu od 20.600,86 kn i zateznih kamata u iznosu od 13.042,40 kn te doprinosa za zaštitu na radu u iznosu od 686,48 kn i zateznih kamata u iznosu od 426,01 kn. Najstarije od svih tražbina s navedenog osnova utvrđene su 2006. Stoga je zastara u smislu odredbe čl. 230. ZOD, u vezi s čl. 94. st. 6. OPZ, počela teći istekom 2006. S obzirom da od tako utvrđenog početka tijeka zastare do pokretanja predmetnog ovršnog postupka 12. rujna 2013. nije proteklo više od deset godina proizlazi da za potraživanja na ime doprinosa u ukupnom iznosu od 83.238,41 kn, nije nastupila apsolutna zastara.

18. U odnosu na preostali iznos utužene tražbine s osnova doprinosa (osnovni nalaz i mišljenje u vezi s njegovom prvom dopunom od 16. prosinca 2017.), a budući da se odnosi na obveze koje su utvrđene tijekom 2002. i ranije, primjenom odredbe čl. 230. ZOD, u vezi s čl. 94 .st. 6. OPZ, je nastupila apsolutna zastara. U odnosu na taj iznos je, naime, od početka tijeka zastare do pokretanja ovršnog postupka proteklo više od 10 godina.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP, utvrđuje da primjenom odredbe čl. 94. st. 1. i st. 6. OPZ nije nastupila apsolutna zastara za potraživanje tužene na ime poreza na tvrtku u iznosu od ukupno 520,00 kn kao i na zatezne kamate za iznos od 392,27 kn, tj. ukupno 912,27 kn. Jednako tako primjenom odredbe čl. 230. ZOD u vezi čl. 94. st. 1. i st. 6. OPZ nije nastupila apsolutna zastara potraživanja na ime doprinosa za Hrvatsku obrtničku komoru u iznosu od 2.079,00 kn i za zateznu kamatu na taj iznos od 1.325,87 kn, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje u iznosu od 27.467,88 i kamatu na taj iznos od 17.389,91 kn, na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje u iznosu od 20.600,86 kn i kamate na taj iznos od 13.042,40 kn na ime doprinosa za zaštitu na radu u iznosu od 686,48 kn i zatezne kamate na taj iz nos od 426,01 kn, što ukupno čini iznos od 84.150,68 kn.

20. Od tog iznosa, uvažavajući utvrđenje imenovanog vještaka u navedenom nalazu i mišljenju, treba oduzeti iznos koji je prednik tužitelja u pogledu istovrsne porezne obveze preplatio, i to za onaj iznos za koji nije nastupila apsolutna zastara u smislu odredbe čl. 94. st. 1. OPZ u vezi s čl. 96. st. 1. OPZ (list 207. i 208. spisa) u iznosu od 5.655,71 kn glavnice i 1.490,51 kn zateznih kamata odnosno ukupno 7.146,22 kn. Ovakvim obračunom dobiva se iznos od 77.004,22 kn za koji je predmetna ovrha dopuštena.

21. Iz prethodno navedenih razloga, za preostali iznos od 251.778,56 kn (328.782,78 kn - 77.004,22 kn), zbog apsolutne zastare predmetne tražbine u tom dijelu u smislu odredbe čl. 94. st. 1. i čl. 96. st. 1. OPZ odnosno odredbe čl. 230. ZOD, ovrha nije dopuštena.

22. Slijedom iznesenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, i djelomično temeljem čl. 373.a st. 1. ZPP, ovaj sud je odbio kao djelomično neosnovanu žalbu tužene te potvrdio pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim se proglašava da nije dopuštena predmetna ovrha u iznosu od 33.416,76 eur/251.778,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2012. do konačne isplate kao i naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 331,80 eur /2.500,00 kn (točka I. izreke ove presude).

23. Temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, ovaj sud je, uvažavajući žalbu tužene kao djelomično osnovanu, u pravilnoj primjeni izloženog mjerodavnog materijalnog prava, preinačio pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim se proglašava da nije dopuštena predmetna ovrha za iznos od 77.004,22 kn /10.220,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2012. do konačne isplate na način da se tužbeni zahtjev za proglašenjem ovrhe za taj iznos odbija kao neosnovan (točka II. podtočka 1. izreke ove presude).

24. I odlukom o parničnom trošku je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na što djelomično osnovano ukazuje žaliteljica u žalbi. Tužitelji zastupani po istoj punomoćnici – odvjetnici, su u ovoj parnici postavili zajednički konačno uređen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka prema troškovniku sastavljenom 2. ožujka 2021. (list 299. spisa). Tužitelji u tom troškovniku konačno popisuju sve troškove zastupanja uključujući i troškove zastupanja koje je imao njihov zajednički prednik, prvotni tužitelj F. C. kojeg je zastupala ista punomoćnica. Prema navedenom troškovniku tužitelji izričito zajednički potražuju troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 23.220,25 kn. Sud je stoga odluku o trošku bio dužan u smislu odredbe čl. 2. ZPP donijeti unutar granica konačno postavljenog zahtjeva za naknadu parničnog troška tj. zahtjeva oboje tužitelja da im tužena naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 23.220,25 kn.

