Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kžzd-68/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika i oštećene podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: KML- 262/2008 od 5. rujna 2022., na sjednici održanoj 21. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba optuženog J. Ž. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

II. Žalba oštećene M. Ž. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj: KML-262/2008 od 5. rujna 2022. proglasio je krivim optuženog J. Ž. zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja – opisanog u čl. 172. st. 1. i st. 2. KZ/11, te ga na temelju čl. 172. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Na temelju čl. 56. i čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11 prema optuženiku je izrečena uvjetna osuda s time da se prethodno izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko navedeni u roku od tri godine ne počini neko novo kazneno djelo po pravomoćnosti presude.

1.1. Na temelju čl. 62. st.1. toč.1. KZ/11 optuženiku J. Ž. izrečena je posebna obveza da u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude popravi štetu spram oštećene M. Ž. na način da istoj uplati iznos od 44.700,00 kn.

1.2. Na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11 izrečena uvjetna osuda može se opozvati ako optuženik u navedenom roku ne izvrši izrečenu mu posebnu obvezu.

1.3. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 84/21 i 80/22, dalje: ZKP/08) oštećena M. Ž. je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.4. Na temelju čl. 148. u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 optuženik je dužan ovome sudu naknaditi troškove ovog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žali se optuženi J. Ž. po branitelju D. D., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o uvjetnoj osudi, posebnim obvezama i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Žalbu podnosi i oštećena M. Ž., bez navođenja žalbene osnove s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnosi Općinsko državno odvjetništvo u Splitu s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

3.1. Optuženik i njegov branitelj nisu se očitovali na odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-669/2022 od 9. prosinca 2022. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba optuženika je neosnovana, dok je žalba oštećenice nedopuštena.

6. Ostvarenje žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik prije svega nalazi u tome da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, niti primjena materijalnog prava na konkretni slučaj, s time da glede odlučnih činjenica postoji proturječnost između onoga što se o njima navodi u obrazloženju pobijane presude i onoga što je sadržano u zapisnicima i dokazima koji prileže sudskom spisu, čime sadržajno očito upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Međutim, osim takvih uopćenih tvrdnji, kojima ustvari parafrazira zakonski tekst citirane odredbe, optuženik u daljnjem tekstu žalbe te tvrdnje ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

Nadalje, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik u žalbi upire da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije iznio razloge zašto nije izveo dokaze predložene od strane obrane (pribava podataka od porezne uprave, HZMO-a i HZZ-a za inkriminirano razdoblje), a budući da je riječ o bitnim dokazima vezano za pitanje da li je u inkriminiranom razdoblju objektivno bio u mogućnosti plaćati dužno uzdržavanje za mldb. kćer, to je time onemogućen u dokazivanju činjenica i okolnosti koje bi ga mogle ekskulpirati od odgovornosti za počinjenje terećenog kaznenog djela.

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud time povrijedio kazneni zakon, međutim, sadržajno ustvari upire na ostvarenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08.

Iz stanja spisa proizlazi da je žalitelj doista, na raspravi od 31. svibnja 2022., predložio da se od Porezne uprave pribave podaci o visini njegovog dohotka za inkriminirano razdoblje, kao i podaci od HZMO-a i HZZ-a o tome gdje i kada je bio prijavljen u tom istom razdoblju, s time da je prvostupanjski sud riješio da će o tim dokaznim prijedlozima obrane odlučiti naknadno tijekom rasprave.

Međutim, sud prvog stupnja je na sljedećoj raspravi koja je održana 5. rujna 2022. i na kojoj je dovršen dokazni postupak propustio donijeti odluku o tim dokazima, na koji način je propustio primijeniti odredbe ZKP/08 koje mu nalažu donošenje odluke o osnovanosti dokaznih prijedloga pri čemu posebice valja ukazati na odredbu iz čl. 421. st. 2. ZKP/08) prema kojoj rješenje kojim se odbija izvođenje dokaza mora biti obrazloženo.