25. Tužitelji su u ovoj parnici uspjeli u cijelosti u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva. Tužitelji su djelomično, i to većim dijelom (251.778,56 kn: 328.782,78 kn), uspjeli u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Zbog dijela tužbenog zahtjeva za koji tužitelji nisu uspjeli u ovoj parnici odnosno preinakom pobijane presude u tom dijelu nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Stoga je tužiteljima osobno i kao nasljednicima prvotnog tužitelja sada pokojnog F. C. kojeg je zastupala ista punomoćnica primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom da je tužena od početka parnice osporavala osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, trebalo priznati sve opravdane parnične troškove koji su oni imali u ovoj parnici. Budući da se radi o djeljivoj obvezi, zahtjev tužitelja I. C. i tužiteljice N. C. za naknadom parničnog troška u iznosu od 23.220,25 kn u smislu odredbe čl. 41. st. 2. ZOO znači zahtjev da se svakom od njih isplati polovica navedenog iznosa.

26. Pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredaba i u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), te unutar granica postavljenog zahtjeva za naknadu troška tužiteljima bi pripadala naknada parničnog troška za slijedeće pravne radnje: za sastav tužbe 750,00 kn (Tbr. 7. t. 1, Tbr. 8. t. 1, Tbr. 50. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka od 18. listopada 2017., 31. prosinca 2017. i 12. srpnja 2018. po 750,00 kn (Tbr. 7. t. 1, Tbr. 8. t. 1., Tbr. 50. Tarife), za zastupanja na ročištima 23. veljače 2017., 12. svibnja 2017., 10. travnja 2018., 14. studenog 2018. i 2. ožujka 2021. (Tbr. 7. t. 1, Tbr. 8. t. 1., Tbr. 50. Tarife) po 750,00 kn, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25 %, pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 800,00 kn, čini iznos od 9.237,50 kn, a trošak vještačenja u iznosu od 8.964,00 kn, iznos od 18.201,50 kn te sastav žalbe od 20. prosinca 2018. (Tbr. 10. t. 1., Tbr. 50. Tarife) u iznosu od 937,50 kn, čini ukupan iznos od 19.139,00 kn.

27. Slijedom navedenog, temeljem čl. 373. st. 3. ZPP, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je odluku o parničnom trošku u pobijanoj presudi sadržanoj pod točkom II. izreke te presude preinačiti na način da se tuženoj nalaže da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.540,18 eur/ 19.139,00 kn (točka II. podtočka 2. izreke ove presude). Budući da je pobijanom presudom tužiteljima dosuđeno na ime naknade parničnog troška ukupan iznos od 19.961,50 kn, treba napomenuti da ovom preinakom nije povrijeđeno načelo zabrane reformacije „in peius“ u smislu čl. 374. ZPP prema kojem u konkretnom slučaju, jedinog podnositelja tuženu, ne bi smio biti stavljen u lošiji položaj nego da žalbe nije bilo.

28. Primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i st 5. ZPP te čl. 155. st. 1. ZPP zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 822,50kn/109,16 eur (19.961,50 kn -19.139,00 kn) je trebalo odbiti kao neosnovan.

29. Slijedom navedenog, temeljem čl. 373. st. 3. ZPP trebalo je preinačiti odluku o parničnom trošku na način kako je navedeno pod točkom II. podtočke 2. i 3. izreke ove drugostupanjske presude.

30. Odluka o žalbenom trošku (točke III. i IV. izreke drugostupanjske presude) donijeta je temeljem čl. 166. st. 1. i st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP te sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife.

31. Tuženoj sukladno uspjehu žalbe u omjeru od 23,42% (Tbr. 10. toč. 1., Tbr. 50. Tarife- 937,5 kn) pripada naknada troška sastava žalbe u iznosu od 219,56 kn/ 29,14 eur, dok je za iznos od 1.030,44 kn/ 136,76 eur trebalo odbiti njezin zahtjev kao neosnovan.

32. Novčani iznosi navedeni u ovoj drugostupanjskoj presudi dvojno su iskazani na temelju odredbe iz čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22), a kojim je određeno da je tijelo javne vlasti dužno u razdoblju dvojnog iskazivanja iz čl. 43. st. 1. ovoga Zakona dvojno iskazivati cijene i druge novčane iskaze vrijednosti u sudskim, upravnim i drugim pojedinačnim aktima koje donosi te na temelju odredbe iz čl. 43. st. 1. toga Zakona, kojom odredbom je određeno da dvojno iskazivanje započinje prvog ponedjeljka u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem istekne 30 dana od dana donošenja uredbe Vijeća EU-a u skladu s čl. 140. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kojom će biti utvrđen fiksni tečaj konverzije i završava protekom 12 mjeseci od dana uvođenja eura. Kunski iznosi preračunati su uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenoga Zakona (čl. 14.). Odredbom čl. 1. Uredbe Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2866/98 u pogledu stope konverzije eura za Hrvatsku, je utvrđeno da se stopa konverzije određuje na 7,53450 kn za jedan euro. Ta odredba je unesena u članak 2. stavak 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 85/22), na način da je fiksni tečaj konverzije određen na 7.534,50 kn za jedan euro. Stoga je prilikom dvojnog iskazivanja i preračunavanja novčane obveze u ovoj odluci, korišten prethodno navedeni fiksni tečaj konverzije.

33. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko (ukupno) dosuđenog iznosa od 19.961,50 kn do zatraženog iznosa konačno uređenim zahtjevom (23.220,25 kn), temeljem čl. 365. st. 1. ZPP nije ispitivana.

U Velikoj Gorici 21. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak, v.r.