Time je prvostupanjski sud doista postupio protivno citiranim odredbama ZKP/08, a kako to optuženik i tvrdi u žalbi, međutim, da bi se radilo o ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 u navedenom pravcu, nužno je ostvarenje i daljnjeg uvjeta – da je to utjecalo ili moglo utjecati na pravilnost presude.

Vezano za ostvarenje tog uvjeta ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da se navedeni dokazni prijedlog obrane na raspravi od 31. svibnja 2022. odnosio na pribavu podataka od porezne uprave o visini njegovog dohotka za inkriminirano razdoblje, te na pribavu podataka od HZMO-a i HZZ-a o tome gdje i kada je bio prijavljen u tom istom razdoblju, a što kada se ima u vidu činjenični opis djela prema optužnici koja je tada bila aktualna upućuje da se prijedlog obrane za pribavljanjem navedenih podataka od nadležnih tijela odnosio na razdoblje od 13. ožujka 2007. do 11. rujna 2008.

Međutim, na sljedećoj raspravi održanoj 5. rujna 2022. državni odvjetnik je izmijenio činjenični opis djela, na način da optuženika sada tereti za razdoblje od 5. rujna 2012. do 31. svibnja 2017., tako da je nakon takve izmijene optužnice prethodno navedeni dokazni prijedlog obrane evidentno postao irelevantan, odnosno izvođenjem tog dokaza se ne bi mogle utvrditi činjenice važne za odlučivanje, a budući da obrana nakon što je državni odvjetnik izmijenio optužnicu u navedenom pravcu nije imala daljnjih dokaznih prijedloga, te nije tražila da se navedeni podaci pribave i za inkriminirano razdoblje prema izmijenjenoj optužbi, to opisani propust suda na koju u žalbi upire optuženik nije imao utjecaja niti je mogao utjecati na pravilnost pobijane presude.

Što se pak tiče žalbe optuženika u dijelu gdje sugerira da mu je time teško povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu skraćeno: Konvencija), prije svega valja primijetiti da su jamstva sadržana u čl. 6. st. 3. Konvencije doista konstitutivni element pojma poštenog suđenja, međutim, Konvencija kao opće pravilo ostavlja sudovima da ocjene i obrazlože da li je bilo potrebno izvesti dokaze koje je predložila obrana (vidi Vidal protiv Belgije, serija A br. 235-B, stavak 33 ESLJP 1992), s time da bitno svojstvo suđenja nije narušeno samim time što optuženiku nije bilo dozvoljeno izvesti određene dokaze (a na što se po logici stvari odnosi i predmetna situacija u kojoj prvostupanjski sud uopće nije odlučio o dokaznim prijedlozima obrane), već je potrebno i ostvarenje daljnjeg uvjeta - da izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine (vidi Perna protiv Italije, br. 48898/99, stavak 29., ESPLJ 2003.).

Budući da iz svega prethodno navedenog proizlazi da izvođenje dokaza koje je predložila obrana nije bilo nužno za utvrđivanje odlučnih činjenica prema izmijenjenoj optužnici, dapače, tim dokazima se odlučne činjenice niti ne bi mogle utvrditi, to u konkretnom slučaju nije došlo do povrede optuženikovog prava na pravično suđenje, a time niti do ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

7. Što se tiče žalbene osnove povrede kaznenog zakona, na temelju cjelokupnog konteksta žalbe može se zaključiti da optuženik njezino ostvarenje nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakov slučaju se, međutim, ne radi o toj žalbenoj osnovi. Naime, o povredi kaznenog zakona se radi samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon. 8. Povodom žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud je sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

9. Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Ostvarenje te žalbene osnove optuženik prije svega nalazi u tome da prvostupanjski sud svoju odluku temelji isključivo na iskazima oštećenice M. Ž. i njezine majke M. T. R., koje se ne mogu smatrati nezainteresiranim i objektivnim svjedocima, posebice kada se ima u vidu da majka oštećenice s njime nije u dobrim odnosima.

Suprotno žalitelju, navedene svjedokinje su i po stavu ovog žalbenog suda iskazivale uvjerljivo, okolnosno i u svim bitnim momentima podudarno, tako da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je njihove iskaze ocijenio kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o svim odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.

Pritom je, a suprotno žalitelju, sud prvoga stupnja izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi upućivale na postojanje razumnih razloga da navedene svjedokinje u svojim iskazima iznose činjenice o kojima nemaju saznanja odnosno koje se stvarno nisu dogodile.

Nadalje, optuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud trebao izvesti i druge dokaze koji bi mogli ići u prilog njegove obrane, posebice one koje govore o njegovom imovinskom stanju u inkriminiranom razdoblju, pri čemu posebice upire na potvrde Porezne uprave s lista 35 A, B i C spisa o visini njegovog dohotka. Uz to smatra da prvostupanjski sud nije na pouzdan način utvrdio niti postojanje njegove radne sposobnosti u inkriminiranom razdoblju, posebice kada se ima u vidu njegova izjava koja prileži u spisu u kojoj navodi da ima zdravstvene probleme u vidu upale pluća.

Takvim žalbenim navodima optuženik očito sugerira da prvostupanjski sud nije na pouzdan način utvrdio da li je u inkriminiranom razdoblju s obzirom na svoje prihode i imovno stanje objektivno bio u mogućnosti plaćati dužno uzdržavanje za svoju mldb. kćerku, te da je u tom pravcu trebao provesti odgovarajuće dokaze.

Vezano za takve žalbene tvrdnje, ovaj žalbeni sud prije svega valja primjećuje da sukladno odredbi iz čl. 172. st. 3. KZ/11 na optuženiku leži teret dokazivanja postojanja opravdanih razloga zbog kojih nije bio u mogućnosti plaćati dužno uzdržavanje.

Nadalje, a vezano za potvrde nadležne Porezne uprave o visini njegovog dohotka na koje u žalbi upire optuženik (s lista 35 A, B, i C spisa), ovaj žalbeni sud primjećuje da se iste odnose na 2007., 2008. i 2009., dakle, na razdoblje za koje se optuženik ne tereti izmijenjenom optužnicom niti je za isto pobijanom presudom proglašen krivim, tako da nije riječ o dokazima koji dovode u razumnu sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je isti u inkriminiranom razdoblju radio i ostvarivao prihode u inozemstvu, kakav zaključak sud prvog stupnja temelji na iskazima oštećenice i njezine majke, a koje dokaze je iz ranije navedenih razloga s pravom ocijenio kao vjerodostojne i istinite.

Što se pak tiče žalbenih tvrdnji kojima optuženik sugerira da se pogrešno utvrđeno činjenične stanje glede navedenog spornog pitanja ukazuje i kao posljedica toga što prvostupanjski sud nije izveo dokaze koje je obrana predložila na raspravi od 31. svibnja 2022., ovaj drugostupanjski sud primjećuje da se niti ti dokazi, iz razloga koji su prethodno pobliže argumentirani, ne odnose na razdoblje za koje se tereti u izmijenjenoj optužnici i za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

Isto tako, optuženik nije u pravu niti kada u žalbi, upirući pritom na svoju izjavu s lista 27 spisa, sugerira da u inkriminiranom razdoblju nije radio zbog radnje nesposobnosti uzrokovane bolešću. Naime, navedenu izjavu u kojoj predlaže odgodu ročišta zbog bolesti – upale pluća optuženik je dao 20. svibnja 2010., dok se u izmijenjenoj optužnici tereti da je predmetno djelo počinio u periodu od 5. rujna 2012. do 31. svibnja 2017., a za koje razdoblje je i proglašen krivim prema činjeničnom opisu djela i izreke pobijane presude.

Naposljetku, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je polazeći od svega prethodno navedenog izveo pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju isti ostvario i subjektivni element predmetnog kaznenog djela. Konkretno, sud prvog stupnja na temelju rezultata dokaznog postupka izvodi pravilan zaključak da je žalitelj bio svjestan svoje obveze i da je istu objektivno mogao izvršavati, što međutim, bez opravdanih razloga, nije činio, a iz čega slijedi da je bio svjestan obilježja kaznenog djela i da je htio njegovo ostvarenje, dakle, da je djelo počinio sa izravnom namjerom (čl. 28. st. 2. KZ/11).

Pravilnost takvog utvrđenja prvostupanjskog suda, žalitelj nije doveo u razumnu sumnju žalbenim tvrdnjama kojima upire da je u inkriminiranom razdoblju ipak sukladno svojim mogućnostima periodički uplaćivao određene iznose na ime uzdržavanja oštećenice. Naime, na temelju rezultata dokaznog postupka sud prvog stupnja je pravilno utvrdio (a što se navodi i u činjeničnom opisu djela u izreci pobijane presude) da je optuženik na ime plaćanja dužnog uzdržavanja mldb. oštećenice koje se odnosi na inkriminirano razdoblje uplatio iznos od svega 900,00 kuna, dok obveza koju u tom periodu nije ispunio iznosi od 44.700, kuna.

Stoga slijedom svega prethodno navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

10. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi, posebnoj obvezi i troškovima kaznenog postupka.

Prije svega, a suprotno žalitelju, koji žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi posebno ne obrazlaže, ovaj žalbeni sud primjećuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije te proces njezine individualizacije.

Na temelju toga, prvostupanjski sud je optuženika s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, pri čemu je pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju može opravdano očekivati da isti i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, a slijedom čega mu je s pravom izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku do tri godine ne počini novo kazneno djelo, a kakvu kaznenu sankciju i ovaj žalbeni sud nalazi primjerenom svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe izricanja kaznenih sankcija.

Isto tako, žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog odluke suda o posebnoj obvezi. Optuženik u žalbi prije svega smatra da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio visinu štete koju je prema navedenoj odluci dužan popraviti žrtvi, uz bitnu tvrdnju da nije na nedvojben način utvrđena njezina točna visina, te da pritom nisu uzeti u obzir iznosi koje je uplatio, kao i iznosi koje je na ime privremenog uzdržavanja žrtvi platio Centar za socijalnu skrb.

Suprotno žalitelju, koji takve žalbene tvrdnje dodatno ne konkretizira niti nudi dokaze koji ih podupiru, prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio visinu štete koja je počinjenjem djela nastala za oštećenicu, pri čemu je uzeo u obzir optuženikove uplate na ime njezinog dužnog uzdržavanja koje se odnose na inkriminirano razdoblje (konkretno, ukupno 900,00 kuna, a što se navodi i u činjeničnom opisu djela u izreci pobijane presude), s time da je pribavio i podatke o iznosima koje je na ime privremenog uzdržavanja oštećenice platio Centar za socijalnu skrb (list 142 spisa), iz kojih, međutim, proizlazi da su isti isplaćivani do 1. rujna 2011., tako da se ne odnose se na inkriminirano razdoblje.

Također, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je optuženika obvezao da izrečenu posebnu obvezu u vidu popravljanja štete koja je za oštećenicu nastala počinjenjem predmetnog kaznenog djela ispuni u roku od godinu dana po pravomoćnosti prvostupanjske presude, a koji rok se, slijedom svega prethodno navedenog, i po stavu ovog žalbenog suda ukazuje kao primjeren. Naposljetku, žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koju žalbenu osnovu ne konkretizira niti posebno obrazlaže, tako da na ovom mjestu samo valja konstatirati da je prvostupanjski sud, kada se ima u vidu trajanje i složenost ovog postupka, te materijalne prilike optuženika, pravilno postupio kada ga je na temelju čl. 148. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 pobijanom presudom obvezao na plaćanje paušalnih troškova ovog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna.

11. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a kako da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao pod toč. I izreke ove presude.

12. Što se pak tiče žalbe oštećenice M. Ž., prije svega valja primijetiti da se sadržajno ne radi o žalbi zbog odluke o troškovima postupka, niti o žalbi zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, već o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede odluke o posebnoj obvezi, zbog čega je takvu žalbu na temelju čl. 481. st. 2. ZKP/08 valjao odbaciti kao nedopuštenu (toč. II. izreke ove odluke). Naime, sukladno odredbi iz čl. 464. st. 4. ZKP/08, budući da se u ovom slučaju ne radi o situaciji da je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može pobijati pobijanu presudu samo zbog odluke o troškovima postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

U Varaždinu 21. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke, v.r.